Kada bih prije nekoliko mjeseci pomislila na Umjetničku galeriju Dubrovnik, u misli bi mi došlo nekoliko prizora. Pogled s trećeg kata, gdje željezna ograda i polukružni otvor uokviruju crno-bijeli autoportret Mare Bratoš. Prostorna instalacija Ide Blažičko u atriju. Kadar Jasenka Rasola obrastao mahovinom i papratima, tada izložen na pregradnim zidovima prvoga kata. Ili pak samo vizure interijera i eksterijera. Takvi su detalji oblikovali moj doživljaj Galerije kao mjesta kojemu sam se rado vraćala, čak i kada nisam dolazila zbog određene izložbe. Ponekad bih u Galeriju ušla da provedem vrijeme u prostoru koji mi je bio poznat i ugodan. Mislim da u tome nisam bila iznimka. Muzeji i galerije imaju sposobnost nakratko promijeniti ritam svakodnevice i ponuditi novu perspektivu.
Danas ove retke pišem upravo iz tog prostora. Kao dio kolektiva Umjetničke galerije Dubrovnik, ali još uvijek sa svježinom pogleda nekoga tko je u Dubrovnik došao iz druge sredine i Galeriju donedavno poznavao isključivo kao posjetitelj, pokušat ću približiti njezino djelovanje iz nešto drukčije perspektive.
Pod službenim nazivom Umjetnička galerija, a zapravo muzej moderne i suvremene umjetnosti, Umjetnička galerija Dubrovnik već osam desetljeća sustavno prikuplja, čuva, istražuje i predstavlja hrvatsku i međunarodnu umjetnost. Ustanova se uglavnom financira sredstvima osnivača, Grada Dubrovnika, a potom sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske te vlastitim prihodima. Osnovana je u prosincu 1945. godine na inicijativu povjesničara umjetnosti i prvog ravnatelja Koste Strajnića te tadašnjeg kustosa, a kasnijeg ravnatelja, Branka Kovačevića. Prve tri godine djelovala je u ljetnikovcu Crijević-Pucić na Pilama, da bi 1948. godine svoje trajno sjedište pronašla u palači Bože Banca na Pločama.
Kako se razvijala institucija, mijenjao se i njezin muzejski profil. Godinama se jasno profilirala kao muzej moderne i suvremene umjetnosti, a djela starijih razdoblja prenesena su u tadašnji Gradski muzej, današnji Kulturno-povijesni muzej. Time su Vlaho Bukovac i Mato Celestin Medović postali najranija točka fundusa.
Za ravnanja Antuna Maračića, od 2000. do 2012. godine, program Galerije snažnije se okreće suvremenoj umjetnosti i novim umjetničkim medijima. Galerija postaje prostor u kojem se predstavljaju različiti oblici umjetničkog mišljenja, od konceptualnih i postkonceptualnih praksi do društveno angažirane umjetnosti. U svojim zapisima Maračić je isticao kako je nastojao izbjeći suhu konvencionalnost i krutu reprezentativnost galerijskih sadržaja, nastojeći da Galerija bude mjesto na kojem se umjetnost ne samo čuva i izlaže nego i nastaje.
Djelovanje Galerije danas nije vezano isključivo uz palaču Banac. Od prvog desetljeća 2000-ih upravlja i Galerijom Dulčić Masle Pulitika te Atelijerom Pulitika unutar dubrovačkih zidina, čime je njezina djelatnost proširena na još dva prostora posvećena predstavljanju i očuvanju opusa umjetnika snažno povezanih s Dubrovnikom.
Moj osobni dojam Umjetničke galerije Dubrovnik, a vjerujem da nisam jedina, uvijek je bio usko vezan uz sam prostor: arhitekturu, prirodno svjetlo, odnos prema okolnom krajoliku i načinu na koji umjetnička djela u tom prostoru komuniciraju s posjetiteljem.
Palaču Banac projektirali su Lavoslav Horvat i Harold Bilinić, a građena je između 1937. i 1939. godine kao privatna rezidencija dubrovačkog brodovlasnika Bože Banca. Iako pripada hrvatskoj modernoj arhitekturi, oblikovana je u dijalogu s dubrovačkom graditeljskom tradicijom. Velike ostakljene površine, otvorenost prostora i obilje prirodnoga svjetla karakteristike su moderne arhitekture, dok renesansno-gotički prozorski otvori, obiteljska kapelica, kolonada i ulaz oblikovan poput orsana, premda nije povezan s morem, prizivaju motive dubrovačkih ljetnikovaca i reprezentativnih javnih građevina poput Sponze ili Kneževa dvora.
Dekorativne elemente palače također su potpisali umjetnici. Kapitele kolonade na terasi prvoga kata osmislio je Vanja Radauš kao dvanaest znakova zodijaka, dok je Greta Turković projektirala sve izvorne metalne elemente interijera – od ograda i rukohvata do prozorske željezarije, dekorativnih maski radijatora i lustera. Upravo je motiv valovite ograde s vremenom postao jedan od najprepoznatljivijih elemenata vizualnog identiteta Umjetničke galerije Dubrovnik.
Budući da je riječ o gotovo stoljetnoj građevini, njezino održavanje predstavlja jedan od manje vidljivih, ali zahtjevnijih segmenata rada Galerije. Očuvati ovakav prostor znači istodobno voditi računa o njegovoj povijesnoj vrijednosti i o svakodnevnim potrebama suvremene muzejske ustanove. Među novijim zahvatima ističu se obnova terase i vraćanje izvornih opečnih pločica te rekonstrukcija lustera čije sjene oponašaju brodsko kormilo. Proporcije palače, njezino osvjetljenje i raspored prostorija postavljaju određena ograničenja, ali istodobno otvaraju mogućnosti koje bi u drugačijem ambijentu bilo teško postići. Zbog svega navedenog svaki novi postav započinje pitanjem kako će pojedino djelo funkcionirati upravo u tom prostoru, a ne samo što će biti izloženo.
Tijekom godina umjetnici su na taj odnos odgovarali na različite načine: Slaven Tolj spustio je lustere središnje dvorane drugoga kata na pod, Ivana Dražić Selmani prostor je ispunila solju, dok je Olafur Eliasson u izložbi Svjetlina arhitekturu palače uključio u vlastito istraživanje svjetla i percepcije. Prostor tako postaje sastavni dio izložbe i aktivan sudionik u njezinu doživljaju. No pogled posjetitelja završava ondje gdje svakodnevni rad Galerije tek počinje. Iza izložbenih dvorana nalaze se čuvaonice umjetnina, prostori tehničke službe, uredi kustosa i administracije te dvoetažna prostorija smještena u atriju. Ondje se pripremaju izložbe, obrađuje zbirka, vodi dokumentacija i obavlja velik dio posla koji publici ostaje nevidljiv.
U tom kontekstu voljela bih se osvrnuti na Maračićevu praksu oblikovanja vizualnih identiteta izložbi. Umjesto da pozivnica bude tek reprezentativni prikaz onoga što će posjetitelj vidjeti, u nju su bili uključeni prizori iz života Galerije – čuvaonice, dokumentacija, postavljanje izložbi ili drugi fragmenti pozadinskog rada. Bio je to jednostavan, ali promišljen način da se demistificira rad muzejske ustanove i pokaže kako umjetnost ne počinje otvaranjem izložbe, nego mnogo ranije, u procesu koji je jednako vrijedan pažnje.
Iako posjetitelji najčešće upoznaju Galeriju kroz pojedinačne izložbe, temelj djelovanja čini zbirka koja se sustavno oblikuje još od osnutka ustanove. Kao plod desetljeća prikupljanja, istraživanja, obrade i čuvanja umjetničke baštine Galerija danas broji 2911 umjetnina.
Rad na zbirci ne završava njezinim čuvanjem. Jedan od načina na koji Galerija svoje funduse čini dostupnijima javnosti jesu katalozi, monografije i stručne publikacije. Tako je 2025. godine, povodom osamdesete obljetnice djelovanja, objavljen Vodič kroz zbirku Umjetničke galerije Dubrovnik na hrvatskom i engleskom jeziku koji okuplja 276 ilustracija te daje sažet pregled razvoja institucije. Drugi dio publikacije upoznaje čitatelja s najznačajnijim djelima i umjetnicima zastupljenima u fundusu, prateći razvoj hrvatske umjetnosti od njezinih modernih početaka do suvremenog stvaralaštva.
Iza takvih publikacija, kao i iza svakodnevnog rada Galerije, stoji mali tim ljudi koji sve te aktivnosti čini mogućima. Ravnatelj Tonko Smokvina svojim pristupom oblikuje atmosferu ustanove u kojoj se profesionalnost prirodno isprepliće s otvorenošću i suradnjom. Muzejska savjetnica Rozana Vojvoda, dugogodišnja voditeljica zbirke, poznaje gotovo svaku akviziciju, izložbu i promjenu kroz koju je fundus prolazio te predstavlja svojevrsnu živu memoriju institucije. Također, u tom polju treba istaknuti i muzejsku savjetnicu Petru Golušić, dugogodišnju kustosicu i donedavnu dokumentaristicu koja umjetničkim djelima pristupa iz filozofske perspektive. O muzejskoj dokumentaciji posljednjih godina brine Antonija Ujević, dok će se timu uskoro pridružiti i Katarina Ivanišin kao muzejska savjetnica pedagoginja dodatno osnažujući područje rada sa zajednicom.
Sam izložbeni program Umjetničke galerije Dubrovnik tijekom godina razvijao se u nekoliko paralelnih smjerova. Jedan od njih jest kontinuirano predstavljanje hrvatske moderne i suvremene umjetnosti, oslanjajući se na vlastiti fundus i autore koji čine njegovu okosnicu – od Vlahe Bukovca i Mate Celestina Medovića, do Ivana Kožarića, Julija Knifera i Josipa Vanište – ali i kroz gostujuće projekte poput velikih retrospektiva Miroslava Kraljevića, Josipa Račića, Ljube Babića sve do nedavne izložbe Zbirke Kviz iz Klovićevih dvora.
Istodobno, već od šezdesetih godina Galerija razvija međunarodne suradnje i dubrovačkoj publici predstavlja autore svjetske umjetničke scene. Tijekom desetljeća u njezinim su prostorima izlagani Pablo Picasso, Max Beckmann, George Grosz, Oskar Kokoschka, Joan Miró, Francis Bacon, Andy Warhol, Henry Moore, Robert Capa, René Burri, Helmut Newton, Steve McCurry, Jan Fabre, Tony Cragg, Alberto Giacometti i brojni drugi. Posebno mjesto zauzimaju veliki međunarodni projekti poput izložbe Američka grafika od 1960. do danas ili suradnje s TBA21 – Thyssen-BornemiszaArt Contemporary na izložbama Svjetlina i Oceani. Pogled na svijet kroz dijalektiku plime i oseke, koje su okupile autore poput Olafura Eliassona, Douglasa Gordona, Pipilotti Rist, Billa Viole, Cindy Sherman i Slavena Tolja.
Jednako važan dio programa čini kontinuirano praćenje dubrovačke umjetničke scene. To nije tek pitanje lokalnog patriotizma, nego razumijevanja da umjetnička institucija svoju ulogu ostvaruje i kroz odnos prema gradu u kojem djeluje. Ta se povezanost očituje i u fundusu, u kojem značajno mjesto zauzimaju umjetnici poput Nike Miljana, Marka Murata, Ignjata Joba, Antuna Masle, Ive Dulčića, Đure Pulitike i ostalih, ali i autora suvremene umjetničke prakse koji su tijekom posljednjih desetljeća izlagali u Galeriji, a potom postali dio njezine zbirke, među njima Tina Gverović, Pasko Burđelez, Viktor Daldon, Ana Opalić i Mara Bratoš.
Jedan od zanimljivijih primjera promišljanja Dubrovnika iz suvremene perspektive bio je projekt kustosice Catherine David, koja je okupila autore različitih nacionalnosti i poetika oko zajedničke teme grada. Peter Friedl, Andreja Kulunčić, Maria Papadimitriou, Santiago Reyes, Lisa Roberts, Paola Yacoub i Michel Lasserre ponudili su osobne interpretacije Dubrovnika, pokazujući da identitet jednoga mjesta nikada nije jednoznačan, nego se neprestano iznova oblikuje kroz različite poglede i iskustva.
Možda se upravo u tome krije i smisao rada jedne ovakve ustanove. Iza svake izložbe, publikacije ili aktivnosti – omogućiti susret ljudi i umjetnosti. Sav onaj rad koji ostaje nevidljiv ima smisla tek onda kada ga netko doživi, kada ga izložba potakne na razmišljanje ili kada se, poput mene nekada, poželi vratiti u prostor koji mu je postao blizak.
Kada danas prođem istim prostorijama kojima sam donedavno prolazila kao posjetiteljica, pogled mi se često zaustavi na istim mjestima. Na ogradi trećega kata, na terasi ili na svjetlu koje se tijekom dana mijenja. Ono što se promijenilo jest činjenica da sam u međuvremenu postala dio tima Galerije, što mi otežava pravu mjeru kritičnosti kada bi ona bila potrebna, ali i objektivnost koja je temeljni uvjet ovog teksta.
Autorica: Dora Lučić
Zahvaljujemo Umjetničkoj galeriji Dubrovnik na ustupljenoj fotodokumentaciji.
Program UGD-a pratite na www.ugdubrovnik.hr.
Tekst je dio projekta “Introspekcije galerijskog” sufinanciranog sredstvima Ministarstva kulture i medija RH
