U doba sveopće dominacije zaslona i neprestane dostupnosti pokretnih slika, postaje vrlo važno najmlađima ponuditi i kvalitetne, pomno odabrane filmove. Stoga je pokretanje Animafina, festivala animacije za djecu i mlade koji je uspješno lansiran prije godinu dana, važan korak u tome smjeru. Ove subote u Centru KNAP na zagrebačkoj Peščenici Animafin će predstaviti svoje drugo izdanje, uz niz raznovrsnih, inspirativnih kratkometražnih animiranih filmova iz čitavoga svijeta koji svjedoče o kreativnosti i maštovitosti ove filmske forme, dok istovremeno na najmlađoj publici primjeren način ocrtavaju konture suvremenog svijeta. Program će i ove godine težište staviti kako na filmski program, tako i na radioničke segmente koji nisu samo puka dopuna filmskom dijelu sadržaja, već nastoje upoznati djecu sa svijetom animacije, potaknuti interes za film i naraciju te pružiti alate koji će im pomoći u razvoju kreativnosti i imaginacije.
O Animafinu razgovaramo s njegovom pokretačicom i selektoricom, Mašom Udovičić, filmskom producenticom koja se svijetom animacije profesionalno kreće već više od dva desetljeća. Osim što je četiri godine vodila hrvatski ogranak ASIFA-e, međunarodne organizacije animiranog filma (Association Internationale du Film d’Animation), Maša je 2019. osnovala i vodi Školu animacije za djecu, a njezina producentska kuća Luma Film stoji iza petnaest kratkih animiranih filmova.
► Zagreb ima dugu i bogatu tradiciju animiranog filma, s Animafestom kao jednim od najdugovječnijih i najrespektabilnijih festivala animiranog filma. Međutim, Animafestov program namijenjen je širokoj publici, ne isključivo djeci i mladima, pa je zaista postojala praznina u tom području. Kako je došlo do pokretanja Animafina?
Maša Udovičić: Ideja za pokretanjem festivala animacije za djecu i mlade formirala se spontano. Naime, Luma Film je prije pet godina pokrenuo Školu animacije u okviru koje se redovito gledaju kratki animirani filmovi. To pruža jedinstvenu priliku našim polaznicima da pogledaju dragulje svjetske animacije, što značajno utječe na razvoj njihove vizualne kulture. Naprimjer, argentinski film Luminaris, najnagrađivaniji kratki animirani film na svijetu, naši učenici traže gledati opet i opet. Dinamičan je, duhovit, vizualno atraktivan, a ima i sretan završetak. Vjerujem da gledanje takvih filmova pozitivno utječe na opću kulturu i potiče kreativni razvoj svakog mladog bića.
Osobno se sjećam da sam kao dijete gledala animirane filmove na televiziji, i to više puta. Ovdje ne govorim samo o filmovima namijenjenima djeci i prikazivanima prije dnevnika u 19:15, već i o prikazivanjima u sklopu raznih kulturnih emisija ili između emisija. Tako se živo sjećam inovativnog i uzbudljivog poljskog filma Tango koji je dobio i Oscara.
Ali gdje bi danas djeca i mladi mogli pogledati takve filmove? Jedno mjesto je svakako Animafest, čiji se glavni program nažalost održava tijekom školske godine. Postoje i druga događanja koja uključuju umjetnički animirani film, naprimjer Međunarodni dan animacije koji organizira ASIFA Hrvatske, ali ni tu nije fokus na mladima.
Osobno smatram da djeca trebaju gledati i američke blockbustere u cineplexima i visokovrijedne umjetničke filmove. To ne isključuje jedno drugo. Ukoliko se mladima ne pruži prilika da pogledaju kvalitetan animirani film ili pročitaju kvalitetnu slikovnicu, po mom sudu to je nenadoknadiv gubitak koji se kasnije ne može nadomijestiti.
► Filmski dio ovogodišnjeg programa čini ukupno petnaest kratkometražnih ostvarenja, a domaći film zastupljen je s četiri naslova koji se prikazuju u dva bloka zajedno s internacionalnima. Kako ste odabirali filmove, što je bila nit vodilja?
Maša Udovičić: Zbog prirode posla pratim festivale animiranog filma dulje od dvadeset godina, pa sam upoznata kako s novim filmovima, tako i s retrospektivama i specijalnim programima. Tijekom cijele godine slažem “potencijalne kandidate” za Animafin. Dva mjeseca uoči festivala izbor reduciram unutar našeg financijskog okvira, i na kraju kontaktiram distributere, autore i producente tražeći prava za prikazivanje. Nažalost, postoje i filmovi koji su nam financijski nedostupni ili pak autori/producenti koji nisu pretjerano zainteresirani za suradnju.
U prvih nekoliko godina filmski program će nastaviti nastajati ovom metodom, jer želim popuniti rupe u znanju naših mladih gledatelja, ali i održati program aktualnim.
Što se tiče konkretnog vrednovanja filmova, s obzirom da se radi o kratkim filmovima ne mogu se u njima tražiti velike i kompleksne priče. Ali zato kratki filmovi mogu biti pravi mali dragulji u smislu zanimljivih ideja, raskošnih vizuala, neuobičajene tehnike animacije, inovativne kombinacije slike i zvuka. Kratki filmovi su većinom autorski, tj. nisu nastali na komercijalnim osnovama i to svaki film čini jedinstvenim, neponovljivim i osobnim. Budući da već pet godina prikazujem autorske filmove učenicima u Školi animacije, sakupljam dojmove svojih učenika, pa i to utječe na izbor. Učenici mi olakšavaju odabir filmova za festival.
S domaćim filmovima je malo teže, jer se proizvodi malo animiranih filmova za djecu i mlade. Birajući filmove, nastojim ne prikazivati ono što su djeca vjerojatno već vidjela. Naprimjer, ne bih uvrstila u program antologijski film Surogat jer će se djeca s njime susresti kroz školski sustav. Ali zato postoje filmovi koji u nastajanju možda nisu bili namijenjeni djeci, ali se savršeno uklapaju u program za mlade, kao što je to slučaj s filmom Iris uvrštenim u ovogodišnji program 12+. Općenito biranje filmova za ovaj dio programa je nešto lakši, jer se mladima mogu podastrijeti različite teme, njih svašta zanima.
► Uz filmove, jednako važan dio programa čine i radionice namijenjene djeci. S obzirom da Luma Film organizira i školu animacije te druge radionice tijekom cijele godine, kakva su iskustva i feedback? Koliko je praktično iskustvo koje se stječe na radionicama važno za njegovanje interesa i ljubavi prema animiranom filmu?
Maša Udovičić: Smatram da su radionice jednako važne kao i projekcije filmova i s pažnjom ih kuriram. Radionice uključuju djecu i mlade u proizvodnju umjetničkih sadržaja, razvijaju im kompetencije, samopouzdanje i samosvijest. Naše su radionice uistinu kreativne, polaznici se potiču da uz pomoć ponuđenih alata stvore nešto novo, kreiraju sadržaj koji do sada nije postojao. Konkretno, radionice su vezane uz proces nastanka jednog animiranog filma. Na čitaonici-pričaonici se čita, razgovara, govori o riječima. Na likovnim radionicama se crta, dizajnira i konstruiraju se lutke za animaciju. A na radionicama animacije se susreće s pravom animacijom. Veliko je zadovoljstvo vidjeti kako djeca reagiraju na svoju prvu uspješnu animaciju u flipbooku ili u zoetropeu.
Uključivanjem u radionice djeca nisu pasivni gledatelji, konzumenti, već aktivno sudjeluju u procesu stvaranja umjetničkih djela. Feedback je odličan, redovito su sva mjesta popunjena. Ove godine ćemo na Animafinu ugostiti 60 djece samo na radionicama.
Također imamo i cjelogodišnji program Animafin u zajednici koji se sastoji od šest različitih radionica animacije, a odvija se u zagrebačkim muzejima. Njegujemo odličnu suradnju s Tehničkim muzejem Nikola Tesla i Etnografskim muzejem. Ovo je tzv. obiteljski program, namijenjen svim vrstama obitelji i drugim grupama građana. Taj program smo pokrenuli s ciljem popularizacije animacije kao umjetnosti i razvoja publike festivala.
► Iako mala, domaća scena nije statična – autori/ce svoje animirane filmove prikazuju na uglednim festivalima diljem svijeta, poneki odnose i nagrade, a i jedan od najgledanijih hrvatskih filmova u proteklih deset godina upravo je animiranog roda. Budući da se Luma Film bavi i produciranjem animiranih filmova, što mislite o aktualnom stanju na sceni? Treba li i na koje načine animiranom filmu osigurati veću potporu i vidljivost?
Maša Udovičić: Osnovna djelatnost Luma Filma jest produkcija filmova, i na temelju toga proizilaze sve ostale aktivnosti i projekti. Produkcija animiranih sadržaja je prekrasan, kreativan i zanimljiv posao, ali je u isto vrijeme težak, dugotrajan i vrlo nesiguran u financijskom smislu. Kod nas nažalost ne postoji industrija u kojoj bi svi sudionici mogli naučiti raditi na komercijalnim osnovama, u ozbiljnom poslovnom i poduzetničkom okruženju. Ne postoje čvrsti strukovni standardi, već se puno profesionalnih odluka donosi na temelju osobnih dojmova i preferencija.
Unatoč svim problemima neki autori sa svojim filmovima postižu izvrsne rezultate u svjetskim razmjerama. Takvi trenuci nas jako razvesele. No pitanje je koliko dugo umjetnik, producent, scenarist ili animator može izdržati živjeti s toliko nesigurnim financiranjem.
► Možete li nam reći nešto o daljnjim planovima (ili željama) za Animafin?
Maša Udovičić: Želja nam je proširiti i produžiti program, s vremenom se proširiti na druge gradove. U svakom slučaju nastavljamo s puno kreativnih radionica, puno dobrih filmova i razgovorima s autorima. Radimo stalnu evaluaciju svih sastavnica programa i planiramo poboljšanja. Anketom prikupljamo dojmove publike o svim segmetima programa i te podatke koristimo za oblikovanje sljedećeg izdanja, uključujemo publiku u planiranje programa.
Naravno, uz ideje, znanje i entuzijazam potrebna nam je i sustavnija financijska podrška. S obzirom na ovako dobar prijem festivala kod publike, sigurna sam da nas čeka dobra budućnost!
Najavu ovogodišnjeg izdanja Animafina potražite ovdje, a više informacija o programu dostupno je na službenoj mrežnoj stranici festivala.
Tekst je dio Vizkulturine serije “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo.
