---
title: "Diskurzivna bojišnica"
url: "https://vizkultura.hr/diskurzivna-bojisnica/"
type: "post"
published: "2015-04-10T08:29:17+01:00"
modified: "2015-04-10T09:01:04+01:00"
author: "autor: vizkultura"
description: "Izložba Marije Mikulić Bošnjak u galeriji Inkubator"
language: "hr-HR"
site: "VIZKULTURA"
category:
  - "ISTAKNUTI"
  - "UMJETNOST"
post_tag:
  - "događanja"
  - "galerija inkubator"
  - "izložba"
  - "Marija Mikulić Bošnjak"
  - "slikarstvo"
  - "zagreb"
---

# Diskurzivna bojišnica

![](https://media.vizkultura.hr/file/vizkultura-media/wp-content/uploads/2015/04/m-1024x725.jpg)

Večeras se u**Galeriji Inkubator** u Zagrebu, s početkom u 19h, otvara izložba **“Diskurzivna bojišnica”** autorice **Marije Mikulić Bošnjak**. Izložba će biti otvorena do 1. svibnja.

**Marija Mikulić Bošnjak** mlado je ime suvremene osječke umjetničke scene, a osim završenoga Učiteljskog fakulteta, 2011. je godine magistrirala studij likovne kulture na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Do sada je izlagala na mnogim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu te u okviru nekoliko samostalnih.
 Marija Mikulić Bošnjak ovom izložbom prezentira nekoliko grupa radova, ostvarenih u nekoliko različitih medija, no ipak ih na stanovit način okupivši, i to na tematskoj razini. Svaki od radova pronalazi svoje narativno ishodište u skupu takozvanih ženskih pitanja, u okviru (suvremene) ženske pozicije, ali i kao jedna od instanci diskurzivnih analiza roda.

[![treca3](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2015/04/treca3-1024x819.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2015/04/treca3.jpg)

U nastavku pročitajte više o izložbi kroz tekst **Martine Bratić**, kustosice izložbe

Cjelokupnim izložbenim prostorom premoćno dominira impozantni autoportret izrađen metodom kolaža. Bezbroj vizualnih partikula, izrezanih iz časopisa pornografskoga i erotskog sadržaja, tvore sliku lica autorice. Lice zatamnjenih očiju (kao njegov ‘najrječitiji’ element), ali i, jednako tako, zatvorenih usta, antipod je fragmentiranim golim ženskim tijelima koja, u potpunosti lišena identiteta i svih opasnosti koje identitet i imenovanje nose – izvanredno služe društvenoj razmjeni. U tipičnoj maniri muškoga i patrijarhalnog modusa posjedovanja ženskoga tijela kao ekonomskoga dobra, rascjepkani se udovi množe u centrifugalnome generiranju nasilja i praksi utišavanja i iskorištavanja. Stoga ovo lice itekako znakovito upućuje na odnose snaga kao izmijenjene, a demonstraciju moći kao reverzibilan čin, sugerirajući stanovitu pobjedu uma nad tijelom, ali i preuzimanje kontrole u igri muškoga pogleda (male gaze). Iznimno velikih proporcija, frontalno usmjereno, autoričino lice postaje direktna smetnja u nesmetanoj konzumaciji fragmentiranih atributa, ometajući onaj ultimativni užitak posredovan objektifikacijom ženskoga tijela i njegovim svođenjem na bezbroj malih kadrova. Ovaj autoportret Marije Mikulić Bošnjak iznad svega ukazuje na neodvojivost identiteta kao jedinstva bića, ali istovremeno on vodi i tihi dijalog sa svakim pogledom s kojim ga se suoči, na jednoj strani vodeći borbu, na drugoj uspostavljajući diskurs zajedništva i suosjećanja.

[![IMG_6929](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2015/04/IMG_6929-1024x810.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2015/04/IMG_6929.jpg)

Uljani triptih Mrtva priroda po svojoj se konceptualnoj usmjerenosti još glasnije i snažnije približava domeni autorskoga angažmana. Mikulić Bošnjak će reći: Nije slučajno da sam za ovaj rad izabrala medij figurativnoga slikarstva. Iako sam se dvoumila između ulja i akvarela, naposljetku sam odlučila raditi u ulju. Akvarel se često percipira kao ‘ženska tehnika’ što me istovremeno i smetalo i privlačilo, ali sam ipak odabrala ulje ponajprije iz razloga što sam nedavno pročitala jedan intervju s njemačkim umjetnikom Georgom Baselitzom, u kojemu je, na pitanje o znatnoj brojčanoj nadmoći muškaraca nad ženama među najplaćenijim suvremenim umjetnicima, on odgovorio tvrdnjom da žene loše
 slikaju. To me privuklo ka slikarstvu, a posebice ka ulju na platnu kao najomiljenijoj ‘muškoj’ tehnici, a u kojoj žene figuriraju kao inferiorne. Triptih se sižejno gradi u okvirima tradicionalnih temata mrtve prirode, dok istovremeno pod pitanje podvodi i samu recepciju toga žanra čija se sustavnija ishodišta uočavaju od 16. stoljeća. Motivi mrtve prirode još su u povijesnoumjetničkim izvorima 17. stoljeća prema svojemu tematskom usmjerenju zauzimali najniže mjesto u hijerarhiji, što zbog stanovitoga izostanka duha, što zbog svoje tehničke nepretencioznosti, rezultirajući kao najmanje vrijedan i ponajmanje plaćen ‘umjetnički izraz’. To je značenjska razina koju će Marija Mikulić Bošnjak pomalo ironično relacionirati prema ženskoj društveno-umjetničkoj poziciji, preuzimajući takvu tematsku platformu za prikaz i umjetničko slavljenje ženske ikonografije. Pomnim slaganjem predmeta u kompoziciju te odabirom muške tradicionalne tehnike prikazujem najniži motiv mrtve prirode, a koji povezujem sa ženom. To su predmeti za uljepšavanje, kao jedna od tipičnih instanci društvenih regula o (ženskoj) vizualnoj prezentaciji, ali i predmeti snažno povezani s različitim procesima ženskoga iskustva poput dojenja ili menstrualnoga krvarenja, kao i signali svih onih rodnih uloga koje žene bez prestanka i ciklično performiraju i žive. U konačnici ovi motivi postavljaju i pitanje o uvjetovanosti povijesne, pa i gotovo primordijalne uloge žene kao majke i supruge, a usmjeravanjem ovakve autorske pažnje i interesa ženskoj svakodnevici kroz prizmu svakodnevnih ženskih predmeta, upravo se to žensko iskustvo življenja realizira kao vrijedan umjetnički temat i stanovita opreka stoljećima nasljedovanim motivskim elementima koji čine (muški) umjetnički kanon.
 Iskaze autorske angažiranosti Marije Mikulić Bošnjak moguće je uočiti i u seriji ulja na platnu naziva Veiled boy, koji se također, na stanovit način, bave pitanjem vještine kao rodno uvjetovane. Ovdje je pak fokus na obradi mramora i tzv. efektu mokre draperije, toliko omiljenom u izrazu klasične i helenističke grčke skulpture i jednome od najpriznatijih dosega u tradicionalnoj obradi mramora. U pravilu je model uvijek bila žena, a čije je tijelo predstavljalo izvanredan teren za demonstraciju ove senzualne igre tekstila. Autorica ipak ‘oblači’ tijelo dječaka, svojega trogodišnjeg sina, anulirajući vezu tijela i tkanine i fokusirajući se isključivo na prezentaciju tehnike; one muške, ali ovoga puta kroz žensku ruku.

[![jpg4](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2015/04/jpg4-300x198.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2015/04/jpg4.jpg) [![jpg1](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2015/04/jpg1-300x199.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2015/04/jpg1.jpg)

Radove iz serije naziva Blank čine crteži velikih formata, s ljudskim figurama u gotovo prirodnoj veličini. Kao predložak korištene su fotografije različitih radnih kolektiva, poput Uprave TDR-a, članoa OŠ Dubrava, radne grupe Ministarstva vanjskih poslova JI Europe, zatim kolegija medicinskih sestara zagrebačke bolnice Sestara milosrdnica, članova Katoličkoga sveučilišta, itd. Svaki od crteža imao je ideju prikazati muške i ženske figure, i to prema kompoziciji originalnih fotografija, međutim, Mikulić Bošnjak svjesno izostavlja ženske likove, označujući ih i gradeći kao nešto čega nema, što nije prisutno, vidljivo i, posljedično – važno. Djelo i svojim nazivom kontekstualizira ideju praznine, dok sadržajno propituje klasna pitanja rodnih kvota – zastupljenosti i podzastupljenosti, zatim probleme
 stručno-ekonomskoga napredovanja, ali i relacije privatnoga, obiteljskog života nasuprot profesionalnoga razvoja ženskog subjekta, a u neizbježnoj korelaciji s – onim muškim.
 Posljednja se grupa izloženih radova može iščitati kao najosobnija i autorski najpregnantnija. Kaširana torza bilježe jedan ženski životni put i stoje kao spomenici vlastitoj tranziciji od djetinjstva do majčinstva kao važnih činitelja vlastite svijesti u slučaju Marije Mikulić Bošnjak. Materijal nastao lijepljenjem salveta koje je moja majka sve ove godine čuvala u obiteljskoj kući u Slavonskom Brodu simbolizira jednu aktivnost tradicionalno shvaćenu kao tipično žensku, a koju ovakvom redefinirajućom gestom autorica izmiješta iz prostora jednoga povijesno-generacijskoga konteksta u drugi, iz jedne predodžbe o esencijalno ženskome u drugu te iz jedne tjelesnosti u neku novu. Osim svoje povijesnosti, postupak skupljanja salveta i danas doživljava svojevrstan revival u bujajućim verzijama različitih hobby art praksi, a ponovno doživljavan kao eminentno žensko (ili pak ženskasto) polje izraza postavlja se opet kao jedan od problemskih fokusa ove autorice. Ciklus Torza još je uvijek u procesu nastanka, a konačna će prezentacija uključivati tridesetak visećih torza kao specifičan čin vlastitoga ogoljavanja, ali i snažan i prodoran iskaz vlastite (ženske) samosvijesti.

[![m](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2015/04/m-1024x725.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2015/04/m.jpg)
