O zbirkama Galerije Klovićevi dvori

Zgrada Galerije Klovićevi dvori na Jezuitskom trgu nekadašnji je isusovački samostan iz 17. stoljeća, koji je 1980-ih godina uređen i prenamijenjen u izložbeni prostor. Galerija je otvorena u ožujku 1982. godine, s trima izložbama, među kojima je bila i Prijedlog donacije gradu Zagrebu kipara Dušana Džamonje. Zbirke su od samih početaka imale važno mjesto u njezinu radu, a kroz godine u Klovićevim su dvorima predstavljene brojne privatne kolekcije: zbirka muzeologa Antuna Bauera, zbirka kolekcionara Tonija Politea, književnika Paje Kanižaja, bivšeg ministra kulture Bože Biškupića, slikara Ivana Lackovića Croate, biskupa Đure Kokše… Danas Galerija skrbi o sedam vlastitih zbirki. Tri su trajno pohranjene kao donacije Gradu Zagrebu: Zbirka umjetničkih djela akademskog slikara Josipa Crnoborija, Zbirka umjetničkih radova slikara, grafičara i restauratora Josipa Resteka te Spomen-zbirka dr. Vinka Perčića. Zbirke Slavka Kopača, Oskara Hermana i darovanih umjetnina izravne su donacije Galeriji, a prošle im se godine pridružila i najnovija akvizicija, Zbirka Borisa i Jelve Kviz.

Kuća smo koja ima svoje zbirke, bez obzira na to što nas javnost percipira kao galeriju, no trudimo se da te zbirke budu kontinuirano prisutne. Galerija je prepoznatljiva i po brončanom kipu Julija Klovića autora Frana Kršinića, koji se nalazi neposredno uz ulaz, a u atriju odnedavno imamo i skulpturu Daleki akordi Ivana Meštrovića, koju je njegova obitelj donirala uoči retrospektivne izložbe 2023. godine – kaže viša kustosica Danijela Markotić, voditeljica Zbirke darovanih umjetnina. Upravo će ova zbirka biti u središtu prve jesenske izložbe, Temelj za budućnost – Zbirka darovanih umjetnina Galerije Klovićevi dvori, koja je otvorena 3. rujna i ostaje postavljena do kraja listopada. Zbirka danas broji 115 umjetnina, a nastajala je spontano, darivanjem djela umjetnika nakon njihovih izložbi u Galeriji. U njoj su zastupljeni domaći i inozemni autori, a najvećim dijelom riječ je o djelima nastalima tijekom 20. stoljeća. Najnovija donacija u Zbirci djelo je suvremenog umjetnika i kustosa Zorana Šimunovića. Za ovu izložbu odabrano je pedesetak reprezentativnih radova, što će ujedno biti i prvo cjelovito predstavljanje Zbirke nakon više od četrdeset godina njezina postojanja. Između ostalih, bit će izloženi radovi Ferdinanda Kulmera, jednog od začetnika apstraktnog slikarstva, Vaniština grafička mapa s crtežima Miroslava Krleže, grafička mapa Ivana Picelja te skulpture Vanje Radauša, Kažimira Hraste i Petra Barišića.

Prva izložbena prostorija počinje s Maksimilijanom Vankom, koji je bio profesor na Akademiji, a uz njega su i njegovi učenici Motika, Šohaj i Željko Hegedušić. Iako među njima nema izravnih stilskih dodirnih točaka, zajedno čine svojevrsnu okosnicu vremena u kojem su djelovali. Vanka je, uz Kršinića i Meštrovića, jedan od najstarijih autora u zbirci. Bio je Čikošev učenik, a generacijski se ovi umjetnici nadovezuju na Zbirku Kviz – ističe Markotić. Dodaje i kako su neki od zastupljenih umjetnika još u doba ravnatelja Ante Sorića izlagali u Galeriji Gradec, prostoru koji je u to vrijeme bio zamišljen upravo za predstavljanje zbirki, ali i za donacije općenito. Naime, ideja o osnivanju zagrebačkog Muzeja donacija pojavila se još u vrijeme uređenja kompleksa Muzejsko-galerijskog centra za potrebe Muzeja Mimara na Rooseveltovu trgu, no nikada nije ostvarena. Uoči Univerzijade, 1986. godine, sagrađena je Galerija Gradec, predviđena za smještaj muzejskih službi, ali i za izlaganje brojnih zbirki doniranih Gradu Zagrebu. Mnoge od njih danas se čuvaju u muzejskim depoima jer za njih nema dovoljno prostora u stalnim postavima. Galeriju je projektirao riječki arhitekt Igor Emili, a njezino pročelje krase ostakljene površine s radovima Raoula Goldonija, jednog od najpoznatijih hrvatskih majstora skulpture u staklu. No zbog lošeg stanja zgrade Galerija Gradec već je više od 20 godina zatvorena.

Međutim, izložbe su tek jedan dio posla; kustosi o zbirkama brinu tijekom cijele godine, vodeći računa o njihovu čuvanju, obradi i dokumentaciji. Kada nisu na izložbi, zbirke su smještene u depou, na metalnim izvlačnim policama i u metalnom ladičaru.

U podrumu Galerije sada imamo novouređene depoe koje je projektirao arhitektonski ured Randić + suradnici, pa su osigurani optimalni uvjeti za čuvanje i pohranu umjetnina. Svakoga tjedna obilazimo depoe, provjeravamo temperaturu i vlagu, brinemo o djelima koja se posuđuju, nadopunjavamo bibliografske podatke i fotografiramo zbirke. Mnogo radimo na promociji naših zbirki, čime nastojimo kompenzirati to što nisu stalno izložene – kaže muzejska savjetnica Koraljka Jurčec Kos, voditeljica Zbirke umjetničkih djela akademskog slikara Josipa Crnoborija.

Kad se Crnobori 1998. godine vratio iz emigracije, Grad Zagreb njemu i supruzi Marijani, u skladu s ugovorom o darovanju, dodijelio je na doživotno korištenje stan u Draškovićevoj ulici, a donacija je službeno preuzeta 2002. godine – kaže Jurčec Kos. Posebno vrijedan dio ove zbirke čine zagrebačke vedute i portreti nastali u Hrvatskoj od 1937. do 1944. godine, a ta je zbirka jedna od tri gradske donacije koje su trajno smještene u Galeriji Klovićevi dvori. Na trajnom čuvanju nalazi se i zbirka subotičkog liječnika i kolekcionara Vinka Perčića, kao i zbirka Josipa Resteka, čiji grafički opus zauzima istaknuto mjesto u hrvatskoj grafici 1960-ih i 1970-ih godina.

Galerija Klovićevi dvori od 1993. godine čuva i Zbirku Slavka Kopača, koju je umjetnik za života darovao Galeriji. Iako nije velika – broji 92 djela – zbirka predstavlja Kopačev osebujan umjetnički izričaj, istodobno blizak i nadrealizmu i enformelu, koji je svoj najpotpuniji oblik pronašao u art brutu.

Zbirka Slavka Kopača malena je, ali vrlo vrijedna, dok se Zbirka Oskara Hermana ističe i kvalitetom i kvantitetom – smatra Jurčec Kos. Zbirka Oskara Hermana ujedno je i jedna od četiri zbirke koje su u potpunosti digitalizirane, pa se može pretraživati i online. Zanimljivo je da je struka, kada se razgovaralo o donaciji, smatrala da bi zbirka trebala pripasti Muzeju suvremene umjetnosti, no slikareva udovica Mira Herman ustrajala je u tome da zbirku daruje tadašnjem Muzejskom prostoru. Muzejski prostor tada nije imao dovoljno prostora ni odgovarajući depo, no direktor Ante Sorić smatrao je da je stvaranje ustanove sa stalnim fundusom važno za njezinu budućnost. Zbirka Oskara Hermana danas je zaštićeno kulturno dobro i jedna od najvrjednijih zbirki o kojima Galerija Klovićevi dvori skrbi. Herman je, uz Račića, Kraljevića i Becića, bio član tzv. Münchenske četvorke, a u Zbirci se čuvaju i neka od njegovih najznačajnijih djela, među kojima su i Dječak s bijelom kapom (Autoportret), Majka i kći te posljednja slika koju je naslikao – Tuga, tempera na papiru iz 1974. godine, koja nam približava Hermana kao slikara bliskog poetici Emila Noldea.

U prosincu 2025. na drugom je katu otvoren novi izložbeni prostor Galerije Klovićevi dvori namijenjen predstavljanju djela iz njezina fundusa. Prvi postav obuhvatio je 18 djela iz Zbirke Kviz, jedne od najvrjednijih donacija u novijoj hrvatskoj povijesti, a potom je predstavljena i Zbirka Slavka Kopača. Postav će se mijenjati nekoliko puta godišnje, kako bi publika postupno upoznala što veći dio bogatog fundusa. Koliko su privatne kolekcije važne, pokazuje i činjenica da je gotovo nemoguće prirediti retrospektivu nekog umjetnika hrvatske moderne bez posudbe djela iz privatnog vlasništva. Boris Kviz sa suprugom Jelvom izgradio je jednu od najznačajnijih privatnih zbirki hrvatskog slikarstva 19. i 20. stoljeća. Od 68 djela posebno se izdvajaju dva zaštićena kulturna dobra: Račićev Autoportret i Pet ćutila Vlaha Bukovca, kao i iznimna ostvarenja poput Pod maslinom Jerolima Mišea i Požeške doline Miroslava Kraljevića.

Slika Pet ćutila nastala je u Zagrebu 1897. godine, u zrelom razdoblju Bukovčeve zagrebačke faze, a prikazuje ljudska osjetila personificirana kroz pet idealiziranih ženskih figura. Tijekom povijesti mijenjala je vlasnike, a rješenjem iz 2002. država je osigurala njezin trajni ostanak u Hrvatskoj. Kao zaštićeno kulturno dobro, slika se ne smije trajno iznijeti iz zemlje, dok je za privremeno iznošenje, primjerice radi međunarodnih izložbi, potrebno posebno odobrenje Ministarstva kulture. U slučaju prodaje država ima i pravo prvokupa – privatni vlasnik djelo je najprije dužan ponuditi Republici Hrvatskoj, odnosno nadležnoj županiji, gradu ili općini.

Nekada nije bilo galerija u kojima ste se mogli obratiti posrednicima koji bi vam nabavili sliku ili našli prodavača, nego ste morali sve sami rješavati. Od svih molbi koje sam slao za kupnju slika – a bilo ih je više od 300 – oko 95 posto bilo je odbijeno ili bez odgovora – kazao je prilikom predstavljanja zbirke njezin donedavni vlasnik, sveučilišni profesor Boris Kviz. Do umjetnina se tada često dolazilo izravno od samih umjetnika, pa su tako Kvizovi kupovali djela direktno od Miljenka Stančića.

Naša ljubav prema kolekcionarstvu počela je preko Stančića – njegova djela smirivala su dah i umirivala psihu čovjeka – napomenuo je Boris Kviz, koji je otkrio i da je u to vrijeme Stančićevu sliku mogao kupiti za nešto više od jedne svoje profesorske plaće. Najvrjednije djelo u zbirci već je spomenuti prvi Račićev Autoportret iz 1906./07. godine. Prije nego što je postao dio zbirke Kviz, bio je u vlasništvu kipara Ćirila Mihanovića, koji ga je odlučio prodati nakon razvoda, a za njega je bila zainteresirana i tadašnja Moderna galerija. Boris Kviz istaknuo je i kako tijekom kolekcionarskog staža nikada ništa nije prodao ni mijenjao. Posljednje djelo koje je kupio bilo je Dolina Horvatske Ljube Babića iz 1938. godine, a na njega je čekao – čak 40 godina.

 

Autorica: Lana Bunjevac / tekstove ove autorice potražite na linku

 

Tekst je dio autorskog projekta Darovano gradu, skriveno građanima: sudbina umjetničkih ostavština i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti