Prva samostalna zagrebačka izložba prominentnog bosanskohercegovačkog umjetnika s beogradskom adresom, Emira Šehanovića, održava se u galeriji Trotoar. Autor, nedavno uvršten među 100 najboljih kipara sutrašnjice, u izboru izdavačke kuće Thames and Hudson, na izložbi naslovljenoj There Will Be Bliss predstavlja novi ciklus radova kojima istražuje kompleksne teme poput ljudske imaginacije, kreativnosti i osjetljivosti te njihovog utjecaja na stvaralački proces. Izložbom There Will Be Bliss uvodi nas u svijet začudnih apstraktnih formi – monumentalnih skulptura i digitalnih printeva – kojima istražuje moguću postljudsku budućnost i pitanje kako ćemo vidjeti svijet kada priroda postane manjina. Šehanović diskretno ističe posljedice ljudskih postupaka, potičući nas na razmišljanje o našoj ulozi u svijetu suočenom s prijetnjama kao što su razaranje životne sredine i umjetna inteligencija. Izložba u galeriji Trotoar otvorena je do 1. lipnja i može se pogledati srijedom, četvrtkom i petkom od 11 do 19 sati te subotom od 10 do 14 sati, a u sklopu popratnog programa izložbe 24. travnja održat će se Trotoar Talks – razgovor s umjetnikom Emirom Šehanovićem i njegovim gostom Ivanom Šukovićem, koji je ujedno i autor predgovora izložbi.
Ivan Šuković u predgovoru piše:
Postoji svijet opipljivih predmeta. Postoji i ona druga stvarnost koju nosimo u sebi, oblikovana stečenim iskustvima i naučenim lekcijama. Pod pretpostavkom da imaginacija i kreativnost sadržavaju definicije koje djelomično identificiraju pojedinca, ne smijemo zaboraviti da je “osjetljivost” primarno stanje koje potiče stvaralački proces.
Vratimo se na primjer izravne intervencije čovjeka u organske procese prirode, u kojima se mašta kreće slobodno i gradi posebni osjećaj, kantovski rečeno “stanje uzvišenosti”. Uzvišenost projicira ljudsko biće izvan njegove konačne, ograničene prirode i usmjerava na nepregledne mogućnosti. Ta neobuzdana i neograničena gesta upravo razotkriva težinu i potencijal u umjetničkoj praksi Emira Šehanovića. Uz blago podrugljivi podton, za naše vrijeme može se reći da je “blaženo”, baš kao što nam umjetnik sugerira. Izložba “There Will Be Bliss” ironično upozorava i ujedno nas uvodi u aranžman monumentalnih skulpturalnih formi koje osciliraju između uzbuđenja i čuđenja. Ta savršeno producirana djela nalik su na tragove nekoga paleolitskog iskustva gdje gledamo sliku, ali ne i stvarnost. Reklo bi se da na tren prisustvujemo ruševinama budućnosti, onoj svjetskoj povijesti koja neosporivo potiče inertnost i strah kojemu svjedočimo.
Daleko od ilustracije “ostataka života”, od imitacije oblika nekog fosila, autor pokazuje ono što nije predvidivo u činu stvaranja, podsjeća na to da je za umjetnički proces prijeko potrebno izaći iz “reda”, da je u tom činu fundamentalno odstupanje prema onome što nema mjere ni propisa. Emirove skulpture, kao neki portreti, upozoravaju na moguću postljudsku budućnost kada mi, dominantna vrsta na Zemlji, izumremo i divlje biljke prekriju ruševine hiper-urbane civilizacije.
U aktualnoj postavci autor kombinira skulpturu s printovima nastalima montažnim postupkom u kojima prepoznajemo umjetnikov autentični antropocentrični stav, koji prate očita značenja i nepredvidivi detalji. Ovi pseudo-prirodni motivi posjeduju potencijal koji se opire definiciji, čine vidljivim ono što ostaje nevidljivo mnoštvu i postaje razumljivo u doba virtualne stvarnosti. Posebna je vrijednost ovih prizora što u digitalnoj eri sugeriraju na zaokret prema hiperrealnoj slici, uvode nas u neki nama nepoznati i novi ambijent izmišljene prirode budućnosti. Razumijevanje ovih prizora uklapa se u viziju svijeta koji ne možemo promijeniti, što nas pritom ne prisiljava da postavimo pitanje imamo li pravo ili porazno griješimo.
Svjedočimo najnesigurnijem vremenu u povijesti čovječanstva, okruženi smo umirućim planetom s nadolazećim prijetnjama kao što su razaranje životne sredine, masovna izumiranja, umjetna inteligencija i biogenetika. Šehanović diskretno stavlja naglasak na posljedice naših postupaka, suočava nas s potresnim pitanjem – kako ćemo vidjeti svijet kada priroda postane manjina?
Budući da je ljudsko biće nostalgično, ono što mu može nedostajati jest svijet kakav je nekad bio, uspostavljen u nekom prostoru. Ako s gledišta nedostajanja govorimo o vizijama prostora ovog umjetnika, pred nama je neka nova prirodna evolucija, doživljaj koji nas navodi da tragamo za komparativnim vrijednostima, da očekujemo i (ne)prihvaćamo postojeće.
Promišljanje o statusu i funkciji, postupcima i budućnosti umjetnosti pokreće pitanja koja nisu uvijek izravno povezana s umjetničkim stvaralaštvom, ali koja s njim snažno komuniciraju. Čini se da nas umjetnost Emira Šehanovića polako priprema za razmatranje naglih kolektivnih i individualnih rutina, a prostor predviđen za njezinu prezentaciju postaje prožet brojnim mehanizmima – blokiran, strukturno prilagođen ili obilježen.
Emir Šehanović (Tuzla, 1981.) živi i radi u Beogradu. Proučava suvremeni svijet koji se ljudskim djelovanjem raspada i doslovno pretvara u talog. Objektima udiše (postljudski) život ili bar nešto nalik na život. U svojem radu često sjedinjuje dijelove različitih tijela, stvara raznovrsne hibride onoga što jesmo i onoga kako se prikazujemo. Uvjeren u to da je tijelo u osnovi fluidno i da se tjelesnost sastoji od konspirativnog prožimanja naših osjetila, propituje načine na koje se ono, uspješno ili neuspješno, uklapa u vlastiti estetski okoliš.
Izvan regije, izlagao je na grupnim i samostalnim izložbama, među ostalima, u galerijama Jeune Création, Les Beaux-Arts de Paris (2018.), AQB Project Space u Budimpešti (2018.), Ultrastudio u Los Angelesu (2018.), Gallery Weekend u Berlinu (2015.), na Video Art Festivalu u Ateni (2013), a sudjelovao je i na umjetničkim sajmovima Liste (2015.), Parallel Vienna, ArtGeneve (2018. i 2019.) i Vienna Contemporary. Nedavno je uvršten u monografiju 100 Sculptors of Tomorrow u izdanju izdavačke kuće Thames and Hudson.
Šehanovićev rad možete pratiti putem Instagrama.
