Grad Zagreb danas je vlasnik 37 umjetničkih zbirki – 30 donacija, tri ostavštine i četiri otkupljene zbirke. No, velik dio umjetnina koje su Gradu darovali njihovi vlasnici nedostupan je široj javnosti. Prema službenim podacima, manje od polovice zbirki stalno je izloženo, dok su ostale pohranjene u depoima i dostupne uglavnom samo stručnjacima. Dostupnost pojedinih zbirki dodatno su otežale posljedice zagrebačkih potresa 2020. godine. Oštećeni su prostori nekoliko zbirki – među njima Zbirka dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin Ribar, Memorijalna zbirka i stan Viktora Kovačića, Memorijalni prostor Miroslava i Bele Krleže te Galerija Tomislav Ostoja – pa su one zbog obnove privremeno zatvorene za javnost. No, postoje i brojni drugi razlozi zbog kojih građani ne mogu vidjeti darovane umjetnine: loše stanje pojedinih objekata, neriješeni imovinsko-pravni odnosi, ugovorna ograničenja, ali i praksa pohrane zbirki bez obveze njihova javnog izlaganja. Zbog svega toga vrijedne umjetničke zbirke, premda su u gradskom vlasništvu, godinama ostaju nedostupne građanima.
U ovom serijalu istražujemo što se događa s umjetničkim ostavštinama koje su povjerene Gradu Zagrebu. U prvoj priči pratimo sudbinu Memorijalne zbirke Marte i Vilima Svečnjaka. Supružnici Svečnjak svoju su zbirku Gradu Zagrebu darovali 1990. godine, uz želju da ona trajno bude dostupna javnosti u stanu u Martićevoj ulici u kojem su nekada živjeli. Više od tri desetljeća poslije ta želja još nije ostvarena, ponajprije zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa.
Promatrajući kao šestogodišnji dječak nekog radnika iz Turkove pilane kako oslikava bačve čabarskog krčmara Vrusa prizorima iz seljačkog života na način današnjih naivaca, bio sam tako fasciniran tom meštrijom da sam satima zaustavljena daha, začaran, pratio kako se ispod kista tog radnika rađa jedan čaroban svijet. Od tih sam dana grozničavo crtao i slikao, odgovarao je Vilim Svečnjak na upite što ga je potaknulo da se počne baviti slikarstvom. Djetinjstvo je, naime, proveo u Čabru, kamo se njegova obitelj preselila iz Zagreba kada je imao dvije godine. Njegov otac, koji je vodio fotografsku radnju u Ilici 210, na preporuku prijatelja odlučio je preseliti u Čabar, očekujući ondje manju konkurenciju i bolju zaradu. Svečnjak je studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a nakon studija odlazi na stipendiju u Pariz, gdje ga nadahnjuje socijalna stvarnost velegrada i život ljudi na margini. Socijalni angažman posebno dolazi do izražaja u njegovu djelovanju unutar grupe Zemlja, dok je dio opusa nadahnut Krležinim Baladama Petrice Kerempuha. Tijekom karijere prolazi kroz različite stilske faze – od socijalno angažiranog slikarstva i ekspresionizma 1930-ih do koloristički naglašenog izraza nakon 1940-ih, uz povremene utjecaje kubizma i modernih europskih pravaca. Prema riječima Đure Vanđure, Svečnjak je do kraja života govorio kako je za slikanje uvijek “krao vrijeme”. Bio je, naime, iznimno produktivan umjetnik koji se, uz slikarstvo, bavio i ilustracijom, scenografijom, keramikom i izradom nacrta za tapiserije. Ja nemam djece, ali slike su moja djeca i želio bih da i drugi ljudi u njima uživaju, rekao je jednom prilikom.
U srpnju ove godine navršilo se 120 godina od rođenja Vilima Svečnjaka. Gradu Zagrebu ostavio je čak 842 djela, no njegova želja da u njima uživa šira javnost ni 33 godine nakon njegove smrti nije ostvarena. Darovnim ugovorom Vilim i Marta Svečnjak Gradu su 1990. godine darovali djela podijeljena u dvije cjeline: Donaciju Zemlja s 280 radova i Memorijalnu zbirku Marte i Vilima Svečnjaka s 562 rada. Građu je procjenjivala stručna komisija koju su činili vrsni poznavatelji Svečnjakova opusa: povjesničari umjetnosti Vinko Zlamalik i Đuro Vanđura iz HAZU-a te muzejski savjetnik Moderne galerije Darko Schneider. Ugovor je potpisan 17. svibnja 1990. u zagrebačkoj Gradskoj vijećnici. Predviđeno je da Donacija Zemlja bude izložena u budućem Muzeju donacija, dok je Memorijalna zbirka trebala ostati u stanu u Martićevoj ulici, gdje su Marta i Vilim Svečnjak živjeli do smrti. Ideja o Muzeju donacija, koja se tih godina često spominjala, s vremenom je pala u zaborav. Ponovno je aktualizirana 2006. godine, kada se kao moguća lokacija spominjala palača Magdalenić-Jelačić u Demetrovoj ulici, no projekt nikada nije realiziran. Prema darovnom ugovoru, o Donaciji Zemlja danas skrbi Strossmayerova galerija starih majstora HAZU. O zbirci su tijekom godina brinuli upravitelji Galerije Vinko Zlamalik, Đuro Vanđura i Borivoj Popovčak, koji je 2013. godine objavio i monografiju Vilim Svečnjak – donacije Gradu Zagrebu.
Dvije godine nakon smrti Marte i Vilima Svečnjaka, njihov stan u Martićevoj prenamijenjen je u galerijski prostor. Prema muzeološkoj koncepciji Đure Vanđure, objavljenoj u časopisu Muzeologija, Memorijalna zbirka podijeljena je u dvije cjeline: stalni postav od šezdesetak slika koje je umjetnik držao na zidovima stana, među kojima su i njegova antologijska djela, te ostali radovi namijenjeni depou, stručnoj obradi i povremenom izlaganju. Vanđura pritom ističe kako je više od 200 radova nastalo na papiru, pa nisu prikladni za stalni postav. Ugođaj nekadašnjeg doma upotpunjuju i autentični predmeti iz umjetnikova života – police s knjigama, rasvjeta, sekreter te slikarski stalak s kistovima i paletama. Osim u stanu u Martićevoj ulici, Svečnjak je stvarao i u atelijeru u dvorišnoj zgradi na Trgu kralja Petra Krešimira IV 3. Slikarica Katarina Henc, koja je početkom 1970-ih učila slikati kod Svečnjaka, u monografiji objavljenoj u povodu stote obljetnice njegova rođenja prisjetila se atelijera kao prostora prepunog štafelaja, platna i okvira, s prepoznatljivim mirisom terpentina, lanenog ulja i boja. Vilim Svečnjak, onizak gospodin uspravnog držanja, uredno odjeven s obaveznom košuljom i kravatom, smeđim slikarskim ogrtačem malo umrljanim bojama, glatko začešljane nešto prorijeđene crvenkasto smeđe kose i šiljate bradice djelovao je autoritativno, ali srdačno, zapisala je Henc.
Stambena zgrada u Martićevoj 41 sagrađena je 1931. prema projektu arhitektonskog biroa Freudenreich & Deutsch kao protomodernistička četverokatnica. Stan Svečnjakovih nalazi se na drugom katu i prostire se na 160 četvornih metara. Tri reprezentativne sobe okrenute su prema ulici, dok su pomoćne prostorije smještene u dvorišnim krilima. Kako bi se umjetnine zaštitile od izravne svjetlosti, rolete na prozorima danas su stalno spuštene. Prema zapisu Đure Vanđure iz 1995., u zapadnom krilu već je bio uređen depo, a u istočnom je, umjesto nekadašnje kuhinje i djevojačke sobe, bio planiran prostor za kustosa sa spremištem. Svečnjak je u stanu osmislio i poseban sustav za vješanje slika. No, pomno osmišljen prostor i planirana skrb nisu uvijek pratili sudbinu same donacije. U tekstu Jutarnjeg lista iz veljače 2014. spominje se i krađa, nakon koje su na prozore stana u Martićevoj ulici postavljene rešetke. No iz Grada Zagreba odgovorili su nam da nemaju saznanja o provali ni otuđenju imovine, dok su iz PU zagrebačke priopćili da nisu zaprimili dojavu o navedenom niti je zabilježen takav događaj.
Na pitanje o stanju umjetnina, nadzoru stana u Martićevoj ulici i tome postoji li stručna osoba koja se nakon smrti Đure Vanđure i Borivoja Popovčaka bavi ostavštinom, iz HAZU-a su odgovorili: Upravitelji i muzejski tehničar Strossmayerove galerije redovito su i uvijek u suradnji s djelatnikom gradskog ureda zaduženim za privatne zbirke donirane Gradu Zagrebu pratili stanje umjetnina te sudjelovali u postupku posudbe djela i redovnim kontrolama prostora stana u Martićevoj. Pristup stanu cijelo je to vrijeme bio strogo ograničen i pod izravnom upravom Grada. Djelatnici Strossmayerove galerije nikada nisu imali mogućnost samostalnog obilaska toga prostora, uvijek bi se odazvali pozivu iz Grada.
U međuvremenu je u prosincu 2023. donesen Program razvoja kulture Grada Zagreba za razdoblje od 2024. do 2030. godine, koji među ciljevima predviđa izlaganje vrijednih gradskih zbirki u prostorima gradskih muzeja. U izvješću o provedenom savjetovanju s javnošću, objavljenom na stranicama Grada, na tu se najavu osvrnula i slikareva nećakinja i oporučna nasljednica Višnja Stopar-Poljančić. Istaknula je da u trideset godina od smrti donatora Grad Zagreb nije riješio pitanje vlasništva stana s prijašnjim vlasnicima, a neispunjavanje tih obaveza, smatra, predstavlja kršenje ugovora o donaciji. Na naš upit o statusu sudskog postupka vezanog uz stan u Martićevoj 41, iz Grada su odgovorili da je rješenjem od 1. veljače 2024. utvrđeno vlasništvo Republike Hrvatske nad tim poslovnim prostorom. Grad je na rješenje uložio žalbu, koja je proslijeđena na drugostupanjski postupak Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, a postupak je još u tijeku. Zbog spora oko nekretnine Grad Zagreb, u skladu s prijedlogom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, razmatra mogućnost preseljenja umjetnina iz stana u Martićevoj u neku od javnih gradskih ustanova koja bi preuzela trajno upravljanje nad donacijom što će omogućiti kvalitetnu prezentaciju zbirki javnosti, naveli su iz Grada. Iz HAZU-a pritom pojašnjavaju da je Gradski ured za kulturu i civilno društvo prošle godine obavijestio Akademiju da je Grad Zagreb u obvezi izmještanja doniranih zbirki iz prostora u Martićevoj 41. Akademija je desetljećima višekratno i neprekidno bila na raspolaganju Gradu Zagrebu za pomoć u skrbi o tim zbirkama, no daljnja suradnja u novonastalim okolnostima podrazumijeva prije svega fizičko zbrinjavanje umjetnina. Budući da Akademija nije u mogućnosti osigurati smještaj umjetnina koje nisu u njenom vlasništvu, predložila je u studenome prošle godine Gradu Zagrebu da kao vlasnik doniranih umjetnina iznađe prikladan smještaj u nekoj od muzejsko-galerijskih institucija kojima je osnivač te istoj instituciji uz umjetnine povjeri i poslove stručnog nadzora i prezentacije. Na taj dopis, navode, Akademija do danas nije dobila odgovor.
Cijela situacija pokazuje kako imovinsko-pravni problemi mogu desetljećima onemogućavati dostupnost vrijedne kulturne baštine, čak i kada su umjetnici svoja djela Gradu darovali uz jasno utvrđen uvjet da budu dostupna javnosti. Zato se ne postavlja samo pitanje gdje su danas Svečnjakove slike, nego i poštuje li Grad volju darovatelja te hoće li darovane zbirke biti primjereno predstavljene ili će završiti u depoima. Slučaj Svečnjakovih otvara i šire pitanje odnosa Grada prema memorijalnim stanovima i manjim umjetničkim zbirkama – ako se uvjeti pod kojima su zbirke darovane ne ispunjavaju, u pitanje se ne dovodi samo njihova javna dostupnost, već i povjerenje budućih darovatelja u gradsku kulturnu politiku.
Uz donaciju Gradu Zagrebu, Vilim Svečnjak dio opusa darovao je i Čabru, gdje je proveo djetinjstvo. Riječ je o 30 ulja na platnu nastalih između 1940. i 1983. godine, a donaciju je 1990. dopunio s još 12 radova. Danas su izloženi u dvorcu Petra Zrinskog. Iste je godine Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti darovao 50 antologijskih djela. Njegovi se radovi čuvaju i u Hrvatskom povijesnom muzeju, Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti, Samoborskom muzeju i Muzeju Brdovec. Nećakinji Višnji ostavio je oko 150 do 200 slika te brojne crteže, litografije i monotipije. Ona je dosad organizirala više od 20 izložbi njegovih djela, uključujući i nedavnu izložbu u Galeriji Vladimira Bužančića, te vodi web-stranicu posvećenu slikaru i njegovu djelu vilimsvecnjak.com. Punih 36 godina nakon donacije Gradu Zagrebu, jedini javni trag koji danas podsjeća na umjetnika jesu Stube Vilima Svečnjaka, između Gornjeg Prekrižja i Tošovca, koje su njegovo ime dobile 2010. godine na prijedlog Vijeća gradske četvrti Gornji grad-Medveščak.
Napomena o autorskim pravima: Vizualni materijali objavljeni su u dobroj vjeri, uz navođenje autora i izvora gdje su nam ti podaci dostupni. Ako ste nositelj prava na neku od objavljenih fotografija ili drugih vizualnih materijala, a smatrate da je materijal objavljen bez odgovarajućeg odobrenja ili atribucije, molimo da nam se obratite kako bismo podatke ispravili ili materijal uklonili.
Autorica: Lana Bunjevac
Tekst je dio autorskog projekta Darovano gradu, skriveno građanima: sudbina umjetničkih ostavština i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti
