Ajmo se naći i prodiskutirati – tako je, gotovo uvijek, zvučao odgovor iz slušalice Damira Stojnića. Ta kooperativnost bila mi je indikativna iz najmanje dva razloga: osim što je značilo da vrlo vjerojatno pristaje na razgovor, iz te mi je rečenice bilo jasno da mu nije osobito stalo do toga da stvari samo budu odgovorene i posložene na papir. Neke teme očito traže razgovor. Traže drugu osobu preko puta, malo lutanja, neslaganja, vraćanja na već izrečeno. Uostalom, možda se upravo u međuprostoru pitanja i odgovora najbolje razotkriva nečije umovanje. Damir Stojnić je umjetnik lišen dociranja, podilaženja i onih sitnih društvenih manevara kojima se kritički razgovor pretvara u razmjenu kurtoazije, interesa i međusobnog potvrđivanja. Čini mi se da je i njegovo stvaralaštvo dovoljno udaljeno od pukog zadovoljavanja tržišnih kategorija i estetskog dodvoravanja današnjici. Stojnićev umjetnički diskurs počiva na raslojavanju stvarnosti, ideja, značenja, materijala i samih načina na koje gledamo. Njegovi radovi ne nude se lako pogledu, niti dopuštaju da ih se bez ostatka svede na jedinstvenu interpretaciju. U središtu razgovora koji slijedi stoga nije pitanje što pojedini Stojnićev rad znači, već iz kakvog se mišljenja uopće rađa.
Damir Stojnić (Rijeka, 1972.) diplomirao je slikarstvo 2000. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a potom pohađao poslijediplomski studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani u klasi profesora Bojana Gorenca. Izlagao je na više od 60 samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je više nagrada i priznanja za crtež i slikarstvo: 2010. nagradna izložba Zavičajnog muzeja u Rovinju, 2007. druga nagrada na Trijenalu hrvatskog akvarela. Trenutačno radi kao profesor na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Svoju je poziciju na hrvatskoj likovnoj sceni ucrtao sredinom devedesetih kada je ujedinio iskustva Nove slike, antropoloških ideja i vizualizacija Rudolfa Steinera. Stojnićevi radovi vezani su uz dugogodišnje zanimanje za strukturalno-morfološku razradu multiplikacije motiva. Multipliciranjem motiva usvaja prirodni rast koji dopušta spontano rasprostiranje unutar polja slike i pritom se koristi organskim i geometrijskim zakonitostima. Osnovno težište njegova stvaralaštva jest pitanje koliko se umjetnošću može mijenjati stvarnost, a prema stvarnosti uspostavlja odnos kao prema materijalu. Damir Stojnić značajan je i hrvatski umjetnik performansa koji u nastupima često koristi svoje tijelo, ali i krv kao dio samoranjavanja. Poriv za takav pristup, prema njegovim riječima, pronalazi isključivo u duhovnoj dimenziji pročišćenja i iskupljenja. Autor je i niza tekstova o svojoj viziji umjetnosti, publiciranih u katalozima koji prate njegove autorske projekte i izložbe, objavljenih u vlastitoj ediciji naslovljenoj Nezavisni umjetnički laboratorij. Živi i radi u Rijeci.
► Prolazeći kroz tvoj opus, redovito sam nailazila na problem kako te uopće odrediti. Slikar, crtač, autor, istraživač, pedagog, graditelj, rušitelj sustava… Čini mi se da niti jedna od tih odrednica sama po sebi nije dovoljna. Kada bi na trenutak izolirao sve te stečene uloge i identitete, tko je Damir Stojnić?
Damir Stojnić: To je osnovno pitanje bez odgovora, osim ako nije privremen, prolazan. Životi nam se previše vrte oko pokušaja definiranja, razjašnjavanja, utvrđivanja. Zaboravili smo na neki “drugi prostor” koji signalizira daleko širi egzistencijalni kontekst od onog komprimiranog društvenim ulogama, ma koliko se slobodarskima činile. Upravo je tu osovina koja povezuje većinu mojih radova-pitanje identiteta, označenog i označitelja. Moj je, čini mi se, u stalnoj migraciji. Rizomski. Neuhvatljiv i meni samom, ako svjesnim umom razmišljam o tome, ali, u stvari, gotovo uopće to ne činim. Ne na taj način. Razmišljam radovima, bez opterećenja i potrebe doslovnog nadovezivanja na ranije cikluse. Takav je i svijet. Posve suprotne stvari postoje jedna do druge. Moguće da taj “planetarni” princip pokušavam preslikati na vlastiti umjetnički korpus, a možda se dijelom radi o podsvjesnom otporu prema “prepoznatljivosti”, tzv. “brendiranju”. Jednom mi je jedan stariji umjetnik, sada pokojni doajen, rekao, nakon što je vidio moju drugu ili treću izložbu sa posve drugačijim radovima: “Nekad treba znati stati.” Ja sam ga upitao “Zašto?”. Uvrijeđeno se udaljio. Do danas mi nije jasno zbog čega.
► Zanima me i sam prostor u kojem radiš. Atelje mi se uvijek činio kao puno više od mjesta u kojem nastaju radovi, kao svojevrsni produžetak umjetnikove svijesti, vrtlog ideja, neuspjeha, tuge, ljutnje, zahvalnosti, nedovršenih namjera i stvari koje se više ne mogu racionalno objasniti. Iz njega se na neki način može iščitati i čovjek koji u njemu stvara. Kada bi svoj atelje morao opisati kao autoportret, što bi u njemu najviše govorilo o tebi? A postoji li nešto što bi radije sakrio od posjetitelja?
Damir Stojnić: Ono što bih mogao nazvati ateljeom, pretrpani je sobičak u potpunom kaosu. Kada sam 2016. za posjete Dublinu otišao pogledati “konzervirani” atelje Francisa Bacona u Hugh Lane Gallery, laknulo mi je. Nije da bih nešto skrivao, ali ne volim da mi posjetioci tamo zalaze. Čak niti potencijalni kupci (uglavnom sam ih nježno rastjerao nepragmatičnošću). Sada polako širim područje djelovanja u ostale prostorije stana. Polako sam “kontaminirao” kuhinju i dnevni boravak. Slažem se, atelje je ekstenzija unutarnjeg svijeta nekog tko kreira, zato postoji stanovita osjetljivost kod puštanja drugih u taj prostor.
► Bizaran mi je stav o ateljeu kao svojevrsnom luksuzu iako je umjetniku zapravo osnovni uvjet za rad. Posebno kod nas umjetnički prostori često nisu niti približno onakvi kakvi bi trebali biti i egzistiraju na rubu kulturne politike. Koliko je danas teško doći do prostora u kojem umjetnik zaista može normalno raditi i koliko je tvoj vlastiti prostor utjecao na način na koji kreiraš?
Damir Stojnić: Realno, bavljenje umjetnošću je luksuz. Svatko tko si danas može priuštiti slikanje na platnu uljanim bojama, privilegiran je. Van Gogh je imao jako bogatog brata. Toulouse Lautrec potječe iz bogate obitelji. Gauguin je bio bankar. Da ne radim u državnoj firmi, sumnjam da bih imao adekvatnu egzistencijalnu platformu za tako nešto. S druge strane, živjeti od umjetnosti, često znači smrt umjetnosti. U najboljem scenariju, ovisiš o sustavu galerija koje te nadziru. Po mom skromnom iskustvu s takvim strukturama, prevelike šizme u idiomskom smislu nikako nisu dobrodošle. Ako si za vlastiti rad, osim sebi, odgovoran galeristima koji upravljaju promocijom, ponudom i potražnjom tvojih radova, da li je to što radiš uopće umjetnost?
Kod nas niti prostori prezentacije umjetnosti nisu kakvi bi trebali biti i većina ih “egzistira na rubu kulturne politike”. Čak i institucije poput Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Svaka malo jača kiša poplavi foaje, imali su infestacije štakora, pa razne manje gamadi. Mnogi ateljei prema tome izgledaju poput apoteke. Pogotovo kod umjetnika koji su primorani živjeti od svog rada, što podrazumijeva najmanje dvije, međusobno odvojene, produkcijske linije iz fino uređenih manufaktura. Ja nikada nisam tražio gradski prostor, pa nemam nikakvih iskustava s time, ali od kolega čujem da je to prilično naporan proces i koji, nakon što se donekle povoljno okonča, ne pruža previše prostora osjećaju radosti i olakšanja.
► U gotovo svemu što radiš osjeća se potreba za istraživanjem, da kroz rad dođeš do novih spoznaja i znanja. Imaš li osjećaj da bi bez te znatiželje uopće mogao stvarati? Što bi se dogodilo u slučaju kada više ne bi imao potrebu tražiti odgovore?
Damir Stojnić: Definitivno ne bih. Put u nepoznato je sve što me ispunjava, ali teško ga je naći. Često misliš da si jedini ili prvi koji se našao na određenom mjestu, nekakvoj platformi ideja ili spoznaja, a onda shvatiš da je nečija “zastavica” tu odavno zabodena. Ništa, ideš dalje, razvijaš sebe i put pod sobom. To zahtjeva dosta strogosti prema sebi, ponekad do razine okrutnosti. Ne mogu zamisliti život bez te vrste traganja. Koliko sam uspješan u tome, druga je priča.
► Strip zauzima dosta važno mjesto u tvojem umjetničkom diskursu, a zanimljivo je da si danas i njegov autor i pedagog. Strip se kod nas dugo interpretirao kao popularna, a ne nužno “visoka” umjetnost. Što tebi strip daje, a što ti slikarstvo uskraćuje? Je li ti on samo još jedan medij ili ti omogućuje da na neki drugi način razmišljaš o slici, vremenu i priči?
Damir Stojnić: Mislim da se snaga umjetničkog, autorskog stripa kao medija tek počela otkrivati zadnjih 20-tak godina. U zemljama poput Belgije i Francuske po značaju ničim ne zaostaje za medijima tzv. “visoke” umjetnosti. U Hrvatskoj je, s obzirom na veličinu zemlje, prilično dobro zastupljen. Ima jako puno vrlo raznorodnih izdanja, koja pokrivaju raspon od klasičnog do underground i art-stripa, pa za 50-tak eura možete, na godišnjoj razini, postati vlasnikom otprilike 300-tinjak stranica najrazličitije stripske građe. Strip je, kao sekvencionalni medij, nekako bliži životu. Gotovo taksativno možete prenijeti sve što ste u jednome danu, pomislili, učinili, rekli ili izmaštali. Taj pristup je čak postao ogranak unutar medija i zove se: slice of life. Kada radite na stripu, radite na narativu, a to je bitno za osmišljavanje svega: koncepta izložbe slika, same slike, dizajna, video rada, filma, performansa. Pogotovo danas kada su u suvremenoj umjetnosti toliko bitni i riječ i slika, kada neprestano, kroz različite radove i pristupe, mutiraju jedno u drugo, gotovo da postaju nerazlučivi, čak i kada su u jukstapoziciji. U neka konzervativnija vremena smatran je šund-literaturom, ali njegove premise daleko su drevnije. Sežu do egipatskih reljefa, pa i pećinskog slikarstva.
► Čini mi se da se odnos prema stripu ipak promijenio, ali hijerarhija medija nije sasvim nestala. Slikarstvo još uvijek ima određenu institucionalnu težinu, dok strip ponekad mora dodatno dokazivati da pripada istom prostoru umjetnosti. Osjećaš li ti tu razliku u vlastitom radu i iskustvu?
Damir Stojnić: U Hrvatskoj, nažalost, još uvijek da. Načuo sam negdje da pričaju kako sam “definitivno puk’o” i “odustao od umjetnosti”, jer sam se počeo baviti stripom. Smiješno. U vlastitu radu to zasigurno ne osjećam. Ja sam dosta vizualnog materijala, kojega sam izlagao po “regularnim” slikarskim izložbama, kasnije “konvertirao” u stripove. Budući da uređujem prvi Riječki strip almanah “IracionaList”, naveo sam i još neke kolege da učine slično i to im objavio. Posebno bih istaknuo Vladimira Gudca, poznatog konceptualnog umjetnika, a koji mi je bio i kolega na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. On ima barem desetak bilježnica gdje tankim flomasterom linijski crta pejzaže Rijeke, Opatije i okolice, ali samo one u kojima se nalaze čempresi, i jedino čemprese oboja akvarelom i drvenim bojicama. Rezultat izgleda sjajno, pa sam mu to objavio. Vladimir Tomić-Mosk također je napravio izvrstan strip za navedenu publikaciju.
► Vatra mi je u tvojem radu posebno zanimljiva kao destruktivna i stvaralačka sila. Kada radiš s njom, nisi u prilici do kraja kontrolirati što će se dogoditi s radom. Koliko ti je zapravo važna ta mogućnost da nešto izmakne kontroli? Mora li te rad ponekad iznenaditi da bi za tebe bio dobar?
Damir Stojnić: Najbolji su oni radovi koji ekvilibriraju na tankoj liniji između mogućnosti potpunog uspjeha i totalne propasti. Tako radim crteže vatrom, slike, tako crtam stripove. Sve je to na granici katastrofe, a možda ju je i prešlo, samo ja to ne vidim. Crteži vatrom poseban su segment mog opusa. Tu se atelje seli u vanjski prostor, točnije u dva istarska kamenoloma. Jedan je Sv. Stjepan iznad Istarskih Toplica, a drugi je Kalavojna, u blizini Raklja. Zovem ih Ateljei vatre 1 & 2. Tu se treba susresti sa elementima i silama prirode. Osim što, evidentno, treba ubosti dan bez kiše, potrebno je da noću ne bude puni mjesec, jer fotke crteža žeravicom ispadnu loše. Poželjno je da ima laganog vjetra kako dim ne bi išao u kameru. Budući da je za tu vrst operacija najbolje proljetno doba, treba paziti na poskoke koji se bude, a zbog sve toplijeg vremena i klimatskih promjena, postali su gotovo isključivo noćni lovci. Crtanje vatrom tj. žeravicom za mene ima i još jednu bitnu stavku, a nadovezuje se na prvo pitanje kojeg si mi postavila-pitanje identiteta tj. poistovjećivanja s određenom funkcijom ili više njih. To pitanje ekstenzira se i na pitanje jezika i nadijevanja imena ljudima, drugim bićima, stvarima i pojavama oko nas. Uvijek sam imao osjećaj kako terminološkim formulacijama komprimiramo značenje onog što percipiramo. Jezikom, u neku ruku, sagorijevamo svijet i svodimo ga na teritorij. Zato taj ciklus, osim što ga nazivam Ignisogrami – znakovi, pismena vatre, još zovem i Izg(ov)aranje. Da se razumijemo, slično čine i ptice svojim pjevom. Kada gledate, primjerice, u stablo, i ako vam uspije maknuti termin s tog bića kojega smo tako jezički označili, onda ono postaje nešto puno više od onog što smo terminološki zauzdali. G. Agamben, čak radikalnije od M. Foucaulta, smatra sam jezik dispozitivom-institucijom koja, doduše, omogućuje funkcioniranje, ali ubrzava naše prolaženje kroz svijet i, posljedično, doslovce skraćuje život. Mi kažemo: da, to je stablo, i idemo dalje. Ta vrsta površnosti skupo se naplaćuje dimenzijom vremena. Slično u svojim radovima tvrdi L. Wittgenstein, pogotovo u Filozofskim istraživanjima. On riječi poistovjećuje s glatkom površinom leda, na kojem ne možemo hodati i osjećati tlo pod nogama. U Istraživanjima (stav 107.) doslovce veli: “Mi želimo hodati; zato nam treba trenje. Natrag na grubu površinu!” Zato mi je vatra bitna, jer sam se uz nju naučio šutjeti i tako prizvati zaumnu formu svijeta, stvari, pojava i bića u njemu, samog sebe osjetiti na toj “gruboj površini” o kojoj govori Wittgenstein.
► Tvoj modus operandi podrazumijeva mitologiju, arhetipove, simbole, drevnu tradiciju, kozmologiju i različite oblike duhovnosti. Ali uvijek postoji i opasnost da čovjek u svemu što ne razumije počne sam stvarati značenja. Kako ti razlikuješ ono što je stvarno iskustvo od onoga što si možda sam sebi objasnio na određeni način? Uznemirava li te mogućnost da je dio onoga što nazivaš duhovnim iskustvom zapravo samo vrlo sofisticiran oblik samozavaravanja?
Damir Stojnić: Naš je um programiran da od svega stvara neke zaključke. Uvjetovan je mapiranjem podataka. U prethodnom odgovoru navodim kako se upravo tome odupirem, zapravo, dopuštam da se stvori značenje, ali istovremeno znam da je ono samo tranzitno. F. Guattari i G. Deleuze taj princip nazivaju “rizom”, što znači nestalni korijenak, i suprotstavljaju mu princip “arborifikacije” kada se određeni sustav institucionalizira i postaje rigidnim, iako su meni, za potonji slučaj, prikladniji termini: okoštavanje ili kristalizacija. Daleko više me uzbuđuje, i podjednako uznemirava, činjenica po kojoj mi već našom percepcijom stvari utječemo na njih. Poznat je onaj eksperiment kvantnih fizičara Nielsa Bohra i Wernera Heizenberga, izveden davne 1934., o tome da je ponašanje fotona ovisilo o načinu na koji su ga promatrali. Kada su eksperimentom pokušali utvrditi radi li se o čestici, ponašao se kao čestica, a kad su htjeli utvrditi radi li se o valu, pokazao je sve valne karakteristike, iako ta stanja pobijaju jedno drugo. Ustanovili su da “niti jedan elementarni fenomen nije i stvaran fenomen, sve dok je promatrani fenomen”. To se zove kvantna superpozicija, dakle, da svaka pojava istodobno postoji u dva ili više stanja, dok nije promatrana. Tu se opet vraćam tzv.zaumnoj strani svijeta. Onome što sam u radovima s vatrom označio kao Izg(ov)aranje. U tom kontekstu sve je oblik samozavaravanja i kako se meni čini, što se grčevitije držimo određene slike i opisa svijeta, to je izglednije da će se oni prije raspasti, tj. vratiti se u inherentno bivanje u superpoziciji, što se često doživljava kao traumatsko razbijanje iluzija, ali jednako prolaznim istinama.
► Početkom devedesetih konceptualno utemeljuješ Anarhitekturu, a kasnije razvijaš i ideju izo-utopije. U oba slučaja postoji neka vrsta pokušaja da se stvarnost promijeni, ne samo izvana nego i kroz način na koji je čovjek doživljava. Nakon svih ovih godina, vjeruješ li da umjetnost može stvarno promijeniti čovjeka? A ako može promijeniti čovjeka, može li time promijeniti i društvo?
Damir Stojnić: Termin Anarhitektura, nažalost, kako sam puno kasnije doznao, nije moj. Izrekao ga je netko na nekom simpoziju o arhitekturi u Americi, krajem 70-ih ili početkom 80-ih, na kojem je bio prisutan i umjetnik Gordon Mata Clark, pa ga je prvi “upogonio”. Da se vratim na pitanje – da, to je moje osnovno uvjerenje. Zato se umjetnost i način promišljanja “izvan kutije” toliko nastoji zatrti. Postoji cijeli niz strategija kojima se to pokušava. Od društvenih mreža do propozicija raznih evropskih fondova za sufinanciranje umjetničkih projekata. Kontrola misli, s jedne strane uvjetovana dosadom, a s druge financijama. To je dovelo do takvih apsurda da je skovan termin “projektna umjetnost”. Bio sam tematskim urednikom časopisa Dispozitiv Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci, a usput, dao sam mu i to ime. Tema je bila Umjetnost u doba tehnocena, budući da Umjetna Inteligencija galopirajuće gura čovjeka u drugi plan kada su u pitanju planetarne promjene. U uvodnoj riječi sam napisao kako smatram da bi upravo tehnocen mogao biti pokretačem “tehnecena”; naime, grčka riječ techne ili techni izvorno znači umjetnost, a domena kreativnosti i umjetnosti je ona u koju strojevi, ma koliko bili opskrbljeni podacima i arhivski “inteligentni”, nikada neće prodrijeti. Ova civilizacija ima šanse samo ako se radikalno okrene održivosti kao fundamentu funkcioniranja i kreativnosti kao jedinom izlazu iz trenutne globalne apatije i zatupljenosti koju generira jagma za profitom.
► Kod tebe mi je zanimljiva ta stalna granica između onoga što znaš i onoga što tek pokušavaš dokučiti. Puno toga istražuješ i proučavaš, ali čini mi se da te često najviše privlači upravo ono što nema jednostavno i jedinstveno objašnjenje. Mora li umjetnik nešto razumjeti da bi o tome mogao govoriti ili ponekad upravo neznanje otvara bolji prostor za umjetnost?
Damir Stojnić: Radi se o tomu da umjetnik nužno ulazi u prostore nepoznatog. To mu je u habitusu. Kao što sam prije istaknuo, znanje ili razumijevanje nečega ne događa se samo na liniji svjesnog uma. Mi često znamo kako određene stvari pod stanovitim uvjetima funkcioniraju, ali nemamo pojma zašto. Opet se vraćam Wittgensteinu koji u svom Tractatusu… piše: “Nije mistično to KAKO je svijet, nego DA on jest.” Još manje nam je jasno da svaki sustav, ma koliko savršeno predvidljiv bio, kad-tad proizvede kontingenciju, kvantni skok, i krene se ponašati sasvim drugačije. Mi smo primorani tražiti privremeni smještaj pred ogromnošću i nedokučivošću svemira, pa i nas samih. Tako smo kodirani, ali na trajno utočište možemo slobodno zaboraviti.
► Danas umjetna inteligencija može u nekoliko sekundi proizvesti sliku, imitirati stil ili stvoriti čitav vizualni svijet. U svojem tekstu Umjetnost u doba tehnocena već si se bavio tim promjenama. Zanima me što se, po tvom mišljenju, događa s idejom autorstva ako stroj može napraviti nešto što čovjeka zaista emocionalno pogodi. Hoće li nam tada još biti važno je li djelo napravio čovjek ili stroj? I što zapravo branimo kada inzistiramo na ljudskom autorstvu?
Damir Stojnić: Nisam još doživio da me emocionalno pogodilo išta od onog za što sam znao da je napravio stroj. U vizualnom smislu tu zna biti fascinantnih rezultata, ali taj prvi dojam nezaustavljivo pada, što duže promatram tako generirani sadržaj. Da se razumijemo, niti mnogi radovi napravljeni ljudskom rukom nisu samom tom činjenicom amnestirani od toga. Ali emocija je energija, dokazana. Stroj je nesposoban za nju. Ljudska misao je energija, znanstveno je dokazano da naše misli imaju elektro-magnetski naboj. Stroj, u biti, ne razmišlja, on samo prikuplja podatke ovisno o nalozima koji mu se daju. Stroj nije sposoban smisliti nešto što nije prije viđeno, još manje težiti za tako nečime. On samo obrće i sklapa, radi patchwork, od već poznatih, u globalno mrežno tijelo unesenih stvari. Kada čovjek unese nesvakidašnji kvantum emocionalne, mentalne i djelatne energije u svoj rad, ma što činio, to je umjetnost. I svatko udostojen minimuma senzibilnosti odgovoriti će na to unutarnjom reakcijom, jer tu postoji realna energija, bez obzira možemo li ju verbalno eksplicirati. Poznajem jednog maslinara iz Istre koji maslinovo ulje pravi na stari, gotovo arhaičan, prilično mukotrpan način. Boca tog ulja za mene je čista umjetnost. Da ne duljim previše, ne radi se o tome da, konkretno, ja tu nešto branim ili na nečemu inzistiram. Ja samo ne želim umrijeti od dosade.
► Kada se tvoj rad promatra kroz godine, mijenjaju se mediji, ciklusi, simboli i načini rada, ali neka pitanja se stalno vraćaju – stvarnost, svijest, identitet, odnos čovjeka prema prirodi, ono vidljivo i ono što nije vidljivo. Kada bi danas morao zaboraviti sve teorije i koncepte koje si tijekom godina razvio, što bi ostalo? Što te i dalje tjera da uzmeš olovku, kist ili napraviš nešto rukama?
Damir Stojnić: Ne bih znao reći. Otkad znam za sebe tako funkcioniram. Nešto od rezultata takvog funkcioniranja možda se može nazvati umjetnošću.
► Na kraju, umjetnički opus s vremenom može postati toliko velik da počne živjeti vlastitim životom. Drugi ljudi govore o ciklusima, konceptima, izložbama i teorijama, dok iza svega toga i dalje postoji čovjek koji ima sasvim običan svakodnevni život. Postoji li dio tebe koji se opire tome da sve što jesi pretvoriš u umjetnost? Što u Damiru Stojniću jednostavno nije umjetnik?
Damir Stojnić: Umjetnik.
Razgovarala: Katerina Jovanović / tekstove ove autorice potražite na linku
Fotografije iz ateljea: Karlo Čargonja
Zahvaljujemo Damiru Stojniću na ustupljenoj fotodokumentaciji.
Kristiana pratite na Instagram profilu @dstojnic_ktonsky.
Tekst je dio Vizkulturine serije “U stvarnom prostoru” koju sufinanciraju Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo te Ministarstvo kulture i medija RH.
