U Galeriji Bernardo Bernardi do 22. rujna otvorena je izložba Godišnja doba duše tekstilne inženjerke, umjetnice i osnivačice Instituta za održivu modu, Ivane Biočine. Kako u predgovoru piše Lea Vene, izložba reflektira modele rada Instituta u okviru kojeg Ivana Biočina već godinama precizno i posvećeno djeluje u mediju tekstila. Izložba otvara procesualni pogled u sve aspekte proizvodnje tekstila i odjevnih predmeta kroz direktni dijalog s prirodom. Suradnički odnos s prirodom iz koje crpimo sirovine i boje postavlja se kao osnova razumijevanja intimnog odnosa tekstila, tijela i kože. Proizvodnja i sam čin nošenje odjevnih predmeta povijesno je zapravo duboko utkan u našu svakodnevicu, a rad Ivane Biočine teži iznova osvijestiti i uspostaviti te iščezle veze. Izložba otkriva sve one nevidljive, nepoznate i zaboravljene korake u proizvodnji tekstila i odjevnih predmeta. Tehnike proizvodnje tekstilnih vlakana isprepliću se s metodama prirodnog bojenja kako bi nas dovele do vizije odjevnih predmeta koji objedinjuju niz održivih principa rada.
Izložba se može pogledati svakog radnog dana od 8 do 20 sati, a subotom od 8 do 15 sati. U sklopu izložbe 17. rujna od 17.30 do 19 sati u Galeriji Bernardi održat će se radionica Kružno stvaranje prirodnim bojama na kojoj će se istraživati stvaralački proces kroz ritmove i cikluse prirode. Više informacija ovdje.
U nastavku čitajte razgovor koji je za našu rubriku Savjet pita s Ivanom Biočinom vodila Ksenija Foretić.
► Ako pratimo povijest svijeta kroz povijest tekstila, vidimo poveznicu s načinom života, geografski uvjetovanim procesima, vidimo nastanak materijala iz dostupnih resursa. Kada bismo taj model preslikali na današnju situaciju, što bismo dobili? Kakva tekstilna rješenja nude današnja vremena i mjesta?
Ivana Biočina: Poopćeno gledano, ako bismo pokušali opisati trenutačno vrijeme i mjesto, preslikati i oslikati današnju situaciju, gdje se nalazimo kao kultura, ali i kad bismo promatrali dostupne resurse, prvo što mi, bez premca, pada na pamet jest– otpad. Znamo to svi mi koji smo u industriji, a danas su, čini mi se, svi počeli osvještavati gdje se nalazimo i u kakvim izazovima. U gomili smo otpada, kao posljedica materijalizma koji nam je potpuno obuzeo i oduzeo duh. No rekla bih i da se svijet u ovom desetljeću razlomio na jasnu dvojnost. Kao odgovor na izazove u kojima se nalazimo stvorio se procjep, to jest stvorili su ga ljudi, tihu pobunu. Reakcija je to tijela i duha na krizu i opasnost. Obrtnici i umjetnici počeli su se udruživati i odvajati od tog „starog”, koje guta sve pred sobom. Diljem Europe i svijeta bujaju pokreti koji pokušavaju neovisno uzgajati hranu i tekstil, stvarati, raditi, sve u duhu jednostavnosti zajedništva. Pa uz prvotni, opći odgovor, mogu ponuditi još dvije slike vremena i mjesta pred nama, dvije strane rascjepa; jedna je ona „starog”, koje se guši u poliesteru i njegovoj sestri blizanki, zaogrnutoj zelenom ekološkom marketinškom manipulacijom, recikliranom poliesteru. Druga oslikava „novo”, koje zapravo prepoznaje da se od početka povijesti svijeta naše potrebe nisu toliko promijenile: i dalje nam je potrebna zajednica, priroda, nebo, zemlja, voda, dobra hrana, dobri predmeti izrađeni rukama, i dalje je potrebno sanjati i stremiti nečemu većem od nas, biti usmjeren prema službi, i dalje nema boljeg od lana i konoplje ljeti, vune zimi. Možda je to najbolji opis vremena u kojem živimo, ekstremi koji stoje jedan uz drugog podijeljeni rasjelinom stvarnosti.
► U kontekstu vremena i prostora, kako je i zašto nastao IOM (Institut održive mode)?
Ivana Biočina: IOM je nastao upravo kao osluškivanje i prepoznavanje duha vremena, početkom ovog desetljeća, kad je održivost došla u takozvani mainstream i kad je postalo moguće živjeti i raditi, a da niste vezani za grad i poslovne prostore, kad se sve ubrzano, preko noći, promijenilo. Prepoznala sam da se otvorilo mjesto za istraživanje novog oblika rada i stvaranja, održivog, hibridnog. Mene, na kraju, oduvijek u srži i zanima kako mi, koji se bavimo stvarima izvan jasnih granica, možemo posložiti život, da bude dobar, u službi zajednice, da njeguje vrijednosti koje uzdižu i da, na kraju, možemo normalno i dostojno živjeti od poštenog rada. Jasnog odgovora nema, moramo se prilagođavati vremenima koja se ubrzano mijenjaju, ali važno je znati da se svi zajedno u globalnim okvirima nalazimo na istom mjestu i s istim izazovima, koliko god se činilo da je negdje drugdje trava zelenija. Unutar smo sustava koji je krut, trom, ne voli neovisnost, ponekad je ni ne razumije, i svaki se dan može činiti kao borba, ali na sve valja gledati kao na izazov koji je prilika za razrješenje. Rekla bih, savršen zadatak za otvorene ljude koji znaju usmjeravati i rješavati kreativne probleme, zato se promjena upravo i događa u zajednicama koje njeguju majstorstvo i zanat.
► Materijal je važno poglavlje na izložbi u Galeriji Bernardo Bernardi. Kroz povijest također pratimo otkrivanje i razvoj novih materijala, tehnika, tehnologija. Na koji način se vi bavite materijalom i zašto je materijal toliko važan? Jer, danas se čini da živimo u izobilju. Je li doista tako?
Ivana Biočina: Sve počinje od sirovina, u koju god industriju zašli, i koliko god se činilo da je danas sve u eteričnim digitalnim sferama, prvi su korak, i posljednji, sirovine. U tekstilu, bilo u industriji ili u malim radionicama, ciklus započinje sa sirovinama i završava s otpadom, i to su dva najvažnija koraka i najveći izazov. Danas bismo pak mogli reći da je sve manje dobrih sirovina, a sve više lošeg otpada. Možemo se vratiti na početak i opet ustvrditi da živimo u izobilju – otpada. Europa, a time i Hrvatska, više nema primarnu proizvodnju, pa ste kao proizvođač, obrtnik, dizajner ili umjetnik opet samo potrošač: da biste nešto izradili, morate uvoziti i kupovati sirovine i materijale i nikad se ne možete u potpunosti izvući iz čarobnog kruga ovisnosti, to jest postati potpuno neovisni. Ponekad mi se čini da smo svi uvjereni da sve naše probleme može riješiti jedino nova tehnologija, još novija, dosad neotkrivena, i time sve prebacujemo na neku bližu ili dalju budućnost, umjesto da se pozabavimo onim što je ispred nas. Usto, sad već znamo što nam sva ta nova tehnologija čini, i što čini djeci i mladima, iako nitko nije izuzet iz oblikovanja vjerovanja algoritmom. Sa svoje strane, koliko mogu, trudim se održati znanje prirodnog, lokalnog tekstila na životu, s obzirom na to da sam i sama za života posvjedočila nestajanju dijela umijeća unutar jedne generacije, pa sam morala posezati izvan Hrvatske, i za sjemenom i za učenjem. Opet se mogu vratiti na početak i reći, koliko god tehnologija išla naprijed, ni nakon četrdeset tisuća godina, otkako smo se počeli ukrašavati i zastirati naša tijela tekstilom, nije i neće biti smišljeno ništa bolje od onog što nam je već Bogom dano, od vune, lana i konoplje.
► Tekstil je materijal koji nas obavija, fizički nam je ujedno najbliži, a predstavlja i barijeru, svojevrsnu ovojnicu i zaštitu od ostatka svijeta, fizičku i vizualnu. Često i u izravnom kontaktu s kožom. Koje zahtjeve treba ispuniti kako bi bio što funkcionalniji, u smislu osnovnog materijala i procesa?
Ivana Biočina: Možda kao odgovor mogu prenijeti iskustvo rada, to jest ono što uvijek iznova čujem od ljudi koji su ponekad cijeli život proveli u brzomodnim poliesterima i viskozama, pa su isprobali dobar, kvalitetan, prirodan tekstil. Jer najveća promjena se događa iskustveno, osjeti se na koži, na tijelu i u duhu. To su ponekad velika otkrića, žena se, recimo, prvi put osjeća ugodno u vlastitoj koži, i više ne može zamisliti nekvalitetan materijal na sebi. Ili spoznaja mlade žene koja se bori s bolešću ili neplodnošću da joj endokrini sustav truje toksična odjeća koju nosi. Mislim da nije potrebno nabrajati sve prednosti prirodnih materijala, to je nešto poput toga kad nakon cijelog života koji ste proveli jedući rajčice iz supermarketa, prvi put pojedete rajčicu koju ste sami uzgojili. To su iskustva koja se jedino mogu prikazati uz anđele, sunce iznad glave i svečani pjev: Aleluja! To zaista jesu trenuci kad padaju kulise i lažni zidovi u koje smo smješteni, i vidimo srž, život koji buja i teče. Tekstil je spona s prirodom, s umijećem, zaštita i nešto što nas čuva, uzdiže, pomaže da se osjećamo i budemo bolji, služi da bismo se približili bilu života, a ne udaljili.
► Boja je također važan dio tekstila. U kojim je bojama svijet tekstila najugodniji i najodrživiji?
Ivana Biočina: Sve boje vrta, šuma i livada valja staviti na sebe! Naravno, toksičnost konvencionalnih bojila posebna je tema, a i prirodno bojenje troši velike resurse da bi se obojio materijal. Stoga je odgovor uvijek negdje u sredini, u malom. Sve što ide izvan granica i u masovnu proizvodnju, zakoračit će izvan održivosti. Najugodnije je i najodrživije u prirodnim bojama sirovina, ali tu je i pregršt prirodnih boja koje možemo ubrati ili uzgojiti, poput indiga. Valja pratiti i istraživati boje tijekom sezona, nema većeg užitka nego promatrati kako se boje mijenjaju, rađaju, cvjetaju, pupaju i zatim opet odlaze u zemlju i pepeo. Trenutačno se u prirodi može pronaći jedna od omiljenih mi boja – abdovina (Sambucus ebulus). Duboka, puna ljubičasta koja zbori užitkom: stiže bablje ljeto, stiže jesen. Priroda nas uvijek vodi tamo kamo trebamo poći.
► Važan dio rada ulažete i u istraživanje starih materijala. Koliko se vide promjene kroz vrijeme u istim osnovama?
Ivana Biočina: Tekstil pripovijeda mnoge priče i čim spomenete tekstil, netko će zasigurno posegnuti u stari ormar i početi vaditi bakinu konoplju te prikazati svu svetost tekstila. U tekstil su utkane, povrh svega, ženske priče, a promjene u osnovama kazuju da je unutar generacije nestalo znanje i tkanje, uvjerili su nas da je predenje vune na selu nešto seljačko, zastarjelo, a da je moderno i znak napretka otići u grad i raditi u tvornici ili tvrtki. Ma da, i tu se vidi obrat, znamo se šaliti i reći da su danas u selu bogataši, a siromasi su u gradu. To je taj obrat, rezultat industrijske revolucije koja je počela napretkom u tekstilu: prve su tvornice svijeta bile upravo tekstilne tvornice. Oduvijek sam bila zagovornik ideje da je u tekstil zapisana naša cijela povijest, a pogotovo ona koja je danas naša stvarnost, naslijeđa industrijalizacije. Isto tako, iz iskustva mogu reći da ta spona koju imamo s prirodnim tekstilom, ma koliko se vremena mijenjala, ne jenjava. I dalje žene čuvaju platna i čipke svojih baka, muškarci predmete očeva i djedova, a djeci se, kad god radim s njima, zasjaje oči pri pogledu na prirodne boje i koprivu. Usporedno, već se kod gradske djece, ali i kod odraslih, koji ne odrastaju i ne žive u blizini prirode i vrta, može primijetiti da se ta spona proteklih godina naglo stanjila. Sve se to vidi u radu s tekstilom, i u radu s ljudima. Vezani smo sponama u tkanju, niti smo koje tek zajedno čine punu sliku života.
► Tekstilna industrija prošla je mnoge transformacije, u Hrvatskoj je gotovo nestala, a u ostatku svijeta kao da se proizvodi više nego ikad. Kako u industriju implementirati principe održive mode?
Ivana Biočina: Glavno je pitanje, gdje se proizvodi? Zasigurno se ne proizvodi u Europi, pa ni na cijelom takozvanom Globalnom Sjeveru. Proizvodi se na Globalnom Jugu kao posljedica tranzicije koja je započela industrijalizacijom, posebice sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad se proizvodnja počela spuštati s Globalnog Sjevera na Globalni Jug. Hrvatska se nalazila taman usred te tranzicije, pa smo sedamdesetih bili jedna od prvih linija premještanja, proizvodili smo za Zapadnu Njemačku, proizvodili smo još i osamdesetih, a devedesetih godina počela je devastacija, i to ne samo tekstilne industrije. Cijela se priča nekako završila, rekla bih, prošle godine, sa zatvaranjem još onih nekoliko preostalih (brzo)modnih tvornica, kad smo s ulaskom u eurozonu postali preskupi za proizvodnju (i za život). U masovnu, brzomodnu industriju nije moguće implementirati principe održive mode: kad je jedini cilj rast, neprestani rast, dođemo do mjesta gdje se nalazimo, u gomili otpada, gdje za nas proizvode ljudi na drugoj strani Zemlje, jer tamo brendovi Globalnog Sjevera mogu zaobići regulacije vezane za proizvodnju, radnike, predmete i okoliš. Pa smo umjesto dobrim predmetima zasipani otpadom zapakiranim u zelenu ekološku marketinšku manipulaciju, europskim proizvodnim i potrošačkim zakonima koji nemaju nikakva smisla, osim da uklone i ono malo neovisne proizvodnje koja je ostala – sve to svakodnevno vidimo kao potrošači i kao proizvođači. Kao i svaka bolest i ovisnost, trenutačni način masovne proizvodnje zahtijeva promjenu, a jesmo li za promjenu spremni ili nismo, svatko ponaosob zna, jer svaka konzumacija, bilo proizvoda, usluge ili sadržaja, glas je za budućnost: hoće li ona biti zatrpana gomilom otpada, gdje ćemo probleme uzaludno rješavati neprestanim konzumiranjem, ili će biti usmjerena na čovjeka, zajednicu, život.
► Odijelo ne čini čovjeka, ali mnogo govori o njemu. Što nam govori situacija na ulicama gradova?
Ivana Biočina: Temelji mode, u obliku u kojem je danas poznajemo, postavljeni su tijekom industrijske i Francuske revolucije, a temelj industrije leži na ideji koja stoji iza mode. Moda znači novo. Isprva je označavala novo društvo, novi sloj građanstva, onaj koji, bez obzira na podrijetlo, može postati što god želi. Novo odijelo stvorilo je novog čovjeka. U većini slučajeva, međutim, samo je oponašalo izgled stare aristokracije, uz malu izmjenu, dovoljnu da se istakne i označi kao nešto novo. Odjeća je označavala nova razdoblja, iako je zapravo uvijek više označavala odvajanje od staroga. Stoga moda, više nego najavljivanje novoga, uvijek znači – odvajanje. Bilo da je riječ o novim građanima koji se žele odvojiti od stare aristokracije, novim generacijama koje se žele udaljiti od svojih roditelja ili skupini mladih ljudi koja se želi ograditi od druge skupine mladih ljudi. To je srž mode. Budući da će se uvijek pojaviti nova, mikro ili makro skupina koja se želi odvojiti od nekoga, moda neprestance ima plodno tlo za žetvu svega što sije. Utoliko, moda i danas na ulicama priča istu priču staru više od dva stoljeća – o ljudima koji se žele izdvojiti, a zapravo samo oponašaju. Stara ideja oponašanja, novi lošiji materijali. Na ulicama vidimo industriju koja se izgradila na zadiranju u ljudsku nesigurnost i uvjeravanju da nismo dovoljno dobri i vrijedni onakvi kakvi jesmo, već sve probleme možemo riješiti novim predmetom.
► Upravo u ime održivosti pojavljuju se novi materijali, od posve novih vrsta sirovina. Koliko je to održivo?
Ivana Biočina: Na početku rada revno sam pratila sve inovacije, kupovala, istraživala, isprobavala, a i na svakoj se konferenciji uvijek pojavi najmanje jedno izlaganje s novim sirovinama. Moje je iskustvo da su to uvijek ili primjeri gdje netko gura i gradi sebe i projekt (bilo da je riječ o startupu ili instituciji), ili je pak nemoguće uzorke prenijeti u realni sektor, ili su izrađeni na neodrživim temeljima (male količine materijala s puno potrošenih resursa), a počesto je riječ i netransparentnosti, pa ne možete dobiti točan sastav materijala i tijekom rada vidite da to nije ono za što se prodaje. Ja ću ostati pri tvrdnji da su naše babe sve već znale: lan i konoplja ljeti, vuna zimi. Stvari su puno jednostavnije no što ih volimo prikazivati, bježimo od jednostavnih rješenja. Volimo si zakomplicirati život i pronalaziti rješenja za nepostojeće probleme. Prava ljepota i svetost života nalaze se upravo u njegovoj jednostavnosti.
Ivana Biočina tekstilna je inženjerka, autorica i umjetnica. Autorica je knjiga Modus vivendi. Ogled o političkom, ekonomskom i društvenom u modi (2014), Tiranija mode. Ukrašavanje kao potraga za identitetom (2016) te Proizvedeno u Hrvatskoj. Tranzicija hrvatske tekstilne industrije (2018). U Podravini je 2020. godine osnovala Institut održive mode. Institut održive mode (IOM) otvoren je s ciljem proizvodnje, edukacije i širenja ideje održivog rada, stvaranja i života.
Intervjue iz serije Savjet pita možete pronaći ovdje.
Novosti vezane uz galeriju Bernardi pratite putem Facebook stranice www.facebook.com/galerijabernardi.
