---
title: "Filmska instalacija i muzealizacija"
url: "https://vizkultura.hr/filmska-instalacija-i-muzealizacija/"
type: "post"
published: "2021-12-23T10:49:03+01:00"
modified: "2022-04-14T14:19:17+01:00"
author: "Autorica: Sonja Leboš"
description: "Sonja Leboš piše o filmskoj instalaciji Ane Hušman postavljenoj u Zbirci Richter u okviru programa SintArt"
language: "hr-HR"
site: "VIZKULTURA"
category:
  - "ISTAKNUTI"
  - "naslovnica-desno-istaknuti-jedan"
  - "UMJETNOST"
post_tag:
  - "ana hušman"
  - "SintArt"
  - "Vjenceslav Richter"
  - "zbirka richter"
---

# Filmska instalacija i muzealizacija

![](https://media.vizkultura.hr/file/vizkultura-media/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-6_naslovna-1024x608.jpg)

Kuća u kojoj se danas nalazi **Zbirka Richter**, punim nazivom *Zbirka Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter donacija Grada Zagreba*, bila je životni i radni prostor arhitekta i umjetnika **Vjenceslava Richtera i** njegove supruge. Projektirana je 1956. godine, a izgrađena 1957. godine kao jednokatna obiteljska vila L tlocrta čije je oblikovanje bilo odgovor na želje i potrebe zajedničkog profesionalnog i intimnog života. Tako je već u sam zametak kuće ugrađena suptilna veza između poslovnog i privatnog, radnog i intimnog, zanosa stvaranja i opuštenosti trenutaka odmora i rekreacije. Upravo tim i takvim tananim vezama unutar kuće bavi se **Ana Hušman** u svom radu oblikovanom specijalno za taj jedinstveni spomen-ambijent koji govori o životu jednog arhitekta, potom jednog bračnog para, ali i o ogromnom polju jugoslavenskog socijalističkog modernizma kojeg je Richter bio snažan arbitar.

[![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-40-300x200.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-40.jpg) [![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-74-300x200.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-74.jpg)

**Ana Hušman (lijevo); Jasna Jakšić, Ana Labudović, Ivana Meštrov, Ana Hušman, Sonja Pregrad (desno) / foto: Sanja Bistričić*

Dokumentacija o izgradnji kuće pokazuje kako je Richter već polovicom 1960-ih promišljao preoblikovanje obiteljske kuće u javni prostor, kao i osnivanje centra za istraživanje **EXAT-a** i **Novih tendencija**, kao poticaj radu novih generacija umjetnika i arhitekata. Godine 1980. godine **Nada i Vjenceslav Richter** poklanjaju Gradu Zagrebu svoju obiteljsku kuću i umjetničke radove, između ostalog i kako bi omogućili razvoj kulturnih sadržaja izvan malenog zagrebačkog gradskog središta. Otvaranje Zbirke Richter 2000. godine tako je direktan nastavak Richterove vizije o kući kao javnom prostoru i inspiraciji za arhitekte i umjetnike, ali i sve koji se profesionalno bave prostorom i vizualnim umjetnostima, ili tek “samo” uživaju u njima.

Rad ***Čovjek bez kuće je beskućnik, što je kuća bez stanara*** Ane Hušman proizvedena je u okviru serije ***SintArt*** projekata, to je *SintArt* edicija broj 14. Projekt *SintArt* pokrenula je **Vesna Meštrić**, kao rezultantu Richterovih ideja otvorenosti njegovog osobnog i profesionalnog prostora eksperimentu, istraživanju u područjima arhitekture i vizualnih umjetnosti. *SintArt* se prakticira u obliku povremenih izložbi koje kroz širok raspon umjetničkih interpretacija Richterove kuće i njegovog arhiva aktualiziraju nepregledna područja Richterovog djelovanja.

**Ana Hušman** proučavala je Zbirku Richter, koja uključuje dakle i kuću sa svim predmetima u njoj i ogroman zadivljujući Richterov opus, u razdoblju od dvije godine. Rezultat je sofisticirana protežna filmska instalacija koja razlaže obitavalište bračnog para Richter, uvlačeći posjetitelja u intimnost spona koje su nekad činile tu kuću – njihovim domom.

Osobno sam posjetila Zbirku Richter mnogo puta tijekom prethodnih 13 edicija *SintArta* i rezultati su često bili fascinantni. No, ova filmska instalacija izvedba je čitanja intimnosti prostora dvoje ljudi i donosi jedan posve novi obrat u doživljaju kuće i života kakav se odvijao u njoj, rastvarajući prostorije i predmete u njima gotovo do poistovjećenja – naime, Hušman odista, u filmskom ključu, iščitava život koji se odvijao u njoj. To iščitavanje kamerom i tjelesnom izvedbom kroz suradnju s plesačicom Sonjom Pregrad performativnog je karaktera, budi duboke mentalno-prostorne sustave unutar osobe koja gleda, kuću i njenu reprezentaciju istovremeno, ćuteći i život stanara koji je nekad bio, ali i apstraktne modele beskrajnog niza mogućnosti života kuće koja je bez stanara, muzealizirana, ali ipak živa, niza mogućnosti koje bi mogle biti. Kao što kaže jedna od kustosica, **Jasna Jakšić**: ”Ana Hušman u instalacija *Čovjek bez kuće je beskućnik, što je kuća bez stanara?* prenosi prostor iz nekadašnjeg privatnog, koji je još u procesu muzealizacije, u galerijski, snimajući predmete, vizure i narative koji se mogu konstruirati iz niza tragova osobnog života.” Filmska instalacija kao proces muzealizacije? Da, baš tako: filmska instalacija kao prodorno inovativan i začudno funkcionalan postupak koji ispunjava svoju svrhu, uvodeći posjetitelja u svijet Richterovih, a istovremeno prodirući u intimnost vlastitih unutarnjih svjetova pobuđenih individualnim odnosima spram predmeta i prostora i njihovih reprezentacija u obliku imaginarija pokretnih i zvučnih slika.

[![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-4-1024x683.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-4.jpg)

**foto: Sanja Bistričić*

Današnji tlocrt kuće u osnovi je četvrtastog oblika: prvobitna L forma širila se tijekom 1960-ih i 1970-ih, definirajući želje i potrebe stanara u izvedbi arhitekture. Ipak, izvorna organizacija unutarnjeg ostala je ista. U prizemlju, danas izložbenom prostoru, bio je radni prostor, a prvi kat, prije dvije godine također otvoren posjetiteljima, bio je namijenjen stanovanju i kao takav je očuvan.

Filmska instalacija Ane Hušman prostire se i prizemljem i prvim katom, no, zahvaljujući ovoj, lako je zamisliti i neke buduće filmske instalacije čija će protežnost obuhvatiti i prelijepu terasu (kreacija povezivanja stola i svjetlarnika na terasi jedan je od brojnih arhitektonskih detalja koji ukazuju na Richterov izuzetan senzibilitet) s koje se otvara *bella vista* na Zagreb u njegovoj punoći i gustoći srednjevjekovnog pa historicističkog grada koji se preko rijeke pretapaju u socijalistički grad, i okućnicu koja se nudi i kao park skulptura, pa i dalje, u neposredno susjedstvo, možda neke škole, vrtiće, susjedne kuće, pa, zašto ne, i obližnje samostane…

Instalaciju tvori osam video radova, od kojih se šest nalazi u prizemlju, a dva na prvom katu. Govorit ću o njima redom kojim sam ih sama pogledala, no drugačiji red gledanja donio bi novi doživljaj, a mogućnosti sklapanja novih i dubljenja vlastitih intimnih narativa u dosluhu s onima koje nadaje privatni prostor Richterovih… – beskonačne su.

[![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-9-1024x683.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-9.jpg)

**foto: Sanja Bistričić*

Prvi video rad postavljen je na bočnom zidu prostora koji kao da vodi ka intenzivno osvjetljenom u kojem se, tada, u trenutku mog posjeta, upravo odvijala radionica studenata arhitekture. Ruka u plastičnoj rukavici polaže predmete na stol s gornjeg kata, ponekad ih prebriše, kao ruka nevidljive domaćice ili zaposlenice Zbirke koja se brine za čistoću i dobro zdravlje predmeta. Izmjenjuju se zdjele za voće sa svijećnjacima od kristala, vaze sa suhim cvijećem s praznim vazama, posude za šećer od mramora s posudama za kavu od tučenog bakra, servirni tanjuri kontrastnih boja s posudama za salatu od mekanog drveta, vučedolska golubica s instrumentom kolokvijalno zvanim “def”… Video rad fiksira naš pogled kako bismo svaki predmet doista *vidjeli*, pogledom koji je gotovo *haptičkog* karaktera (kako nas uči antropologija osjeta), te *osjetili* njegovu ulogu u oplemenjivanju interijera i svakodnevice stanara. Kadar interijera tako postaje okvir za kretanje predmeta koji se kreću u našoj svijesti upisujući pokrete stanara koji su ih koristili tijekom više desetljeća. Uz to, rađanje tog osjećaja bivanja privilegiranim svjedokom jednog izvanrednog procesa muzealizacije, procesa koji neće ostaviti predmete umrtvljenim u prošlosti, već upravo obratno: udahnuti im živote budućnosti. Kao što kaže kustosica **Ivana Meštrov**, referirajući na Nadu Kareš Richter: ”…treba misliti i na budućnost”. Na sve generacije koje dolaze i koje će učiti iz kuće Richterovih.

Drugi video rad postavljen je na suprotnom zidu istog prostora, u uvodi nas ritmičnim postupkom izvlačenja knjige iz polica u dio biblioteke s drugog kata, poput direktne reference na **Henrija Lefebvrea** i njegovo djelo *Ritmička analiza: prostor, vrijeme, svakodnevica*, kako bismo kroz oko kamere vidjeli, ili bolje rečeno, – okom *opipali* naslovnice podjednakih formata, otprilike u rasponu između A4 i C4. Izmjenjuju se monografije Rabuzina i Picassa, Tita, jugoslavenskog slikarstva u razdoblju 1900-1950., Pravnog fakulteta 1945-1980., s naslovnicama knjiga poput *More i pomorske nacije*, *Društveni dom SSRNH 1956-1976* ili pak njemačkog izdanja romana *Dvojnik* F. M. Dostojevskog, obogaćenog crtežima. Želja se budi i u ruci, i ona želi opipati, prelistati knjige koje su listali Richterovi. No ruka se mora svladati, treba sačuvati knjige za brojne generacije, za budućnost, kao što je to željela Nada Richter, a podcrtala Meštrov. Zato je tu sada video rad koji nam osvještava haptičku kvalitetu pogleda. Naslovnice knjiga kao što su *Beograd koji volim*, *Sarajevo*, *Skopje 1963*, *Zagreb*… podsjećaju nas na veze koje nisu bile samo političke, već društvene i kulturne, umjetničke i intimne, prijateljske i rodbinske… na veze koje treba u tom postupku *muzealizacije oživljavanjem* obnavljati i čuvati.

[![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-20-1024x683.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-20.jpg)

**foto: Sanja Bistričić*

Do sljedećeg videa dolazimo odmičući crnu zavjesu, ulazimo dublje i doslovnije u izvedbu prostora i memorije. U zamračenom prostoru spajamo se sa tijelom drame i dramom tijela **Sonje Pregrad**, gledamo tijelo u interijeru, odnose tijela i predmeta, izvedbeno tijelo sada i dotiče predmete umjesto nas. Tijelo struže o interijer, prožimaju nas srsi… otvaraju se intimni krajolici i naših tijela. Projekcija postaje poput prozirne opne koja razdvaja naše intimne krajolike od onih nekadašnjih stanara, njihov bračni krevet navodi nas na misli o vlastitome… privatno postaje javno, ali nikako vulgarno. Frenetičan ritam glazbe koja dualizira doživljaj izvedbe ne dozvoljava vulgarnost: nijedan ljudski *ritual* nije vulgaran.

Ponovo odmičemo crnu zavjesu i prilagođavamo se pogledom i tijelom istovremenosti simultanoj projekciji tri video rada. Ruka plesačice pomalja se u jednoj ponad police, uočavamo dugačak red biblioteke Hit nakladičke kuće *Znanje*, koju je duhovito opremao **Alfred Pal**, osjećamo ne/prisutnost, vlastitu i onu bivših stanara, njihove i vlastite duhove prošlosti, koji odjednom postaju kolektivni duhovi prošlosti i budućnosti. Monade kreveta i stolca naspram prozora koji nam otvara raskošnu panoramu tiho ali snažno pulsirajućeg grada. Igra svjetla i sjene s jedne projekcije pretapa se u drugu koja donosi strukturalističke prikaze stropa obloženog jednostavnim, neko će reći jeftinim, ja kažem *trijeznim*, modernističko trijeznim brodskim podom. Gledamo prostor u kojem jesmo i osjećamo tekovine jugoslavenskog socijalističkog modernizma kojeg je Richter stvaratelj: svi predmeti, skromnost interijera, knjige, čine dijeljeno dobro nepreglednog niza novoizgrađenih jugoslavenskih domova tijekom 1950-ih i 1960-ih.

[![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-6-1024x683.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-6.jpg)

**foto: Sanja Bistričić*

U sljedećem kadru vidimo tijelo izvedbe ispod stola, s glavom položenom na stolicu, iznad tijela plesačice, iznad monada stolice i stola zastor kroz koji u prostor ulazi sunčevo svjetlo i odbljesci prostrtog grada. Nad-realno postaje stvarno. Izvedbeno tijelo je u garderobnom ormaru i dodiruje pulover od vune ili konca, nije važno, jer gotovo da osjećamo miris osobe koja ga je nosila, i to je jedino bitno…dodirujemo njenu i svoju ne/prisutnost, putujemo kroz, kako to voli reći **David Harvey**, inačicu kompresije *vrijeme-prostor* putem filmske instalacije koja rastvara prostor u kojem jesmo, rastvarajući i nas.

[![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-8-1024x683.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-8.jpg)

**foto: Sanja Bistričić*

Sljedeća je projekcija dio sustava već proživljenih mogućih naracija, nalazimo se u kompleksnom prostoru između sna i jave, sve je moguće, gledamo tijelo izvedbe u prostoru u za relaksaciju i čitanje: tu je fotelja, kamin, televizor, bar, zatim predmeti već bliski našem oku poput svijećnjaka, izvedbeno tijelo uvlači se u pore interijera, doslovce dodiruje sve praznine u koje se može uvući… zajedno s njim dotičemo trag ne/prisutnosti.

Penjem se na drugi kat, tek sada se nalazim u privatnom prostoru koji me već prožeo, koji sam već *opipala* očima, sjedam na sofu koja je nasuprot drugoj sofi, a između njih je stol, na njemu televizor: **Sonja Pregrad** i umjetnik i fotograf**Bojan Mrđenović** vode dijalog. Dio moje svijesti sluša njihov dijalog o *sintaku*, neki drugi dio zamišlja Richterove u druženjima s prijateljima na tom mjestu, članovima **EXAT-a**, njihovim prečesto bezimenim suprugama, potom s pregaocima **Novih tendencija**… Moje tijelo ostavlja otisak na tom istom mjestu. I moje tijelo je sada nad-realno. Glasovi Bojana i Sonje razmjenjuju misli o ***sintaku***, osnovnom pojmu Richterovog *Sinturbanizma* iz 1964. godine. Bojan kaže: ”od 70 godina života 10 provedemo čekajući da se stvari dogode”, da se uključi zeleno svjetlo, da pređemo zebru, da stignemo kući, da se izvučemo iz prometne gužve… Slušam i razmišljam o Richteru za kojeg je socijalizam bio puno više od praktičnog pitanja preuzimanja vlasti. Radilo se i radi se o pitanju uređenja svijeta koje je povijesno postavljeno odnosima proizvodnih snaga. *Sintak* kao jedinica otpora… čemu?

[![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-12-1024x683.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-12.jpg)

[![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-13-300x200.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-13.jpg) [![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-14-300x200.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-14.jpg)

[![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-32-1024x683.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-32.jpg)

**foto: Sanja Bistričić*

Konačno, poprilično preplavljena dojmovima i osjećajima, utapam se u fotelji za čitanje, odmor, gledanje televizije, relaksaciju… Desno od mene, na kaminu, skromno je uramljena fotografija bračnog para Richter, u jednostavnom, gotovo grubom kartonu. Priprosto? Ne, *trijezno* moderno. Preko puta mene je video čiji sadržaj ne razaznajem, jer svjetlo s velikog prozora upire u ekran televizora i ne dozvoljava jasnu sliku. Zahvalna za tu jedinu tehničku nesavršenost postava koja je determinirana snagom sunca u zenitu, ionako impregnirana silinom osjećaja viđenog, opipanog i pounutrašnjenog, uzimam katalog izložbe od ljubazne zaposlenice Zbirke i tonem redom u tekstove kustosica, pa potom i u sada po prvi puta objavljen Richterov tekst iz 1973/4 naslova ***Deorganizacija – energetska kriza i zagađenje***.

Sjedim u prostoru okupanom sunčevim svjetlom jednog prelijepog zimskog dana, čitam Richterov tekst u istoj fotelji u kojem je tekst vjerojatno i mišljen. Oko mene predmeti slični onima kakvi se nalaze u desecima tisuća stanova i kuća socijalističke Jugoslavije koja je (i) kroz moja sjećanja i moje tijelo i dalje živa stvarnost…moje oči upijaju nužnost racionalnog koncepta sinturbanističkog grada, a u neposrednoj blizini teče neprekidni dijalog o *sintaku*, eksplanatornoj vremensko-prostornoj jedinici sinturbanizma…

[![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-31-300x200.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-31.jpg) [![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-33-300x200.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-33.jpg)

[![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-34-300x200.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-34.jpg) [![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-36-300x200.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-36.jpg)

[![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-45-300x200.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-45.jpg) [![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-50-300x200.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-50.jpg)

[![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-37-1024x683.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/12/2021-32-SintArt-Husman-otvorenje-37.jpg)

**foto: Sanja Bistričić*

Filmsku instalaciju Ane Hušman *Čovjek bez kuće je beskućnik, što je kuća bez stanara?* možete u [**Zbirci Richter**](http://www.msu.hr/dogadanja/sintart-15-covjek-bez-kuce-je-beskucnik-sto-je-kuca-bez-stanara/833.html) pogledati do 30. siječnja sljedeće godine.

Zahvaljujemo **Jasni Jakšić** i **MSU Zagreb** na ustupljenim fotografijama.

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta **“Vizkulturiranje društva 2021.”** koji je sufinanciran sredstvima **Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija** Agencije za elektroničke medije

[![Logo AEM](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2015/01/Logo-AEM.jpg)](http://www.e-mediji.hr/hr/)
