Filmskog i televizijskog snimatelja i redatelja Borisa Poljaka (Split, 1959.) prvi put sam upoznala prije petnaestak godina, kada sam pohađala Filmsku školu koju organizira Kino Klub Split, u sklopu koje je držao radionice snimanja. Ostao mi je u jako lijepom sjećanju kao izvrstan predavač, veliki profesionalac i filmski znalac, koji svoje znanje i iskustvo nije čuvao za sebe ili ga koristio kao platformu za samopromociju već upravo suprotno – nesebično i strpljivo je dijelio sve što je znao, a pri tom uspio ostati jednostavan, skroman i otvoren iskustvima svojih polaznika. Nakon tog kratkog druženja, nismo se više susretali, ali sam nastavila pratiti njegov rad te uspjela pogledati gotovo sve autorske filmove koje je snimio u narednim godinama.
Iako ne pripadamo istoj generaciji, tijekom razgovora s Poljakom otkrila sam i neke zanimljive podudarnosti: oboje smo ljubav prema filmu gajili od djetinjstva, u srednjoj školi otkrili splitsku Kinoteku u kojoj smo stekli osnovno filmsko obrazovanje, a Međunarodni festival novog filma (današnji Splitski filmski festival), čiji je on suosnivač i na kojem su prikazivani njegovi filmovi, obilježio je moje formativne godine. To je prvi filmski festival na kojem sam kao srednjoškolka bila i koji pratim od 1996. do danas, čije sam povijesti mali dio postala i sama, kuriranjem izložbe o filmskim plakatima tog festivala.
Svjesna koliko je Boris Poljak važan za splitsku i hrvatsku scenu eksperimentalnog filma koju, uz još pokojeg aktera, održava na životu posljednjih nekoliko desetljeća, te kako će ovaj intervju biti moj mali doprinos domaćoj filmskoj povijesti i dokument jednog vremena, za intervju sam se pripremala dugo i temeljito, a pitanja su bila odraz mog iskrenog interesa za njegove početke, uzore, stvaralački proces i naslijeđe koje nam ostavlja.
Boris Poljak je hrvatski filmski i televizijski snimatelj i redatelj koji pripada „četvrtoj generaciji“ autora proizašlih iz Kina Klub Split. Suorganizator je Sabora alternativnoga filma u Splitu od 1982. do 1988. godine i su pokretač Međunarodnog festivala novog filma. Od 1988. profesionalno se bavi filmom, a kao direktor fotografije snimio je preko pedeset kratkometražnih (dokumentarnih i eksperimentalnih) filmova, tri dugometražna igrana filma i nekoliko dugometražnih dokumentarnih filmova te preko dvjesto glazbenih spotova. U svojstvu redatelja snimio je sedam filmova od kojih su tri u koautorstvu s Damirom Čučićem. Uz sve to, voditelj je brojnih snimateljskih radionica i radionica eksperimentalnog filma. Nagrađen je i brojnim nagradama na domaćim i međunarodnim festivalima, od kojih su najznačajnije nagrade u Nyonu, Karlovym Varyma i Oberhausenu.
► Nalazimo se u prostorijama Kino kluba Split s kojim je sve počelo. U njega ste prvi put ušli s 19 godina i tu ste ostali do danas. Možete li se osvrnuti na to kroz koje je razvojne faze klub prošao u tom periodu i koja je bila Vaša uloga u tome?
Boris Poljak: Ja sam sa 16 godina saznao za Kinoteku i onda sam počeo redovito gledati filmove. Uskoro sam saznao i za Kino klub gdje se održavao tečaj Filmska škola na koji sam trebao krenuti 1977., ali sam zakasnio. Onda sam morao čekati godinu dana. Dakle, od 1978. sam u klubu. Tada smo bili u Zagrebačkoj ulici i koristili smo prostor mjesne zajednice, a na tečaju je bilo, sada ćete se vjerojatno začuditi, preko sto ljudi. Predavali su Ivan Martinac, Ante Verzotti, Andrija Pivčević… Uglavnom, Martinac je bio zvijezda i dobro se sjećam dojma koji je na mene ostavio. Dakle, ja sam već čitao knjige o filmu, gledao sam filmove i komentirao ih, ali kada autoritet dođe s nekom jakom idejom, onda je to, u nedostatku bolje riječi, kao prosvjetljenje.
Tada mi je film postao puno jasniji u smislu forme; Martinac je stvarno imao sposobnost to plastično objasniti i biti vrlo jasan, zato ga i cijenim. Poslije toga sam film počeo gledati potpuno drugim očima, više kroz formu, a ne toliko kroz priču. Ali ono što je interesantno, nakon što je završilo prvo predavanje Filmske škole, vratili smo se u te naše male prostorije gdje su bila samo dva kauča i nastavili pričati o filmu do 3 sata ujutro.
► I onda ste kroz osamdesete nastavili djelovati u Klubu?
Boris Poljak: Da, ostao sam u Klubu, upoznao cijelu ekipu koja je već tamo bila, koja je bila starija od mene i od koje sam isto učio… Nismo imali veliki prostor, 35 kvadrata, niti smo imali novaca, nije bilo trake za snimanje pa nitko nije radio filmove. Tako da je to više bilo druženje i razgovori o filmu. I onda smo u nekom trenutku odlučili to pokušati promijeniti pa smo proširili klub na 100 kvadrata, zauzeli smo taj prostor na silu. Ako imaš posla s mangupima, moraš biti mangup. Uskoro su došli novi ljudi – pokojni Zdravko Mustač pa Petar Fradelić – koji nisu bili striktno povezani s klubom nego su došli jer su čuli da su tamo neki ljudi koji pričaju o filmu, a njih je to zanimalo. I tako je počeo taj val 80-tih godina i možda najbolje godine mog života.
To je bilo jako slično onome što se u klubu događalo 60-ih godina: bilo nas je dosta, ne znam koliko nas je radilo filmove, ali smo svaki tjedan neku premijeru imali, tulumarili smo, družili se. Svaku večer bi se našli, pričali o filmu, radili filmove, gledali filmove… Napadali jedne druge kada film nije bio dobar, zašto nije tako, zašto je ovako. Bili smo oštri, ljudi su plakali. Kada je film bio u pitanju, onda nije bilo nikakve uljudbe. Ozbiljno se to shvaćalo. Danas možda ne bih takav bio. Prije sam bio užasno kritičan, puno više nego danas.
► Kao u jazzu, prvo moraš jako dobro naučiti formu kako bi se mogao igrati s tim, improvizirati?
Boris Poljak: Apsolutno si u pravu. Dosta ljudi krivo gleda na eksperimentalni film. Treba imati jasnu ideju, što hoćeš reći, a eksperimentalni film je možda čak i vrhunac filma baš zbog toga jer istražuje. Kada radim igrani film, znaju se pravila, zna se forma, to je zanat. U eksperimentalnom filmu moram znati sve to i još onda to nadograditi. To je ta razlika i draž eksperimentalnog filma, ali to je i jako velika odgovornost. I onda kada te to uhvati, onda to teško pustiš.
► Zanimljivo mi je i to da, i onda kada ste se profesionalno počeli baviti filmom kao snimatelj, svejedno ste ostali u klubu. Što vas drži u klubu do danas, sada već skoro pola stoljeća? Vjerujem da puno ljudi dođe i ode, ali Vi ste među rijetkima koji su ostali tu cijelo to vrijeme.
Boris Poljak: Istina, ja sam jedan od dvojice koji su tu cijelo to vrijeme. Kada je počeo rat, radio sam i na televiziji, ali sam ostao u klubu. Jedan od razloga je što imam tu potrebu prenositi znanje. Predajem već preko 20 godina u Medijskoj školi Ante Peterlić i u Kino klubu. A koliko sam uspješan? Ja to ne znam, ali istina je da dugo predajem i mislim da je to dosta bitno, to prenošenje znanja. I iskustva. To ljudi zapostavljaju. Meni je jako stalo do toga da ljudima prenesem ono što znam. Nemam tu neku zatvorenost u smislu čuvanja tog iskustva za sebe.
Ali s druge strane, nije samo to. Osjećao sam odgovornost prema klubu, prema toj tradiciji i prema eksperimentalnom filmu. Na primjer, kada su nas izbacili iz prostora koji smo tek bili renovirali u Zagrebačkoj sredinom 90-tih, bili smo dvije godine bez prostora, a ja sam vodio klub. I onda sam saznao da se ovaj prostor u kompleksu Doma mladih ispraznio pa smo opet odlučili ući na silu. I onda smo postepeno preuređivali. Imao sam puno posla, puno sam radio, ali jednostavno, ne znam kako to objasniti, osjećao sam odgovornost prema klubu kao što je i sada osjećam.
► Imate li nasljednike? Vidite li nekoga među mlađima tko bi to mogao nastaviti?
Boris Poljak: Pokušavam ih odgojiti. Teško to ide. Danas svi idu studirati na neku akademiju. Nema tog grupnog osjećaja koji smo mi imali. Evo recimo, da su sada osamdesete godine, u klubu bi bilo 30 ljudi. I gledali bi neki film i pričali o njemu, pili pivo i to je to. Ali nikada više nakon osamdesetih nije to zaživjelo na taj način. Ja sam pokušavao, ali… vjerojatno sam već u nekim godinama kada više to ne mogu.
► Osobno smatram posebno zanimljivim aspektom Vaše priče to što ste iz amaterskog bavljenja filmom u profesionalnim vodama završili relativno slučajno, a ne, kako bi možda netko očekivao, preko formalnog obrazovanja i završene Akademije. Mislite li da je to bio teži put i koje su prednosti takvog profesionalnog razvoja?
Boris Poljak: Lagao bih kad ne bih priznao da sam htio ići na akademiju, ali svi moji prijatelji iz kluba su išli na prijemni ispit po pet, šest puta i ne bi prošli. I onda sam ja odlučio ne ići u tom smjeru. S druge strane, kako sam ja čovjek od knjige, puno sam čitao i u nekom trenutku shvatio kako meni akademija ne treba. Krenuo sam sasvim drugim putem tako da nikad nisam ni otišao na prijemni. Unatoč tome, savjetujem svim svojim polaznicima da upišu akademiju zato jer će ono za što je meni trebalo možda deset godina savladati u tri-četiri godine. I s te strane je to dobro. Ali kada bih vratio vrijeme, ja bih opet napravio isto. Mislim da je taj kreativni put važniji nego akademski. Ja sam, recimo, pobornik starog, renesansnog učenja – imaš jednog majstora i njegov si šegrt, i učiš samo od njega. A ne da imaš deset majstora. Mislim da bi to puno bilo bolje.
► Od početka 90-tih radite kao profesionalni direktor fotografije, snimili ste preko pedeset kratkometražnih filmova, tri dugometražna igrana filma i nekoliko dugometražnih dokumentarnih filmova, a za svoj snimateljski rad ste često bili i nagrađivani. Sjećam se da ste na jednoj radionici rekli kako snimatelj može biti sve osim lijen, a sudeći po ovim brojkama Vi to zasigurno niste. Koje biste filmove ili nagrade izdvojili koji su obilježili taj snimateljski opus?
Boris Poljak: Previše filmova sam radio. Teško je reći. Ali recimo možda neka prijelomna točka je bila baš prelazak s rada na glazbenim spotovima, od čega sam živio, na profesionalni film. Tu je bio presudan film iz 1999. Bića sa slika Damira Čučića. S Damirom sam radio izvrsne filmove, na primjer Rakijaški dnevnik (2015.). To mi je možda jedan od najboljih. S Mustačem sam isto radio dobre filmove. I film Vlade Zrnića Dan pod suncem (2001.) je dobar. Radio sam s Hrvojem Hitrecom i Ivanom Faktorom… S puno autora sam radio.
A nagrada je bilo. Ja sam, čini mi se, dobio najviše nagrada na Danima hrvatskog filma (preko osam nagrada op.a.). Možda je razlog u tome što sam radio s autorima koji su više bili naklonjeni drugačijem filmu, ne eksperimentalnom, nego art filmu, s kojima sam se ja mogao opustiti. Radio sam s autorima koji su dovoljno vjerovali u mene da bi mi dali potpunu slobodu. Onda bi to mene inspiriralo pa bi rezultat bio drugačiji, zanimljiviji i to je možda rezultiralo nagradama. Ali ne razmišljam ja puno o nagradama niti zbog njih radim filmove.
► Zanimljivo je da ste u Kino Klub Split došli s namjerom da režirate, a ne snimate filmove. Ipak trebalo je proći cijelo desetljeće prije nego ste snimili svoja prva dva autorska filma Nova godina i Geronimo je mrtav (1987.), u kojima ste prema riječima Diane Nenadić prvi put spojili opservacijski dokumentarni pristup stvarnosti i ironični odmak od iste. Ipak, proći će još 15 godina prije nego snimite svoj sljedeći autorski film Onkraj (2002.), ali je tek Splitski akvarel (2009.) konačno privukao pažnju i publike i kritičara. Zašto ste tako dugo čekali?
Boris Poljak: Dakle, da, Claude Chabrol je rekao da nitko ne želi biti filmski kritičar nego svi žele biti režiseri. Tako sam i ja, kada sam došao u klub, htio biti režiser, a ne snimatelj. To mi nije bilo ni na kraj pameti. I onda stjecajem okolnosti, kako sam puno čitao i nastojao naučiti sve o kameri i tehnici, moja prva snimanja su se svidjela drugima i počeli su me angažirati kao snimatelja. U to vrijeme nisam imao neke svoje ideje, a ako nemaš ideje bolje ne raditi nego raditi na silu. I onda me Andrija Pivčević, koji je bio iz te generacije 60-ih godina i snimao filmove Martincu, zvao da budem njegov asistent. Snimateljski posao je dovoljno kreativan ako imaš dovoljno slobode pa mi se svidjelo i onda je jednostavno to prevladalo.
Kako sam stalno ulagao u opremu, u jednom trenutku sam nabavio i jaki teleobjektiv koji mi je omogućio da tokom ljeta dobijem poentilizam na slici i određenu atmosferu pa sam odlučio cijeli film napraviti na taj način i tako je nastao Splitski akvarel. Nisam ja prvi koji je to otkrio, ima jedan film koji se mi jako sviđa – Koyaanisqatsi (1982.), a snimio ga je direktor fotografije Ron Fricke – koji je isto koristio te jake teleobjektive, ali ja sam ovdje povezao i formu i taj stil fotografije u smislu da sam uvijek bio na jednom mjestu i snimao iz daleka. Meni je jako važan taj mentalni proces u kojem točno znam što hoću postići i tražim način da to napravim i ne odustajem dok nisam zadovoljan. Recimo da mi je forma na koji način nešto napraviti važnija od sadržaja, a to je taj eksperimentalni pristup koji sam u Kino klubu upio od kojega se ne mogu i ne želim odvojiti.
► Film Splitski akvarel je početak nove faze Vašeg stvaralaštva koju je Višnja Pentić nazvala mediteranskom trilogijom, a čine je još Autofokus (2013.) i Oni samo dolaze i odlaze (2017.). Ono što te filmove povezuje je metoda opservacije statičnim kadrom i korištenje jakog teleobjektiva pri snimanju. Kako danas gledate na te filmove?
Boris Poljak: Ja sam radio film po film. Namjera je bila da budu stilski isti. To sam namjerno radio, ali nije namjera bila da to bude trilogija. To se dogodilo. Ono što je dobro je da ljudi još uvijek žele gledati te filmove. Da filmovi žive. To mi je recimo drago.
► Iako hibridna forma “trilogije”, koju Diana Nenadić naziva paradokumentarcima, spaja estetske inovacije avangardnih filmova i društvenu opservaciju, izjavili ste kako ne volite angažirane, aktivističke filmove. Kako pomirujete taj stav s činjenicom da su vaši filmovi britka kritika suvremenih društvenih trendova poput masovnog turizma i militarizacije (Horror Vacui, op.a.)?
Boris Poljak: Ne bježim ja od toga. Dakle, kada sam radio Splitski akvarel, to je bila kritika tog nekog ljetnog dalmatinskog životnog stila, a Autofokus je bio kritika odnosa turista prema baštini. Ali ja uvijek pokušavam zapravo u svemu tome naći neku formu. Ja uvijek insistiram na tome kako prevesti ideju u film. Gdje ćemo postaviti kameru? Kako ćemo to režirati? U koje doba dana ćemo snimati? Dakle, to su sve neke odluke koje se donose prije samoga snimanja koje utječu na konačni stil filma.
Oni samo dolaze i odlaze je malo drugačiji, zapravo je osoban. To je film o starenju, film o prolaznosti života, tako sam ga ja zamislio. Dakle, imaš dio filma koji prikazuje mladost koja živi kako živi, i ja sam bio takav, a onda imaš na kraju ove ljude koji tamo šetaju, koji su zapravo bliže smrti. Tada sam bio u periodu života kada sam osjetio tu promjenu i kada sam to vidio htio sam od toga napraviti film. Dakle, potpuno drugačiji je pristup nego u prethodna dva filma. On možda u prvom dijelu izgleda angažiran, kao protiv masovnog turizma, ali zapravo nije bio, meni je to bio kontrapunkt ovom drugom dijelu.
► Prema Vašim riječima, dugo ste imali otpor prema snimanju dokumentaraca jer ste bili vjerni tradiciji eksperimentalnog filma. Sve do trilogije dosljedno ste bili skloni nenarativnim, poetskim formama koje su eksperimentirale sa različitim svjetlosnim efektima. I onda su filmovi Viktora Kossakovskog to promijenili. Možete li objasniti što je u njegovim filmovima bilo okidač za promjenu?
Boris Poljak: Nisam ja imao otpor prema snimanju dokumentarnih filmova nego sam imao otpor prema snimanju svojih autorskih dokumentarnih filmova, jer nisam nalazio pravu formu koju bi mogao prebaciti na film. Jednostavno se nisam vidio u tome dok nisam na festivalu u Trstu pogledao filmove Kossakovskog, koji su spoj dokumentarnog i eksperimentalnog filma. Jednostavno mi je otvorio neku nišu gdje sam se ja našao i onda sam počeo raditi svoje filmove. Nisam ga kopirao, on je puno bolji, naravno, ali ponekad ti treba neki vanjski okidač da ti otvori nešto novo, a to su meni bili njegovi filmovi.
► Gdje se mogu pogledati Vaši filmovi osim na festivalima? Osobno nisam uspjela pogledati Vaš posljednji film Horror Vacui jer niste skloni distribuirati svoje filmove na internetu, a koliko znam ne idu ni u kino distribuciju niti ih otkupljuju televizijske kuće. Je li to Vaš izbor?
Boris Poljak: Danas televizije, primjerice HTV za koji sam snimao, imaju ljude koji nose ugovore i ako netko slučajno prođe, oni trče i traže da potpišu ugovor kako ih ne bi slučajno tužili. Zato svoje filmove nisam dao niti na televiziju ni na internet. Ja bih vrlo vjerojatno dobio na sudu zato što od svojih filmova nisam zaradio nikakve novce, ali ne želim se s time zezati. Svi koji hoće gledati moje filmove neka zovu Hrvatski filmski savez, ja im dajem dozvolu da gledaju, i oni će poslati link i to je to.
► Istražujući Vaš rad, čini mi se kako jako držite do autorske hrabrosti i vjernosti nekim odlukama. Primjerice, i Autofokusu i posljednjem filmu Horror Vacui (2022.) ste mijenjali završetak jer nisu bili u skladu s onim što ste htjeli snimiti. Tu iščitavam Vaš buntovni, subverzivni nerv koji Vam je omogućio da unatoč uspješnoj karijeri zadržite autentičnost i beskompromisnost. Kako to objašnjavate?
Boris Poljak: Možda je to hrabrost, ali kada nešto odlučim napraviti, onda se držim toga. Naravno, postoje uvijek neki kompromisi, ali, u principu, kada nešto odlučim to je tako do kraja. Nema promjene. Kada bi pročitali neke moje scenarije, onda bi shvatili da je sve što sam napisao u scenariju realizirano u filmu. Jedino mislim kako sam pogriješio s antiratnim filmom Horror Vacui jer sam izbacio dvije-tri sekvence koje možda nisam trebao izbaciti jer sam mislio da su pretenciozne. Naime, snimio sam i na neki način režirao borbu dronova. I to sam izbacio. Izgledalo je malo prerežirano jer ja skoro nikada ništa ne režiram nego svemu pristupam opservacijski. Ako mi se nešto ne svidi, ako mi se ne uklapa u koncept, u ideju filma, to samo izrežem. Ali to ne znači da nekad i ne pogriješim. A ovdje sam, recimo, sigurno pogriješio.
► Tom Gotovac je jednom rekao: Kad se probudim gledam film. S obzirom na Vašu potpunu uronjenost u svaki aspekt filmskog stvaralaštva, meni se čini kako bi to mogao biti i vaš životni moto. Što radite kada ne gledate, smišljate ili stvarate filmove?
Boris Poljak: Dugo godina sam dnevno gledao najmanje tri do četiri filma i čitao najmanje jednu knjigu. I uvijek promatram… Ima jedan kafić u koji često sjednem gdje ima neko staklo na kojem se navečer kada auti prolaze događaju neobične stvari… Znam tu sat vremena sjediti i gledati u to, i mislim to snimiti. Tako da je film uvijek negdje prisutan.
Razgovarala: Anita Kojundžić Smolčić / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Portreti: Glorija Lizde
Zahvaljujemo Borisu Poljaku na ustupljenoj fotodokumentaciji radova.
Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo
