---
title: "Park od vjetra naspram parka od špekulacije"
url: "https://vizkultura.hr/park-od-vjetra-naspram-parka-od-spekulacije/"
type: "post"
published: "2013-05-29T11:40:11+01:00"
modified: "2013-11-09T20:22:46+01:00"
author: "autorica: Iva Marčetić"
description: "Berlin vs. Zagreb i berlinsko vs. zagrebačko"
language: "hr-HR"
site: "VIZKULTURA"
category:
  - "ISTAKNUTI"
post_tag:
  - "berlin"
  - "javni prostor"
  - "natječaj"
  - "park"
  - "prostor"
  - "trg"
  - "urbanizam"
  - "zagreb"
---

# Park od vjetra naspram parka od špekulacije

![](https://media.vizkultura.hr/file/vizkultura-media/wp-content/uploads/2013/05/thf-erkundung-raumlabor.gif)

**Friedrichstrasse**

**Mies van der Rohe** je rekao da je**arhitektura volja epohe prevedena u prostor**. Tako je taj isti Mies, dok je kolažirao crtež staklenog nebodera u **Friedrichstrasse** na obali Spreea u Berlinu, donekle sigurno bio svjestan da projekt, prikazan kolažima buduće zgrade i sadašnjeg stanja koji predstavljaju svojevrsni narativ bespuća, nelagode i depresije između dva rata, neće odnijeti prvu nagradu na natječaju jer građenje po receptu slike **Georgea Grossa** ne ulazi u raspon imaginarija “volje” te epohe kojoj je istraživanje stvarnih odnosa između izgrađenog i života i stvaranje prepoznatljive prostornosti potpuno strano i neprimjereno. Miesovi ikonični natječajni crteži predviđaju nove načine komunikacije tehničkih dostignuća i grada u kojima se napredna inžinjerska rješenja ne zamataju u okolini ugodnu (kondicioniranu odlučnim nepropitivanjem) formu, već se iskreno prikazuju u svojoj namjeri i logici gradu.

![picture21330717916576](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2013/05/picture21330717916576.png)

Danas, kada na modernu i njene pionire gledamo kao na svoje prethodnike, a devetnaestostoljetnim poimanjima estetike se arogantno podsmjehujemo po arhitektonskim školama, na mjestu Miesovog kolaža stoji nekakva smeđa korporativna zgrada u koju pogled ne dopire (a kamoli kroz nju), a koja nekako svojim volumenom i namjerom, u ironijskom povijesnom slijedu, stišće obalu rijeke s kojom nema nikakav odnos, jednako kao ni s obližnjom stanicom S-bahna ili parterom (Mies je razveo svoj projekt na fasete pod različitim kutevima kako bi se sve gore navedeno ogledalo u njima i prepoznavalo u neometanom pogledu kroz neboder u istovremenosti različitih osjećaja, želja i nemira vremena).**Opet, arhitektura je odnos moći unutar neke epohe prevedena u prostor.**

**Tempelhof**

Počinjem s**Berlinom** i njegovim arhitektima jer sam se, između ostalog, upravo od tamo vratila, ali isto tako imam potrebu povezati lik jedne od najznačajnijih arhitektonskih figura i njegov projekt iz 1919. (kao jedno opće mjesto) s razvojem shvaćanja odnosa prema gradu unutar istog tog grada kako bih potencirala upravo nužnost razvoja promišljanja prostora u rasponu od, recimo, **Milana Lenuzzia** do danas. Za primjer **“naše epohe”** uzimam berlinski **Tempelhof**. Mehanizam, kojim se ovo novonastalo privremeno (u nadi za stalnim) mjesto pokušava izgraditi kao javni prostor, pokušat ću uposliti kao argument protiv fontane, paviljončića, crkve i špekulativnih prostornih odnosa tako prisutnih u raspravi o Zagrebu. Tempelhof uzimam kao primjer odnosa snaga i “volje” vremena, kao i progresivnu metodu organiziranja gradskog metabolizma naspram **nesretnog pojašnjenja Trga Francuske** kao “novog” javnog prostora ili, iz arhitektonskih krugova moći, **amenovanja** **crkve na Savici**.

![dynamischer_masterplan](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2013/05/dynamischer_masterplan.gif)

**Bivši berlinski aerodrom**, izgrađen između dva rata i smješten na jugu Berlina, po čijem se ovalnom obodu niže **Neuköln** (hibrid hipstera, imigranata i starosjedioca), prije tri godine prestao je služiti kao gradski aerodrom. U tadašnjim planovima nižeg reda pojavljuje se kao polje na kojem će se izgraditi poslovno-stambene zgrade. Ovakav jednostrani odnos spram novodobivenog prostora u gradu polučio je dobro pripremljenu akciju otpora koja je rezultirala petogodišnjim moratorijem na donošenje planova za ovu lokaciju. Postignut je dogovor s gradskim vlastima da se Tempelhof otvori kao **najveći gradski park** (sjetimo se projektanta novog/starog Trga Francuske koji proglašava svoju dizajnersku intervenciju stvaranjem najvećeg zagrebačkog zelenog poteza, **Central parka**, ni manje, ni više). Ovaj berlinski sporazum podrazumijeva da se oforme mehanizmi komunikacije između grada, arhitekata i korisnika ovog prostora kako bi u narednih pet godina bio izmijenjen odnos snaga, tj. da komunikacija s ovim prostorom ne ide samo iz jednog smjera, već da se pregovaračka polja utvrde i suprotstave i da se u tom periodu stvarno razmotri što bi za grad značio taj novi prostor i kako će se on graditi.

[![thf-erkundung-raumlabor](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2013/05/thf-erkundung-raumlabor.gif)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2013/05/thf-erkundung-raumlabor.gif)

**Joen i Nadja i vjetrovita palača od parka**

Nekidan, a prije nego što ću se odvažiti na hvatanje u koštac sa samim parkom i njegovim vjetrovima, stajala sam na njegovom obodu s **Joenom** koji se u ovom parku zaljubio u **Nadju** dok se penjala na neko drvo koje se u međuvremenu srušilo. Pitala sam ga šta ovdje ljudi inače rade. Joen je rekao: **“Ljudi naprosto rade najluđe neočekivane stvari kada se nađu na ovako velikom otvorenom prostoru”**. Na neki način ovaj park grade berlinski vjetrovi koje na ovoj ledini nema što zaustaviti; tu su svakakvi leteći objekti, a Joen tvrdi da se, ukoliko su dan i vjetar pogodni, u jednom skoku, a s odgovarajućom zmajevitom opremom, može poletjeti do 5, 6 metara u visinu.

![26052013318](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2013/05/26052013318.jpg)

Tempelhof je zapravo taj očekivani **novi Central Park**, mjesto sačuvane prethodne prirodnosti za koju imate dojam da ljudska noga u nju nije kročila. Ako uzmemo Central Park kao ikonični urbani javni prostor velikog mjerila i translatiramo ga u našu svakodnevnicu, njegova suvremena inačica se ne projektira, na njega se ne “pika” urbana oprema, on gradi topografiju grada, oslobađa “najluđe i neočekivane” želje i potrebe. Za građenje tako kvalitetnog prostora moramo biti svjesni da se na njemu ne smiju projektirati paviljončići i crkve ili uređivati pod kojim uvjetima se na njemu krećemo (jer mi još uvijek ne znamo što su naši današnji paviljončići) i što točno na njemu radimo, već se taj novi javni prostor gradi kroz pomno pregovaranje između želja, potreba, kreativnosti i moći.

![26052013320](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2013/05/26052013320.jpg)

**Natječaj ili ne biti**

Dakle, kada se prepiremo po pitanju javnih arhitektonskih natječaja, o kojima je u arhitektonskim krugovima bilo dosta govora u posljednja dva do tri tjedna, počevši od onoga**“Zakaj natječaj? Da se Deca raduju?”**(kako uopće to komentirati?) pa do izjave dekana Arhitektonskog fakulteta da je na Savici sve obavljeno “**po pravilima struke**” pa se po toj logici građani nemaju što buniti, konstantno se vrtimo oko pogrešnog pitanja.

Nema univerzalnih i vremenom nepromjenjivih pravila struke, struka nikada nije odvojena od politike i odnosa moći unutar grada, pitanje je koliko će arhitektura (arhitekti/ce) zaista biti u stanju graditi imaginarij grada koji nije zatvoren u uske estetske arogancije fontana i paviljona (i njihov špekulativni potencijal). Stvarni izazov ne leži u samom natječaju, već u širenju polja čitanja prostora (kao i u širenju poimanja institucije natječaja) i prepoznavanja života i odnosa moći i želja, u aktivnom kreiranju “volje” epohe (a ne u repetativnom služenju buržoaskim i crkvenim interesima), u kolažiranju stvarnosti i budućnosti, a ne u čuvanju iskonstruiranih (i kapitalom posredovanih) arhitektonskih pozicija esteta i znalaca koji pretpostavljaju da im je jasno koliko i kakvog prostora je nama doista potrebno. Nije li to najugodnija od pozicija? Iskreno, uopće mi nije jasno zašto se prepiru po stranicama portala što s novinarima, što s građanima, što između sebe. Sve namjene i sve tipologije za njih su već riješene, samo malo oniksa na fasadu i vozi.

Oni, poput Hi-Mena, imaju moć, volja je crkvena ili investitorska.