---
title: "Osovina domaće scene"
url: "https://vizkultura.hr/osovina-domace-scene/"
type: "post"
published: "2020-11-16T10:59:48+01:00"
modified: "2020-11-17T09:06:16+01:00"
author: "autor: vizkultura"
description: "U stotoj godini života preminuo je jedan od najvećih hrvatskih umjetnika današnjice, kipar Ivan Kožarić"
language: "hr-HR"
site: "VIZKULTURA"
category:
  - "ISTAKNUTI"
  - "UMJETNOST"
  - "VIJESTI"
post_tag:
  - "in memoriam"
  - "ivan kožarić"
---

# Osovina domaće scene

![](https://media.vizkultura.hr/file/vizkultura-media/wp-content/uploads/2020/11/Josip-Klarica-Ivan-Ko%C5%BEari%C4%87-2011-1.jpg)

U Zagrebu je u nedjelju, 15. studenog, u stotoj godini života preminuo jedan od najvećih hrvatskih umjetnika današnjice, kipar **Ivan Kožarić**. Svojim opusom, obilježenim konceptualnim pristupom umjetnosti i otklonom od uvriježenih, tradicionalnih konvencija medija, trajno je zadužio domaću umjetničku scenu.

[![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2020/11/Josip-Klarica-Ivan-Kožarić-2011-679x1024.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2020/11/Josip-Klarica-Ivan-Kožarić-2011.jpg)

**Ivan Kožarić, 2011. / foto: Josip Klarica*

Akademik Kožarić, rođen 1921. godine u Petrinji, diplomirao je kiparstvo na zagrebačkoj Akademiji likovne umjetnosti 1947. godije. Godine 1949. završava specijalku kod prof. **Antuna Augustinčića**, a izlagati počinje 1953., samostalno od 1955. godine. Bio je član neformalne umjetničke grupe **Gorgona**, zajedno sa slikarima **Marijanom Jevšovarom, Julijem Kniferom, Đurom Sederom i Josipom Vaništom**, arhitektom **Miljenkom Horvatom**, povjesničarem umjetnosti i konceptualnim umjetnikom **Dimitrijem Bašičevićem Mangelosom**, te kritičarima **Matkom Meštrovićem i Radoslavom Putarom**. Krajem 1960-ih boravi u Parizu, a susret s europskom umjetničkom scenom djelovao je iznimno poticajno za njegove vlastite kreativne potencijale. Sklonost prema eksperimentiranju s formom, mijenjanju kiparskoga izričaja i težnja k razvijanju novoga umjetničkog senzibiliteta kontinuirana su obilježja njegova umjetničkog prosedea.

Kako se [**navodi**](https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=33612) u mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije, “već je skulptura *Osjećaj cjeline* (1953–54) označila snažan otklon od tradicije figuralnoga kiparskog izraza, dok je ciklus *Stabla* (1956) bio u znaku pojačane ekspresivnosti, postignute sažimanjem oblika. Iz toga su razdoblja i prve skulpture, najčešće portreti, koje zrače pročišćenim humorom (*Mladić s krijestom**,* 1956), i veći broj reljefa *(**Grad**,**Kartaši**,**Isječak rijeke**),* bliski konceptualističkim arhetipovima. Stalni otklon od tradicijskih tokova i težnja razvijanju novoga umjetničkog senzibiliteta približuju ga skupini Gorgona (djelovala u Zagrebu 1959–66). (…) Redukcijom izražajnih sredstava u ciklusu *Oblici prostora* (1961–69) ostvario je krajnje pročišćene, apstraktno-simboličke oblike, potom se ponovno približavao suvremenim avangardnim kretanjima u umjetnosti (*Prizemljeno sunce**,* 1971). Eksperimentirao je sa skulpturama malih dimenzija, zlatnom bojom obojio je sve u svojem atelijeru, otkrio je princip redizajniranja i recikliranja (ciklus *Spontane skulpture*), ali se vratio problematici svojih ranijih radova, koje postavlja u drukčiji prostorni kontekst (skulptura *A. G. Matoš*na Strossmayerovu šetalištu u Zagrebu, 1978).”

Kožarić je izlagao na brojnim velikim međunarodnim izložbama poput**Venecijanskog bijenala** (1976.) i **Biennalea u São Paolu** (1979.), a 2002. i na čuvenom 11. izdanju **Documente** u Kasselu čiji je umjetnički direktor tada bio **Okwui Enwezor**, jedno od najvećih imena na kustoskoj sceni krajem prošloga i na počeku novoga milenija. Tom je prilikom Kožarić izložio čitav svoj atelje, koji je nekoliko godina kasnije otkupljen za zagrebački **Muzej suvremene umjetnosti** i izložen kao integralni dio donedavnog MSU-ova stalnog postava. Djela mu se nalaze u brojnim privatnim zbirkama, kao i u muzejima u zemlji i svijetu, a prošle je godine jednu od antologijskih Kožarićevih skulptura otkupila njujorška **MoMA**, o čemu smo pisali [**ovdje**](https://vizkultura.hr/materijalizacija-nevidljivog-prostora/). Zastupljen je u antologijama svjetske i europske skulpture. Tijekom svoje plodne karijere primio je razna visoka umjetnička priznanja, a 1997. godine uručena mu je i **Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo**.

U [**tekstu**](https://www.umjetnicki-paviljon.hr/portfolios/ivan-kozaric-retrospektiva/) koji je pratio Kožarićevu retrospektivu u Umjetničkom paviljonu, **Tonko Maroević** zapisao je: “svakom novom izložbom ili manifestacijom vrlo određeno pokazuje da želi prijeći nametnute granice, okušati nešto novo, biti kakvu konvenciju, pustiti u opticaj drugačiju invenciju. Paradoksalno ili ne, međutim, sve etape njegova stvaranja daju se odmjeriti logikom dugog trajanja, u prolaznosti i u lišenosti postamenta i u dugom nosu upućenom patetici Ivan Kožarić je pronašao duhovnu osovinu vlastitosti, uspostavio živ i dugačak slijed koji ne teče tek horizontalno, već ga možemo osoviti kao okomicu iznimno relevantnog opusa.”
