---
title: "Prema demokratizaciji filmske kulture"
url: "https://vizkultura.hr/prema-demokratizaciji-filmske-kulture/"
type: "post"
published: "2021-05-19T14:39:41+01:00"
modified: "2021-05-19T14:39:41+01:00"
author: "autor: vizkultura"
description: "U HDD galeriji otvara se izložba jednog od zaboravljenih majstora filmskih plakata, Nenada Pepeonika"
language: "hr-HR"
site: "VIZKULTURA"
category:
  - "DIZAJN"
  - "ISTAKNUTI"
  - "VIJESTI"
post_tag:
  - "filmski plakat"
  - "galerija hdd"
  - "hdd"
  - "nenad pepeonik"
---

# Prema demokratizaciji filmske kulture

![](https://media.vizkultura.hr/file/vizkultura-media/wp-content/uploads/2021/05/naslovna-hdd-1024x600.jpg)

Prvi osežniji uvid u plakatni opus jednog od zaboravljenih majstora plakata iz razdoblja od sredine 1960-ih do kraja 1980-ih godina, **Nenada Pepeonika**, donosi nova izložba u zagrebačkoj HDD galeriji. Izložba ***Kino u sitotisku*** fokusira se na Pepeonikove filmske plakate, većinom za zagrebačku filmsku ustanovu Filmoteka 16, prepoznatljivog grafičkog rukopisa oslonjenog na samosvjesnu igru s tipografijom i karakterističnim kvalitetama tehnike sitotiska. Kustosi izložbe, koja će se moći pogledati od 20. svibnja do 4. lipnja, su **Sven Sorić** i **Marko Golub**.

[![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/05/kameleon-467x1024.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/05/kameleon.jpg) [![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/05/ljubica-485x1024.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/05/ljubica.jpg)

Kako kustosi pišu u predgovoru, “Ova izložba nije u pravom smislu riječi retrospektiva, već prvi korak u njegovom ponovnom otkrivanju ovog autora, koji nam daje osnovne koordinate njegovog dizajnerskog djelovanja, uz impresivan izbor plakata iz zbirke grafičkog dizajna zagrebačkog **Muzeja za umjetnost i obrt** iz kojeg je moguće iščitati specifičan Pepeonikov autorski jezik, grafičke postupke i način razmišljanja o mediju plakata. O **Nenadu Pepeoniku**(Varaždin, 1940. – Zagreb, 1999.) do sada se nije mnogo pisalo te je njegovu priču moguće iščitati prateći mu trag po skupnim strukovnim izložbama, rasute informacije o određenim događanjima i mjestima u kontekstu kojih se spominjalo njegovo ime kao i, dakako, samu dizajnersku produkciju dostupnu u različitim javnim zbirkama. Nenad Pepeonik se grafičkim dizajnom počinje baviti sredinom šezdesetih godina, nakon diplome na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, a rana iskustva s medijem plakata stječe u prvim godinama djelovanja **pogona sitotiska Grafičkog servisa Studentskog centra**, koji 1959. osniva **Brano Horvat** i koji će do ranih 1990-ih otisnuti mnoge od najvažnijih plakata, ali i grafičkih radova, najistaknutijih domaćih grafičkih dizajnera i likovnih umjetnika.”

[![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/05/m23200-139x300.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/05/m23200.jpg) [![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/05/annie-hall-139x300.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/05/annie-hall.jpg) [![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/05/m23161-140x300.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/05/m23161.jpg)

“U pogonu Pepeonik radi kao voditelj pripreme, ali slično kao i sam **Horvat**, **Pepeonik**, zajedno s **Alfredom Palom**, već sredinom 1960-ih paralelno osniva i vlastiti sitotiskarski studio **Atelier PP**. Ranih 1970-ih uz druge članove ULUPUH-a, **Ivicu Antolčića**, **[Alfreda Pala](https://peoplepill.com/people/alfred-pal/)**, **[Bernarda Bernardija](https://peoplepill.com/people/bernardo-bernardi/)**, **Ivana Picelja**, **Vladimira Stražu**, **Fedora Kritovca**, **Mitju Komana**, **Vahida Hodžića** i **Tonija Politea** jedan je od inicijatora **Zgrafa**, na kojem je u sljedećih nekoliko izdanja prisutan i kao izlagač, a osim toga sudjelovao je i na izložbama **Zagrebačkog salona primijenjene umjetnosti**.

Osim na revijalnim izložbama, njegov rad zabilježen je i na izložbi i katalogu ***Stoljeće hrvatskog plakata*** (izd. Kabinet grafike HAZU, 2001.), a prije dvije godine kustosica MUO **Koraljka Vlajo** uvrstila je nekoliko njegovih plakata i u multilokacijsku izložbu (2019.) i publikaciju ***Dizajn u gradu 1***(izd. HDD, 2020.) realiziranu u sklopu projekta Centar oblikovanja svakodnevice, što nam je ujedno dalo i inicijalni poticaj za ovu izložbu. Prema podacima koje navodi **Marina Baričević** u predgovoru kataloga njegove samostalne izložbe ***Oblikovanje plakata*** u Izložbenom salonu Stari grad u Čakovcu, njegov opus dotad broji četiristotinjak plakata. Tijekom karijere realizirao je i plakate za kazalište (najviše za kazalište **Komedija** 1980-ih) i izložbe, likovno je opremio niz knjiga i kataloga, no najveći dio njegovog plakatnog opusa čine filmski plakati, među kojima daleko najobimniju cjelinu čine oni dizajnirani za zagrebačku filmsku ustanovu Filmoteka 16.

**Filmoteka 16** osnovana je 1963. godine s ciljem pospješivanja distribucije filmova onkraj standardnih distribucijskih kanala, primjerice u školama i mjestima koja nisu imala stalne kino dvorane. Važni domaći i inozemni filmski naslovi presnimavani su na 16-milimetarske vrpce i na taj način prikazivani, distribuirala je i uvozne nastavne filmove, a uz to **Filmoteka 16** je imala i vlastitu produkciju unutar koje su najslavniji edukativni tzv. element-filmovi na super 8mm vrpci. Objavila je i niz filmoloških knjiga (**Peterlić**, **Turković**, **Belan**, **Munitić**, **Tanhofer**, **Dovniković**) te organizirala ljetne filmske škole. Spomenute knjige, plakate ljetnih škola, promotivne materijale i korice šapirografiranog Filmotekinog ***Biltena***također je dizajnirao Pepeonik.

Iz dostupnih nam podataka nije moguće precizno rekonstruirati kada započinje Pepeonikova suradnja s **Filmotekom 16**, naime mnogi filmski naslovi za koje je oblikovao plakate ulazili su u Filmotekin katalog kratko ili dulje nakon redovne distribucije pa nisu dobar oslonac za dataciju, ali prema dostupnim podacima najvjerojatnije kontinuitet u radu za Filmoteku 16 uspostavlja sredinom 1970-ih.

Prije njega, od 1963. pa do ranih 1970-ih, plakate za filmove iz Filmotekinog kataloga dizajnira **Marijan Jevšovar**, a manji broj plakata u prijelaznom periodu i **Toni Politeo**. S Filmotekom 16 nastavlja raditi sve do sredine 1980-ih, a s filmskim institucionalnim kontekstom ostaje vezan i kasnije, pa tako 1995. i 1996. godine grafički oprema prvih nekoliko brojeva tada novoosnovanog časopisa ***Hrvatski filmski ljetopis***.”

[![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/05/m23163-1024x476.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/05/m23163.jpg)

“Što se tiče generacijskih koordinata, Pepeoniku na stvaralačkoj sceni prethode **Ivan Picelj**, **Aleksandar Srnec**, **Milan Vulpe**, generacijski suvremenik mu je **Mihajlo Arsovski**, dok nešto mlađi **Boris Bućan**, **Dalibor Martinis**, **Boris Ljubičić** i **Željko Borčić** započinju svoje karijere u istom razdoblju ranih 1970-ih kada je i Pepeonik u svom najproduktivnijem razdoblju. Osnovna tehnika njihove produkcije plakata bio je sitotisak, a sami plakati svjedoče i o izvrsnom tehničkom znanju koje je stekao u pogonu sitotiska Grafičkog servisa SC-a. U tom smislu Pepeonikov rad karakterizira ekonomičan dvobojni tisak, dupliciranje istog motiva s pomakom u dvije boje, korištenje i preklapanje štriha i rastera. Rukopis mu je prepoznatljiv i po ekstenzivnoj uporabi natpisnih (*display*) pisama dostupnih u tom razdoblju — *Bauhaus*, *Machine*, *Stencil*, *American Typewriter* — u kojima je oblikovao naslove, dok su prateće informacije slagane u *Helvetici* ili su pak složene uvećanjima iz drugih tiskanih izvora.

Mogli bismo, uz nužno pojednostavljenje, utvrditi da po eklektičnosti svog izraza **Pepeonik** zauzima stilski prostor između karakterističnih pristupa **Arsovskog** i **Bućana**, dakle između naglašeno tipografskog i naglašeno slikovnog. Iako mu je izbor pisma često eklektičan, ona nisu korištena kao osnovni vizualni element, niti tako radikalno kako ih je u plakatima i oblikovanju knjiga koristio **Arsovski**, dok ga s druge strane od **Bućana** dijeli sam odnos prema slici u kojoj ga daleko više zanima tekstura i integracija s tipografijom, nego manipulacija slikom i njezinim značenjem.”

[![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/05/m23193-470x1024.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/05/m23193.jpg) [![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/05/m23194-471x1024.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/05/m23194.jpg)

“Važno je i primijetiti kontekst u kojem nastaju plakati koje na ovoj izložbi čine većinu građe, a to je serija nastala za **Filmoteku 16**. Zbog ranije spomenute namjene samih 16-milimetarskih kopija filmova, a samim tim i plakata, za prikazivanje u kontekstu obrazovanja i u mjestima bez stalnog kinematografa, i sam informacijski sadržaj plakata je netipičan. Osim naslova i osnovnih imena (redatelj, glumci itd.), gotovo svi ovi plakati sadrže niz sekundarnih informacija, primjerice žanr, tehniku i zemlju porijekla, ali i izdašne tekstove s kratkim sadržajem i kritičarskim osvrtom, sve u službi informiranja publike koja se rjeđe susretala s filmom. Neobičan format (do 70×33 cm) Pepeonik je naslijedio iz standarda koji je prije njega uspostavio **Jevšovar**, a razlog njegova odabira sigurno dijelom proizlazi iz racionalizacije – naime, lako je detektirati kako se iz jednog standardnog B1 formata (100×70 cm) moglo otisnuti čak tri plakata.

Sitotisak kao tehnika u kojoj otisak svake boje zahtjeva pripremu posebnog sita s motivom opravdava korištenje ovakvih hakiranja tehnike, ne samo što se tiče naklade, već i postizanje vizualnih efekata poput dupliciranja ili preklapanja istih motiva u različitim bojama s pomakom. Još jedna specifičnost Pepeonikovih plakata je velika zasićenost bojom (opet, prednost sitotiska čiji debeli i intenzivni slojevi boje ne mogu reproducirati u drugim konvencionalnim tiskarskim tehnikama) — ne preza od popunjavanja čitavih površina papira nanosom jedne dominantne boje koja postaje podloga, efektivno pretvarajući papir u vlastiti negativ od kojega ostaje jedino bjelina slova naslova ili popratnih informacija.”

[![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/05/m23196-471x1024.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/05/m23196.jpg) [![](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/05/m23200-1-474x1024.jpg)](https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2021/05/m23200-1.jpg)

“Iz današnje perspektive Pepeonikovi filmski plakati izgledaju svježe, drukčije i krajnje nekonvencionalno, čak i uvažavajući sve grafičke osobitosti koje nosi za njihovo vrijeme uobičajena tehnika sitotiska. Dijelom je to i zato što je riječ o plakatima mahom vrlo gledanih filmskih naslova u rasponu od najznačajnijih ostvarenja hrvatske i jugoslavenske kinematografije druge polovice dvadesetog stoljeća, preko ostvarenja **Woodyja Allena**, **Petera Bogdanovicha**, do masivnih holivudskih blockbustera među kojima je, primjerice i klasična trilogija ***Ratova zvijezda*** ili **Ridley Scottov *Alien***– svi tretirani na isti način, u visokim kontrastima, rasterskim teksturama i finom integracijom tipografije i fotografske slike, a u informacijskom smislu na pola puta između plakata i zidnih novina.

Jednako kao što su kopije kojima je raspolagala **Filmoteka 16** takoreći ‘sekundarne’ kopije, tehnički inferiorne 35-milimetarskom standardu ali u to vrijeme pogodnije za širu distribuciju i prikazivanje, tako su i Pepeonikovi plakati na neki način grafička materijalizacija iste ideje demokratizacije filmske kulture, skromnim sredstvima, srcem u ideji edukacije, a ne spektakla. Gledajući Pepeonikove plakate iz sedamdesetih i osamdesetih kao da gledamo malu alternativnu verziju pripovijesti o filmskoj povijesti u drugoj polovici 20. stoljeća, isto kao što ovom izložbom otvaramo i jednu od brojnih mogućih naracija o povijesti hrvatskog grafičkog dizajna u kojem i Pepeonik svakako ima svoje zasluženo mjesto”, zaključuju kustosi izložbe.
