U Tunelu Grič u samom centru Zagreba postavljena je izložba vizualne umjetnice Martine Miholić, u sklopu gostovanja programa Meštrovićevog paviljona, privremeno zatvorenog radi obnove zgrade, na drugim lokacijama. Imerzivna instalacija Dream Waves: Hyper Drift u Tunelu Grič spaja organske sustave, mitologiju i tehnologiju u atmosferičan i spekulativan pejzaž budućnosti. Projekt inspiriran posthumanističkim teorijama i prirodnim morfološkim procesima koristi generativne algoritme i organske materijale kako bi stvorio jedinstveno osjetilno iskustvo, uz zvučnu komponentu razvijenu u suradnji s umjetnikom Senpviijem. Izložba se može razgledati do 4. srpnja.
U predgovoru izložbi Nika Šimičić piše:
Martina Miholić hrvatska je vizualna umjetnica čija umjetnička praksa redefinira odnose između organskih sustava, mitologije i tehnologije kroz imerzivne skulpturalne i digitalne instalacije. Javnosti se ponovno predstavlja projektom Dream Waves: Hyper Drift u Tunelu Grič, u sklopu programa gostovanja Meštrovićevog paviljona.
Ispreplićući elemente spekulativnog futurizma i Braidottijeve posthumanističke teorije, umjetnica dekonstruira antropocentrične narative kroz svojevrsnu mitopoetsku arheologiju budućnosti, stvarajući začudan i atmosferičan hibridni pejzaž – jedinstvenu vizualnu i zvučnu topografiju.
Umjesto pukog oponašanja prirode, rad predstavlja svojevrsnu meta-stvarnost, temeljenu na prevođenju obrazaca prirodnog rasta – fraktalnih struktura, samoorganizacije i dinamike fluida – u vizualni i simbolički jezik putem generativnih algoritama, 3D modeliranja i organskih oblika.
Tunel Grič, prostor višeslojne povijesti, od skloništa u ratnim vremenima i mjesta urbane subkulture 1990-ih, ovdje se rehumanizira kroz suvremenu umjetnost, postajući metafora za slojevitost gradske memorije i umjetničin laboratorij animističke futurologije.
Poput šintoističkog poimanja kamija – duhova prisutnih u stijenama i vodama – instalacija oduhovljuje mineralne formacije tunela: kalcifikacije i stalaktite pretvaraju se u „živu arhivsku mrežu“ koja čuva emocije, sjećanja i povijest u složenim strukturama. Kapanje i curenje vode niz zidove pretaču se u „curenje“ epoksidnih smola po artefaktima koje pronalazimo u prostoru, stvarajući vizualni dijalog između geoloških i tehnoloških procesa, koji polako ispisuju vrijeme. Ovdje se prirodni ritmovi erozije i taloženja susreću s generativnim algoritmima, sugerirajući da su umjetna inteligencija i priroda dva aspekta istog univerzalnog koda morfogeneze.
U nišama tunela nailazimo na niz biomorfnih formi / artefakata, nastalih kombinacijom organskih materijala, poput drveta, kamena i kosti, te sintetičkih oblika i postupaka. Posjetitelj se suočava s postapokaliptičnom atmosferom reflektirajućih površina, odbljescima projekcija, neobičnim videima i sugestivnim predmetima (nokti, kosa), bivajući u nemilosti varljivih osjetilnih percepcija. Ulazak u instalaciju nalik je skoku u zečju rupu, gdje svaki korak otkriva novi sloj značenja, novu verziju stvarnosti, a logika vremena i prostora se izobličuje. Imerzivna zvučna podloga, razvijena u suradnji sa sound umjetnikom Senpviijem, postaje zvučni produžetak morfogenetskih procesa istraženih u instalaciji, reflektirajući simbolički ritam transformacije, rasta i entropije.
Fizički prostor tako postaje svojevrsni jungovski psihološki pejzaž introspekcije u kojemu Miholić uspješno balansira i potencira osjećaj zaklona, ali i zastrašujuće distopijske probabilne budućnosti u kojemu konvergiraju biološki i tehnološki kodovi, a sve što je postojalo, postoji ili će ikada postojati, se transformira kroz cikluse stvaranja i propadanja. Pritom se Miholić oslanja na arhetip Inanne, sumerske božice stvaranja i uništenja, kao simboličkog vodiča kroz transformaciju, kodiranje i regeneraciju. Taj mitski sloj dodaje filozofsku dubinu projektu, sugerirajući da su inteligencija prirode i logika digitalnih algoritama doista ukorijenjeni u istim univerzalnim principima.
Na koncu, Dream Waves: Hyper Drift ne treba promatrati samo kao instalaciju, već kao živi organizam koji evoluira kroz interakciju s posjetiteljima i okolinom, postajući aktivni transformacijski alat za redefiniranje našeg odnosa s vremenom, materijom i tehnologijom. Rad funkcionira poput kvantnog ogledala koje reflektira niz paralelnih stvarnosti, u kojima su, poput spregnutih čestica, svi elementi simbiotički povezani, utjelovljujući šintoistički koncept musubi – energetske mreže koja povezuje sve stvari. U tom okviru, promatrač postaje ko-kreator iskustva, a zidovi tunela pretvaraju se u membrane drugih temporalnosti. Tunel Grič tako postaje portal za dijalog s nevidljivim arheološkim slojevima, digitalnim duhovima, ali i budućim verzijama samoga grada.
Martina Miholić magistrirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i na Central Saint Martins College of Art and Design u Londonu. Od 2006. do 2010. bila je umjetnička ravnateljica Međunarodnog festivala studentskog kazališta i multimedije Test!, a između 2010. i 2012. u okviru udruge ULAZ provodila je projekt Export–Import u suradnji s Veleposlanstvom RH u Londonu. S Miom Orsag bila je kustosica 33. salona mladih 2016. godine. U okviru Hrvatskog društva likovnih umjetnika djeluje od 2015. kao koordinatorica i izvršna producentica izložbenih i umjetničkih programa, uključujući manifestacije poput Salona mladih, Bijenala slikarstva i Zagrebačkog salona. Sudjelovala je na brojnim selektiranim samostalnim i grupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu (UK, Francuska, Vijetnam, Španjolska, Nizozemska, Švicarska, Njemačka…) uključujući nastupe na važnim manifestacijama poput Trijenala kiparstva, Salona mladih, Zagrebačkog i Splitskog salona i Slavonskog bijenala. Boravila je na rezidencijalnim programima u Francuskoj i Nizozemskoj te sudjelovala na filmskim i video festivalima u Bilbau, Madridu i Osnabrücku. Dobitnica je nagrade 14. trijenala hrvatskog kiparstva 2022. godine.
