• 07-10-2013

    Od psihodelije do betonizacije

     

    Slikara Stipana Tadića upoznao sam na putu za Beč, družio se s njim u Beču, pa kasnije u Parizu i te slučajne, ali sasvim istinite «bonvivanske» okolnosti, djeluju totalno pretenciozno, kao pravi kontrapunkt nepretencioznosti, karakteru i iskrenoj zanesenosti u vlastiti rad ovog mladog autora, za koje se nadam da ćete ih “pokupiti” iz teksta koji slijedi.

    Neznatno je malo suvremene hrvatske umjetnosti, osobito «čistog» slikarstva, koje je tako često (kao što je to slučaj sa Stipanovim radovima) iskreno duhovito i silno zabavno. Ne postoji puno radova novije domaće slikarske scene koji će vas nasmijati, a istovremeno tom pogođenom ironijom dobrano ismijati i kritizirati današnjicu. Uz sve navedeno Stipan je majstorski dobar crtač koji zasigurno, osim impresivnog dosadašnjeg opusa za svoje godine, ima širom otvoren prostor za rast i velike stvari.

    Nepresušna mašta ovog mladog slikara, sparena s britkim humorom, opuštenošću i karakterom kojeg jednostavno treba upoznati, rezultira definitivno najzabavnijim i najzanimljivijim opusom mlađe domaće slikarske scene čiji svaki sljedeći rad iz mase izdvaja domišljatost, već spomenuti humor, naizgled prirodno urođena originalnost i tehnički perfektna vještina slikanja.

    Nakon Stipanovih “velikih glava”, točnije obiteljskih portreta koje ste sigurno vidjeli u Laubi, legendarnog Bandića na bijelom konju i diplomskog rada prenapučenog HNK, njegova najnovija slika 5. kolovoz, predstavljena prošlog tjedna u galeriji Greta, šareni je i namjerno kičast epitaf legaliziranoj Hrvatskoj.

    Ako ste mislili da ToiToi wc-i, bageri i betonizirana Hrvatska obala nikada neće završiti na slikarskom platnu, Stipan se potrudio da ste se prevalili. O čemu smo, osim o novoj, precizno tempiranoj i kontekstom nastanka itekako znakovitoj slici popričali sa Stipanom u njegovom ateljeu u Medici, pogledajte u nastavku.

    Stipan 72 dpi
    *Stipan Tadić (foto: Maja Bosnić)

    Kako je nastala slika koju si izložio u Greti, neki su je nazvali Epska oda legalizaciji?
    Stipan: Sliku je naručio jedan mladi arhitekt s Korčule, koji tamo ima svoj ured. Jednostavno je htio jednu moju sliku. Prvo je dogovor bio da mu napravim neki pejzaž. Zapravo ga u startu nisam ozbiljno shvatio, ali je onda došao ponovno i rekao da bi htio da mu napravim neki hommage odnosno parodiju dolasku Hrvata na more Otona Ivekovića. Od toga je sve krenulo, na kraju se pretvorilo u ovo.

    Kada si mi prvi put spomenuo sliku, na njoj su bili i neki ljudi, sada je «čisti» pejzaž?
    Stipan: Krenuo sam raditi pejzaž na kojem su bili ljudi, ali onda sam ih postupno micao i povećavao pejzaž, i to je postalo nešto potpuno drugo. Nastala je nova slika koja nije više blizu Otona Ivekovića, ostaje samo ta simbolika, a ljude su zamijenili bageri, personificirani su u miješalice, palete, Toi-Toi wc-ove. Dosta dugo su trajale te promjene motiva na slici, crtanje pa brisanje ljudi, crtanje više gradilišta i kuća, pa opet brisanje… Na kraju na slici priroda zauzima dosta mjesta, mislio sam da će biti puno više kućerina. Ovog sam ljeta puno putovao biciklom po Hrvatskoj obali i, premda nam je obala prebetonizirana, u zaleđu ima tog netaknutog pejzaža.

    1368633_678452508845037_1368373827_n

    Naručitelj slike, koliko mi je poznato, je i sam jedan od bezbroj arhitekata koji su intenzivno radili legalizacije, pa pretpostavljam da je slika na neki način autoironija. Je li on u potpunosti bio upoznat s procesom u što se njegov «naručeni pejzaž» pretvara?
    Stipan: Naravno, taj njegov posao, legalizacije, to je glavna priča slike. Bilo je jako puno naše komunikacije između zadatka koji sam dobio i onog što to je na kraju na slici. Krenulo je od Dolaska Hrvata, kroz mene i naš razgovor se pretvorilo u nešto drugačije, autentičnije, i dosta smiješno, što mi je uvijek važno. Bizarno je to, kad tako dugo radiš sliku, pa ti na kraju bager završi u prvom planu (smijeh). Ali meni je to dobro, jer je to neka nova normalnost, gdje riskiraš dosadu, ali ne ideš u šok nego protiv šoka, a osim toga slika je jako aktualna u kontekstu vremena u kojem živimo.

    Ovo ti je, pretpostavljam, prva direktna narudžba od strane nekog tko ti je po godinama jako blizak?
    Stipan: Da, prvi put da je sliku naručio netko iz «moga kruga ljudi», netko sličnih mi godina. Zato sam si možda i dao oduška. Inače mi se dogodi da narudžbe «odrađujem», korektno i zanatski, točno onako kako se od mene traži. Ovo je projekt koji uopće nisam odradio, već se totalno dao u njega i krajnji je rezultat baš moja slika i to mi je odlično.

    Također, ovo ti je jedan od prvih radova na kojem uopće nema ljudi?
    Stipan: Istina, i to nije bilo nimalo lako. Užasno je teško bilo dobiti dobru sliku bez ljudi, da uspijem da slika može imati tu istu jačinu. Siguran sam da je ova ima. Taj proces samog nastanka slike je trajao nekih šest mjeseci, puno sam se grčio i u početku mi nije išlo. Možda baš zbog toga što su u jednom trenu iz fokusa «ispali» ljudi. Što se vremena tiče, one moje velike portrete bih nacrtao u mjesec dana, ali ovdje sam puno toga mijenjao, kompozicija mi je, baš zato što nema figura, na kraju predstavljala problem, pa sam se borio sa snalaženjem u prostoru i popunjavanjem, zato se tako odužilo. Ali isplatilo se!

    _DSC0071 mala
    *Fotografija: Maja Bosnić

    Što je poslužilo kao inspiracija za prikaze? Koji «legalizirani grad» te inspirirao?
    Stipan: Segmenti na slici izvlačeni su odasvuda. Radio sam dosta preko Google street viewa, «hodao» najviše po Viru i fotkao kuće i svakakva građevinska zdanja, pa ih potom crtao. Na kraju je ovo dominantno nekakav Vir u kombinaciji sa Zadrom, pa ušćem Neretve, Istrom… to je jedna iskolažirana Hrvatska, neka maštovita mješavina.

    Idemo s betonizacije na neke druge teme. Što se dogodilo s onim tvojim planom o kojem si pričao u Parizu, o direktnoj narudžbi tvojih crteža, pretplati na tvoje radove?
    Stipan: To sam krenuo raditi, sve pripremio, napravio portfolio, poslao na brojne adrese no jednostavno na nekom širem nivou nije uspjelo. To je američka ideja, a takve stvari kod nas još ne prolaze. Koncept je bio da se «pretplatiš» na moje crteže, godišnje dobiješ recimo deset radova.
    U međuvremenu sam dogovorio suradnju gdje za jednog klijenta crtam 4-5 crteža mjesečno. Neki potpuno drugačiji Zagreb «street fashion». Realni. Fotkam ljude po gradu, oduvijek to radim i imam jako puno tih fotografija klošara, beskućnika, slučajnih prolaznika, starijih ljudi… I onda ih crtam, radim akvarele s malo tuša. I to će za koju godinu, kad bude recimo 200 komada, biti super projekt za pokazati, ali s tim još ne idem u javnost.

    A što je s onim «svakodnevnim» autobiografskim crtežima koje mogu pratiti tvoji prijatelji na Facebooku. To je silno zabavno, duhovito i simpatično, ali kao da su se malo «umirili» u posljednje vrijeme? Hoće li neka šira javnost to uskoro negdje moći vidjeti?
    Stipan: Da, istina, malo sam usporio s objavama crteža. Zato što sam se uhodao u neki ritam, nekad i malo ponavljao, nekad bio preintiman u crtežima, a glavni razlog gubljenja kontinuiteta su mi zapravo bile konstantne selidbe i problemi s internetom. Ne znam, vidjet ću još kako će se to nastaviti, možda bih trebao tumlbr ili nešto slično otvoriti za neki daljnji tijek tog projekta.
    A takvi dnevnički crteži, koje sam intenzivno crtao u Parizu dok sam bio na rezidenciji, bit će predstavljeni u HDLU-u odnosno Džamiji početkom sljedeće godine, na samostalnoj izložbi. Radit ćemo i katalog koji će biti kao pravi Artbook. Na tome će mi pomoći dizajner Andro Giunio, i tome se baš veselim jer će cijela priča s crtežima složenim u tu jednu «ozbiljnu knjigu» dobiti level up.

    1372852_678453198844968_1940646523_n

    1371671_678453318844956_1650362268_n 1081345_678453255511629_1205293083_n 960967_678453288844959_1346287622_n 1376117_678453295511625_949578557_n

    Ovo prazno veliko platno tu iza tebe u tvom ateljeu «rezervirano» je za…?
    Stipan: Nastavljam raditi na velikim portretima, velikim glavama. Jednostavno moram to nastaviti, jer mi je to bilo odlično, ide mi od ruke, brzo to radim i ispunjava me. Za početak ću napraviti sebe, pa ćemo vidjeti za dalje, možda odaberem nekih 15-20 ljudi pa nastavim intenzivnije raditi tu seriju velikih portreta. Ne mogu još o tome puno pričati i ostavljam si dozu neizvjesnosti kako će to izgledati. Želio bih da bude maštovito, duhovito, neki nivo iznad nego što su do sada bili ti portreti. Da im dodam malo više psihodelije. To volim. Psihodelija u slikarstvu je super.

    Psihodelija kažeš?
    Stipan: Da, to je to najbolja stvar. Kad sam bio dijete, kad bi vidio neku sliku, to mi je uvijek bilo psihodelično. Nije mi bilo lako i uobičajeno vidjeti neki portret ili sliku, baš mi je to bilo brutalno. Slika je definitivno jedno psihodelično iskustvo. Slika je san, nadrealnost, prozor u zamišljeni svijet i nikako nije samo «nacrtana fotografija», smatram da to uvijek treba naglašavati!

    1372836_678453875511567_1017174013_n

    Nasuprotno tom stavu, mnogi tvoji kolege slikari svoje radove stvaraju doslovno «kopirajući» s fotografija?
    Stipan: Taj koncept ne volim, hiperrealizam mi nije zanimljiv, fali mi tu duhovitost i iskrenosti i takav me izričaj uopće ne zanima. No mislim da je sad sve veći odmak od toga i da se događa «revival» ljudske mašte. I to je sjajno! Treba raditi na mašti, to ja uvijek kažem. Možda mi je najgora stvar na svijetu ugnjetavanje ljudske mašte. Nedavno sam gledao dokumentarac Ancient Aliens, koji kao tvrdi da su piramide sagrađene pomoću neke napredne tehnologije, jer je kao poželjno misliti da je piramide drukčije nemoguće sagraditi, da ih nisu sagradil ljudi, i to mi je bilo užasno. Ta glorifikacija tehnologije suprotstavljena je snazi ljudske mašte i moći strpljive ruke, i to kao da cilja da čovjek izgubi samopouzdanje u sebe.

    Kad smo već kod mašte, reci mi koliko ti je internet, koji danas sve češće ugnjetava maštu, distrakcija? Mnogi tvoji kolege umjetnici češće su distraktirani jer im je kompjuter neophodnije oružje pri nastanku radova, pa je, u neku ruku, neizbježan. Kako je sa slikarima?
    Stipan: Pa definitivno ovakav posao kao moj, gdje si jako puno sati u ateljeu, pred slikom, platnom i bez kompjutera, na neki način izoliran, ostavlja više prostora za promišljanje. Kad sam izoliran, a često nastojim biti, i od interneta i kompjutera, baš zbog distrakcija, onda mi čišće i ljepše stvari padaju na pamet.
    Ono što je meni opasno kod interneta je mogućnost. Danas preko kompjutera možeš sve, čovjek nikad nije bio izložen tolikim mogućnostima. Od biranja stila, preko dostupnosti svih informacija, svih mogućih slika, pa do najseksi žena na svijetu, sve je samo nadomak klika. Zato su ljudi danas toliko depresivni, jer im je preko ekrana lako dostupno sve ono što u realnosti ne mogu imati. Pa ljudi žele sve odjednom, što je nerealno i, što je paradoksalno, mogućnosti te krenu ograničavati. Što manje mogućnosti imaš više si u prvom planu ti.

    1371171_678453852178236_1122180252_n

    Pitanje koje već tradicionalno postavljam svim mladim umjetnicima; Živiš li od slikarstva?
    Stipan: Pa uglavnom mogu živjeti od sve ovog što radim, OK je situacija, sam se uzdržavam. Tu i tamo mi se proda koji rad, što je super, ali to sve ide preko sreće. Nemam neki sustav koji me štiti, unutar kojeg se mogu osjećati sigurno.
    Zato sam sve direktne narudžbe koje imam odlučio podignuti na viši nivo i raditi stvari predobro, bolje nego «trebaju» biti. Onda dobiješ željeni efekt, da ljudi ostanu oduševljeni. Treba uvijek biti svjestan kakav efekt želiš da tvoji radovi ostavljaju. Ja želim ljude iznenaditi, do nevjerovanja, tako mogu možda povratiti ljudima pouzdanje u slikarstvo, da shvate snagu samog medija. Na taj način ljudi krenu vjerovati u tvoj rad, teme u tvojim rukama postaju legitimne.

    Nedavno sam gledao onaj dokumentarac o «crncima» u Dugavama, odnosno reakcijama na sve veći broj azilanata smještenih u azil koji je lociran u Dugavama. Kao da si svojom slikom «Dolazak crnaca u Dugave» na Muzeju ulične umjetnosti iz 2011. to predvidio? Kako je uopće nastala ta slika?
    Stipan: To mi je užasno draga i zabavna priča, cijeli kontekst oko tog murala je smiješan, osobito na kraju s tim Fade In-ovim dokumentarcem.
    Moj prijatelj Luka Hrgović me stalno «tjerao» da nekad moram napraviti sliku koja se referira na Jehovine svjedoke. Onda je došao poziv da radim mural na MUU, i pomislio sam; što je najviše «in» stvar na svijet – to je ulična umjetnost, što je najviše «out» stvar ikad, koju niti jedan street art crtač nikad ne bi napravio – to je velika slika Jehovinih svjedoka. Ivani Vukšić iz MUU-a je to bilo super, dala mi je najveći zid od 13 metara i krenuo sam raditi Jehovine svjedoke. No na kraju sam te ljude, bez nekog posebnog razloga, odlučio prebojati u crnce. Dok sam crtao ljudi su dolazili i pitali što to crtam, pa sam govorio da je to raj. Neki su, naravno, pitali je li jedan od likova na slici Bandić jer im je valjda ličio na njega. Čak smo jednog crnca Hrvata (koji je valjda tada bio jedini crnac u Dugavama) pitali da mi pozira za portret za jednog od likova, i to je naslikao moj prijatelj koji mi je pomagao slikati mural. Azil iz dokumentarca se otvorio nešto kasnije i eto, ispalo je da sam zbilja predvidio dolazak crnaca u Dugave. Ludo.

    1368655_678690555487899_434766952_n
    *foto: Dario Belić

    Spomenuo si Bandića? Ta slika je meni odlična i definitivno priča za sebe, bolje da ne ulazimo tako daleko. Gdje se slika sad nalazi ?
    Stipan: Pa rekli su mi da visi negdje u Gradskom poglavarstvu. Pokušao sam je dobiti za neke izložbe, ali se to pokazalo kao prekomplicirana priča, pa sam odustao. Ne znam, možda je moram malo potražiti i vidjeti gdje je točno.

    Vratimo se na MUU, kako gledaš na taj projekt i što si radio sad na MUU u Vlaškoj?
    Stipan: Meni je MUU super projekt najviše radi druženja s ljudima. Upoznao sam hrpu ljudi kroz crtanje na MUU, recimo Mirona Milića sam upoznao na MUU u Branimirovoj, te još puno zanimljivih likova, i najzabavnije mi je to «henganje» s ekipom.
    Moj problem kod MUU je što nikad neću doći i napraviti repeticiju nečeg, generiranu iz nekog mog stila, kako većina uličnih umjetnika radi. To je super ako funkcionira, i tako možda treba raditi, al ja ne mogu ili ne znam to. Ja uvijek hoću nešto drugačije.
    Što se tiče mog rada za MUU u Vlaškoj, na dan kad smo slavili ulazak u EU, 1. srpnja, sam fotografirao ljude na Trgu bana Jelačića. Nešto je bilo u zraku, nešto neodređeno čudno, nemam pojma… Sve je nekako bilo prazno i tiho, kao neko iščekivanje, baš čudna atmosfera, i svakakvih ljudi po gradu. Znam da zvuči banalno i glupo, ali je stvarno bilo tako nekako. Pa sam složio fotku od tog dana, s nekoliko ljudi, i mural sam nazvao New Hope. Ali nisam uopće zadovoljan kako je ispao. To mi je valjda najgori rad koji sam ikad napravio.

    1384955_678454568844831_1925845134_n

    Sljedeće godine izlagat ćeš u HDLU-u, Galeriji SC, sad je tu bila Greta, pa je bila Kontura početkom godine, pa niz skupnih izložbi. Sveprisutan si u ovom izlagačkom smislu. Dosta se prijavljuješ na natječaje?
    Stipan: U zadnje vrijeme sam znatno manje radio, a puno se više prijavljivao na natječaje, jer sam se nekako nadao da će me te dogovorene izložbe natjerati da radim. Događa mi se da sve više tražim pravu motivaciju i malo sam zabrinut sam za sebe, pa sam se namjerno svugdje prijavljivao da me to potakne da intenzivnije radim.
    Možda je normalno da umjetnik uđe u takvu neku kriznu fazu, ne znam… Nekad mi se čini da sam malo izgubio smisao i jasan cilj što i kako dalje. Prije mi je cilj bio da svi znaju za mene, da živim od slikarstva i da me neki određeni ljudi, do čijih mi je stavova stalo, cijene. Sad sam kao to postigao, na tom planu sam dosta zadovoljan, pa sam u potrazi za nekim novim ciljem.

    Što misliš da je uzrokovalo te promjene, krizu i traženje…?
    Stipan: Pa osim što sam bio mlađi, ranije sam se vezao uz institucije i reference su mi bili neki drugi ljudi. Sad sam ja, sam sa sobom. Jedina referenca. Valjda se to sad zove «rad na sebi», što ja nikad do sada nisam radio, a sada mi je to glavni posao.
    Znaš, dosta rano sam ušao u cijelu tu priču izlaganja i prodaje, još dok sam na faksu bio sam izlagao u Laubi, i po pitanju nekih stvari, a na kraju krajeva i novca, možda mi se takav «uspjeh» dosta brzo i pre rano dogodio.
    Nadalje, kod nas postoji to neko uvriježeno mišljenje da moraš imati svoj stil, što ja definitivno ne mislim da imam. Pa postajem sam svoja žrtva, jer ne mogu biti konstantno isti, moram stalno nešto mijenjati, a to je dosta stresno i naporno.
    Ne znam, možda se stalno šećem po istom, a nisam ni svjestan toga. No to je valjda tipična priča odrastanja, gdje treba pronaći to JA i uspjeti da se potpuno materijalizira u radu. Zato se moram uozbiljiti, prestati biti tinejdžer.
    Sad idem malo smirenije, i po svom. Primjerice za ovaj autoportret, idem jako u to i odlučan sam da to bude klasa iznad onih ranijih portreta. Slika «5. kolovoza» također, to je stav gdje nisam želio prihvatiti Ivekovića, nego baš fuck-off, i išao sam po svom, istisnuo sam neke početne inpute i kroz moje razmišljanje i stavove je nastala slika koju sam htio, i iza koje u potpunosti stojim.

     

    A kako je nastala i koja je priča iza slike koju si izlagao na Zagrebačkom Salonu prije ljeta, jednog također dosta netipičnog tvog rada?
    Stipan: Ta slika je iz jedne faze koja je kulminirala izložbom «Žene» u galeriji Kontura. Na slici je striptizera odrubljene glave. Čitao sam kako su žrtve masovnih ubojica najviše prostitutke i htio sam napraviti obostranu seksualnu devijaciju koja se spaja u tom ubojstvu; ona seksualno pretjeruje, a masovni ubojice su često inicirani seksualnim frustracijama.

    To je jedan od tvojih prvih radova koji ima ovakav, možda pomalo brutalan karakter?
    Stipan: Dosta me intrigira to nasilje, i čak mi je bilo gušt raditi nešto tako vulgarno. Htio sam eksperimentirati i vidjeti koliko će me to otvoriti u tom smjeru. To je neka anti-anti spika, protiv protivljenja, poigravanje s feminizmom… Baš zato što je smiješno i banalno, jer ako napadaš takvu ekipu nisi OK. Ima tu dosta moje provokacije, jer mi je dosadno što svi kroz svoje radove idu na neko socijalno osvještavanje. Banalne stvari se danas prodaju pod ultimativno «ulaganje u čovječanstvo», od toga mi je oduvijek muka i zato me zabavlja to «napadat» s nasiljem ili normalnošću.
    To je za sada jedina takva vulgarna slika, i u ovoj fazi kada me «šora» osjećaj kao da se u potpunosti ne izražavan dovoljno jasno, i da ovo što radim nije u potpunosti moje, da sam prepristojan, dođe mi da nastavim radit raskasapljene žene, možda je to put (smijeh).

    1372923_678453815511573_1983239894_n

    Misliš da si prepristojan u svojim radovima?
    Stipan: Jako puno ljudi koje upoznajem mi kaže da sam im daleko zanimljiviji, intrigantniji i dinamičniji kada pričam, kada čuju neke moje stavove, nego kad vide moje radove. I to me već izluđuje, zato često i mislim da trebam biti brutalniji. Pokušavam i tražim izraz kojim ću uspjeti izraziti sve što imam za reći, da bude maksimalno, ali ne mogu to još pronaći. Zato valjda pokušavam više toga «nabosti» da vidim što me rajca. Za to je možda najbolji primjer izložba «Žene», gdje sam okušao više tih smjerova koji me rajcaju.

    A što te u zadnje vrijeme najviše rajca?
    Stipan: Pa možda te provokacije i napadi. Meni je valjda uvijek cilj napad. To mi je glavna motivacija, jednostavno moram nešto napasti. Tako je bilo s Bandićem, a i s Dugavama… Na MUU u Dugavama sam baš htio napraviti nešto referirajući se na kontekst. Ulični umjetnici su uvijek kao kul, svi žele biti kul i raditi kul stvari koje ekipa voli, a ja nisam u tome nisam vidio ništa zanimljivo, pa sam baš jednim potpuno drugačijim motivom i načinom htio napraviti neku kontru. Zato je kontekst važan. Treba uvijek vidjeti u kojem si kontekstu, da bi mogao napasti. I onda napadaš promišljeno.
    S druge strane imam stare majstore i «skill» kao totalni alibi. Postoji taj neki generalni stav, s kojim se slažem: ako znaš napraviti nešto što nalikuje Dureru, to je onda to. Onda će svi reći «ovaj zna crtat», «now you can talk». To je jako bitno, a krenulo je od ekipe koja dobro radi, a voli se zajebavati. Kad su takvi ljudi educirani slikari i nauče raditi, a super su zajebanti u svojim radovima, onda je to to. Zapravo mi je to jedino blisko, ove priče gdje prvo imaš ideju, puno filozofiraš, pa tek onda ideš raditi, to mi nije zanimljivo, to nije moje. Meni je važno da imaš muda. Ona picassovska priča, samo stišći, radi, crtaj, rokaj, ma dvije godine vaze crtaj ako treba. Tu kod nas se ljudi srame pokazivati da imaju skill, ne žele ispast pretenciozni, ali kad imaš tehniku onda možeš sve.

    1379153_678453268844961_598103375_n

    1384979_678453315511623_302099372_n 1370314_678453355511619_2058486015_n 1305488_678453342178287_1106478523_n 961225_678453192178302_729280839_n

    I koliko ti uspijeva taj koncept «znaš crtati, now you can talk»?
    Stipan: Meni je tehnika počela nalagati da za napredak trebam ideju. Želim svjesno graditi stavove i «odjebavat» svih s odličnom tehnikom koja stoji iza ideje i koncepta. I mislim da to za sada funkcionira. «Fakofanje» je dobar početak za razmišljanje. Kako što više ludi «j*** mater», to mi je zapravo ultimativni vibe. Volim to! Činjenica da ću preko nekog rada nekom j*** mater, onda ga brže završim (smijeh). Možda će mi se jedan dan izložba zvat «J*** majke».

    Kako gledaš na nepostojanje umjetničke kritike na našoj sceni, da u tom kontekstu zapravo nitko nikom ne «j*** mater»?
    Stipan: To je zato što nemaju što za reći protiv ničeg, jer je svima sve super i svi su kao sretni što itko išta radi. Kao malo nas je i teško je preživjet… Znam da je to besmisleno, ali meni je to OK jer nas je zbilja premalo i mislim da tako treba ostati, zbog međusobne podrške. A uvijek ti ispadne tako da se loš proizvod ignorira. Ne dobiješ kritiku, ali dobiješ «ignore» i to ti je dovoljna kritika. Sve loše što sam do sada napravio je izignorirano, i tog sam potpuno svjestan, onda mi ne treba kritika.

    I pitanje za kraj; vidiš li možda sebe u nekoj budućnosti da izlažeš vani? Karijera izvan granica Hrvatske?
    Stipan: Naravno da bih to volio, tko ne bi. Ali mislim da je, u kontekstu neke ozbiljnije karijere vani, meni još uvijek najveći problem to uozbiljavanje. Kad bi mi došla neka galerija i rekla da napravimo ugovor da moram isporučiti 5 slika godišnje, i da su sve slike dobre i sve bolje iz godine u godinu, ja bi se zbedirao, to bi mi bilo dosadno. Osim toga, do sada mi je bilo teško ufurat u tu priču «bigger and better», da samo idem naprijed u jednom kontekstu. Recimo to se moglo dogoditi odmah s mojim velikim portretima, da sam nastavio na tom tragu sigurno bi bilo tako, «bigger and better», zagarantiran uspjeh i tko zna gdje bi me to bilo odvelo. To mi je bilo previše očekivano i siguran sam da bi mi isto bilo dosadno, jer volim eksperimentirati. Na kraju krajeva, onda se sve ovo u međuvremenu ne bi dogodilo. A za dalje ćemo vidjeti, rekao sam ti već, moram se uozbiljiti i prestati biti tinejdžer, pa tko zna gdje će me to odvest.

    Untitled-1
    *Fotografija: Maja Bosnić

     

  • ► VIZKULTURA NA FACEBOOKU

  • ► VIZKULTURA NA INSTAGRAMU

  • ► VIZKULTURA NA TWITTERU

  • TAGOVI

  • VizTalk ► Intervju: Miron Milić

  • ► POSLJEDNJE OBJAVE

    zid1

    Oslikajte zid Regalerije!

    Natječaj tvrtke Regeneracija za sve street art autore, ilustratore i umjetnike

    PREZENTACIJA KONCEPT

    Suvremeno stanovanje po studentski!

    Godišnja izložba radova studenata Arhitektonskog fakulteta s Radionice Arhitektonsko projektiranje 1

    JozicTadinBeliManastir-spomenikBraniteljima

    Makete, makete i makete!

    ‘Reduciranje’ – Izložba ULUPUH-ove Sekcije za oblikovanje arhitektonsko-urbanističkih maketa

  • ► PARTNERI I PRIJATELJI