---
title: "Umjetnost je odraz unutarnjeg krajolika"
url: "https://vizkultura.hr/intervju-lara-badurina/"
type: "post"
published: "2024-12-26T11:45:51+01:00"
modified: "2025-01-16T12:34:40+01:00"
author: "autorica: Katerina Jovanović"
description: "Razgovaramo s riječkom umjetnicom Larom Badurina"
language: "hr-HR"
site: "VIZKULTURA"
category:
  - "ISTAKNUTI"
  - "RAZGOVORI"
  - "UMJETNOST"
post_tag:
  - "intervju"
  - "lara badurina"
  - "razgovor"
---

# Umjetnost je odraz unutarnjeg krajolika

![](https://media.vizkultura.hr/file/vizkultura-media/wp-content/uploads/2024/12/Naslovna-BADURINA_web-1024x596.jpg)

**Lara Badurina** riječka je umjetnica koja djeluje višemedijski, a svoj umjetnički senzibilitet razvija upravo unutar dvije specifične odrednice – prostora i vizualnog doživljaja. Iako možda manje atraktivan spram današnjih suvremenih umjetničkih problematika, i prostor i vizualni doživljaj predstavljaju heterogene cjeline koje Badurina savladava i prezentira na sebi svojstven i jedinstven način. Razmatrajući perspektivu proširenog medija, Badurina istražuje različite mogućnosti oblikovanja i primjene kiparstva s ciljem spajanja likovnog i vizualnog s izvedbenim umjetničkim područjem. Konceptualno, svoju umjetničku praksu usmjerava k svakodnevnici, ali jednako tako propituje originalnost umjetničkog djela, kritički pristupa globalnoj materijalnoj kulturi, rekreirajući predmete masovne industrijske proizvodnje, utvrđuje krajnji doživljaj stvarnosti kroz analizu javnih medija, percipirajući umjetnost i fenomenološki i kao snažan alat introspekcije. Jednako tako, iznimno je značajan i prepoznatljiv njezin aktivan angažman usmjeren k afirmaciji umjetničke djelatnosti jednakopravne znanstvenoj djelatnosti, gdje proučavanjem metoda poučavanja u visokošklolskom obrazovanju inicira i provodi takozvane otvorene platforme radioničkog tipa, temeljene na umjetničkom eksperimentu.

Badurina stvara narativ koji je po sebi širok, nekonvencionalan, suptilan i sofisticiran. U svojim radovima pronicljivo evidentira neprekinuti kontinuitet za analizu postojanja istine u današnjici koja ne piše povijest. Ono što je bit autoričina istraživanja je vibrantna stvarnost čovjeka, kroz njegovo djelovanje, koje izmiče, koje je neuhvatljivo i može biti predstavljeno samo ukoliko pokažemo njegovu refleksiju u načinu njegova svakidašnjeg djelovanja, u pokazivanju njegovih otisaka i njegove sposobnosti za apsorbiranje kvalitete informacija koje prima.

Lara Badurina (Rijeka, 1968.) od kraja 80-tih izlaže na brojnim samostalnim i skupnim izložbama te kustoskim projektima. Kiparica je koja pristupa prostoru kao izražajnom sredstvu i kao mediju kojim, kroz različite zadatosti i namjene, oblikuje njegovu prostornost. Autorica je filmova i predstava, autorica scenografija za kazalište i film. Oblikovateljica je svjetla za predstave i ambijentalne umjetničke instalacije. Umjetnička istraživanja objedinila je u četirima umjetničkim knjigama. Aktivna je u kreiranju istraživačko umjetničkih radionica, namijenjenih studentima ili starijim osobama, imigrantima i nacionalnim manjinama. Predstavlja metode učenja koje, od 2017., zajedno s bivšim studentima, provodi u kreiranju programa za sadašnje studente u obliku vannastavnih programa pod imenom Platforme za eksperimen. Svoj rad predstavila je na više javnih izlaganja i seminara u Hrvatskoj i inozemstvu. Ostvarila je 27 samostalnih i 47 skupnih izložbi. Autorica je 37 scenografija za kazalište i film. Autorica je 6 dokumentarnih filmova od kojih je recentni plesni film *jogginggodard, removie* bio prikazan na filmskim festivalima eksperimentalnog filma i videa. Kiparski radovi su joj uvršteni u više zbirki i muzeja u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnica je više nagrada i priznanja za svoj rad u Hrvatskoj i inozemstvu.

O tehnologiji, filmu, dinamikama prostora, dizajnu svjetla i scene, važnosti interdisciplinarnih praksi, kazalištu i masovnoj kulturi čitajte u ovom inspirativnom, iscrpnom i jezgrovitom intervjuu.

![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2024/12/PORTRETNA-FOTOGRAFIJA-1024x768.jpg)

***Lara Badurina / foto: Boštjan Lisec**

► **Specifičan vizualni jezik, eksperimentiranje konceptualnim pristupom i interdisciplinarnim praksama neke su od važnih odrednica vašeg umjetničkog rada. Rekla bih da su vam radovi svojevrstan poetski spoj vizualnog doživljaja svakodnevnice i kritičkog promišljanja suvremenog svijeta, i da predstavljajuju intelektualni izazov za publiku. Koliko je umjetnost važna u današnjem suvremenom, tehnološki preplavljenom društvu i što je za vas čin umjetničke kreacije koji posljedično postaje čin javnoga mnijenja?**

**Lara Badurina:**Kada promatram društvo danas i pokušam ga obuhvatiti jednim metaforičkim pogledom, stječem dojam kako je ono preplavljeno usponom tehnologija. Preklapanje tehnologija utječe na društvo, a uvriježeni povijesni procesi mijenjaju se iz dana u dan. Doživljaj promjena, toliko brzih da se suočavamo s više izvora tehnologija istodobno, od kojih pola njih mijenjaju društvene odnose zbog profita, polarizira umjetnost, čime je i mijenja. Umjetnost je odraz našeg unutarnjeg krajolika, i ako društvo ima svoju *cameru obscuru,* kada bismo prislonili oko na nju, sigurno bismo ugledali umjetnost u fokusu. Vjerujem da umjetnošću možemo predvidjeti buduće promjene. Odlučila sam se koristiti tehnologijom i znanstvenim metodologijama kao alatom u svrhu bilježenja stvarnosti koja me okružuje. U pokazivanju ili rekreiranju postojećih i specifičnih prostora ili u oblikovanju novih pridružujem participatorne procese u kojima će mi mnijenje većine ili izabranih sugovornika poslužiti kao impuls za početak ili zaključak procesa umjetničkog istraživanja.

Dobar je primjer uključivanja javnog razmišljanja, s ciljem osvještavanja publike i potencijalnog stvaranja nove zajednice, projekt [***Kraj o liku / idemo doma (Argentina, 2018.)***](https://www.novilist.hr/ostalo/kultura/badurina-i-soric-rijecki-umjetnicki-dvojac-postao-vezivno-tkivo-dijaspore-u-juznoj-americi/).

U projektu sa scenaristom **Ninom Sorićem** promišljala sam povezanost identiteta i pejzaža. Istraživanje je započeto u Argentini u Buenos Airesu unutar rezidencijalnog programa **ace Fundación** i u suradnji s hrvatskim emigrantima različitih generacija, okupljenima oko udruge Jadran. U procesu unosa intimnih iskustava u kolektivni doživljaj nekog ustajalog uvjerenja spojili smo različite vremenske zone videolinkom i na osnovu kreiranih priča; četiri su pročitane na licu mjesta u Buenos Airesu, a publika je slikala akvarele u SKC galeriji na Dan emigranata 18. 12. 2018. u Rijeci. Sada su ti akvareli glavna ilustracija priča u knjizi *Monografije pejzaža*(knjiga snimanja prema kojoj se nikada neće snimati film).

![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2024/12/FOTOGRAFIJA-1-a-1024x682.jpg)

***“Kraj o liku / idemo doma” projekt (2018.), slikanje akvarela u Galeriji SKC u Rijeci, u pozadini je projekcija Vidoje Jarka (prva generacija poslijeratnih iseljenika) koji čita svoju priču na hrvatskom jeziku**

![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2024/12/FOTOGRAFIJA-1-b-1024x682.jpg)

***“Kraj o liku / idemo doma” projekt (2018.), slikanje akvarela u Galeriji SKC u Rijeci, u pozadini je projekcija Ursule Serdarevich (treća generacija poslijeratnih iseljenika) i Nine Sorić koja čita na hrvatskom Ursulinu priču**

► **Vaš umjetnički diskurs proteže se od kiparstva preko kazališta i filma, dok ste konceptualno usmjereni na neke specifične teme iz vizualne umjetnosti, gdje vas posebno zanima prostor i, da tako kažem, vizualnost. Voljela bih da čitateljima to pojasnite. Što vas privlači u dinamikama prostora, pokreta, identitetu i percepciji da u konačnici postaju vaša stalna umjetnička preokupacija? Možete li navesti neke primjere?**

**Lara Badurina:**Novi pristup u rukovanju standardnim medijima, preslagivanje izražajnih sredstava, spajanje klasičnih i suvremenih tehnoloških alata te njihovo preplitanje osnova su gradnje prostora kojim spajam vizualno i izvedbeno područje djelovanja.

Utjecaj zbilje nadograđuje moja razmišljanja koja prvotno zabilježim, dokumentiram, a potom stvaram nove (scenografske) prostore, dovoljno otvorene i spremne kako bi se događaj mogao i dogoditi. Temelj svih dosadašnjih kreiranih događaja jesu procesi oblikovanja i (re)prezentiranja jednog izabranog ili više prostora, s ciljem mijenjanja percepcije istih.

Tako su atmosfere napuštenih prostora – slabo osvjetljenih s tzv. radnom rasvjetom, neonskom svjetlošću, lokacije slabo korištenih pothodnika i gradilišta – fotografirane na način koji nas navode na galerijske instalacije **Dan Flavina** (*hommage to Dan Flavin, 2015.)*

U projektu *Kraj o liku/ idemo doma* (2018.) transformaciju i opstanak identiteta istražujem putem jezika koji evocira slike. Sjećanja na mjesta odrastanja i zamišljanja željenih mjesta na koja se nije moglo otići pretočeni su u stvarne zapise spomenutih mjesta putem fotografija i ekspresionističkih akvarela koji će knjigu *Monografija pejzaža* ocrtati kao prostorni konstrukt u kojem se stvarnost spaja s imaginacijom i idealiziranjem istih.

Na sličan način u katalogu portreta kolega iz **TRAFIK**-a *Scenografije: subjekti i fantazmi* (2018.) ukazujem na mikrolokacije gdje svi naši portreti zajedno opisuju grad kao specifičnu lokaciju.

Kasnije, prvo ljeto poslije pandemije (2022.), u rezidencijalnom programu **PROSTOR** u Splitu kolegice **Liberta Mišan, Sara Salamon** i ja usmjerile smo pogled “izvana” na masovni turizam te smo izabrane lokacije (koje se mogu izjednačiti s mjestima bijega) lokalnih sugovornika “(o)branile” od pogleda turista. Zbog preusmjeravanja turista sa standardnih ruta *Obrana i zaštita prostora* postala je kreativnim činom izvedbe. Kamerom smo bilježili situacije u prostoru izvedbe, a događaji su se odvijali simultano izvan fokusa i na rubu kadra.

![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2024/12/FOTOGRAFIJA-2-1024x361.jpg)

***“Turbo work in progress” (2015.), Mali salon, Rijeka (katalog radionice provedenog mapiranja svjetlosnih reklama grada Rijeke sa studentima APURI – u sklopu samostalne izložbe “hommage Danu Flavinu”)**

![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2024/12/FOTOGRAFIJA-3-1024x503.jpg)

***“Željeznički kolodvor” (iz kataloga portreta TRAFIK “Scenografije: subjekti i fantazmi”, Rijeka, 2018.)**

![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2024/12/FOTOGRAFIJA-4-b-1024x576.jpg)

![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2024/12/FOTOGRAFIJA-4-d-1024x576.jpg)

**“Platforma za eksperiment 3.1”, galerija Prostor, Split (2022.), akcija “Obrana pogleda” u središtu Splita / fotografije: Sara Salamon**

![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2024/12/FOTOGRAFIJA-4-c-1024x576.jpg)

![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2024/12/FOTOGRAFIJA-4-e-1024x576.jpg)

![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2024/12/FOTOGRAFIJA-4-a-1024x683.jpg)

***”Platforma za eksperiment 3.1″, galerija Prostor, Split (2022.), postav izložbe / foto: Sara Salamon**

► **Umjetnost nerijetko signalizira određene društvene fenomene. Kako percipirate razliku između masovne kulture i umjetnosti u današnjem kontekstu? Možemo li uopće još uvijek govoriti o toj granici?**

**Lara Badurina:**Upravo mi je granica između masovne kulture (i njenih proizvoda) i umjetnosti bila bitna za postavljanje koncepata i teza u umjetničko-znanstvenim istraživanjima pod imenom *Serija:*, u kojima se fenomenu masovne proizvodnje suprostavljam umjetničkom gestom.

Nastaju *Serija: riječi*,*Serija: dodana vrijednost*, *Serija: Jutarnji list*, od kojih je najpoznatija završena *Serija: vaze* (2006. – 2010.) *Serija: vaze* ukazuje na činjenicu kako izmještanjem kineskih vaza iz njihovog kulturnog konteksta i njihovim prenošenjem na Zapad postaju kič (predmet masovne proizvodnje) budući da njihov sadržaj ostaje neshvaćen. Kiparskom gestom oduzimanja (dekonstrukcijom) i dodavanja (nanovo postavljenom konstrukcijom) svaka je vaza dobila originalnu formu. Činom razbijanja i ponovnim sastavljanjem krhotina izgradila sam novi identitet predmeta koji je muzealnim načinom prezentiranja ukazao na estetsko prevrednovanje predmeta masovne proizvodnje. Serija se sastoji od tri (originalne) vaze i crteža na kojemu je prikazan izvorni oblik kupljenje vaze.

U primjeru *Souvenirs made in* (1999. – 2006.) projekta, kojim sam započela istraživanje javnih prostora, na trgovima glavnih gradova istočne Europe i Azije popisivala sam raznovrsne otpatke predmeta masovne proizvodnje. Nakon prikupljanja prezentirala sam ih u muzeju ili galeriji kao artefakt prostora i vremena. Artefakti nisu za mene važni samo s obzirom na kulturološku i povijesnu razinu koje oni sadržavaju, već je upotreba arheološke metode prikupljanja ta koja je ukazala na ispitivanje masovne kulture. Pronađeni su i osobni predmeti, kao i produkti grafičkog dizajna koji pobuđuju emocije gledatelja.

Gotovo suprotan postupak učinila sam za predstavu *Traveloque*(2017.) kada sam predmetima oduzela sve (grafičke) oznake čemu su namijenjeni. Lišeni identiteta, postali su samostalni znak masovne proizvodnje i znak konzumerističke kulture.

![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2024/12/FOTOGRAFIJA-5-973x1024.jpg)

***PLAKAT SIMPOZIJ, dizajn plakata: Boštjan Lisec (prema pozivu arheologa Ildiko Pinter i Phila Masona koji je uključivao prezentaciju radova “Souvenirs made in” i “Serija: vaze”. Plakat je bio izložen na simpoziju EAA Annual Meeting Pilsen (2013.), sekcija: Archaeology meets modern art: Artists’ approaches to prehistoric data. Objavljen u arheološkom zborniku The European Archaeologist (TEA), br. 40, Zima 2013/2014, 45-48 str.)**

► **Profesorica ste na Akadamiji primijenjene umjetnosti Rijeka, članica i suosnivačica riječkih neprofitnih udruga URA, A3 i TRAFIK, kao i Platforme za eksperiment. Koja su, po vama, neki od najvažnijih dosega generirani kroz spomenute kulturno-umjetnička djelovanja? Koliko su studenti danas zainteresirani za teme i umjetničke medije koji su temelj spomenutih organizacija?**

**Lara Badurina:**Gledajući unazad, sve aktivnosti koje sam zajedno s kolegama pokretala bile su s ciljem afirmiranja mladih umjetnika, a sada se zrcale u načinima prijenosa stečenih znanja i vještina, u organiziranju radionica ili vannastavnim aktivnostima koje provodim pod matičnom institucijom na kojoj sam stalno zaposlena od 2008.

Djelovanje u samoorganiziranim zajednicama obilježilo je moj rad kao umjetnice, ali i ulogu profesorice gdje kontinuirano razvijam kolegije iz scenografije na studijima primijenjenih umjetnosti. Nakon studija kiparstva (90-ih) na ljubljanskoj akademiji, s riječkim kolegama (**Jasna Šikanja, Predrag Todorović, Melita Sorola, Damir Božić i Damir Šegota**) okupljamo se u **Klubu mladih**, kasnije u **udruzi URA** kako bi dijelili mišljenja, ideje i načine prezentacija nama zanimljivih kolega, mladih umjetnika različitih likovnih i vizualnih izričaja.

Paralelno s aktivnostima na likovnom području, pokrećemo **TRAFIK (Magdalena Lupi Alvir, Edvin Liverić, Branko Žak Valenta)**gdje sam kao jednakopravna članica autorskog tima slobodno kreirala vizualne identitete za većinu predstava, od kojih je prva *Hodač*(1998.) – predstava na specifičnoj lokaciji, zanimljiva studentima i jednako aktualna kao da se izvodi danas.

Uz prezentacije videoradova koje su pozvani izbornici predstavil, i uz organiziranje kratkog festivala *Idividi*, **udruga A3** (**Tanja Golić, Nino Sorić**) doprinijela je produkcijama videa studenata_ica.

Aktivnosti iz 90-ih nastavila sam putem kustoskog koncepta u predstavljanju mladih umjetnika, studenata_ica Akademije primijenjenih umjetnosti u **galeriji VN** u Zagrebu (od 2010. do 2015.). U organiziranju samostalnih izložbi ili javnih izvedbi dala se mogućnost za uspostavljanje unutarnje samo-korekcije s kojom oni sami dalje mogu sagledati vlastitite vrijednosti u samostalnom i timskom radu. Ono što izdvaja mlade umjetnike koji su zainteresirani za suvremene medije je eksperimentiranje u vizualnom mediju (od audiovizualnih do izvedbenih).

I nije produkcijski, već eksperimentalni rad nužan za razvoj umjetničkih djelatnosti, jer traži uvijek nove forme izražavanja unutar suvremenih praksi.

Prema stvarnim potrebama umjetničkog izražavanja i na inicijativu bivših studenata_ica, (**Liberta Mišan, Sara Salamon i Antonio Kiselić**) uspostavljen je program pod nazivom [**Platforma za eksperiment**](https://youtu.be/Sujnb0dgFwY?feature=shared). Razmjenom djelovanja (dosad s pozvanim stručnjacima: glazbeni tandem **JMZM**, dramaturginja **Una Bauer**, filmski snimatelj **Hrvoje Franjić**, medijski umjetnik **Damjan Šporčić – OBLIK** 3 i kostimograf **Iztok Hrga)** raznorodnih umjetničkih područja stvoreno je polje spajanja. Oblikovani scenski i ambijentalni prostori putem različitih medijskih instalacija, kao što su zvučne i svjetlosne instalacije, realiziraju se kroz akcije, događaje, performanse i izvedbe. Studenti_ice okupljeni oko kolegija scenografije svjedoče uspjesima svojih starijih kolega_ica u umjetničkom i u kreativnim industrijama.

Međusobnim upoznavanjem i prijenosom osobnih iskustava i vještina razvijaju zajedništvo i timski duh prilikom slaganja složenijih produkcija. Takav je primjer zajednička predstava *Štampanje zajedničkih prostora* studenata_ica iz Rijeke, Novog Sada i Skoplja, nastala pod [**COLLAB COMMONS**](https://bisd.rs/collab-play-2/) Bijenala scenskog dizajna, EPK Novi Sad 2022., za čiji smo rad nagrađeni nagradom “Ranko Radović” 2022. godine u Beogradu.

![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2024/12/FOTOGRAFIJA-6-a-1024x638.jpg)

***Snimak nadzorne kamere u Opatiji, korištene u izložbi “Platforma za eksperiment 1.3.”, VN, Zagreb (2020.)**

![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2024/12/FOTOGRAFIJA-6-b-1024x682.jpg)

***Izložba “Platforma za eksperiment 1.3” u galeriji VN, Zagreb (2020.) / foto: Sara Salamon**

![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2024/12/FOTOGRAFIJA-6-c-1024x682.jpg)

![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2024/12/FOTOGRAFIJA-7-1024x682.jpg)

***COLLAB COMMONS, “Štampanje zajedničkog prostora”, Bijenale scenskog dizajna EPK Novi Sad 2022. Student/ice APURI: Kaja Resman, Filip Novak, Marta Sladoljev, Katarina Kožul i Marko Mrvoš / foto: Anja Glavočević**

► **U kojoj je mjeri umjetnost učinkovito sredstvo za istraživanje nevidljivih i/ili nematerijalnih aspekata stvarnosti? Koliko ste u radu oslonjeni na intuiciju, a koliko na strukturirani plan?**

**Lara Badurina:**Mogu reći kako sam timski igrač, zanimaju me društvene teme (kako društvo utječe na pojedinca) pa mogu reći kako su mi suradnici, pozvani sugovornici, kao i slučajni prolaznici, moja prva publika. Timski rad, obrazovni rad, poštivanje različitosti u svakom od izražavanja, briga za zajednicu i njeno nasljeđe, ne znam u kojoj je mjeri umjetnost, a ne znanost, učinkovita kao sredstvo istraživanja, ali mi je ona glavno sredstvo iskustvenih procesa.

Doživljaj stvarnosti, mogli bi reći prisutnosti u dijeljenju istog prostora i vremena sada na licu mjesta ili u sjećanju na iste, uključuje rad na procesima koji su uglavnom oslonjeni na intuiciju i iskustvo stečeno u nekom od prethodnih procesa. Često su procesi dugotrajni, i po više godina. Postavljam procese u organizacijski strukturiran plan koji je podložan promjenama jer uzimam u obzir mišljenja i pristupe pozvanih suradnika. Autorski rad od mene kao umjetnice zahtjeva uvijek novo postavljanje i (re)strukturiranje rada.

U dokumentarnom videu [***Work in progress, rad i posao (2006.)***](https://www.larabadurina.net/project/work-in-progress/work-and-labour)istražujem problematiku funkcioniranja umjetničkog sustava. Naime, umjetnici koji se bave suvremenim praksama ostvaruju svoje radove u “slobodno” vrijeme, tj. u vremenu nakon što su se pobrinuli za elementarnu materijalnu egzistenciju. Danas, s vremenskim odmakom (od 18 godina), možemo zaključiti kako je problem dihotomije u kojoj su mjeri posao (kojim se osigurava svakodnevna egzistencija) i rad (umjetnička praksa) usvojeni u djelovanju hrvatskih umjetnika i dalje uglavnom ostao isti.

► **Okarakterizirala bih vašu umjetnost kao spoj minimalizma, kontrasta i simbolike. Vizualni jezik je precizan i otvoren interpretacijama. Primjetna je i sklonost igri s perspektivom, skalom, i fragmentacijom slike, čime se stvara dinamičan odnos između promatrača i djela. Postoji li određeni pravac ili umjetnik_ca kojeg smatrate ključnim za vlastiti umjetnički razvoj?**

**Lara Badurina:** Koliko god konceptualna ili estetska bila, umjetnost je uvijek vezana uz emociju. Vizualnim jezikom gradim prostore (sama ili s kolegama), s atipičnim materijalima i u različitim umjetničkim poljima. Materijali poput 5 tona pijeska, zemlje, 20 kulisa, nadzornih ogledala, zvučnici i mikrofoni, novinski članci, neonske reklame, rasvjeta za evakuaciju, nađeni predmeti, cestovna rasvjeta, gradilišna oprema i da ne nabrajam dalje, sve su poznati materijali iz urbane okoline. Upotrebom audiovizualnih medija od fotografije do fotokopirki, mobitela i videokamera, do nadzornih kamera, želim uputiti na to da smo stavili nove naočale s kojima hladno promatramo na svijet; zato i izloženo smeće pronađeno na gradskom trgu može biti toplo i emotivno kao i događaj koji se simultano događa u istom prostoru kojeg dijelimo.

Određeni pravci (u kiparstvu) poput konstruktivizma i minimalizama utjecali su na moje promišljanje, ali u konačnici i onima za koje mislim da su zaboravljeni i na koje želim upućivati jesu oni s kojima kroz seriju *Hommage* vršim neke vrste vizualnih dijaloga. Seriju sam započela s Danom Flavinom zbog korištenja svjetla kao skulpturalnog medija i nastavljam je oslanjajući se na (*jump cut*) montažu u opusu filmova **Jean-Luca Godarda**.

![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2024/12/FOTOGRAFIJA-8--1024x114.jpg)

***Fragment fotografskog niza izložba “hommage Danu Flavinu”, Mali Salon, Rijeka, 2015.**

► **Ni eksperimentalne forme vam nisu strane. Iz vašeg recentnog rada primjetno je zanimanje za inovativne tehnike uključujući video, digitalne medije i eksperimentalne pristupe montaži.**

**Lara Badurina:**Za gledanje je potrebno vrijeme koje u svojim odmacima materijalizira ideju, stanje stvari prije i poslije, kao što i pogled (kroz kadar) zabilježen snimkom fotografije ili kamere, pretapajući se iz jednog (kadra) u drugi, ukazuje na drugačijost prethodnog. Sve su to (montaža) slike.

Dok sam realizirala radove s projekcijama *Mrtva priroda*(1999.) i *Događaj za stolom*(2001.), suprotstavljala sam projiciranu sliku istih predmeta na njih (dia projekcija projicirana dia projektorom).Taj mi je način i tehnika tzv. međuslika otvorila prostor za pokazivanje protoka vremena i tu vidim sličnost s eksperimentalnim filmskim formama.

Nakon dokumentarnih filmova kojima se služim u nastavi, eksperimentalni film ipak mi je najprirodnija forma koja mi nudi veliko polje novih mogućnosti u istraživanju narativa, od likovnih do audiovizualnih.

![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2024/12/FOTOGRAFIJA-9-1024x114.jpg)

***Fragment fotografskog niza izložba “hommage Danu Flavinu”, Mali Salon, Rijeka, 2015.**

► **Uz *hommage Danu Flavinu*, najrecentniji je eksperimentalni film *jogginggodard, removie* (2023.) koji, sudeći po naslovu, sugerira homage Jean-Lucu Godardu. Shvaćen kao fikcijska igra na granici forme i značenja, a zasnovan na kolažiranju i tekstualnim citatima, u korelaciji je s Godardovom tehnikom dekonstrukcije. Smatrate li da tehnologija proširuje umjetnički izraz ili ga na neki način reducira? Što je fokus vašeg zadnjeg umjetničkog rada?**

**Lara Badurina:**U filmu [***j***](https://drive.google.com/file/d/11i_-oArtruuu0Y7-vidO0zw9NWoAe8tN/view?usp=drivesdk)[***ogginggodard, removie (2023.)***](https://drive.google.com/file/d/11i_-oArtruuu0Y7-vidO0zw9NWoAe8tN/view?usp=drivesdk) tehnologija je korištena u svrhu rekonstrukcije percepcije stvarnosti čime sam proširila umjetnički izraz kako bih dokumentaciju istoimene plesne izvedbe (premijerno izvedene 14. 12. 2019. u **MSU Zagreb**) pretočila u fikcijski narativ. Fokus rada je u Godardovoj *jump cut*montaži, a ne u Godardovoj dekonstrukciji slike.*Site-specific* izvedba dopuštala je kategorizaciju planova, pa se stoga i kamera (snimateljice **Ana Vrdoljak i Sara Salamon**), prema distanci do gledanog / izvođača, u prostoru približavala i udaljavala. Upotreba montaže nadzornih kamera je u sklopu koncepta već spomenutog promišljanja stvarnosti gdje na dokumentaristički (ali i voajerski) način gledamo odigrane situacije koje vidimo samo kada su kamere uključene. Prisutnošću kamera željela sam postići svijest o tome kako je ekran kamere naš vizualni kanal kroz kojeg gledamo na svijet.

Prvi sam put koristila nadzornu kameru u predstavi *Europa pleše*(2004.) gdje sam scenski prostor nadogradila projiciranom slikom, snimane u stvarnom vremenu i u drugom prostoru. Proširivši kadar pozornice, vidjeli smo simultanost prostora kao jedne cjeline. Koristeći se snimkama nadzornih kamera u filmu, željela sam ukazati na događaje koji se istovremeno događaju unutar i izvan muzeja.

![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2024/12/FOTOGRAFIJA-10-1024x576.jpg)

***Scene iz filma “jogginggodard, removie” (2023.), 20′, eksperimentalni, plesni film / foto: Sara Salamon**

► **Naslov evocira ideje kretanja (jogging) i reinterpretacije (removie). Kako biste definirali odnos između tijela i prostora? Je li *jogging* metafora za površan pokret kroz ideje, gdje se suvremena kultura brzo kreće, ali rijetko zadržava na jednom mjestu?**

**Lara Badurina:**Muzej Suvremenih umjetnosti, kao velika specifična lokacija uzet je kao citat-lokacija Godardova filma *Bande à part* (1964.), u kojem je značajna scena utrke kroz Louvre, i otuda sinonim za *trčanje s Godardom,*a *(re)movie* označava rekreiranje filma (u izvedbu i obrnuto).

Gledajući mizanscen izvedbe, uz revijalnu glazbu za svaku scenu drugačiju (kompozitor **Dušan Maksimovski**), pratili smo izvođačice (**Ema Crnić i Eleonora Vrdoljak**) u spuštanju od vrha prostora paralelno s režiranim događajima vani, u predvorje kada se pridružuju izvođačicama (**Sellena Beram, Josipa Bubaš, Ana Katulić, Mia Kevo, Helvecia Tomić i Vera Mitrović Vrbanac**) do dna prostora muzeja, do garaže koju čuva muškarac u ulozi zaštitara (**Neven Aljinović Tot)**. Spiralno praćenje izvedbe odnosi se na film *Sympathy for the Devil*(1968.).

Na osnovi dokumentarno snimljenog materijala izvedbe kreiram film u kojem razvijam različite ženske uloge inspirirane Godardovim junakinjama **Annom Karinom i Annom Wiazemsky**. Filmski sam narativ započela pokušajem pretvaranja žene u objekt (citat s početka filma *Weekend,*1967.) da bi kasnije i kroz kolektiv pokazala različite pristupe odbijanja nametnutih joj rodnih uloga.

Moj odgovor Godardu je da je svaki umjetnik političan ako se bavi stvarnošću: borimo se a da i ne znamo za što se borimo. Padamo i dižemo se. Borimo se protiv čega ako i to uopće znamo.

![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2024/12/FOTOGRAFIJA-11-1024x576.jpg)

***Izvedba “jogging godard, removie” bila je dio programa “deset za deset”, 2019., MSU Zagreb / foto: Liberta Mišan i Sara Salamon**

► **Otkrijte nam nešto iz umjetničke budućnosti Lare Badurine. Spremate li nove produkcije I gdje možemo vidjeti vaš rad?**

**Lara Badurina:**Nakon ovog intervjua vjerujem kako ću započeti novu godinu s arhiviranjem starijih radova. Frustirirajuće je gledati u radove koji su nastajali u preddigitalna vremena, gdje možda ni dovoljan broj fotodokumentacije ne bi bio dovoljan u predstavljanju radova koji su utemeljeni na vremenu ili su pak samo jednom izvedeni.

Također, cilj mi je završiti dva rada. S prvim radom upravo krećem u postprodukciju (kratki eksperimentalni film, *Speak into eksistence*) koji je već snimljen u prostorima tvornice PIK u samom središtu Rijeke koji su po izmještanju uredskih prostora pripali MMSU u Rijeci. U još neadaptirane prostore umjestila sam svjetlosne objekte sastavljene od tzv. panik rasvjete. Suradnici JMZM (**Josip Maršić i Zoran Medved**) će od snimljenih zvukova stvarnog prostora stvoriti zvuk-atmosferu koja je značajan dio filma.

Sredinom godine, u galeriji Prozori u knjižnici S. S. Kranjčević u Zagrebu, izvest ću premijeru audio rada pod naslovom *Slika za prozore* koji radim s kolegicom **Valentinom Lončarić**. Ideja je da pravi smisao teksta, napisanog za ovaj projekt, istražujemo kroz asocijacije, ritam, intonaciju i melodiju pojedinih glasova koji izgovaraju tekst. Glumačko izražavanje uključuje elemente dramske interpretacije, ali i elemente zvučne poezije, gdje skup akustičkih ili auditivnih svojstava pridonosi oblikovanju specifičnog poredka zvukova i značenja unutar teksta. Audio materijal režirat ću s kompozitorom **Dušanom Maksimovskim** u kojoj se neće moći sa sigurnošću tvrditi tko izgovara tekst i gdje je granica reproduciranog dijaloga. Ponekad ćemo “vidjeti“ zvuk (u namjernoj ili slučajnoj sinhronizaciji događaja i snimljenog zvuka), a ponekad će zvuk izmijeniti značenje radnji. Uz audio instalaciju prezentirat će se rad – [***Serija: riječi***](https://www.larabadurina.net/project/series-words/thank-you); razglednice s tisaknim i izabranim riječima. Koncept audio izložbe, koji je utemeljen na tekstu i stvarnim zvukovima prostora, moći će se nadograđivati pa će se moći takav program izložbe izvoditi u svim zainteresiranim knjižnicama.

![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2024/12/FOTOGRAFIJA-12-771x1024.jpg)

***”Serija: riječi”, razglednica “Hvala”, print 100 kom**

Razgovarala: **Katerina Jovanović** / tekstove ove autorice potražite na **[linku](https://vizkultura.hr/author/katerina-jovanovic/)**

Zahvaljujemo **Lari Badurina** na ustupljenim vizualnim materijalima.

![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2023/11/AEM-VIZKULTURIRANJE-1024x152.jpg)
