'Nest and Cave House'

Subotom predstavljamo autorski projekt iz sfere arhitekture, dizajna interijera, privremenih prostornih struktura i oblikovanja javnih prostora

Idis Turato – obiteljska kuća Nest and Cave

O projektu:
Tekst Ive Marčetić

“Kada god je program ili “fabula” samostojeća obiteljska kuća ili “Pepeljuga”, tada vrijedi samo “prepričavanje”: “pričanja” je već bilo dovoljno.” 1

Ne može svaka kuća izgrađena na rubu litice doista postati Kuća na rubu, upisati se u krajolik, tako da postane njegov medijator, da u proračunatoj opreci suzdržavanja i hrabrosti stvara prostor koji postaje nadodana vrijednost mjesta. Suočen s dominantnim krajolikom, arhitekt kuće Nest and a cave, Idis Turato, pokušava ovo objasniti riječima Buckminstera Fullera: “(…)Osnovno je pitanje kako kontrolirati obuhvaćeni prostor te nakon toga razviti selektivnu kontrolu obuhvaćenoga prostora(…) “ Kako zatvoriti širinu, omogućiti intimnost, a istodobno ostati stajati na rubu pred neometanim vizurama?
Epitom ove kategorije svakako je Koeningova “Case study No. 22” koju njezin arhitekt opisuje kao “oblačenje pogleda”, neutraliziranje kuće krajolikom. No iako je Nest and a cave svojim veoma prisutnim volumenom (Objekt) potpuno drugačija od onoga što je Koening zamišljao da projektiranje obiteljske kuće mora biti (“Moji radovi nemaju potrebu biti gledani (…) Ja gledam na van”), ona i dalje pripada familiji kuća čija okolina čini njenu unutarnju dinamičnu mizanscenu, dio skupa filmičnih medijatora scenografije poput onih u “North by northwest”, “Zabriskie Point” ili toliko filmskih klipova s Koeningovom kućom u glavnoj ulozi. Pokušat ću “prepričati” što bi to značilo.

(SCENA 1.) Daria prilazi kući sa stražnje strane (jedini mogući ulaz u kuću na litici), prolazi kroz stjenoviti portal koji flankira plato u koji je upisan bazen (tri vesele žene razgovaraju pored bazena). Potom se provlači kroz ovu prostornu sekvencu i izlazi s druge strane stjenovitog okvira nakon čega se hijerarhija pejzaža i izgrađenog izmjenjuju, kuća postaje okvir, a krajolik pogled iznutra. Luta po unutrašnjosti kuće, kroz niže prioritetni mrak od kadra pustinjskog pejzaža kojeg režiraju otvori na fasadi. Unutarnji prostor graniči s vanjskom longitudinalnom terasom na kojoj stoji Lee, a njegov pogled neometano seže preko svega što visina i (društvena) pozicija na kojoj se nalazi omogućava da se vidi. Lee spazi Dariju, no ona ne progovara ni riječ. Na Leejevu uputu Daria silazi u donji, spavaći dio kuće u kojem staklene stijene priječe dodir s prijetećom vanjštinom čija boja ispunjava prostor, a nakon što konačno nađe vrata njoj namijenjene sobe, ona ih tek nakratko otvara da bi ih potom zatvorila. Kada sretne jednu od Leejevih sluškinja (Indijanku), nasmiješi joj se i odlučno pretrči sve sekvence (svijet) kroz koje je maločas zalutala i utrči u svoj auto. (KRAJ SCENE)2

Zaleđem Opatijske rivijere nižu se vile (u vremenskom rasponu od stoljeća i pol) s čije je gornje, pristupne strane vidljiv samo ulaz iza kojeg možemo tek naslutiti njihovu prostornost, mjerilo i odnos prema zaljevu koji ostaje prepušten padu terena okrenutom ka moru (možda baš u ovoj napetosti pretpostavke o skrivenom leži privlačnost prostornog sklopa opatijskoga zaleđa). Nest and a cave tipološki i morfološki ostaje dosljedna ovoj prostornoj cjelini u koju se upisuje no svoj “skriveni” dio razvija kroz dijalektiku dominacije nad i podređenosti krajoliku. Dakle, kuću i ono što od nje ostaje ne gradi samo pad terena u koji je tek umještena (kao u većini opatijskih vila), već ova aktivno gradi krajolik i s njim se isprepliće postavljanjem osnove unutar terena kojeg nanovo konstruira (landscape) i gornjeg Objekta koji iznad njega samostalno lebdi kao izmještena slojnica. Kuću tako čine ukopana betonska kada (spavaći trakt) na kojoj leži osnovica prostorne rešetke koja prelazi u konzolu od 17 m. Iako je sazdana u reduktivnom registru funkcionalnih sklopova sa samo dva gradbena elementa i njihovim očitim zoniranjem na spavaći i dnevni trakt (amalgam Koeningove i kuće u Zabriskie pointu) jednostavnim otklonom gornjeg segmenta u odnosu na donji i njegovim upisivanjem u dubinu parcele, kuća tvori začudni, uvijek izmjenjivi međuprostor i doživljaj.
Zakretanje gornjeg dijela i njegova hipertrofirana konzola interpretiraju, izmjenama zasjenjenog i skrivenog s otvorenim i primaćim, neophodnu tenziju mediteranske kuće: borbu sunca i sjene. No Nest and a cave postaje reinterpretacija naslijeđenog stvaranjem punog volumena tek projekcijom Objekta (sjena), a otvaranja voida u njegovom tijelu (pejzaž). Sjena koju ostavlja konzola (a opet ovisno o dobu dana), tvori volumen boravka („srce kuće“ po riječima autora) i premješta ga po terenu stalno mijenjajući intimno mjesto kuće alteriranjem sjecišta njenih osi kako to kut upada sunca dopušta. Kako kuća tvori novi odnos boravka u i s krajolikom, tako krajolik čini mizanscenu unutrašnjosti Objekta u perpetuiranom izmještanju uloga dominantnosti i podređenosti. Vizualno (i statički) dominantni bijeli volumen (rešetka obučena u aluminij) kroz fenestraciju uvjetovanu zaokretom od ceste i okolne izgradnje, uvodi Kvarnerski zaljev u nutrinu proračunatim kadriranjem pejzaža čiji planovi prožimaju i diktiraju dubinu ili plošnost interijera.

Objekt dominira krajolikom, a krajolik tvori unutrašnjost objekta, neprekinuta izmjena okvira i uokvirenog, Kuća na rubu. Njena stroga geometrija i skulpturalnost (arhitektova kontrola) nužni su kao podloga budućem narativu (promjenjivom u odnosu na liniju pogleda) i ispravno završavaju prostorne odnose s onoliko kontrole koliko je potrebno za nepredvidljivi događaj (poput slobode u pravocrtnosti enfilade).
Nest and a cave uspijeva spojiti dramatično različite narative koje je potrebno inkorporirati u zajedničko tijelo. Njena nutrina nudi utočište, ali i stvara mjesto koje sublimira ljepotu izvanjskogkontrolirano uvodeći pejzaž unutra. Svaka promjena pozicije promatranja drastično mijenja značenje kuće, ulogu subjekta koji je promatra, kao i ulogu promatranog objekta. Pogled na kuću i pogled iz kuće u vječnoj su opreci uključenja i isključenosti, gdje podno nečijeg gnijezda i pećine možemo promatrati odnos skulpturalnosti krajolika i kuće, drugo mjesto, dok unutar nje postajemo korisnici privilegije da budemo svjedoci sublimirane ljepote koju omogućavaju njeni kontrolirani kadrovi krajolika: pažljivo odabrane osi i kutevi uspješno razdvajaju “početna sredstva od konačnog proizvoda” 1. Kontrola prostornog okvira omogućava “strastvenu neizvjesnost misli” 1. Bez obzira jesmo li promatrači ili korisnici i koju od priča pričamo.

(SCENA 2.) Daria se odveze podno kuće gdje zastane i dodirne Markovu crvenu košulju (crvena kao opasnost). Iz daljine, kuća postaje drugo mjesto, upisuje se u dio Darijine fantazije opredmećenje stanja njenog promišljanja, i eksplodira u komadiće. Zrakom lete artefakti potrošačke kulture: frižider, televizor, namještaj, hrana, deterdžent, Wonder kruh za tostiranje… Kuća eksplodira iznova i iznova u visoko estetiziranom tonu potencirana snažnim zvukovima Pink Floyda. Tišina. Fantazija završava, krupni kadar Darijina lica i mir sutona. Daria izlazi iz kadra, ostaje samo pogled iz kuće. (KRAJ SCENE)2

1Bernard Tschumi, “Arhitektura i disjunkcija”, AGM, 2004.
2Michelangelo Antonioni, “Zabriskie Point”, 1970, opis scene.
1Bernard Tschumi, “Arhitektura i disjunkcija”, AGM, 2004.
1Bernard Tschumi, “Arhitektura i disjunkcija”, AGM, 2004.
2Michelangelo Antonioni, “Zabriskie Point”, 1970, opis scene.