Svijest o vrijednosti okoliša

U Umjetničkoj galeriji Dubrovnik 18. lipnja otvorena je samostalna izložba Pejzaži: Uranjanje dubrovačke multimedijalne umjetnice Nives Sertić. Tim povodom razgovarali smo s njom o prirodnim krajolicima i njihovim unutarnjim odrazima, sjećanjima i ulozi umjetnosti.

Nives Sertić dubrovačka je multimedijalna umjetnica čiji rad nastaje na sjecištu osobnog iskustva, prirodnih ritmova i obrazaca te kolektivnih sjećanja upisanih u krajolik. Polazeći od fotografije i filma, razvija interdisciplinarne projekte u kojima istražuje percepciju, vrijeme i odnos čovjeka prema okolišu, pri čemu medij uvijek proizlazi iz same teme rada. Njezin umjetnički izraz oblikovan je u maniri poetskog, odnosno pomaknutog dokumentarizma, kako ga sama naziva. Tako dokumentarnu bilješku istodobno pretvara u prostor kontemplacije, perceptivnog pomaka i suptilne društvene te ekološke refleksije. Kroz fotografiju, video, prostorne instalacije i imerzivne postave Sertić usmjerava na usporavanje i ponovno učenje gledanja. Umjesto spektakularnih prizora, vraća se poznatim krajolicima, svjetlu i svakodnevnim motivima, istražujući kako pogled oblikuje naše razumijevanje prostora, ali i nas samih.

► Kustosica Rozana Vojvoda u predgovoru izložbe opisuje tvoj rad kao intimni osvrt na dubrovački prostor, more i obronke Srđa. Zanimljivo mi je da se kontinuirano vraćaš upravo krajolicima koji su te formirali, mjestima koja su ti istodobno bliska i svakodnevna. U vremenu kada se od umjetnosti nerijetko očekuje potraga za novim, udaljenim ili spektakularnim motivima, ti ostaješ uz isti prostor. Je li to za tebe prije svega osobna potreba, način razumijevanja vlastitog iskustva, ili u tome vidiš i određenu političku ili ekološku gestu?

Nives Sertić: Zapravo vidim sve od nabrojanog. U mom je radu sve to isprepleteno. Mislim da smo generalno, mogu to tako reći, sve otuđeniji kako od okoliša, tako i od samih sebe. Ovi pejzaži nisu samo pogled prema van, nego su zapravo i pogled na unutra/u nutrinu. Koliko god je to meni intimna i bliska tema i pejzaž i okoliš u kojem sam odrasla, zapravo je to i povratak samom sebi od tog generalnog otuđenja. S obzirom na svu digitalizaciju koja nas okružuje, mnogobrojnost i bombardiranje informacijama, umjetnu inteligenciju… zapravo imamo manjak ekološke svijesti.

► Dakle, od tebi poznatih krajolika, zapravo stvaraš neke univerzalne krajolike koji onda služe u neke više svrhe ili donose promatraču introspektivni trenutak…

Nives Sertić: Pa da, nekako se nadam da svi mogu imati autorefleksiju kad to gledaju, da mogu pogledati i izvan sebe i unutar sebe, da počnu promatrati, a time i diviti se i suosjećati okoliš, ali i vlastiti odnos prema i mjesto u tom ogromnom sustavu.

► Tvoji radovi često prizivaju iskustvo uranjanja u prirodu koje bismo mogli povezati s romantičarskom tradicijom. Međutim, za razliku od romantičarskog ideala prirode kao prostora bijega, kod tebe uvijek ostaje prisutna svijest o stvarnom, konkretnom krajoliku i odnosu koji prema njemu imamo. Svoj pristup opisuješ kao „pomaknuti dokumentarizam“. Što taj pojam danas znači za tebe? Može li dokumentiranje prirode istovremeno biti i poetsko i etičko djelovanje?

Nives Sertić: Naravno da može. Vjerujem da ovisi o tome koliko smo svjesni vrijednosti okoliša, odnosno međusobnog sklada s prostorom u kojem živimo. I činjenice koliko nas zapravo prostor određuje. To onda odmah nije prostor bijega, nego svjesni, simbiotični suživot. Mislim da jednostavno ne možeš izbjeći ispreplitanje tih polja jer, ako ti je stalo do okoliša u kojem živiš, to je onda odmah politička gesta. Kako s moje, umjetničke strane, tako i sa strane svakog pojedinca koji živi i djeluje u bilo kojem okolišu. Taj pojam pomaknutog dokumentarizma je moj generalni statement. Kad kažem pomaknut, mislim upravo na to što smo govorile, pomaknut prema političkom, poetskom i etičkom.

Jednako tako razmišljam o pomacima u formi, vizualnim i perceptivnim pomacima slike u koju gledamo, a oni zapravo i proizlaze iz tih mojih stavova i promišljanja. To nikad nisu doslovni, već svima poznati kadrovi, u smislu da su turistificirani motivi s razglednica, ali su opet dokumenti određenog prostora. Nekad je već mala promjena rakursa dovoljna da se ovo postigne i da se gledatelj zapita – gdje je ovo? To mi je posebno zanimljivo i zabavno, jer toliko toga ispred sebe nekad ne vidimo, posebno radi te nametnute (i komercijalne) repeticije motiva.

Rekla bih također da su emotivno obojeni na način da se svatko u njima može prepoznati, nekako je taj transfer emocija nešto što povezuje gledatelja i mene, prenoseći uz to moju perspektivu. A same perspektive su gotovo uvijek, kako sam rekla, na neki način „izokrenute“ od standardnog rakursa i možda nije odmah jasno o čemu se točno radi: npr. radim često s dubinskim kadrom koji prelazi iz mutnog u oštro i obrnuto. To stvara iluziju da prizor nije stvaran, ali nije riječ o tehničkoj igri, nego i o komentaru kako naše oko kao instrument funkcionira, kako promatramo –konstantno na isti način izoštravamo sve što gledamo – malo blizu, pa malo daleko, samo to radimo nesvjesno tj. bez da to primjećujemo.

► Možeš li malo objasniti ovaj dio „iz mutnog u oštro“? Što to znači u procesu fotografiranja? Što točno radiš?

Nives Sertić: Na primjer, u fotografskoj sekvenci Ura vremena pratim jednu vremensku liniju gdje se boje u prirodi tijekom oluje mijenjaju. Tema je to koja me jako zanimala, ali – filmski i narativno. Zanimao me ovaj međuprostor između medija filma i fotografije, pa promjena boje i što je to kontemplativnost u promatranju nečega sat vremena te kako o tome pričati. Sat vremena, 60 fotografija poredanih kao timeline.

S druge strane, u seriji u kojoj se bavim limunima i narančama, zanimalo me istraživanje boje kao formativnog elementa. Zamućivanjem sam htjela ekstrahirati boje, provesti neku vrstu destilacije, izvući esenciju, nešto poput stvaranja esencijalnog ulja ili, na kraju, prenošenja mog sinestetičkog i stvaranja istog iskustva u gledatelja. Kad promatramo te voćke zimi, zajedno s burom, hladnim zrakom i zimskim svjetlom, njihove boje i mirisi skupa postaju oštriji i nekako prenose taj intenzitet s jednog osjetila na drugo.

► To me zapravo podsjetilo na koncept umjetničkog paviljona Your black horizont na Lopudu, gdje smo se i upoznale. Ograničavanjem dijela osjetila i vanjskih podražaja, tzv. djelomičnom senzornom deprivacijom, pokušava se istaknut neko drugo osjetilo. Hodanjem mračnim prostorom i u potpunoj tišini, sva pažnja se usmjerava na taj horizont. Kod tebe se možda radi o usmjeravanju na unutarnje podražaje, odnosno na uranjanje u samog sebe?

Nives Sertić: Da, baš tako! Uranjanje je moj cilj, ali i sam dio procesa mog rada, koji je nevidljiv. Promatram nešto što se događa u mojim mislima ili ispred mene i onda tražim način kako to objasniti prvenstveno sebi i onda prenijeti drugima fotografijom, videom i sl. tj. kako to zabilježiti i nakon toga izložiti da se osjeti u samom prostoru, da prostor i postav dodatno pridonesu samom radu.

► Obje imamo iskustvo života u Dubrovniku i izvan njega, pa se možda možemo osvrnuti na nešto što je teško objasniti onima koji ovdje nisu živjeli – specifičnu kvalitetu svjetla i atmosferskih uvjeta ovog prostora. Čini mi se da svjetlo u Dubrovniku nije samo vizualna činjenica nego gotovo stanje svijesti koje utječe na ritam života, percepciju prostora i način promatranja. Fotografija jest bilježenje svjetla, odnosno nekad i nedostatak svjetla, ali u tvom radu ono zapravo postaje jedan od protagonista.

Nives Sertić: U svakom radu ima više slojeva koji me zanimaju. U Uri vremena bilježim protok vremena i promjene u bojama i svjetlu. Slično činim u videu stabala gdje sam čekala taj trenutak ulaska i izlaska svjetla u kadar. Snimala sam toliko dugo koliko sam osjetila da je to točno ono što sam htjela i rad je izložen bez naknadnih intervencija, čisti sirovi kadar koji priča o svjetlu. Ono što sam htjela ispričati je moje razmišljanje o tome što je fotografija, što je film. Taj rad zato smatram proširenom fotografijom. Radi se o statičnom, fotografskom kadru u kojem promatramo mijenjanje svjetla. Ta promjena se mogla zabilježiti i dugom ekspozicijom u mediju fotografije, ali snimanjem videa sam htjela da taj proces duge ekspozicije bude vidljiv, da ga se može promatrati u vremenu kako nastaje i nestaje. Na taj je način lakše postati svjestan tog procesa i u prirodi i u mediju.

► Mogu to i potvrditi! Dok sam pisala pitanja za ovaj naš razgovor, pored pitanja o stablima sam stavila upitnik jer nisam bila sigurna je li to video. Svaki put kad bih prošla pored rada, vidjela bih isti kadar pa sam na kraju otišla zastati pred radom i provjeriti miče li se.

Nives Sertić: Da, protok vremena je teško opaziti, nije opipljiv. Puno mojih radova govori o vremenu. Stvarno moraš stati i malo se zagledati da postaneš svjestan jako sporih pomaka. Isto kao kad si na plaži pa se sjena miče. Primijetiš da si na suncu ili da si u sjeni, a ono između ne. Kao dijete me užasno zabavljalo promatrati tu sjenu koliko se brzo, odnosno sporo kreće, da bih kasnije shvatila da zapravo gledam samo vrijeme.

► U našem razgovoru za portal Suvremena hrvatska fotografija prošle godine govorile smo o fokusiranom i kontemplativnom promatranju kao jednom od ključnih izvora tvojeg rada. Nova izložba okuplja cikluse nastajale tijekom sedam godina, ali bez obzira na medij ili motiv, čini se da svi proizlaze iz sličnog iskustva dugotrajnog promatranja. Kako se taj proces razvijao kroz godine? Čini da je ta potreba za usporavanjem ostala konstanta, je li se nešto promijenilo?

Nives Sertić: Pa zapravo i ne, nije se ništa promijenilo, bar ne u ovom ciklusu, iako u novim radovima koje sam tek započela, unosim dodatnu dimenziju pokreta, dinamike i transa, ali to ima izvor zapravo baš u potrebi za usporavanjem i uzemljivanjem, što zvuči kontradiktorno, ali je točno – što si više u pokretu, u prepuštanju, to moraš više biti svjestan i uzemljen, fokusiran da „ne padneš“. Baš mi je super da me to pitaš, nisam nikad o tome razmišljala. Znači, ništa se nije promijenilo, nego se samo prelilo da to isto radim na drugim mjestima, s drugim motivima, i čak izvan okvira umjetnosti. Shvatila sam da je to potreba koju prije nisam primijetila, već je taj statement postao osvještavanje. Mislim da je cijela dubrovačka umjetnička scena, ali i cijeli ovdašnji mentalitet prožet/određen promatranjem i kontemplacijom. I odlično mi je razgovarati o toj potrebi. Jedino što se promijenilo u mom pristupu je razina svijesti, to prelijevanje u druga područja. Ako to uspijem prenijeti gledateljima i na neki način oplemeniti njihov život, uspjela sam u svojoj ideji.

► Postav izložbe vizualno je pročišćen, no ipak bez osjećaja praznine. Izložbu otvaraš serijama Ura vremena i Promatrači, koje se mogu čitati kao dvije strane istog iskustva. U jednoj uranjaš u krajolik, dok u drugoj promatraš ljude koji promatraju krajolik. Kako je nastala ta promjena perspektive? Što te zanimalo u samom činu gledanja i može li promatrač postati jednako važan motiv kao i prizor koji promatra?

Nives Sertić: Mislim da su promatrači na radovima utjelovljenje svakog promatrača mojih radova. Svi su slikani s leđa pa se može činiti kao da gledaš samog sebe kako gledaš rad ili sebe kako gledaš taj pejzaž koji je unutar fotografije gledan. U nekom trenutku mi je zafalila ljudska figura u cijelom ciklusu Pejzaži. Uvijek drugima prenosim što ja vidim, bez da me se vidi tj. bez da se vidi protagonista, pa mi je postalo zanimljivo snimit fotografiju osoba koje kontempliraju i promatraju, koje rade točno ono što i ja radim, samo što ja uz promatranje i snimam. Kao jedna vrsta demistifikacije, ali i duplog pogleda. Na fotografiji vidimo i promatrača i promatrano. Nešto kao Lutalica iznad mora magle Caspara Davida Friedricha.

U prvim Pejzažima u Pogonu  u Zagrebu, to bivanje u samom motivu sam dodatno naglasila baš tim gotovo Friedrichovskim postavljanjem niske magle na pod jer nekako kad ti nestane vizura tla pod nogama, dobiješ dodatni osjećaj prostora, prostornosti i onoga u što gledaš, donekle si u nekom surealnom i lebdećem prostoru, skoro kao u avionu, ali to ti izoštrava dodatno percepciju kao promatraču.

► Sami dizajn vizualnog identiteta izložbe poigrava se simbolikom izložbe kao oftalmološkog pregleda, funkcionira kao svojevrsna vježba gledanja, kao da već na ulazu sugerira kako problem nije u krajoliku nego u našem pogledu na njega. Nameće se pitanje možemo li ovu izložbu čitati i kao pokušaj korekcije percepcije u simboličkom smislu. Kao poziv da ponovno naučimo gledati prostor koji nam je toliko poznat da smo ga prestali primjećivati.

Nives Sertić: Naravno, rekla bih da se radi o pokušaju rekalibracije vlastitog sistema i onog što zovem dekolonizacijom pogleda – udaljavanja od svih „gadget“- nametnutih, turistificiranih i komercijalnih sadržaja/pogleda, kojima se i vlastitom privolom prepuštamo da nas koloniziraju, te da se vratimo korištenju vlastitih osjetila. Iako termin dekolonizacije zvuči poprilično oštro, zapravo je jako precizan u teoretskom smislu – jer je upravo kolonizacija (i u vizualnom smislu) nametala svoj iskrivljeni kut gledanja nekog ili nečeg u svrhu stvaranja željene percepcije svijeta. U ovom slučaju ne dekoloniziramo i ne rekalibriramo „cijeli Svijet“, što zvuči teško poput nekog utega, nego sebe i doseg svojeg pogleda na van i na unutra, mikrolokalno, ali zapravo jednako jako i jednako vrijedno.

► Velika video instalacija 3 od 10, stabla, koju smo maloprije spomenule, uvodi novu perspektivu poznatog prostora. Rad nastaje iz vrlo jednostavne situacije promatranja stabala na koja gledaš kao na pojedinačne organizme, kao dio krajolika i kao svojevrsne svjedoke vremena. Možemo reći da je ova serija svojevrsna oda postojanosti, prisutnosti i slojevima sjećanja koje upisujemo u krajolik. Što se otkriva kada jednom poznatom prizoru posvetimo toliko vremena i pažnje?

Nives Sertić: Već smo o videu pričali prije iz rakursa mojih razmišljanja o medijima fotografije i filma. S druge strane, video je nastavak promatranja i razmišljanja zašto su mi ta stabla bitna. Počelo je kao ciklus fotografija, pogled na moj osobni landmark, markacija nekog poznatog okoliša, nečeg što je moje, kroz što osjećam, što vidim od doma. Video je sniman iz gruškog zaljeva, s lapadske obale. Moja prva sjećanja su ta stabla, od kada sam imala tri godine. Živjeli smo u Lapadu i gledala sam ih, zatim smo se preselili u Gruž i trenirala sam jedrenje pa sam išla svaki put preko Batale i opet ih gledala. Uvijek su bila prisutna. Ona nose cijelu priču okoliša i promjena u tom okolišu, mog odrastanja i svijesti o tom životnom procesu, ali i prostoru u kojem se događa. Zatim sam 2017. tijekom prve izložbe na ovu temu u Lazaretima preko radija pozvala ljude da mi ispričaju svoja sjećanja. I poslije su mi ljudi prilazili i govorili o svojim uspomenama. Neki su čak stablima davali nadimke. Tako je nešto što sam vidjela kao vrlo intimno i osobno, shvatila da je bitno i kolektivno, ali opet i kao zbroj niza osobnih i intimnih momenata. Nekako onako kako sam jednom zapisala – stabla su moj stroj za mjerenje vremena, ja sam zajedno s njima izrastala i rasla.

► Dakle, zaista nisi jedina kojoj su ta stabla obilježila život. Nastavljamo šetnju izložbom. Na drugom katu nalazi se velika polukružna metalna konstrukcija koju si sama projektirala, a koja nosi video uzburkane morske površine. Riječ je o radu koji istodobno funkcionira kao skulptura, ekran i prostorna intervencija, svojevrsno spajanje skulpturalnog i filmskog jezika. Kako si došla na ideju da video ne treba ostati zatvoren unutar pravokutnog ekrana?

Nives Sertić: Ideja je bila okrenuti se prostorno otvorenom filmu. To je na neki način najbliže proširenom kinu, gdje se osjeti i prostor i kadar, kao kino kroz koje se možeš kretati. Jako volim radit s prostorom, osjećam ga. Do ideje te konstrukcije je došlo iskustvom izložbe u kružnom prostoru tvrđave Bokar, gdje ta forma dodatno nekako „zagrli“ i uroni osobu u sliku da je osjeti cijelim tijelom. More je snimljeno dubinskim kadrom kojeg većinom vidimo mutnog ili mutnijeg, a pojavom prednjeg plana postaje oštar. Kako se time zagledavamo u more koje se kreće, možemo osjetiti laganu mučninu.

Ideja oblikovanja ovakve prostorne instalacije osim iz studiranja filma, dolazi i iz rada na plesnoj i kazališnoj sceni u mojim dvadesetim godinama, ali i recentno (upravo sam se vratila sa svoje treće po redu rezidencije u Cite des Arts u Parizu, gdje sam radila na i prezentirala zajedničko istraživanje s američkom koreografkinjom i plesačicom Laurel Jenkins i glazbenikom Matthew E. Taylorom), gdje sam zavoljela scenski pokret i koreografiju, ali i scenografiju. Inspirirana time stvaram prostor u kojem sudionik nije pasivan, nego ima izbor kretanja, iako ga prostorni raspored elemenata donekle usmjeruje i koreografira.

► Ta otvorenost je vidljiva i u prostoriji u kojoj izlažeš ciklus Na izvoru, Ombla. Tamo pozivaš posjetitelje da sjednu, zadrže se i provedu vrijeme pred prizorima vode. U vremenu ubrzane potrošnje slika takva gesta je gotovo radikalna. Može se reći da stvaraš uvjete za pažnju, možda čak i da uzimaš na sebe određenu društvenu ili ekološku odgovornost umjetnosti.

Nives Sertić: Mislim da je jako bitno govoriti o toj pažljivosti i prema pojedincu i prema okolišu. Kroz poetske radove jednako kao kroz direktne političke i građanske akcije. A usporiti do razine da sjedneš i promatraš sam protok vremena znači biti sporiji od samog vremena, znači gotovo skroz se zaustaviti, a to danas jest vrlo radikalno, pa čak i u kontekstu muzeja koji od tebe već traži određeno vrijeme i pažnju.

Iako ne bih rekla da je ovaj ciklus primarno aktivistički ili društveno angažiran, apsolutno ima te elemente. Ovdje na ovaj, jako nježan način. Najviše kao elemente prisutnosti i svijesti o odgovornosti i odnosu prema okolišu, nego kroz doslovno podcrtavanje toga u samom vizualu. Zapravo, u slučaju ovog rada, kroz upravo tu pasivnu (ne)akciju samog posjetitelja kojeg se traži da sudjeluje tako da se odrekne kretanja i ostane u samoj vremenskoj prisutnosti.

Htjela sam učiniti rad kao posvetu Dubrovniku, dubrovačkom vodovodu i cijeloj našoj kulturi, koje ne bi bilo bez starog Onofria i njegove ekipe koja je sagradila to renesansno građevinsko remek-djelo. Da nije bilo njihovog projekta kad su pučevi, tj. bunari, presušili, jednostavno ne bi bilo Dubrovnika kakvoga mi poznajemo, ne bi bilo ove kulture, ne bi bilo nas. On još i dan danas (po)stoji, kao funkcionalni spomenik samoj civilizaciji, ali i kao napomena našoj ekološkoj svijesti – naime, vodovod kao svoju osnovnu mehaniku koristi samo nagib tj. gravitaciju.

S druge strane, tu je i tema izvora, vrela, kao metafore životne energije i toka, ali i neke primarne, pokretačke snage. Tu energiju, koja  je i zanos i trans, pokušavam uloviti i prikazati u samim snimkama i dugačkoj vertikalnoj projekciji koja izvire iz stropa. Tu, ispod tog energetskog slapa, stavljam vreće za sjedenje kao neko kamenje u rijeci na kojima možeš sjesti i odmoriti, dopustiti toj izvorskoj vodi da te odjednom i zaustavi i odnese.

► Želiš li možda nešto reći o samim prizorima? Izložena su dva video rada koja su reproducirana na ekranima i jedna projekcija, reproducirana na platnu koje visi sa stropa kao slap te se preljeva po tlu. Kadrovi su pomični, ali vrlo malo pomični, gotovo statični. Moram reći da promatrajući te prizore osjećam čisto zadovoljstvo, sreću i neki mir. Mislim da zaslužuju par riječi.

Nives Sertić: Ovi radovi, kao i ostali, imaju temu protoka vremena u sebi. Obilježeni su sporim mijenjanjem oštrine, tako da se vide svi ti slojevi od površine do dubine koju mi, zapravo i promatramo kad stojimo i gledamo u more ili vodu. To mi je jako zanimljivo promatrati. Kad gledaš u jedan dio, drugi ti se zamuti. I to sam pokušala zabilježiti u radu. Što se tiče već spomenutog „slapa“, radi se o site-specific vertikalnoj instalaciji koja je nastala baš za tu prostoriju u galeriji. Bilo mi je važno da postoji ta oštra granica između tkanine i stropa, dok se kasnije on prelijeva – gubi se, ponire, otječe dalje…

Vertikala nije ovdje postavljena kao imitacija slapa, nego više kao neka ideja toka, tečnosti koja kreće iz izvora dalje, ali najviše tom jako visokom formom traži od posjetitelja da sjedne, skroz se zaustavi i prepusti u poluležećem položaju, suprotno od poziva na kretanje u centralnoj prostoriji gdje je polukružna projekcija mora.

Ostali prizori na ekranima su niz bližih kadrova i detalja u kojima možemo promatrati taj izvor iz još par uglova. Također tu je i video samog izvora prema kojem sam i došla do termina pomaknutog dokumentarizma. U toj snimci je najbolje nejasno što je što i što je gore, a što dolje, ona izgleda kao neka prefotošopirana fotomontaža ili dupla ekspozicija, a zapravo je čista dokumentarna snimka. Ono što vidimo zajedno je ono što se reflektira o površinu kao i ono što je ispod površine, što skupa u toj mirnoći izvora izgleda nadrealno, a zapravo je upravo po meni dokaz koliko malo svjesno promatramo i primjećujemo takve čudesne stvari oko sebe, koliko nismo prisutni.

► Izložba završava mračnom prostorijom u kojoj odmah s ulaza usmjeravaš promatračev pogled na 4 fotografije limuna i naranče. Radi se o radovima iz serije U đardinu ispod i između koju si započela 2019. i baviš se njome još i danas. Također, na jedinom bijelom zidu reproducirano je kretanje crvenog objekta koji se kreće s lijeva na desno, odnosno s istoka na zapad u ciklusu od deset minuta, a ispred zida postavljene su fotelje za posjetitelje. Boravak u prostoru tako se postupno pretvara u promatranje svjetla i kretanja.

Nives Sertić: Ta zadnja prostorija je obojena u crno s idejom da se bavi prvenstveno svjetlom, u barokno kontrastnim uvjetima da bi to svjetlo, boje i oblici izašli van. Kad gledaš te oblike u mraku, oni postaju svijetle točke. Videi mutnih, „destiliranih“ limuna i naranča na vjetru, ovdje daju pomalo razigrani kontrapunkt za prva dva fotografska diptiha koja su i u mediju i u dojmu puno statičniji i fokusiraniji.

Dužinom prostorije dominira projekcija koja traje 10 minuta, a napravljena je tako da sam uzela motiv limuna i apstrahirala ga do točke/kugle tj. do simbola topline, sunca, kretanja i vremena – ali opet tog vremena koje nije lako primijetiti. Na kraju se moramo ponovno zaustaviti, stati, ponovno postati „sporiji od vremena“. Samo tako možeš vidjeti kretanje tog odjednom, u percepciji ogromnog vremenskog svemirskog tijela.

 

Razgovarala: Dora Lučić / tekstove ove autorice za Vizkulturu pronađite ovdje