Piše: Dejan Kršić
*(Tekst je objavljen u novom broju časopisa Čovjek i prostor. Uz dozvolu uredništva prenosimo ga u cijelosti)
U ovoj mračnoj i tegobnoj društveno-političkoj atmosferi posljednjih mjeseci, punoj stranačkih vrludanja, konzervativne rekonkviste, historijskog revizionizma, ideoloških netrpeljivosti, verbalnog pa i fizičkog nasilja, velika retrospektivna izložba plakata Borisa Bućana već sad bez konkurencije predstavlja kulturni događaj sezone.
Nakon niza njegovih recentnih slikarskih izložbi, u Muzeju suvremene umjetnosti je konačno, prvi put nakon osamdesetih, postavljena doista velika izložba njegovih plakata. Onog segmenta njegovog rada po kojem je možda i najviše poznat. Bućan je puno izlagao, ali posljednjih decenija ipak daleko više umjetničke radove i slike nego plakate. Ipak, njegov vjerojatno najvažniji izložbeni nastup bio je upravo s plakatima velikog formata kad je 1984. u koncepciji Davora Matičevića nastupio kao jugoslavenski predstavnik na Venecijanskom bijenalu. Utoliko i nije čudno da je ova izložba održana baš u Muzeju suvremene umjetnosti – uz dodatni razlog da u Hrvatskoj još uvijek nemamo muzej dizajna i da je uza sve svoje arhitektonske nedostatke izložbeni prostor Muzeja suvremene umjetnosti jedini dovoljno velik za ovakvu reprezentativnu izložbu.
*Aristofan: Lizistrata, HNK Split, 1982.
Poznavatelji njegovog rada svakako mogu reći da najveći dio izloženih plakata poznaju iz knjiga, kataloga, s drugih izložbi plakata, a oni stariji mogu ih se sjećati i s ulica kad su prije više desetljeća bili izvorno plakatirani. No izložbu je vrijedilo „uživo” vidjeti upravo zbog efekta količine radova i njihove monumentalnosti. To je bila sasvim jedinstvena prilika da na jednom mjestu, u originalu i izvornoj veličini, sagledamo plakatni opus jednog od najvažnijih, ne tek domaćih, nego, bez pretjerivanja, svjetskih umjetnika plakata. Pritom vrijedi napomenuti da je izloženo nešto manje od 150 plakata, a da je to tek dio radova koji se nalaze u fundusu Muzeja suvremene umjetnosti, te da ni iz daleka nije riječ o svim plakatima koje je napravio. Doista je fascinantno zamisliti da ima materijala za još dvije ovakve izložbe. Ovu priliku za osobno propitivanje Bućanovih plakata nije trebalo propustiti jer ovakvu izložbu u Zagrebu sigurno nećemo moći vidjeti barem sljedećih tridesetak godina, ali ukoliko bude organizacijskih sposobnosti, na valu recentnog svjetskog zanimanja za Bućanov rad – nakon interesa koji je njegova serija Bucan Art izazvala izlaganjem na izložbi The World Goes Pop u londonskoj galeriji Tate Modern – MSU bi konačno mogao imati i prvorazredan vlastiti izvozni izložbeni proizvod.
*Karate klub Tempo, (fotografija Željko Stojanović), Zagreb 1974.
Voditeljica Zbirke crteža, grafika, plakata i radova na papiru, kustosica Kristina Bonjeković Stojković je s konzervatorskim timom i Olegom Hržićem kao autorom decentnog likovnog postava realizirala zahtjevnu, ali koncepcijski i izvedbeno čistu izložbu čija se dojmljivost i monumentalnost ne temelje ni na kakvim specijalnim efektima, nego isključivo snazi radova. Moglo bi se možda prigovoriti da postavu manjka zidnih tekstova koji bi jasnije kontekstualizirali trenutak nastanka radova i sam Bućanov stav prema poslu, pojedinim zadacima i naručiteljima. Ipak, na to možemo odgovoriti da već sami radovi nude dovoljno materijala, konteksta u kojem i za koji su nastajali, a i da je sam Bućan, uvjeren zagovornik stava da plakat mora govoriti sam za sebe, vjerojatno protiv bilo kakvih intervencija tog tipa. Ipak, u sklopu izložbe kontinuirano su prikazivana i tri zanimljiva dokumentarna filma: TV galerija, kratki dokumentarni film Nenada Puhovskog Bućan – triptih iz 1986. godine i emisija posvećena Bućanu iz TV serijala Suvremenici urednice Ane Marije Habjan (HRT, 2013). Mada je o Bućanu tijekom njegove karijere izuzetno puno pisano, pa je i dao puno više intervjua od drugih dizajnera i umjetnika (s izuzetkom medijski sveprisutnog Mirka Ilića), ovo je jedan od rijetkih videozapisa gdje autor sam govori o svom radu.
*Buha u uhu, Dramsko kazalište Gavella, Zagreb 1972.
Izložbu prati i opsežna dvojezična publikacija koja, uz uvodni tekst kustosice, donosi i tekstove britanskog kritičara dizajna Ricka Poynora, francuskog likovnog kritičara Georgesa Raillarda te Seadete Midžić koja iscrpno tematizira plakate za različite glazbene manifestacije poput Muzičkog bijenala ili višegodišnje serije koncerata Glazbeni doživljaji Zagrebačkih simfoničara i Zbora RTZ-a u organizaciji Muzičke proizvodnje RTZ-a. Publikaciju je dizajnirao tandem Bachrach & Krištofić, čija se retrospektiva priprema za jesen u prostoru Muzeja za umjetnost i obrt.
*Zagrebački simfoničari RTZ, iz ciklusa Glazbeni doživljaji, Muzička proizvodnja RTZ, Zagreb 1988.
U pratećem programu održano je nekoliko vodstava kroz izložbu, predavanja i radionica. Tako je 17. svibnja održano predavanje Ricka Poynora, koji je nekoliko puta gostovao u Zagrebu. Kad je 2002. u sklopu projekta Broadcasting kustoskog tima Što, kako i za koga / WHW imao prvo zagrebačko predavanje u DAZ-u, na maloj izložbi u Galeriji Studentskog centra prvi put je „uživo” vidio Bućanove rane plakate. Odmah su ga zainteresirali i oduševili, što je u dugačkom luku dovelo i do njegovih tekstova na blogu Design Observer i u katalogu, a najavio je i dugo planirani opsežan prilog u danas vjerojatno najvažnijem dizajnerskom magazinu Eye.
*Novi američki video, (fotografija A. Novković), Centar za multimedijalna istraživanja, Zagreb 1979.
Bućan se dizajnom počinje baviti još kao student Akademije likovnih umjetnosti krajem šezdesetih. Rane kazališne plakate za zagrebački HNK danas smatra početničkim i nevažnim, ali se veoma brzo nizom radova za Galeriju SC-a i kazalište Gavella pozicionira kao jedan od najvažnijih domaćih autora plakata. Na zagrebačkoj umjetničkoj sceni pojavljuje se s generacijom umjetnika i umjetnica koji se bave urbanim intervencijama, ambijentima i domaćim počecima konceptualne umjetnosti (Trbuljak, Dimitrijević, Iveković, Martinis…), za čije je djelovanje i umjetničko pozicioniranje bilo izuzetno važno djelovanje Galerije SC-a pod vodstvom Želimira Koščevića. Tu Bućan 1968. na poslovima dizajna nasljeđuje Arsovskog, koji će do 1975. svojeručno oblikovati identitet susjednog Teatra &TD.
U standardnom narativu linearnog razvoja dizajna na području Hrvatske (možda, bolje rečeno: Zagreba) uvijek se navodi taj uobičajeni niz kanonskih imena Picelj – Arsovski – Bućan, ali bi tu nesumnjivu kronološku liniju dolaska na scenu valjalo i interpretativno nadograditi jer skoro tri desetljeća na dizajnerskoj sceni djeluju simultano. U tom periodu upravo je plakat bio jedno od najeksponiranijih i najvažnijih područja dizajna, pa se sva trojica intenzivno bave tim medijem u dinamičnom odnosu međusobnih utjecaja, kreativnih natjecanja i suprotstavljanja.
Kao izraziti individualac Bućan se ubrzo distancira od pripadnika tzv. „nove umjetničke prakse”, a shvaćajući da je plakat puno snažnije sredstvo socijalne intervencije, koja ga tada još uvijek zanima, sredinom 70-ih odustaje od usko shvaćenih „umjetničkih” projekata. Nakon ranih kreativnih uspjeha i kritičarskih pohvala, upravo to je period njegovog opsesivnog ispitivanja mogućnosti i granica samog medija plakata. Vlastito kreativno nezadovoljstvo izražava se u frenetičnom ritmu nesputanog eksperimentiranja što se i kako se još može raditi. Ako u njegovom radu postoji konstanta, onda je to da se ne zaustavlja na uspješnim formulama, nego neprestano mijenja svoje postupke, istražuje nove rukopise i nove načine vizualizacije.
*Izložba grafike, Galerija SC, Zagreb 1968.
Tako se krajem 70-ih i početkom 80-ih događa važna promjena u njegovom dizajnu plakata. S konceptualnih plakata, često zasnovanih na geometrijskoj stilizaciji ili fotografiji, prelazi na višedijelne plakate velikih formata u vizualnom smislu bazirane na različitim crtačkim i slikarskim postupcima, pristupima i tehnikama, čime u lokalnoj sredini razvija svoju varijantu postmodernizma kao nesputanog fluxa znakova. Mada su plakati još uvijek u sitotisku „mehanički umnožavane slike”, nova rukotvorenost vizualnih motiva denotira aktivan odnos Bućana kao autora prema povijesti vizualne kulture. Kad ih vidimo ovako izložene na jednom mjestu, jasno u njima vidimo reference na različite stilove i periode, svojevrsno rekapituliranje gotovo čitave povijesti umjetnosti, od sumerskog klinastog pisma, umjetnosti Egipta, antičke Grčke, impresionizma, kubizma, afričkih maski, japanske grafike, secesije, art décoa, nadrealizma, apstraktnog ekspresionizma, pop-arta… Kao što je u svojim serijama galerijskih radova 70-ih [Bucan Art, Muzej Palmolive…] tematizirao samu umjetnost „od Altamire do danas”, Bućan svojim plakatima – kako povodom nastupa na Venecijanskom bijenalu ističe Davor Matičević – i dalje spada u one koji ispituju samu prirodu umjetničkog djela, narav i smisao umjetnosti.
*Zgraf 3 – međunarodna izložba grafičkog dizajna, Zagreb 1981. (natječajni rad)
Te promjene odvijaju se upravo u vrijeme kada prve izložbe Zgrafa u domaćem, zagrebačkom i širem jugoslavenskom kontekstu pokušavaju uspostaviti kriterije, obaviti „prezentaciju i analizu stvaralačkih i reproduktivnih mogućnosti grafičkog dizajna i fenomena grafičkog oblikovanja” i „postati stvaralačkim elementom politike dizajna ove sredine” (Zgraf 2, 1978) a teorijska promišljanja se još uvijek odvijaju u okvirima visokomodernističkih koncepcija projektiranja i scijentifikacije dizajna. Stoga, mada prihvaćen „na ulici”, Bućanov pristup u stručnim krugovima nije prolazio bez diskusija i osporavanja. Prema ustaljenom shvaćanju, osnovna osobina plakata je da jasno posreduje (prvenstveno verbalnu) informaciju. I u ono doba vodile su se debate ispunjavaju li Bućanovi plakati tu osnovnu komunikacijsku zadaću, odgovaraju li na potrebu naručitelja. Uz zagovornike, imao je i glasne protivnike, a ponekad njegova rješenja nisu nailazila na razumijevanje naručitelja, pa ni kad je bila riječ o kolegama i stručnoj publici. Tako, na primjer, 1981. nije prihvaćen njegov prijedlog za plakat Zgrafa 3 – slika grifona kao zaštitnog znaka grafičarskog ceha u otrovnoj kombinaciji magente, zelene i ljubičaste boje, s tekstualnom informacijom u minimalnoj veličini doista zguranom na donji rub plakata.
*Fotografije s izložbe (foto: Filip Beusan)
Još je na plakatima iz sedamdesetih Bućan često koristio postupak uključivanja dizajnera u sam plakat – možemo istaknuti plakate za izložbu Bucan Art i za Sterijino pozorje 1973, samostalnu izložbu u Rheinu 1977, zaključno s „Razgovorom umjetnika, dizajnera i kičera” 1981. Mada je danas to uključivanje dizajnera u dizajnirani rad prihvaćeno, pri čemu su Sagmeister & Walsh vjerojatno svjetski najpoznatiji primjer, ranijih desetljeća to nije bilo uobičajeno. Često tematizira i društvene situacije „konzumiranja” umjetnosti, pa 80-ih na nekoliko plakata za splitski HNK ne referira na sam dramski tekst, nego usmjerava pogled na gledalište, parter, lože i balkon.
*Fotografije s izložbe (foto: Filip Beusan)
Sve to dovodi nas do traumatičnog mjesta koje ova izložba otvara, pitanja uvjeta produkcije i recepcije umjetnosti i dizajna danas. Bućanova retrospektiva trebala bi mladim autoricama i autorima djelovati inspirativno, otvoriti bogat svijet referenci i kreativnih postupaka. Prije svega jednog autorskog stava na koji se mogu ugledati, ali pravo je pitanje hoće li i u kojoj mjeri išta od toga doista moći primijeniti u današnjoj društvenoj i kulturnoj situaciji. Ili će to samo rezultirati još jednom frustracijom i kreativnom rezignacijom u sredini u kojoj se punih usta nacionalne kulturne baštine istovremeno uništava aktualna kulturna proizvodnja, umjesto novog, eksperimentalnog i nepoznatog cijeni se banalno, komercijalno i teži vječnom ponavljanju istog i dobro poznatog, kulturnoj situaciji koja je uostalom 1990-ih i samog Bućana udaljila od plakata.
izbor radova iz Zbirke plakata, MSU, 14. travnja – 29. svibnja 2016.
Vizuali: Arhiv MSU uz dozvolu uredništva časopisa Čovjek i prostor
