Domaći film već neko vrijeme živi dugoočekivanu renesansu. Locarno, Berlin, Oberhausen, Cannes, Pariz – samo su neke od elitnih filmskih adresa čijim crvenim tepihom gotovo svake godine promarširaju predstavnici hrvatske kinematografije. To naravno ne znači da se prije magičnog uskrsnuća nisu radili dobri filmovi, prije bi se razlog krio u nedostatku kontinuirane, strateške promocije i plasmana hrvatskog filma na europskoj i svjetskoj karti. Filmska industrija je prije svega biznis, kompleksna i zakučasta mreža lobiranja, marketinga i networkinga, pa u tom smislu veliku ulogu je imao Hrvatski audiovizualni centar i producenti koji su znali kucati na prava vrata te usmjeriti pažnju na specifične kvalitete male nacionalne kinematografije kao što je naša. Za mlade autore koji se tek trebaju afirmirati, upad na neke od domaćih festivala je prvi korak, gdje ostaje tek nada da će ih netko od filmskih autoriteta uzeti pod svoj mecenat te poticati i usmjeravati u daljnjem radu.
Kockice, domaći natjecateljski program kratkog metra na Zagreb Film Festivalu, u tom se pogledu odavno usustavio kao proricatelj budućih filmskih zvijezda te važna odskočna daska za autore u nastajanju. Ovogodišnja selekcija Vladimira Gojuna ziheraški je ugostila autore redom proizašle iz formalno-akademskog miljea, s radovima koji su žanrovski uglavnom naslanjali na već tradicionalnu socijalnu dramu. Iako program nije ponudio veća iznenađenja, tucet jako dobrih scenarija i upečatljivih glumačkih ostvarenja više-manje je spasilo Kockice od nasrtaja u opća mjesta hrvatskog egzistencijalnog beznađa. Uvjerljivo najveću ulogu u tome su imale žene, koje su kao redateljice, scenaristice i glumice uvelike, zanatski i kreativno, nadigrale svoje muške kolege.
U tom pogledu bilo je zanimljivo primijetiti da od šest filmova muških autora, samo su trojica ujedno i autori scenarija (Bila Soba Mladena Stanića, Malo se sjećam toga dana Leona Lučeva i Moljci Tomislava Đurinca), dok su za ostala tri odgovorne žene (Rona Žulj za film Vanje Vascaraca Lora nosi crno, Josipa Bubica za film Igora Jelinovića Sandra i Marina te Anita Čeko za film Andrije Mardešića Stepska lisica). Redateljice su se također, za razliku od muških kolega, predstavile puno odvažnijim i originalnijim ostvarenjima, počevši od sumanutog izlaska u porno podzemlje Hani Domazet, preko meditativnog eksperimenta Nikice Zdunić do napete LGBT drame Renate Lučić.
*Mladen Stanić: “Bila soba”
Zlatna kolica su, međutim, neočekivano otišla Mladenu Staniću, autoru mlake obiteljske drame o dvojci braće koje nakon dugo vremena spoji smrt majke. Bila soba osim bljedolikih likova ne nudi ništa osim parčeta jeftine simbolike i recikliranih veduta splitskog socrealističkog betona koje mogu uzbuditi samo nekoga tko se nikada u životu nije susreo s hrvatskim filmom.
Od sličnih boljki pati i debitantski film glumačkog veterana Leona Lučeva Malo se sjećam toga dana. Smješten u malo dalmatinsko selo, film također tematizira smrt te prati tihi psihički raspad oca tijekom kćerine rođendanske proslave. No za razliku od Stanića, Lučev maksimalno iskorištava svoje glumačke adute, Gorana Bogdana i Ninu Violić, čija snažna scenska prisutnost spašava tromi scenarij. Uz iznimno lijepu fotografiju i šarmantni provansalski ambijent, Lučevljev prvijenac je u najmanju ruku solidno zaokružen rad, ali mu narativno nedostaje neki dodatni sloj koji bi ga prometnuo u pamtljivo ostvarenje.
*Leon Lučev: “Malo se sjećam toga dana”
Nešto drugačiji pristup smrti nalazimo u originalnoj crnohumornoj drami Vanje Vascaraca Lora nosi crno, u kojoj smrt ne donosi tugu i bol, već novi životni elan. Tako se monotona svakodnevnica čangrizave starice iznenada pretvara u uzbudljivu sapunicu nakon što misteriozni posjetitelj počini samoubojstvo s njezinog balkona. Starica preko noći postaje TV zvijezda i prpošna društvena leptirica okružena prijateljicama i znatiželjnim susjedima kojima uz čaj i kolače rado servira sočne detalje iz pokojnikova života. Vascerac humor vuče iz morbidne stvarnosti, te funkcionira kao britak komentar na svakodnevnu medijsku fetišizaciju crne kronike koja smrt svodi na sajamsku atrakciju za masu. Uz sjajnu Editu Karađole u ulozi arogantne buržujke gladne pažnje i bezobrazno šarmantnu kameo ulogu Mirana Kurspahića, Lora nosi crno bez sumnje spada među bolje radove u domaćoj konkurenciji.
*Vanja Vascerac: “Lora nosi crno”
Životi i problemi LGBT zajednice u Hrvatskoj već su neko vrijeme zanimljivi našim autorima, a u ovogodišnjem programu su se njima bavila čak dva filma, Trešnje Dubravke Turić i Peti kat lijevo Renate Lučić. Oba filma donose potresne intimne priče u kojima se protagonisti na različite načine bore za pravo na ljubav u tradicionalnoj i represivnoj hrvatskoj okolini.
U Petom katu lijevu jedan uobičajeni obiteljski ručak se pretvara u visoko naelektriziranu triler dramu između pritajenih lezbijki, Maje (Dunja Ercegović) i Nike (Tena Nemet Brankov), i Majinih roditelja (Alen Liverić, Urša Raukar) koji im dolaze u posjet. Lučić je daleko najbolja u sekvenci koja gledatelja uranja u intenzivni psihički košmar i paranoidnu homofobiju Majinog oca, te pokazuje zavidnu zanatsku vještinu za mladu redateljicu kojoj je ovo tek drugo kratkometražno ostvarenje.
*Renata Lučić: “Peti kat lijevo”
Za razliku od dramaturški nabrijanog prethodnika, film Dubravke Turić na površini funkcionira kao idilična dalmatinska pastorala koju pratimo iz vizure desetogodišnjeg dječaka Jakova. Njegovo bezbrižno ljeto narušava rastuća napetost u obitelji kojoj ne zna uzrok, ali primjećuje da ima veze sa starijim bratom i njegovim najboljim prijateljem koji sanjaju jednoga dana pobjeći u Berlin. Surovu stvarnost Turić drži izvan okvira kamere i zamjenjuje je suptilnim scenama i detaljima iz kojih s jedne strane izvire priča o strastvenoj mladenačkoj ljubavi, a s druge strah, nerazumijevanje i nasilje konzervativne okoline koja kumuje njenom tragičnom raspletu. Šokantna i ganutljiva pripovijest nastala je prema kratkoj priči Olje Savičević Ivančević, a inače pripada dugometražnom omnibusu Duboki rezovi koje pored Turić potpisuju Filip Mojzeš i Filip Peruzović. Trešnje su već obišle pola svijeta te su uvrštene u prestižnu sekciju 15 dana autora u Cannesu, čime dugogodišnja montažerka i višestruko nagrađivana redateljica nastavlja uspješnu filmsku priču koju je začela prvijencem Belladonna iz 2015.
*Dubravka Turić: “Trešnje”
Naposljetku bih se osvrnula na dva također stilski oprečna, ali tematski srodna ostvarenja koja ovoga puta vezuje istraživanje kompleksne dinamike ženskog prijateljstva. Hani Domazet inteligentno koristi porno industriju kao podlogu za propitivanje ženskih odnosa i odnosa moći među spolovima, gdje pratimo naslovne protagonistice – Tinu & Sendy – na putu od audicije za porno film do izlaska u razulareno porno podzemlje. Od limba do pakla, od najboljih prijateljica do smrtnih protivnica, Domazet ilustrira destruktivni utjecaj patrijarhata na ženske odnose, gdje na mjesto ženske solidarnosti nerijetko dolazi grčevito laktarenje za naklonost muških autoriteta. Autoričin visoko stiliziran režijski potpis uvelike je nadahnut pornografskim filmovima – audiciju snima iz vizure muškog lika čije lice nikada ne vidimo, dok se mlade glumice ozareno redaju ispred sterilno bijelih zidova. Uz odličan glumački postav koji predvode strašna kameoleonka Tihana Lazović u ulozi sramežljive i samozatajne Tine i karizmatična Sanja Milardović u ulozi teatralne i prgave Sendy, Domazet se iskazala kao još jedna u nizu redateljica mlađe generacije koje svojim čvrstim i zrelim autorskim gardom donose osvježenje domaćoj filmskoj sceni.
*Hani Domazet: “Tina & Sendy”
Posve suprotan režijski pristup nalazimo u filmu Igora Jelinovića Sandra i Marina čija kamera postaje aktivni sudionik radnje i dokumentaristički bilježi dogodovštine dviju veselih i brbljavih Splićanki koje za vikend stižu u Zagreb u posjet Sandrinoj mlađoj sestri Bubi. Obećavajući noćni izlazak se međutim pretvara u pijanu dramu i istresanje prljavog veša koje dovede u pitanje Sandrino i Marinino prijateljstvo. Autentični, živahni dijalozi u paketu s karizmatičnom i prirodnom glumom trija (Lukrecija Tudor, Aneta Matulić i Ana Uršula Majev) glavni su aduti Jelinovićevog filma i samo potkrepljuju moju početnu tvrdnju o velikom kreativnom potencijalu ženskih tema i uloga koje su još donedavno bile u sjeni muških protagonista.
*Igor Jelinović: “Sandra i Marina”
Uz počasni spomen muškim ostvarenjima, nakon još jednog godine Kockica postalo je jasno da budućnost hrvatske kinematografije uvelike pripada ženama. Scenaristice su pokazale zavidnu narativnu britkost i slojevitost, redateljice autorsku zrelost, a glumice nepatvoreni spoj karizme i zanatske discipline. Uz sve više redateljica koje osvajaju tradicionalno maskulini teritorij dugometražnog filma, hrvatski film može samo profitirati.
Autorica: Ejla Kovačević / sve tekstove ove autorice za Vizkultura.hr pročitajte na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji je sufinanciran sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra – HAVC
