---
title: "Arhitektura bez arhitekata"
url: "https://vizkultura.hr/arhitektura-bez-arhitekata/"
type: "post"
published: "2018-06-05T09:04:13+01:00"
modified: "2018-07-03T10:26:00+01:00"
author: "autor: Dominko Blažević"
description: "Dominko Blažević piše o sadašnjosti i budućnosti arhitektonske discipline"
language: "hr-HR"
site: "VIZKULTURA"
category:
  - "ARHITEKTURA"
  - "ISTAKNUTI"
post_tag:
  - "arhitekti"
  - "arhitektura"
  - "projektiranje"
  - "prostor"
  - "tehnologija"
---

# Arhitektura bez arhitekata

![](https://media.vizkultura.hr/file/vizkultura-media/wp-content/uploads/2018/06/2_LEAD_HouseThatPinterestBuilt_121417.jpeg)

*Može li arhitektura nadživjeti arhitekte? Ako može, hoće li se i dalje zvati arhitekturom?*

Nema te discipline na svijetu, nema te struke kojoj je zajamčena vječnost, rekao je jednom književnik Will Self. Dapače. Zahvaljujući razvoju tehnologije, revolucijama, ratovima, otkrićima, izumima, društvenim i gospodarskim promjenama, odumiru mnoga zanimanja, poput noćobdija, kovača, daktilografa. Možda će uskoro nestati i institucija i uloga arhitekta. Je li to dobro ili loše, praktično ili pak sumanuto, ustvari nije ni bitno – ako nešto ne postoji, to najčešće znači da za tim jednostavno više nije bilo potrebe.

Radikalno drukčija budućnost već se nazire: uz pomoć **3D printera** nastaju prve stvarne kuće, u prirodnoj veličini, po cijeni od svega nekoliko tisuća dolara. Samo odaberite svoj model iz našeg opširnog kataloga i zaboravite brige, uzbuđeno poručuju futuristički reklamni materijali. Zasad oblikovno nezahtjevne, ovi su objekti zasad prototipski – pionirski eksperimenti koji zbog kašnjenja tehnologije svoje mjesto nalaze tek u spekulativnim brošurama humanitarnih organizacija (izbjeglice, nepogode) i tematskim parkovima bogatih šeika. Pa ipak, pitanje je dana kad će ova tehnologija zamijeniti tipičnu gradnju i tipična gradilišta.

Nad glavama arhitekata ne visi samo tehnologija i nadolazeća era 3D printanja. Prije par godina, izraelski dizajner**Dror Benshetrit** je pi-arovski provokativno izjavio da “ne morate biti arhitekt kako biste projektirali zgrade”, privukavši pažnju mnogih i izazvavši, sasvim očekivano, gnjev arhitekata. Poput nekolicine industrijskih dizajnera i umjetnika prije i poslije njega, Benshetrit je dotad već sudjelovao na brojnim arhitektonskim natječajima i projektima diljem svijeta, sasvim ravnopravno arhitektima, s više ili manje uspjeha. Činjenica da se često radilo o arhitekturi svedenoj na vizualnu dosjetku ili provokaciju, o spekulativnim projektima zgodnima za publiciranje, privlačenje investitora i skandaliziranje široke publike, ne umanjuje važnost te činjenice. Sve više se čini da je bio u pravu, da danas ne morate biti arhitekt da biste projektirali. I ne samo to, vrijedi i obratno: to što ste arhitekt, ne znači i da ćete projektirati.

**Specijalizacija i gubitak kontrole**

Naime, u velikim gradovima i na dinamičnim tržištima – poput američkog, recimo – sve više dolazi do jedne **nove projektantske paradigme, nove raspodjele posla i specijalizacije** uvjetovane prije svega logikom novca i imperativom profita. Obzirom da je arhitekturu najbitnije dobro prodati, bilo klijentu ili javnosti, projektiranje vidljivog i zavodljivog – dakle fasada ali i interijera – danas sve češće preuzimaju specijalizirani uredi. Drugim riječima, dizajneri fasada otpočetka rade na razvoju istih, dizajneri interijera od prvog dana razvijaju palete boja, rasvjetu i detalje unutrašnjih prostora, prema najnovjijim trendovima, uputama posrednika za nekretnine i zamišljenim željama budućih kupaca, stanara, klijenata. Što preostaje arhitektu? Dobro pitanje.

[![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2018/06/1_SPL-top-image-1024x724-1024x724.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2018/06/1_SPL-top-image-1024x724.jpg)

**Seattle Central Library, SAD (2004.) OMA/LMN / izvor: [lmnarchitects.com](https://lmnarchitects.com/case-study/seattle-central-library-curtain-wall-design)*

Zahvaljujući ovoj nametnutoj preraspodjeli posla, arhitekti će se možda konačno moći usredotočiti na ono najvažnije, na samu…arhitekturu i arhitektoniku? Njima će i dalje pripadati oblikovanje prostora i volumena, ali i razrađivanje svih onih kompleksnih, funkcionalnih (doduše često nevidljivih) detalja i sklopova. Kao u nekom vicu, arhitekt će ubuduće, kako ispada, sve više oblikovati – ono nevidljivo. Bar donekle. Ono vidljivo, izvana i iznutra, bit će prepušteno nekom drugom. Nekome tko to bolje radi, nekome tko bolje prati trendove i puls potrošača.

Otima li se na ovaj način arhitektima slađi dio projektantskog kolača ili ih se tek oslobađa brige o “zavodljivom”, površnom, fotogeničnom? Nastavi li se ovaj trend, ostaje za vidjeti koliko će arhitekata uopće pristati na takvu podjelu uloga a koliko će ih radije odšetati iz profesije. Mnogi već sad nisu zadovoljni ovakvim zakidanjem i manjkom kontrole nad projektom. Nakon **Koolhaasove** letargične izjave da arhitekti ionako više ne projektiraju i ne oblikuju gradove, jer za to jednostavno nemaju dovoljno moći, čini se da više ne projektiraju niti zgrade. Bar ne onako kako se to nekad podrazumijevalo.

**Mood board revolucija**

Kao da sve to nije bilo dovoljno: **Diane Keaton**, poznata holivudska glumica, krajem prošle godine izdala je knjigu ***The House That Pinterest Built*** [*Kuća koju je sagradio Pinterest*]. U njoj s oduševljenjem dijeli svoja iskustva projektiranja vlastitog doma bez arhitekata, pukim kolažiranjem, odnosno kopiranjem (i/ili rekonstruiranjem) i kompiliranjem fotografija brojnih interijera i detalja koje je pronašla na Pinterestu. Akumulacijom na ovaj način odabranih elemenata nastala je kuća-hibrid koja svakako plijeni pažnju, bar u formi knjige i fotografije. Fotogenično plus fotogenično rezultira – fotogeničnim.

[![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2018/06/2_LEAD_HouseThatPinterestBuilt_121417.jpeg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2018/06/2_LEAD_HouseThatPinterestBuilt_121417.jpeg)

**Iz knjige “The House That Pinterest Built” Diane Keaton (2017.) / izvor:[www.onekingslane.com](https://www.onekingslane.com/live-love-home/diane-keaton-book-the-house-that-pinterest-built/)*

Naravno, ovakvo **izostavljanje arhitekata iz procesa projektiranja i kućenja** nije novo, niti neuobičajeno, čak i na ovim prostorima (bespravnu gradnju da i ne spominjemo). U zadnje je vrijeme i kod nas došlo do prave eksplozije broja samozvanih – i priučenih – dizajnera i dizajnerica interijera (sve odredom zvijezda), dekoratera i “stilskih gurua”. Čitav niz škola i kurseva, portala, blogova i poglupljenih podlistaka dnevnih novina podržava ovaj trend, projekte koji se pogrešno znaju nazivati i arhitekturom, iako s njom nemaju previše veze, osim što se radi o prostorijama i prostorima. Čini se kako strpljivi, studiozni, zanatski proces projektiranja zamjenjuje sve prisutnija improvizacijska tehnika *mood boarda*, grabež sa švedskog stola stiliziranih detalja i komplementarnih vizuala. Čast iznimkama.

**Pinterest, Instagram, Tumblr**, cijeli niz društvenih mreža danas čini pristup željenom sadržaju i pretraživanje fotografija lakšim nego ikad. Ljudi diljem svijeta, amateri i profesionalci, imaju prilike vizualno komunicirati putem niza platformi, estetski kompatibilnih grupa i podgrupa, međusobno dijeleći svoje digitalno blago i trikove, na trenutke prekinuti tek kakvim vješto podmetnutim reklamnim sadržajem. “Industrial chic”, “turquoise”, “Cuban style”: željeno se pronalazi lako, nizom pretraživačkih prečica i pomodnih ključnih pojmova. Pa ipak, čak i letimično sudjelovanje u ovakvom **interijerskom i arhitektonskom voajerizmu** ubrzo rezultira zasićenjem sterilnim, savršeno stiliziranim i dozlaboga fotošopiranim sadržajem.

**Isto i različito, dakle osrednje**

Posljedično, zahvaljujući društvenim mrežama, interijeri i kuće diljem svijeta, baš poput mode i odjeće, sve više počinju izgledati – isto. Sve bolje, sve “ispeglanije”, ali isto. Prava estetska uravnilovka. Letvica se istovremeno i podiže i spušta: sve je teže vidjeti jako lošu “arhitekturu”, i sve rjeđe onu jako dobru. Nove generacije odgojene su na manje-više identičnoj vizualnoj matrici, međusobno dijeleći (*share+like* kultura), reciklirajući i promovirajući isti sadržaj. Tržište nekretninama slijedi istu logiku: optimizirano je tako da nudi točno ono što kupac zamišlja. “Think Different” preko noći se tako pretvorio u “Think the Same”. Svatko je na isti način drukčiji i poseban, s vlastitim iPhoneom u ruci i istim napućenim selfijima na društvenim mrežama.

Mjesta, ambijenti, kuće, pogotovo javni prostori, hoteli, restorani, barovi, sve su više isprojektirani ne za ljude (“people-ready”), nego za smartphoneove (“instagram-ready”); savršeni za fotografiranje i brzu konzumaciju, dijeljenje na internetu i to “bez filtera”. Svaki pokušaj ozbiljnog rada na ideji, arhitektonici, prostornosti, rezoluciji detalja, nekoj dubljoj vrijednosti koju nije moguće vizualno jednostavno zabilježiti i prenijeti – a kamoli objasniti – apstraktan je i stoga osuđen na dodatno objašnjavanje i gotovo sigurno nerazumijevanje. Ionako spora, arhitektura danas postaje upravo paralizirana ovakvim razvojem događaja i ovakvim razvojem digitalnog.

**Bijenalni trijumf poraza**

Upravo stoga je zanimljiv i pobjednički rad na upravo otvorenom **16. Bijenalu arhitekture u Veneciji**. U moru paviljona koji se bore za pažnju posjetitelja, Švicarci su se predstavili jednim neobičnim i neobično suzdržanim projektom nazvanim ***Razgledavanje*** [***House Tour***]. Autorski tim (**Alessandro Bosshard, Li Tavor, Matthew van der Ploeg, Ani Vihervaara**) svoju je instalaciju zamislio kao bezličan interijer, poput onih na koje su navikli brojni švicarski podstanari, unajmljivači i kupci nekretnina: besprijekorno lakirani drveni podovi i djevičanski bijeli zidovi sa standardiziranim, “konfekcijskim” detaljima. Prostorna začudnost “Alise-u-zemlji-čudesa” potom je postignuta poigravanjem mjerilom, pod- i pre-dimenzioniranjem određenih elemenata (smanjivanjem i povećavanjem dimenzija vrata, visine prekidača i tsl.).

[![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2018/06/3_swiss-pavilion-venice-architecture-biennale-dezeen-col6-1704x1137.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2018/06/3_swiss-pavilion-venice-architecture-biennale-dezeen-col6-1704x1137.jpg)

**Švicarski paviljon na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu (2018.). Autori: Alessandro Brosshard, Li Tavor, Matthew van der Ploeg, Ani Vihervaara / foto: Wilson Wooton / izvor: [www.dezeen.com](https://www.dezeen.com/2018/05/24/swiss-pavilion-venice-architecture-biennale-house-tour-interior-design/)*

Projekt je zanimljiv i stoga jer dolazi iz jedne bogate zemlje, i društva zavidne kulture. Švicarska je zemlja “prvoga svijeta”, s vrhunskim standardom – i vrhunskim budžetima za arhitektonske projekte – ali i s ogromnim tržištem nekretnina za iznajmljivanje. Tržišna je logika očigledna: (pod)stanari se u novim prostorima ne žele sresti s novim i iznenađujućim, nego s istim, i, ako je moguće, maaalčice boljim. Za iste ili manje novce, naravno.

Tu se na trenutak dotičemo i jedne opetovane, i potencijalno opasne, ideje “otvaranja arhitekture prema korisniku”. **Pitanje demokratičnosti i/ili populizma u arhitekturi**: zapita li se “puk”, zapita li se tržište, zapita li se “običnog čovjeka” što želi, nećemo dobiti odgovor koji bismo – kao školovani, ambiciozni i odgovorni arhitekti i kreativci – željeli čuti. Dapače. Ljudi žele ono na što su već navikli, od klasicističke arhitekture provincijalnih narodnih kazališta do oku ugodnih detalja s Pinterest boardova. Ljudi žele potvrdu i sigurnost, nostalgiju i patinu, eventualno zavist susjeda, a ne eksperiment i nesigurnost novoga. A proces projektiranja često je upravo to – neizvjesnost. Krajnji rezultat uvijek je nepoznat.

**Nostalgija za sporom arhitekturom**

Upravo o toj projektantskoj neizvjestnosti piše i **Aaron Betsky**, u svom nedavno objavljenom članku o Casi Barragán. Betsky tvrdi da danas više nije moguće projektirati poput Luisa Barragána, odnosno da danas nema arhitekata koji bi mogli projektirati kao on. Sadašnje vrijeme instantne gratifikacije i uživanja u brzom sadržaju nikako nije vrijeme za delikatnost detalja i studiranje nevidljivog. Barragánov proces bio je neizvjestan: introvertan i meditativan, aditivan i dozlaboga spor. Uz to, njegova arhitektura je nekonvencionalna, i teško prezentabilna, a tlocrti upravo dosadni. Konačno, većina onoga što ga čini velikim arhitektom teško se i da zabilježiti fotoaparatom i postom na Instagramu. Ljepota njegove kuće, Case Barragán, u njenoj je ljudskosti; u tragovima tijela na namještaju, u načinu na koji obično otvaranje malog prozora zasljepljuje posjetitelja. Dakle u fizičkom doživljaju samog prostora.

[![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2018/06/4_000477bd43a9ac316611646804cd696b.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2018/06/4_000477bd43a9ac316611646804cd696b.jpg)

**Casa Barragan, Mexico City, Meksiko (1947.), Luis Barragán / izvor: [www.pinterest.com](https://www.pinterest.com/pin/350506783485364897/?lp=true)*

Ovakav poetizirani, iako sasvim humani pa i logični pristup projektiranju, danas se čini nepriuštivim luksuzom. Francuski arhitekt **Laurent Beaudouin** je rekao: “arhitektura je stroj za usporavanje vremena”. Unatoč tome što mnogi ulažu napor da se pošto-poto spasi “spore gradove” i “sporu prehranu” [“slow cities”, “slow food”], čini se da će to sa “sporom arhitekturom” ići puno teže, ako ne i biti sasvim nemoguće. A opet, zašto ne? Zašto na vrata ureda ne staviti upravo takvu oznaku: “Ovdje nastaje spora arhitektura. Ovdje nastaje kvalitetna, prava arhitektura”.

**Arhitekti bez arhitekture**

Mnogim će se čitateljima naslov ovog teksta učiniti itekako poznatim. Doista, ***Arhitektura bez arhitekata*** [*Architecture Without Architects*] naziv je kultne knjige **Bernarda Rudofskog**, izdane još davne 1964. godine. Knjiga je bila produžetkom istoimene, vrlo uspješne izložbe postavljene u njujorškoj MoMA-i iste godine, koja je ondašnjoj publici ukazala na dotad gotovo nepoznatu i svakako nedovoljno valoriziranu ljepotu vernakularne, autohtone arhitekture diljem svijeta, od Mediterana do Kine. Arhitekture “bez pedigrea”, odnosno arhitekture – bez arhitekata. Primitivne, jednostavne, funkcionalne, proizašle iz stoljećâ uspjelih i neuspjelih pokušaja, rušenja i popravaka, malih pomaka i slučajnih inovacija.

[![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2018/06/5_C7cWKFIWkAAqTB8.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2018/06/5_C7cWKFIWkAAqTB8.jpg)

**Rashladni “hvatači vjetra”, Hyderbad, Indija. Fotografija iz knjige Bernarda Rudofskog “Architecture Without Architects” (1964.) / izvor: [twitter.com](https://twitter.com/urbanfoxxxx/status/844168524310437888)*

Sam Rudofsky bio je vrlo glasan kritičar, pa i pravi protivnik moderne arhitekture. Majstorima moderne zamjerao je da su napravili jedan preozbiljan, intelektualno motiviran rez, drastično prekinuvši kontinuitet razvoja graditeljskih naslijeđa i pripadajućih im poetika. Na taj su način odbacili dobar dio onoga što je on nazivao “osjetilnim” u arhitekturi, i struku ostavili osiromašenom za mnoga znanja i vrijednosti proizašle iz spomenutih svjetskih graditeljskih tradicija. Desetljećima poslije, knjiga će pronaći svoj put do stolova mnogih studenata željnih inspiracije i “alternativnih ideja”, postavši obaveznom literaturom na početnim godinama arhitektonskih škola diljem SAD-a, ali i svijeta.

Čak i zanemarimo li na trenutak ideološke primjedbe Rudofskog, ostat će pitanje: doista, može li arhitektura PONOVNO ostati bez arhitekata, nastaviti postojati bez njih? Ako je već postojala, davno prije njihove pojave prije par stoljeća, zašto ne bi postojala i nakon njih? I je li to neizbježno? Pomalo hipijevski, u svom nedavnom članku,**Sean Griffiths** nagađa; znači li to da će starhitekti i velika imena polako nestati, a da će se arhitektura povući u “ilegalu”, vratiti u ruke anonimnih putujućih zanatlija koji će graditi neku čovječniju budućnost i humanije zgrade, daleko od neoliberalnih uzora?

Možda. Svakako, arhitektura jest pod svojevrsnom opsadom – možda je uvijek i bila – kako su upozorile i ovogodišnje kustosice venecijanskog Bijenala arhitekture, **Shelley McNamara i Yvonne Farrell**. Ne samo od strane novca i neoliberalnog tržišta, nego i od strane novih tehnologija, od strane dizajnera i nearhitekata koji žarko žele projektirati, od strane društva koje suvremenu arhitekturu ne cijeni niti razumije, od strane svih “običnih” ljudi koji sve manje vjeruju onom što arhitekti nude.

A opet, nema razloga niti za očaj, niti za pesimizam, pa čak ni za bunt: ne gasite kompjutore, ne zatvarajte urede. Ono što smo navikli nazivati arhitekturom, u užem ili širem smislu, preživjet će i ovu transformaciju, u ovom ili onom obliku. Što će nekim budućim kolegama (budu li od krvi i mesa) pisati na vizitkama ili gdje već – ustvari i nije tako bitno.

Autor teksta: **Dominko Blažević** / sve članke ovog autora za Vizkulturu pročitajte na **[linku](https://vizkultura.hr/author/dominko-blazevic/)**

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta **“Vizkulturiranje društva, 2018.”** koji je sufinanciran sredstvima **Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija** Agencije za elektroničke medije

[![Logo AEM](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2015/01/Logo-AEM.jpg)](http://www.e-mediji.hr/hr/)
