---
title: "Grad ustvari želi biti selo"
url: "https://vizkultura.hr/grad-ustvari-zeli-biti-selo/"
type: "post"
published: "2015-06-08T14:00:55+01:00"
modified: "2015-07-06T12:04:14+01:00"
author: "autor: Dominko Blažević"
description: "Tko gura ideju grada i ima li grad izgleda da preživi?"
language: "hr-HR"
site: "VIZKULTURA"
category:
  - "ARHITEKTURA"
  - "ISTAKNUTI"
post_tag:
  - "grad"
  - "gradskost"
  - "javni prostor"
  - "kultura"
---

# Grad ustvari želi biti selo

![](https://media.vizkultura.hr/file/vizkultura-media/wp-content/uploads/2015/06/1938_To%C5%A1o-Dabac_Ovce-na-Ilici-1938.jpg)

Neku večer, dok sam čekao tramvaj u samom središtu grada, na metalnu klupu tik do mene sjeo je mrk i krupan čovjek u svojim pedesetima. Potpuno nesvjestan mene ali i svih ostalih ljudi koji su čekali tramvaj, on bi svake 3 sekunde kroz zube **pljunuo na pločnik ispred sebe**. Ali svake 3 sekunde, bez pretjerivanja. 1, 2, pljuc. 1, 2, pljuc. I tako punih 4-5 minuta, dok nije došao tramvaj.

I tu bi trebalo stati s ovim tekstom.

Jer je uzaludan. Naime, kao i većina tekstova koji pokušavaju stati **u obranu gradskosti i kulture**, ili najobičnije pristojnosti i razuma, ovakav tekst je jednostavno upućen na krivu adresu. Čitat će ga mahom istomišljenici, pismeni “kulturnjaci” i visokoobrazovani ljudi koji prate ovaj ili neki sličan portal, a ne **Čovjek Koji Pljuje**. ČKP jednostavno nije u dosegu ovog teksta.

[![1913. Klizalište u Mihanovićevoj, na mjestu današnje zgrade HZZO-a, uz Hotel Esplanade, ljeti se pretvarao u teniske terene](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2015/06/1913.-Klizalište-u-Mihanovićevoj-na-mjestu-današnje-zgrade-HZZO-a-uz-Hotel-Esplanade-ljeti-se-pretvarao-u-teniske-terene.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2015/06/1913.-Klizalište-u-Mihanovićevoj-na-mjestu-današnje-zgrade-HZZO-a-uz-Hotel-Esplanade-ljeti-se-pretvarao-u-teniske-terene.jpg)
 **1913. Klizalište u Mihanovićevoj, na mjestu današnje zgrade HZZO-a, uz Hotel Esplanade, ljeti se pretvarao u teniske terene*

**Tko “gura” grad**

Tko će onda **Čovjeku Koji Pljuje** objasniti da to što radi nije pristojno, da je to, dapače, odvratna i drugima neprihvatljiva navika? Ako mu to dosad nitko nije objasnio, tko bi mu u njegovim pedesetima mogao objasniti da život u gradu ima svoja pravila, svoju **“gradskost”** koja podrazumijeva određenu kulturu ponašanja i poštovanje prema drugima?

Hoće li to čuti na TV-u, pročitati u novinama? U kojoj to emisiji, u kojoj točno rubrici? Hoće li mu to reći svećenik u crkvi, susjed, pogled na billboard, plaćena poruka na radiju, omot na kutiji cigareta? Piše li to na tramvaju? Hoće li mu neki gradski redar par puta naplatiti *singapursku* kaznu za pljuvanje ili bacanje papirića na pločnik i tako ga dovesti u red?

Postoji dakle to ispražnjeno mjesto u javnom govoru, prosvjetiteljska pozicija države, društva, koga već, koja bi trebala govoriti o najosnovnijim stvarima. Da, danas svi već znaju što je wok, i koliko je zdrav sok od brusnice. Da, svi gledaju dokumentarce o ugroženim vrstama i problemu suvremenog progona vještica u Papui Novoj Gvineji. Ta medijska “nadgradnja” uvozi se sa Zapada, i sama po sebi nije loša, ali se istovremeno zaboravlja da je Hrvatska zemlja kakva ustvari jest. **Zemlja u kojoj se još uvijek viđa prizor pljuvača na ulici, u samom središtu glavnoga grada.**

Kao u nekoj crno-bijeloj utopiji, možda bi po ulicama trebalo postaviti zvučnike koji bi prolaznike – u pauzi između pomno odabranog glazbenog programa – podsjećali na to da je pristojno reći “hvala” i “molim”, da je pristojno nasmiješiti se i pozdraviti. Da nije pristojno jesti ćevape u prepunom tramvaju. Da je pristojno ispričati se kada nekoga na ulici zakačite ramenom. Da se valja redovito tuširati i nositi dezodorans. Govorimo o minimumima.

U dječjem TV programu zacijelo još postoje ovakve poduke, i za nadati je se da će s vremenom generacija javnih pljuvača jednostavno prirodno nestati. Pa ipak, gradski stanovnici u Hrvatskoj danas su okruženi nekulturom, psovkama, zvukovima narodnjaka, nasiljem, razbijenim klupama, prevrnutim i zapaljenim kontejnerima za smeće. Devedesete – i ne samo devedesete – u gradove su dovele brojne negrađane, i *de facto* u nekoliko godina promijenile čak i naglasak u jednom Splitu ali i Zagrebu. Dobri i loši ljudi sa sela došli su među dobre i loše građane. Grad se najednom suočio s nizom novih starih navika.

[![1960_Slavka Pavić_Odlazak, Novi Zagreb, 1960](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2015/06/1960_Slavka-Pavić_Odlazak-Novi-Zagreb-1960.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2015/06/1960_Slavka-Pavić_Odlazak-Novi-Zagreb-1960.jpg)
 **Slavka Pavić – Odlazak, Novi Zagreb, 1960.*

I čini se da nitko nema namjeru uzeti prosvjetiteljsku ili redarsku palicu, čini se da**nitko nema namjeru odašiljati poruke koje bi ljude promijenile, osvijestile, učinile boljima**. Na onoj najosnovnijoj razini. Nitko nije zainteresiran niti je ikom ta uloga dodijeljena. Na Novac i Politiku nema smisla računati – oni su najčešće populistički i profitno orjentirani, daleko od društveno korisne uloge koju bi priželjkivali oni najoptimističniji ili najidealističniji. Cijeli se pothvat čini ili nemogućim ili bar – neisplativim.

Puno isplativije je puniti javni prostor reklamama i pozivati ljude da jednostavno – kupuju. To je jezik koji svi razumiju. Podilazi se najprimitivnijim porivima, laska i onima koji laskanje ne zaslužuju. Konzumerizam gura gospodarstvo naprijed, ponavljaju neoliberalni gospodarstvenici. U trošenju je spas.

**Sređeno društvo**

Sve ovo bitno je kad se govori o gradu, **kada se govori o arhitekturi, kad se govori o kulturi uopće**. Nije svejedno projektira li arhitekt kuću u gradu u kojem se pljuje na ulici, ili ne. Nije svejedno radi li se o Stockholmu ili Zagrebu. Nije svejedno projektira li arhitekt kuću u jednom društvu koje ima regulirana pravila građenja ili ne. Nije svejedno govori li klijent arhitektu na prvom sastanku “ti” ili “vi”, pokazuje li poštovanje prema godinama obrazovanja i iskustva ili ga tretira kao nekoga tko od njega “pravi budalu” samo zato jer želi naplatiti svoj rad prema službenim, strukovnim cjenicima.

**Ideja grada kao dogma**

Čovjeku Koji Pljuje vjerojatno je svejedno u kakvu će javnu zgradu ući, hoće li to biti odlična arhitektura ili neki besmislen prostorni kič. **I tu je prilika za Grad: ako je njemu već svejedno, “podmetnuti” mu valja dobru arhitekturu.** Zadaća društva s vizijom jest da mu podmetne vrijednost umjesto smeća.

Ovo “podmetanje” – ali i nametanje – dobrog sadržaja ključan je element kulturne vizije: netko, negdje, “gore”, mora upravo slijepo vjerovati u projekt **Boljega Grada** i činiti sve da grad ide naprijed, da postaje sve civiliziraniji i ugodniji za život. Ideja boljeg i naprednijeg grada mora biti – dogma. Neupitan smjer i neupitna politika, ma kako apstraktna ona bila većini gradskih stanovnika. Autoritetima, stručnjacima, obrazovanima, nekorumpiranima, specijaliziranima, mora se omogućiti da rade svoj posao, otporu pljuvača unatoč.

**Stručnost pojedinca ili glas mase**

Ovdje se valja dotaći i ideje demokratičnosti gradogradnje. Svaki put kad se građanstvo izjašnjava o nekom prostornom problemu ili projektu, bilo da se radi o urbanizmu ili arhitekturi, javlja se i izvjesna bojazan. Često spominjani ideal izravne demokracije povlači za sobom i očigledne opasnosti. Nestručnost, partikularni i sebični interesi, nedostatak vizije i obrazovanja, vizualne pismenosti uopće samo su neke od njih.

Jasno, u pitanju je javni prostor, pa ima smisla da javnost o tom i takvom prostoru i progovori. Pa ipak, nitko se ne usuđuje miješati u posao liječnika, iako se radi o vlastitom tijelu. Liječnik je jednostavno profesionalac, stručnjak kojemu se vjeruje. **Zašto se arhitektima danas sve manje vjeruje, pitanje je na koje nije tako lako odgovoriti.** Sad već uobičajena šutnja struke, koja vrvi potencijalnim javnim intelektualacima, profesionalna suzdržanost arhitekata kod donošenja društveno i politički važnih odluka, tradicija potkupljivosti, političke i novčane, stranačke i religijske, sklonost kompromisima na štetu korisnika, svakako su dio problema i uzrok nepovjerenja.

Pa ipak, ostaje činjenica da su arhitekti u najvećem broju slučajeva jednostavno najkompetentniji da o prostoru i gradu govore, da prostor i grad guraju naprijed, ma kako ljudima ponekad neobične bile njihove ideje i projekti. Oni su, u konačnici, svoje obrazovanje i svoj život posvetili toj temi.

[![1967. Bakačeva](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2015/06/1967.-Bakačeva.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2015/06/1967.-Bakačeva.jpg)
 **1967. Bakačeva*

**Grad želi (p)ostati selo**

Vratimo se Čovjeku Koji Pljuje s početka teksta. Za njega je pljuvanje po pločniku navika ali i izraz svojevrsne slobode, i to ne treba zaboraviti. Naravno, one slobode koja ugrožava slobodu/prostor drugoga. Grad, da bi nastao, da bi opstao, mora stvarati pravila, mora stvarati uvjete za suživot, prije svega. A to često znači i ograničavanje apsolutne slobode pojedinca.

I najvažnije: **grad uopće ne želi postati gradom**. Grad želi ostati selo, odnosno postati jedno veliko selo. To se također često zaboravlja. Zaboravlja se da grad nije neizbježan, da nije rezultat logike. Civilizirano i kulturno društvo ne događa se prirodno i bez izvjesnog dogovora i kompromisa, ali i sile, odnosno nametanja pravila, zakona, ograničavanja slobode.

Veliki **Bogdan Bogdanović** pričao je jednom prilikom o poratnom Beogradu. Drugi svjetski rat bio je gotov, u Beograd su nahrupili pobjednici. Partizani su useljavali u gospodske stanove i kuće. Seljaci su zaposjeli grad. Novi stanari rašpali su parkete – jer su bili preskliski. Danas zvuči nevjerojatno, ali postojala je stvarna opasnost da se Beograd ijekavizira. Nasreću, priča Bogdanović, ekavica je spašena: partizani su se poženili za gradske balerine. Grad je imao dovoljno balerina, dovoljno snage, dovoljno jak identitet da preživi. (Za razliku od Beograda 1990-ih, dodao je Bogdanović.)

[![1934_Đuro Janeković_Dama s psom, 1934](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2015/06/1934_Đuro-Janeković_Dama-s-psom-1934.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2015/06/1934_Đuro-Janeković_Dama-s-psom-1934.jpg)
 **Đuro Janeković – Dama s psom, 1934.*

Pitanje je imaju li jedan Zagreb, Osijek, Split dovoljno “balerina”, pogotovo u ovom vremenu kad “balerine” i njima slični moraju iseljavati da bi preživjeli. Naši su gradovi – i naše društvo općenito – ozbiljno uzdrmani ratom i Tranzicijom, korupcijom i lopovskom privatizacijom, općim kolapsom društvenih vrijednosti. Iseljavanje obrazovanih, iseljavanje odgovornih, iseljavanje stručnih za gradove može biti pogubno. I nenadoknadivo.

naslovna fotografija članka:
 **1938. Tošo Dabac – *Ovce na Ilici*, 1938.**

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta **“Vizualne umjetnosti u medijima”** i financiran je sredstvima **Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija** Agencije za elektroničke medije

[![Logo AEM](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2015/01/Logo-AEM.jpg)](http://www.e-mediji.hr/hr/)
