Dear, dear. How queer everything is today. And yesterday, things went on just as usual. I wonder if I’ve been changed in the night. Let me think. Was I the same when I got up this morning? I almost think I can remember feeling a little different. But if I’m not the same…the next question is…‘Who in the world am I?’. Tako lik Cathy Ames parafrazira Alisu u Zemlji čudesa Lewisa Carrolla u drugoj epizodi najnovije TV adaptacije romana East of Eden Johna Steinbecka. Autorica serije Zoe Kazan preuzela je Steinbeckovu vezu Cathy s Alisom, ali je prikazuje kroz prizmu traume i psihološke disocijacije. U Alisinoj sposobnosti da mijenja svoju fizičku veličinu ispijanjem Popij me bočice, Cathy pronalazi metaforički način preuzimanja kontrole u patrijarhalnom svijetu u kojemu se osjeća sputano i ugroženo. Taj Alisin čin smanjivanja i skorog nestajanja Cathyna je fantazija bijega od opasnosti i nasilnosti svijeta – snažan coping mehanizam nužan za preživljavanje. No Kazan kroz tu poveznicu u prvi plan ne postavlja samo bijeg, nego pitanje identiteta i preobrazbe, što se uklapa u njenu feminističku reinterpretaciju Cathynog lika kao kompleksnog ljudskog bića slomljenog duha. Pitanja koja postavljaju Alisa, odnosno Cathy, a naposljetku i Kazan, središte su i nove izložbe multimedijalne umjetnice Ivane Fischer pod nazivom Divlji gen, postavljene u zagrebačkoj galeriji Trotoar.
Ivana Fischer (1982., Osijek) diplomirala je animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a kroz brojne medije, prvenstveno kolaže, instalacije i stop-animaciju, istražuje utjecaj povijesti, migracija, naslijeđa, okoline i kulturnog konteksta na oblikovanje identiteta. Izlagala je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama, dok su njeni filmovi prikazani na više od trideset međunarodnih filmskih festivala, uključujući Animafest (Zagreb, Hrvatska), New Directors/New Films (MoMA & FSLC, New York, SAD), KLIK! Amsterdam Animation Festival (Nizozemska), Bogota Short Film Festival (Kolumbija) i dr. Njezin film Soba (2012.) prikazan je na ARTE TV-u, uvršten u program New Directors/New Films u MoMA-i te je osvojio Grand Prix na Festivalu hrvatskog animiranog filma.
Na svojoj najnovijoj izložbi Divlji gen, Ivana kroz trinaest kolaža, sedam instalacija drvenih kutija u kombiniranoj tehnici i jedan film, odnosno stop-animaciju pod nazivom After Belonging, na kreativan i introspektivan način istražuje kako se čovjekov identitet razvija; simboličkim prizorima bogate ikonografije prikazuje njegove unutarnje borbe i ambivalentan odnos sa svijetom, pristupajući temi uglavnom kroz prizmu djetinjstva. U stop-animaciji kao glavni lik postavlja lutku, fokusirajući se na problematiku uvjetovanosti ženinog identiteta u patrijarhalnom društvu, odnosno definiranja žene isključivo u odnosu na muškarca, tj. društvo. Pritom ženino oslobađanje ne promatra nužno kao razrješavanje svih njenih pripadanja, nego kao sposobnost nedefiniranja sebe kroz njih, odmicanja u svrhu preispitivanja, promjena i izbora. U tom kontekstu, njena formulacija i sintagma divlji gen snažno podsjećaju na arhetip divlje žene Clarisse Pinkole Estés iz njenog popularno-psihološkog djela Žene koje trče s vukovima (1989.). Iako je to djelo, između ostalog, pretjerano esencijalističko, ono što je Estés i Ivani zajedničko, pa i značajno, jest shvaćanje divljega kao nečeg iskonskog u nama, ali ne i kao nečega što je izvan kontrole. Obje divlje shvaćaju kao prirodan način života koji uključuje povezanost sa životinjskim i biljnim svijetom, osviještenost, integritet i zdravo postavljene granice. Kao što i Claude Lévi-Strauss kaže, divlja (misao) ne znači neukroćena ili niža, nego nepripitomljena u isključivu svrhu proizvodnje (Divlja misao, 1962). Ivana je zaista jedna bricoleuse koja pronađene predmete, obilježene brojnim memorijama i značenjima, pretvara u nove priče. Posebnu važnost pridaje meditativnim procesima svojih medija i njihovim osjetilnim kvalitetama: boji, svjetlu, zvukovima i teksturama. U kutijama, kao i u odabiru medija stop-animacije, osjetna je Ivanina potreba za stvaranjem prostora intimnosti i sanjarenja, ali i čežnja prema otkrivanju cjeline, o čemu su pisali, primjerice, Gaston Bachelard (Poetika prostora, 1957) i Susan Stewart (On Longing, 1984).
Doduše, meni je osobno najfascinantnija Ivanina pozitivnost – pozitivna memorija djetinjstva, iako ono može biti strašno mjesto, kako kaže autorica predgovora izložbe, Višnja Pentić, kao i pozitivan pogled na budućnost, unatoč turbulentnosti sadašnjice – a koja je u blagoj kontradikciji s njenom bajkovito-mističnom estetikom, uvijek prožetom opipljivom napetošću, čak i jezom. Kao što se neke mutantne vrste u prirodi postupkom povratne mutacije, koja poništava prethodne promjene, mogu vratiti u svoj prvobitni oblik koji sadrži fenotip izvornog oblika vrste – divlji gen, tako se i žena, odnosno čovjek, u Ivaninoj priči vraća svom izvornom pripadanju – Zemlji, što ujedno označava kraj, ali i novi početak. U njen izrazito slojevit i magičan svijet moguće je zaroniti do 7. studenoga u galeriji Trotoar, a više o njenoj izložbi, praksi i razmišljanjima pročitajte u našem razgovoru.
► Možeš li svojim riječima ukratko predstaviti izložbu Divlji gen i objasniti odakle proizlazi njezin naslov? Radi li se o nekoj referenci, je li proizašao iz nekog istraživanja ili je sintagma u potpunosti proizašla iz tvoje mašte?
Ivana Fischer: Naziv Divlji gen je moj izraz, nastao iz promišljanja o genima i svemu onome što nosimo u sebi, a čega često nismo ni svjesni. Zanimalo me što se događa u trenutku kada se počinjemo odmicati od tradicije, naučenih obrazaca i zadanih okvira. Divlji zato što označava nešto iskonsko i neukrotivo u nama, nešto što izmiče kontroli i ne pristaje u potpunosti na zadatosti. Za mene je to metafora impulsa koji nas vodi prema nečemu vlastitom, nepoznatom i još neotkrivenom. Kolaži, kutije-instalacije i film se ne odnose isključivo na genetski kod, nego se bave otporom pojedinca na to naslijeđe, kao i na društveno zadane okvire. Bave se pitanjem koje čovjek jest ili nije željan osvijestiti i pomakom koji jest ili nije spreman napraviti. Unutar tog konteksta, kolaži tematiziraju čovjekovu psihu, njegove unutarnje borbe, borbe s naslijeđem, ali i svijetom, kao i načine preživljavanja u njemu. S druge strane, film tematizira ono što se događa izvan nas. Odnosi se na naše okruženje, propituje koliko ono utječe na naš razvoj i identitet, pa čak i na planet na kojem živimo, kao i naše mjesto i ulogu u njegovom ciklusu. Kutije koje sadrže svojevrsne 3D kolaže smatram tijelom izložbe. Riječ je o kućicama postavljenima na zidu, u koje sam umetnula one elemente koji čovjeka čine čovjekom te ih istaknula izdizanjem od dvodimenzionalne pozadine kolaža. Izvukla sam ih iz papira, takoreći. To je jedna novost, nešto što do sada nisam radila. Kolaži, u koje dodatno interveniram i naglašavam određene dijelove, već su ustaljeni dio moje prakse. No, ovaj sam put kolažem htjela fizički izaći u prostor, što mi je bio novi izazov i u potpunosti me psihofizički okupirao. Uvidjela sam da je to forma koje se ne mogu zasititi, tako da ću je definitivno nastaviti.
► Jesu li te kutije dijelovi scenografije iz filma ili su možda nastale kao njegov produžetak?
Ivana Fischer: Do objekata jest došlo kroz scenografiju za film, ali nisu njeni doslovni dijelovi. Pojedini elementi filmske scene su mi bili toliko divni i već su sami za sebe pričali male priče, pa su me inspirirali za zasebne radove. A jednako bih tako mogla napraviti film za svaki kolaž. Svaki od njih je priča za sebe i, dok ih gledam, mogu skoro pa doslovno vidjeti film koji se iz svakog od njih razvija izvan okvira, kao projekcija na zidu. Oni su poput isječaka filmova, nekih širih priča.
► Zanimljiva mi je činjenica da radiš u medijima kolaža i stop-animacije, dok su kutije jedna vrsta njihove nadogradnje ili međusobne poveznice. Osobno sam, u kontekstu forme, uvijek u kolažu i stop-animaciji vidjela sličnosti; oboje sadrže fragmentiranost te zahtijevaju montiranje i povezivanje u cjelinu.
Ivana Fischer: Ja u oba ta medija puštam puno improvizacije, s tim da kolaže radim puno brže i puno intuitivnije. Zbog slobodnog ručnog kidanja papira, izostanka preciznosti rubova, izlomljenih linija i vijugavih granica, upadam kao u nekakav trans. U podsvijesti imam određenu temu kojom se bavim, ali ne opterećujem se konačnom kompozicijom. Ne razmišljam o njoj unaprijed, nego puštam da iz mene slobodno i instinktivno izađe ono što želim napraviti. Teško je to konkretizirati i verbalizirati. Riječ je o osjećaju koji želim prenijeti, a potom intuitivno odlučujem hoću li to prikazati kroz određenu boju i u kojoj količini, hoće li biti prisutan ljudski lik ili prostor, itd. Ne želim si dopustiti previše kontrole, inače možda neću otkriti pravi potencijal kompozicije. Često ih i složim pa ponovno rastavljam i sastavljam, kao da slažem puzzle čiji finalni sastav nije unaprijed određen, nego ga sama moram smisliti. Osim toga, sam taj proces ima snažan terapijski učinak.
► Kakve sve materijale koristiš za izradu kolaža?
Ivana Fischer: Najviše koristim stare časopise koje pronalazim na mjestima poput antikvarijata, Hrelića i buvljaka, primjerice na Britancu. Zatim stare dječje i druge enciklopedije i anatomije. Pritom mi je jako važno da je papir mat. Osim što mi ne paše odsjaj, u momentu stvaranja mi je izrazito važna tekstura i hrapavost papira jer me taktilnost dodatno inspirira. U kolaže potom još naknadno interveniram – bojom, akrilom, grebanjem, na razne načine. I jako volim da isječci imaju nepravilne lomove koji nisu precizni i čisti te da papir izlazi izvan formata. Kolaži su zalijepljeni na ljepenku, a ona na podlogu, tako da, stvarajući blagu sjenu oko rubova, djeluje kao da lebdi. Kolaži na taj način, iako su dvodimenzionalni, ipak malo gube na plošnosti i, makar prividno, penetriraju u prostor. No, za razliku od izrade kutija, za kolaže ne koristim osobne predmete. Osobne fotografije iz perioda prije četvrtog razreda osnovne škole više ne posjedujem. Zbog rata su nam obiteljske fotografije ostale u okupiranom dijelu Baranje pa nemam što iskoristiti, a one koje su nastale kasnije ne posjeduju neku kvalitetu. Puno mi je draže i zanimljivije uzimati tuđe, nepoznate fotografije i materijale jer u svakom od njih već postoji jedna ili čak više priča. Slažući ih u nove cjeline, ja im dajem neki posve novi značaj i kontekst i tako stvaram još novih priča.
► Animirani film After Belonging nadovezuje se na temu divljeg gena, ali dodatno zalazi u feministički aspekt naslijeđa jedne žene i uloga koje joj patrijarhalno društvo nameće. Na koja se sve ženina pripadanja referiraš?
Ivana Fischer: Za razliku od kolaža koji su okrenuti prema našoj unutrašnjosti, film tematizira okolinu i njen utjecaj na pojedinca. After Belonging se odnosi na različite slojeve pripadanja: od fizičkog pripadanja Zemlji, iz koje nastajemo i kojoj se vraćamo, do pripadanja određenom plemenu, obitelji, društvu i svim identitetima koje kroz život preuzimamo. Zanimalo me što ostaje kada se odmaknemo od tih pripadanja i društvenih zadanosti koje nas oblikuju i određuju. Povratak Zemlji na samom kraju filma zato nije samo fizički povratak našem izvorištu, nego i svojevrsno otpuštanje svih pripadnosti koje smo tijekom života stekli. Ali taj after ne označava nužno kraj, nego otvara jedan novi prostor. Unutar te šire teme fokusirala sam se konkretno na ženu i njene uloge u društvu. Oblačenjem lutke, glavnog lika, u nošnjicu naglasila sam etnokomponentu, poveznicu sa Slavonijom i Baranjom iz kojih dolazim. Haljine koje lutka u filmu mijenja, kao i životne uloge, ne bira ona sama, nego su one izabrane za nju. Izabiru joj ih i odijevaju je njena obitelj i društvo. Istovremeno joj dajem životnog suputnika u obliku životinje, laneta, a čin njegovog lizanja lutkinog mozga gesta je koja predstavlja ženino otpuštanje: prepuštanje svih svojih misli svom suputniku, prirodi i planetu, povezivanje s biljnim i životinjskim svijetom. Ja sam suputnika prikazala kao životinjicu – jedno nježno i pozitivno biće, ali u životu se suputnik može pojaviti u različitim oblicima, bićima ili osobama. Lane je ovdje simbol prirode i nečega što nam je blisko, uz što se osjećamo sigurno. Suputnik se u filmu pojavi neočekivano i neplanski, kao što to najčešće bude i u stvarnom životu. I kad dođe trenutak ženinog odlaska, trenutak njene, ali i naše, smrti, kad smo ponovno sami, sa svojim mislima, svojim odlukama i sjećanjima, vraćamo se Zemlji. Ali ne nestajemo, nego nastavljamo u njoj postojati u nekom drugom obliku, bilo kroz sjećanja ili kao doslovno humus.
► U predgovoru izložbe Višnja Pentić divlji gen opisuje kao dio ženskog ja koji teži slobodi i užitku izvan svih pripadanja. Kako za tebe izgleda ta sloboda? Misliš li da se čovjek može uopće u potpunosti osloboditi s obzirom na to da se svako naše preoblikovanje i razvoj tijekom života događaju uslijed novih iskustava i razmišljanja, a koji su uvijek u korelaciji s okolinom?
Ivana Fischer: Za mene sloboda nije potpuno oslobađanje od svih utjecaja, pripadanja i uvjetovanosti jer mislim da je to gotovo nemoguće. Sloboda počinje u trenutku kada prestanemo automatski reproducirati ono što nam je zadano i otvorimo prostor za vlastite izbore, čak i kada nisu u skladu s očekivanjima okoline. Ne mislim da se ikada možemo u potpunosti osloboditi svih okvira jer se neprestano oblikujemo kroz odnose i iskustva, ali možemo mijenjati svoj odnos prema njima. Možda su sloboda upravo ti procesi stalnog odmicanja, osvješćivanja, preispitivanja i ponovnog pronalaženja sebe, a ne neko konačno stanje u kojemu više ničemu ne pripadamo.
► Teme pripadanja, sjećanja i identiteta obrađuješ kroz prizmu djetinjstva. Zašto biraš upravo tu perspektivu?
Ivana Fischer: Tema djetinjstva se na različite načine provlači kroz sve moje radove. Mislim da je to period stvaranja identiteta. Tad učimo o pravilima i preuzimamo prve uloge. To je trenutak kad zapravo počinjemo postajati ono što jesmo. No s obzirom na to da identitet nikad ne postane jednodimenzionalan i konačno definiran, otvara se pitanje – tko sam ja zapravo? Jer ovisi o tome odnosi li se na ja od jučer, na ja u ovom trenutku ili ono što planiram biti ili bih mogla postati u budućnosti. Mislim da je to nešto jako živo. Tako gledam na identitet, na sebe, na osobnost i život generalno. Život su konstantne promjene, preklapanja, vraćanja na staro, uviđanje novog i reevaluacije koliko nam je što bitno. U tom je procesu najbitnija otvorenost pojedinca i njegovog uma. Neki se ljudi nikad ne promijene, ali ne zato što to ne mogu. Mislim da se takvi ljudi zatvore iz različitih razloga, ali najčešće zbog straha. Promjena može biti zastrašujuća. To je nesigurna zona i zahtijeva izlazak iz komfora. Ali razvoja nema bez suočavanja s težinom i nelagodom. Lifeline kutija predstavlja tu zatvorenost; ljudi često čak i svjesno pristaju na takve oklope, na jedan mentalni zatvor, kako ga ja zovem, bez obzira na to što se oko njih nalaze brojni konopčići, odnosno lifelines.
► Prema riječima Pentić, ti u svom radu kao postupak koristiš rekonstrukciju hiperosjetilnosti svojstvene ranom djetinjstvu, kada se društveni kodovi doživljavanja svijeta još nisu nametnuli našoj svijesti. S obzirom na to da ljudski mozak s vremenom (nenamjerno) iskrivljuje vlastita sjećanja, kako se onda ti, tijekom svog umjetničkog procesa, vraćaš u djetinjstvo? Uspijevaš li se pritom dovoljno, ili uopće, odvojiti od svoje današnje osobnosti, kako bi ga mogla istraživati i rekonstruirati?
Ivana Fischer: Ja se u tom procesu ne vraćam u neku drugu osobu, nego u malu sebe koja je i dalje dio moje današnje osobe, samo je promatram iz neke druge perspektive. Ne pokušavam rekonstruirati djetinjstvo kao objektivnu istinu, nego se kroz sjećanja, osjećaje i osjetilne tragove približiti načinu na koji sam tada doživljavala svijet, prije nego što sam ga naučila racionalizirati i stavljati u određene okvire. Zanimljiv mi je i taj svojevrsni optimizam sjećanja – naša potreba da prošlost iznova oblikujemo i možda joj dodamo nešto što u tom trenutku nismo mogli prepoznati ili razumjeti. U tom procesu granica između mene danas i mene kao djeteta postaje propusna, a umjetnost mi omogućuje da ponovno uspostavim odnos s tim dijelom sebe. Ne da bih ga doslovno vratila, nego da bih ga ponovno osjetila i razumjela.
► Pentić predgovor također započinje jednom snažnom konstatacijom – da je djetinjstvo strašno mjesto koje jedino promatranjem iz prostorne i/ili vremenske daljine može djelovati kao bezbrižna idila. Jer je svako odrastanje obilježeno mijenama, datostima i neizvjesnošću nad kojima nemamo kontrolu. Doživljavaš li i ti djetinjstvo na takav način?
Ivana Fischer: Ona je to strašno moćno naglasila i meni se ta rečenica jako sviđa. Mislim da je za ljude u kontekstu djetinjstva jako važan spomenuti optimizam sjećanja. Mi smo tada male osobe koje još nisu svjesne što ih sve čeka tijekom odrastanja i u životu. S jedne strane djetinjstvo sadrži mnogo lijepih trenutaka, ali također ima i one na koje, kao mali, nisi spreman. Trenutaka u kojima se bojiš, u kojima moraš prvi put donositi veće odluke, prvi put osjećaš neke emocije, trenutaka u kojima prvi put shvaćaš da postoji zlo. Prvi put shvaćaš da ne razmišljaju svi na isti način kao i ti ili ti roditelji postavljaju autoritet koji poželiš srušiti. Trenutak u kojemu se počinješ boriti sa svijetom. Neki se pojedinci već tada, iako vjerojatno nesvjesno i zbog straha, odluče zatvoriti u svoje kutije. Mislim da je to taj strašni dio djetinjstva, trenuci u kojima se moraš početi suočavati s problemima unutar i izvan sebe.
► Spomenula si da tvoje fotografije iz razdoblja do desete godine života nažalost više ne postoje. Predstavlja li možda i ta činjenica razlog tvog posebnog interesa za promišljanje i istraživanje tema djetinjstva i memorije?
Ivana Fischer: Mislim da je to sve isprepleteno i baš mi je teško pronaći početak tog končića. Od samog početka mog umjetničkog stvaranja, kao i javnog prezentiranja rada, spomenute teme su mi aktualne preokupacije, nešto što me konstantno vuče. Od malena sam posjedovala određeni senzibilitet. Bila sam dosta povučena, ali stvari i svijet oko sebe sam jako snažno doživljavala. A čini mi se da sam se upravo zbog svega toga i krenula baviti umjetnošću. Zbog otvaranja same sebe tim putem, osvješćivanja drugih i komunikacije. Ne mogu reći da patim za tim nestalim tragovima, odnosno dokumentima svog djetinjstva, barem ne na svjesnoj razini, jer se i ne sjećam njihovog posjedovanja. Ali ono što imam su uspomene. Vjerojatno je mojoj majci puno teže zbog tog gubitka nego meni. A ja možda danas ne bih ni radila kolaže na tu temu da imam svoje fotografije. Moguće je da me taj jedan, zapravo strašan i dramatičan, moment doveo do toga da danas stvaram nešto kreativno. Samog se rata ne sjećam jer sam bila premlada, pa mi se čini da iz tog razloga nije direktno utjecao na mene, odnosno da me nije oblikovao. Doduše, tu sam temu obradila u filmu Déjà vu, u sklopu izložbe Ko’laž (2016.) postavljene u Galeriji Karas Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU). Za potrebe snimanja tog filma otišla sam na mjesto gdje sam provela djetinjstvo prije rata, kako bih pokušala prizvati slike tog perioda, ali bez tuđih prepričavanja uspomena. Samo sam otišla tamo s kamerom i lutkama i snimila film. Tako da sam taj period života nekako proradila u prošlim izložbama, dok se sada tim temama bavim u puno širem kontekstu. Više se ne radi samo o meni i o mojim doživljajima, ne želim se ograničavati samo svojim iskustvom.
► Koliko otprilike traje proces stvaranja stop-animacije, primjerice filma After Belonging?
Ivana Fischer: Iza otprilike tri minute filma stoji jedno godinu dana rada. Mislim da mi je to prosjek za svaki film koji sam napravila. Njegovo stvaranje uključuje nevjerojatno puno posla: pisanje scenarija, izradu minijatura, izgradnju scenografije, montažu, snimanje zvuka, itd. Izrada i slaganje scenografije svaki put mi je sladak izazov i kroz taj mi proces često dolaze ideje za kadrove koje ću snimiti. Priču i scenarij uvijek imam razrađene, ali knjigu snimanja puštam relativno nedefiniranu. Ne određujem unaprijed svaki kadar do detalja jer volim postaviti scenografiju i svjetlo pa onda reagirati na nastalu atmosferu. Važan dio animacije je i montaža. Potrebno je fotografirati svaki, i najmanji, pokret, odnosno promjenu, kako bi se, primjerice, postigao efekt vijorenja haljine na vjetru. Kadrove potom ne posložiš samo u redoslijed, nego skraćuješ ili produžuješ frameove, određuješ njihov ritam u svakom dijelu i tako dalje i tako dalje. Taj proces traje i traje. Ali upravo me to najviše privuklo kod stop animacije. Sve je zapravo krenulo od češkog filmskog redatelja i animatora Jana Švankmajera. Njegovi filmovi imaju dozu neke suhoće i surovosti. Zvukovi su dosta grubi, glasni, često nelagodni. Ništa nije uljepšavao, velik je fokus stavljao na teksturalnost, a sadržaj je često bio i pomalo agresivan. Koristio je lutke i razne objekte, a sve bi to sklepao na način koji bi dao posebnu sočnost filmovima. Zbog njega sam i počela sa stop-animacijom, a osim toga, dvodimenzionalnost me nije u potpunosti zadovoljavala. Htjela sam ući u taj prostor. Čak i kad sam bila mala, osjećala sam želju cijela ući u te crtiće. Htjela sam fizički biti prisutna u tim svjetovima. I činjenica da sam sada ja taj stvoritelj, da mogu sama graditi čitave svjetove, pruža mi neopisiv gušt. Uživam u svakom dijelu tog procesa.
► Zvuk (ili tišina) i svjetlo imaju značajne uloge u filmu. Kako ti pristupaš tim tehničkim elementima u svojim filmovima?
Ivana Fischer: Zvuk i glazbu doživljavam kao dodatni sloj priče koji ne mora nužno pratiti ono što se događa na ekranu, nego likovima daje karakter, produbljuje atmosferu i otvara neki drugi, pomalo skriveni svijet filma. Svjetlo koristim teatralno i mistično, kombinirajući više izvora i kutova kako bih dobila meku, toplu, gotovo nestvarnu sliku. Važna mi je vizualno bogata scenografija, kao i slojevita slika s teksturom, nesavršenostima i crtačkim intervencijama. Privlači me spoj bajkovitog i realističnog, kada se unutar prepoznatljive stvarnosti otvara imaginarni svijet. Ne težim toliko čistoj, uglađenoj slici koliko svijetu koji ima svoju teksturu, atmosferu i pomalo neobjašnjivu logiku.
► Kroz sve je medije vidljiva ta tvoja specifična i pomalo kontradiktorna estetika koja spaja iščašenost, blagu jezu i mističnost s bajkovitošću, pa čak i slatkoćom. U nju se savršeno uklapaju starinske lutke, tvoji najčešći glavni likovi. Zanima me zašto za feminističku temu filma After Belonging također biraš staru lutku, a ne, primjerice, Barbie, koja je već postala, doduše klišejizirano, oličenje feminističke kritike?
Ivana Fischer: Atmosfera mojih filmova definitivno uvijek sadrži određenu napetost i osjećaj blage prijetnje. Čak i kad priče razrješavam u pozitivnoj noti, kao u After Belonging. A starinske lutke biram zato što već sadrže doslovnu i simboličku patinu, a vjerujem da predmeti u sebi nose memoriju. Netko se tim lutkama u prošlosti već igrao. Probala sam koristiti i nove, ali nije to to. Stare sadrže memoriju svih tih prošlih dodira i uloga koje su odigrale. Jednostavno mi puno više daju nego one nove, još neupotrebljavane. Mislim da bi mi Barbie lutka, čak i ona stara i korištena, dala manje prostora za stvaranje jer već sadrži previše dodijeljenih značenja od kojih je postala neodvojiva. Također mislim da su te stare lutke, unatoč nerealističnosti, puno više sličile djevojčicama nego što današnje, potpuno izobličene lutke sliče ženama. A to pak nije problematika u koju ja osobno želim ulaziti, nije fokus mog interesa. Želim da lutka bude što općenitiji simbol. A i ove stare se svojim dizajnom puno više uklapaju u bajkovitost mog vizualnog izričaja. Ja sam odrasla slušajući i čitajući stare ruske bajke i slikovnice, gledajući sovjetske animirane filmove, primjerice Varežku. Ali tek kad sam završila studij, osvijestila sam koliku magiju sadrže. Često su to bili lutka-filmovi, estetski pod utjecajem ruske avangarde i eksperimentale, kombinirajući grafiku, kolaže i folklor. Bili su puni topline; sa zvukovima padanja kiše, šuštanja lišća dok lutke hodaju.Imali su neku čarobnost i zemljanost, a mislim da sam i ja to uspjela postići u svojoj šumi u After Belonging.
► Kakvi su ti planovi i želje za budućnost?
Ivana Fischer: Iako je izložba Divlji gen još uvijek u tijeku, već sam počela raditi na novim projektima. Rad na ovoj izložbi otvorio mi je neka nova pitanja i ideje koje želim dalje istraživati. Trenutno razvijam novi eksperimentalno-dokumentarni film, kao i nove kolaže i objekte. Paralelno s time, film After Belonging kreće u proces prijava na filmske festivale, što je sljedeća važna faza u njegovu predstavljanju publici.
Razgovarala: Tina Petković / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Portreti i fotografije iz studija: Sanja Merćep
Zahvaljujemo Ivani Fischer na ustupljenoj fotodokumentaciji radova.
Ivanin rad pratite na instagram.com/ivanafischer.multimediaart i vimeo.com/ivanajuric.
Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo
