U Zagrebu se tijekom posljednjih dvadesetak godina razvijao tek manji broj privatnih galerija s fokusom na suvremenu umjetnost. Za razliku od većih europskih središta, u kojima privatne galerije često djeluju unutar stabilnijeg tržišta, uz razvijeniju publiku i dugotrajnije kolekcionarske navike, domaći je kontekst znatno nesigurniji te i dalje uvelike ovisi o entuzijazmu pojedinaca, privatnim ulaganjima i osobnoj upornosti. No u takvim okolnostima 2006. godine nastaje Galerija Kranjčar – privatni galerijski prostor koji se tijekom godina profilirao kao važno mjesto zagrebačke suvremeno-umjetničke scene, ali nikada nije funkcionirao kao klasična komercijalna galerija. Voditeljica galerije Elvira Kranjčar tijekom ovog našeg razgovora, za Vizkulturin projekt Introspekcije galerijskog, nekoliko je puta naglasila da galerija nije nastala iz unaprijed razrađenog plana niti kao jasno postavljena profesionalna ambicija, već se razvila iz privatnog prostora koji je prvotno imao sasvim drukčiju funkciju – svojevrsnog mjesta susreta – a tek se postupno transformirao u galerijski prostor. No upravo će ta intuicija iz starta kasnije postati važan dio identiteta galerije.
Važno mi je naglasiti da galerija kao takva nije bila pokrenuta kao razrađen projekt, više je nastala u kontekstu jednog prijateljstva, kada se pojavila ideja da unutar prostora koji je služio kao showroom možda dvaput godišnje organiziramo izložbe. Ideja je bila da jedna izložba predstavi jednog domaćeg umjetnika, a druga jednog međunarodnog umjetnika, dok bi poveznica bila Beč-Zagreb. Kada samu sebe ulovim u tom vraćanju unatrag, stvarno mislim da je početak bio intuitivan. Kao i u svemu, u galerijskom poslu postoje segmenti koji su vezani za produkciju i menadžerski posao, no na početku nije postojala ideja da budem mecena ili filantrop. Ipak, s vremenom sam se nekako tiho pomirila s tom idejom i evo, cijela ta priča traje već 20 godina – govori mi na početku našeg razgovora Elvira Kranjčar.
Važan dio tog razvoja galerije vezan je i uz njenu osobnu biografiju, posebno uz godine provedene u spomenutom Beču, gradu kojem se Elvira tijekom razgovora neprestano vraća, kao prostoru profesionalnog i životnog formiranja. Umjetnost se ondje nije pojavljivala kao odvojeni institucionalni svijet, nego kao dio svakodnevnog društvenog i kreativnog života,a a upravo će taj osjećaj kasnije snažno oblikovati i atmosferu same galerije. Prvi ozbiljniji izložbeni ciklus nastao je u suradnji s umjetnikom Deanom Jokanovićem Touminom, kojega dotada gotovo nije ni poznavala. Taj prvi ulazak u organizaciju izložbi natjerao ju je da počne drukčije promatrati domaću suvremenu umjetnost i galerijski rad kao nešto mnogo zahtjevnije od same prezentacije umjetničkih radova: Već tada sam shvatila da to nije igra niti nešto površno: ili radimo ozbiljno ili ne radimo. Učinilo mi se dobro da kroz taj prvi ciklus mogu upoznati našu scenu i vidjeti kako uopće funkcionira. Te prve četiri izložbe bile su predivne, i danas ih se rado sjetim… Radilo se o radovima umjetnika kojih danas više nema, a smatram da su ostavili velik trag u umjetnosti. Izložbe su pokazale radove Julija Knifera, Edite Schubert, Marijana Jevšovara i Ive Gattina. I tako je sve krenulo.
Umjesto jasnih strategija, poslovnih planova ili dugoročnih programskih smjernica, Elvira u priči o Galeriji Kranjčar mnogo češće govori o energiji i odnosima među ljudima. U njezinu razumijevanju galerijskog rada organizacija izložbi i predstavljanje umjetnika tek su dio mnogo složenijeg procesa koji podrazumijeva izgradnju povjerenja, međusobnu podršku i emocionalni angažman, često nedovoljno vidljiv unutar umjetničkog sustava. Takav je pristup tijekom godina oblikovao Galeriju Kranjčar kao izlagački prostor, ali i kao mjesto kontinuirane podrške umjetnicima različitih generacija, osobito onima koji se tek pokušavaju pozicionirati na sceni. U razgovoru Elvira Kranjčar ističe važnosti prepoznavanja potencijala, ali i odgovornosti koju galerijski prostor ima prema mlađim autorima čiji se radovi još uvijek razvijaju izvan sigurnih institucionalnih ili tržišnih okvira te napominje: Divno je raditi s etabliranim umjetnicima, ali je izuzetno važno da postoji i empatija prema mladim, neafirmiranim umjetnicima koji su na početku, možda još uvijek u nesigurnosti stvaranja, a imaju nevjerojatan potencijal.
Nakon prvih izložbenih ciklusa Galerija Kranjčar postupno je širila krug kustoskih suradnika i razvijala ambicioznije izložbene formate. Među programima koji su, prema riječima Elvire Kranjčar, posebno obilježili odrastanje galerije, bili su Mentalni ciklus I i Mentalni ciklus II, realizirani 2015. i 2016. godine pod kustoskim vodstvom Mladena Lučića. Ciklus je bio organiziran kroz deset izložbi u trajanju od po deset dana, s otvorenjima svakog drugog četvrtka, a problemski je propitivao odnos mentora i sljedbenika. Mentorstvo pritom nije bilo shvaćeno nužno kao formalni odnos profesora i učenika, nego mnogo šire – kao idejna, umjetnička ili osobna povezanost s nekime čiji su rad, stav ili pojedini segment opusa djelovali kao važna inspiracija drugom autoru. Svakoj je izložbi prethodio razgovor s umjetnicima, čime se dodatno naglašavala važnost dijaloga, razmjene i međugeneracijskog povezivanja. To je bilo naše odrastanje, odrastanje galerije u pravom smislu riječi – sažima Kranjčar važnost tog ciklusa.
Takav odnos prema programu zadržao se i kasnije. Iako je kroz Galeriju Kranjčar tijekom godina prošao velik broj umjetnika različitih generacija, medija i poetika, Elvira Kranjčar teško da može izdvojiti samo jednu jasnu estetsku liniju koja bi ih povezivala. Program se razvijao prema unaprijed zadanoj formuli kroz prepoznavanje kvalitete i osobnog impulsa. Kao primjer navodi nedavne izložbe Emanuele Lekić i Mije Petričević, umjetnica koje ranije nije prethodno poznavala, ali su došle s toliko jasno koncipiranim projektima da ih, unatoč popunjenom kalendaru, nije mogla odbiti. U takvim se situacijama možda najbolje vidi logika galerije: program ne nastaje samo kroz dugogodišnja poznanstva ili planirane suradnje, nego i kroz iznenadne susrete u kojima se prepozna rad koji zaslužuje prostor i profesionalnu prezentaciju.
Na isti način može se razumjeti i odnos galerije prema tržištu. Iako je tijekom godina predstavljala velik broj umjetnika čiji se radovi često nalaze izvan dominantnih tržišnih tokova, Elvira Kranjčar nikada nije pokušavala prilagoditi program logici komercijalnog galerijskog sustava. Vrlo otvoreno govori o tome kako se relativno rano pomirila s činjenicom da galeriju ne može – i ne želi – voditi prema klasičnom tržišnom modelu. Dijelom zato što takav način rada zahtijeva potpuno drukčiju infrastrukturu, ali i zato što ju je, kako kaže, mnogo više zanimao sadržaj nego sama tržišna pozicija galerije. Tijekom gotovo dvadeset godina rada galerija je velikim dijelom opstajala kroz privatna ulaganja i izrazito osoban angažman, zbog čega se granica između privatnog života i galerijskog rada gotovo potpuno izbrisala, o čemu kaže: Vrlo rano sam se pomirila s time da tržišno ja to ne mogu podnijeti. Ne zato što ne znam, nego zato što je meni u fokusu sadržaj. Sretna sam kad se dogodi nešto posebno, neki rad ili izložba koja stvarno pulsira i nosi nešto važno. Tržište traži jedan potpuno drugi sustav i drugačiji način rada, a ovdje je tijekom svih ovih godina utkano strašno puno osobnog pristupa i energije. I zato je to teško odvojiti.
Elvira Kranjčar pritom ne govori o domaćoj suvremeno-umjetničkoj sceni iz pozicije kulturnog pesimizma. Naprotiv, nakon godina iskustva i kontakata s međunarodnim galerijskim sustavima upravo se domaćoj sceni vraća s izrazitim uvjerenjem u kvalitetu lokalnih umjetnika te dodaje: Mi stvarno imamo izuzetno kvalitetne umjetnike, ništa manje relevantne od bilo koje druge scene izvan naših granica. Ono što nama nedostaje jest kontinuitet tržišta i infrastrukture kakvu imaju zemlje poput Francuske ili Italije, gdje privatne galerije desetljećima grade odnose s umjetnicima i publikom. Kod nas još uvijek puno toga počiva na entuzijazmu. Zato me veseli kada se pojavljuju novi prostori i nove galerije, jer bez toga nema ni razvoja scene. A istovremeno mislim da se često zanemaruje koliko ovdje umjetnici ipak imaju određenu slobodu stvaranja koja na velikim tržištima zna biti puno rigidnija.
Promjene u publici i odnosu prema suvremenoj umjetnosti Elvira Kranjčar promatra u širem društvenom i tehnološkom kontekstu, svjesna koliko su se tijekom posljednjih dvadesetak godina promijenili načini na koje ljudi konzumiraju sadržaje, doživljavaju umjetnost i oblikuju vlastiti odnos prema kulturi. U takvim okolnostima posebno ističe važnost suvremene umjetnosti kao medija koji neposredno komunicira s vremenom u kojem nastaje, otvarajući prostor za promišljanje aktualnih društvenih i kulturnih pitanja. Zanimljivo je da pritom posebno naglašava važnost međugeneracijskog odnosa, izuzetno važnim smatra kontakt s mlađim generacijama umjetnika od kojih i sama, kako kaže, neprestano uči. Suvremena umjetnost mi je važna zato što je sadašnja, aktualna, govori o vremenu u kojem živimo. Meni je uvijek bilo važno biti uz ljude od kojih mogu nešto naučiti, jednako kao što danas puno dobivam od mlađih umjetnika. 0dnos s mlađima stalno te tjera da i sam ostaneš otvoren, da učiš i mijenjaš se. To je neka sinergija bez koje scena ne može funkcionirati – upravo u toj razmjeni vidi jednu od ključnih vrijednosti galerijskog prostora.
Nakon gotovo dvadeset godina rada galerije, vlastito iskustvo ne opisuje prvenstveno kroz profesionalne uspjehe ili kontinuitet programa, nego mnogo više kroz odnose koje je galerijski prostor tijekom godina stvorio – s umjetnicima, publikom, suradnicima i vlastitom obitelji. Privatni i profesionalni život pritom su se gotovo potpuno isprepleli, zbog čega galeriju danas vidi kao prostor koji je istovremeno zahtijevao veliku emocionalnu izdržljivost, ali joj i omogućio stalni osjećaj razmjene i učenja, stvarajući zajednicu koja se kontinuirano vraća prostoru i programu: Galeriju Kranjčar moguće je promatrati i kao platformu gdje su mnogi nešto naučili. Ne govorim tu samo o umjetnicima nego i o publici. Možda mi je upravo to najvažnije – kada vidiš da je nekome to stvarno imalo smisla. Kroz godine smo uspjeli izgraditi jednu privrženost publici i umjetnicima, a naša otvorenja su uvijek bila radost i slavlje za umjetnika. Mi smo tu da s njima podijelimo taj trenutak, a tek poslije kreće pravi posao – razgovor, objašnjavanje, građenje odnosa prema umjetnosti – naglašava.
Kranjčar ni danas o budućnosti galerije ne govori kroz velike projekcije ili unaprijed zacrtane dugoročne planove. Kratkoročno planiranje, naravno, postoji i nužno je za funkcioniranje programa, no dugoročne strategije nikada nisu bile način na koji je razvijala galeriju. Kao i na samim počecima, važnu ulogu i dalje imaju okolnosti, susreti i ljudi koji u određenom trenutku otvaraju nove mogućnosti. Posebno je vesele situacije u kojima galerija privuče publiku koja ranije nije imala doticaj sa suvremenom umjetnošću te dodaje: Kod mene nikada nije postojalo ono da sam nešto planirala kao konačni cilj. Jednostavno su se događale okolnosti i ljudi koji su provocirali da nešto započnem ili nastavim dalje. I danas me možda najviše veseli kada dođu ljudi koji nikada prije nisu bili u galeriji, pa krenu postavljati pitanja, zainteresiraju se, vrate se ponovno.
Tijekom razgovora Kranjčar se nekoliko puta vraća na spontanost i intuiciju koje su obilježile razvoj galerije, ističući važnost susreta i okolnosti koji su je tijekom godina poticali na nove inicijative i suradnje. Takav pristup zadržala je i u promišljanju njezine budućnosti, ostavljajući prostor otvorenim za nove generacije publike, različite umjetničke prakse i mogućnosti koje se razvijaju kroz neposredne susrete i razmjenu.
Gotovo dva desetljeća nakon osnutka, Galerija Kranjčar i dalje funkcionira kao jedan od rijetkih privatnih prostora u Zagrebu, ali i Hrvatskoj, koji kontinuirano gradi program suvremene umjetnosti izvan isključivo tržišne logike. Taj je kontinuitet tijekom godina počivao na kombinaciji znanja, osobnog angažmana, strasti prema umjetnosti i emocionalnog ulaganja u odnose s umjetnicima i publikom. Posljednjih godina galerija je dodatno postala i jedan od prostora u kojima su se, tijekom obnove Doma HDLU-a, održavali dijelovi izložbenog programa Hrvatskog društva likovnih umjetnika, čime je njezina svakodnevica dobila dodatnu programsku dinamiku. Hoće li se dalje razvijati prema novim okolnostima, suradnjama i susretima, tek ostaje pratiti. Jedno je ipak sigurno – Galerija Kranjčar i nakon gotovo dva desetljeća zadržava kontinuitet i prepoznatljivo mjesto unutar zagrebačke suvremeno-umjetničke scene.
Autorica: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Fotografije: Sanja Merćep
Zahvaljujemo Elviri Kranjčar na ustupljenim fotografijama arhive izložbi u Galeriji Kranjčar
Program Galerije Kranjčar pratite putem Facebooka i Instagrama, a bogatu arhivi dijela programa galerije kroz godine objavljivan kroz objave izložbi, najave, podcaste i ostali sadržaj na Vizkulturi, potražite na linku.
Tekst je dio Vizkulturine serije “Introspekcije galerijskog” koju sufinanciraju Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo te Ministarstvo kulture i medija RH.
