Ne postoji mnogo umjetnika čiji se rad može prepoznati već na prvi pogled, a da pritom nikada ne djeluje predvidljivo. Kristian Kožul već više od dva desetljeća gradi prepoznatljiv vizualni jezik u kojem se skulptura, instalacija i pronađeni predmeti stapaju u slojevite prostorne narative. Njegovi radovi istodobno privlače i uznemiruju – raskošni su, groteskni, duhoviti i nelagodni, uvijek na granici između privida i prijetnje
Proteklih godinu dana obilježila su dva izlaganja koja se međusobno nadopunjuju. Nakon prošlogodišnje izložbe u Galeriji Trotoar (više ovdje), u kojoj je otvorio temu Seljačke bune i načina na koji nastaju nacionalni mitovi, u Muzeju suvremene umjetnosti predstavio je novi ciklus u okviru programa Okidači, ovaj put ulazeći u dijalog s fundusom Muzeja i poviješću koju navedena institucija čuva.
Iako je povod našeg susreta bila aktualna izložba Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo, koja u MSU Zagreb traje do kraja 30. kolovoza, dijalog je vrlo brzo prerastao u zanimljivu raspravu o čitavom nizu tema. S Kristianom Kožulom ni ne može biti drugačije. Rijetko se događa da sugovornik vlastito stvaralaštvo promišlja s tolikom jasnoćom, ali i spremnošću da ga neprestano propituje. Dok prolazimo kroz izložbu, jednako strastveno tumači mi simboliku pojedinog detalja kao i šire društvene ili političke okolnosti koje su oblikovale rad. Nema u tome akademske distance ni unaprijed pripremljenih odgovora; prije svega osjeća se iskreno zadovoljstvo samim procesom promišljanja – istim procesom koji prožima i njegov umjetnički opus.
Dotičući se njegova profesionalnog stasanja i razvoja umjetničkog jezika, odnosa prema institucijama, uloge HDLU-a, uvjeta umjetničkog rada i izazova umjetničke profesije danas, nastao je razgovor koji, kao i njegovi radovi, otvara prostor različitim čitanjima i perspektivama. Uz aktualnu izložbu, Kristiana smo posjetili i u njegovom radnom prostoru u Novom Zagrebu, gdje se odvijaju svi procesi stvaranja i finalizacije njegovih radova, kao idealna vizualna kulisa za razgovor koji slijedi.
► Od posljednjeg pisanog razgovora za Vizkulturu s kraja 2022. prošlo je nekoliko godina, a u međuvremenu se mnogo toga promijenilo – i na umjetničkoj sceni i na tvom profesionalnom putu. Postoji li neki događaj koji bi u tom pogledu posebno izdvojio? Imaš li osjećaj da se nalaziš u razdoblju svojevrsne umjetničke konsolidacije ili svaku novu izložbu i dalje doživljavaš kao zaseban izazov kojim iznova propituješ vlastitu praksu?
Kristian Kožul: Uistinu mislim da se nalazim u periodu intenzivne konsolidacije. Koliko god to zvučalo čudno za umjetnika koji je već odavno trebao dovršiti vlastito umjetničko odrastanje, čini mi se da su tek u posljednje tri godine radovi, i sam način njihovog izlaganja, dosegli istinsku zrelost. Ironično, to se dogodilo upravo u potpunom prepuštanju emulaciji infantilnog i naivnog, karikaturalnog izričaja koji formira nadrealne i sugestivne objekte, a koji potom međusobnim međuovisnostima grade narativ izložbe. Unatoč tome, ili upravo zbog toga, svaka sljedeća izložba postaje veliki izazov, ali u smislu perfekcije principa utvrđenih prošlom izložbom – sistematizacije narativa, obogaćenja simboličkog vokabulara i političkih referenci i sl. Svi ti konstruktivni elementi izložbe sve lakše grade vlastite međuodnose i formiraju jedinstvenu izložbenu cjelinu.
► Razvio si vrlo prepoznatljiv umjetnički jezik, ali pritom nikada nisi ostao u jednom formalnom ili tematskom obrascu. Koliko je danas teško izbjeći ponavljanje samoga sebe? Smatraš li da umjetnički razvoj doživljava svoj zenit upravo posredstvom produbljivanja tema koje te dugoročno zaokupljaju kao autora?
Kristian Kožul: Na neki način, mislim da sam zapravo cijelo vrijeme izbjegavajući mogućnost ponavljanja, upravo to činio… U krajnjoj liniji, ukoliko za umjetnika možemo reći da je razvio prepoznatljiv stil, odnosno jezik, neosporivo u određenoj mjeri ponavlja i utvrđuje vlastite stilske i konceptualne odrednice. Uostalom, nijedan rad ne postoji u vakuumu, svaki je na neki način integralno vezan uz prijašnje radove i čini konstruktivno tkivo budućih. Već sam kontinuitet rada diktira kontinuitet promišljanja i teško mogu zamisliti da, čak i naizgled odvažni estetski skokovi, nisu poduprti neprekinutim promišljanjem vlastite prakse. Ipak, osvrćući se na posljednjih nekoliko godina vlastitog rada, čini mi se da je presudna kvaliteta moje produkcije postalo strpljenje koje je otvorilo mogućnost daleko staloženijeg promišljanja izložbe. Ne nužno ozbiljnijeg, ali svakako odvažnijeg u pogledu zaigranosti kompozicije i značenja.
► Iako se tvoji ciklusi međusobno razlikuju, nazire se jedna konstanta: kroz njih se uporno provlače teme poput odnosa moći, kolektivnog pamćenja, identiteta, rituala ili simbola. Jesi li se tim temama kroz vrijeme svjesno vraćao ili je to više odraz neke unutarnje providnosti?
Kristian Kožul: Mislim da je gotovo nemoguće pobjeći od vlastitih interesa ili bolje reći uvjerenja, pogotovo jednom kada čine gradivno tkivo vlastite umjetničke prakse. Reći da se svjesno vraćamo određenim temama bilo bi samo donekle točno. Istina je da zapravo te teme kroz cijelu moju praksu traže svojevrsnu uvijek promjenjivu scenografiju, ili bolje reći kostimografiju, kako bi se izborile za ponovnu manifestaciju…
► Prošlogodišnja izložba u Galeriji Trotoar otvorila je temu Seljačke bune, nacionalnih mitova i načina na koji se povijest pretvara u kolektivni narativ, dok je aktualna izložba u Muzeju suvremene umjetnosti te motive razvila u novom smjeru. U okviru programa Okidači tvoji su radovi ušli u dijalog s fundusom Muzeja i djelima koja su nastajala u posve drukčijim društvenim i političkim okolnostima. U kojoj je mjeri takav susret s muzejskom zbirkom promijenio način na koji si promišljao vlastite radove? Je li ti otvorio neka nova čitanja koja možda izvan tog konteksta ne bi bila moguća?
Kristian Kožul: Sada se možemo vratiti na prvo pitanje, postoji li određeni događaj koji je fundamentalno promijenio moje shvaćanje vlastite prakse? Mislim da je rad na Okidačima s Jasnom Jakšić i Ivanom Kancir upravo takav trenutak; trenutak u kojem radovi doživljavaju potpunu emancipaciju unutar izložbe, a da pritom postaju dio daleko kompleksnijeg narativa. Način na koji se zbirka koristi da samo značenje radova bude prožeto različitim povijesnim paralelama, djeluje gotovo kao konspirativni zdrug vremenski izmještenih istomišljenika. Na neki način je sam čin izložbe prestao biti rezultat usamljenosti i dao mi slobodu prijateljstva s umjetnicima koji su mi dostupni isključivo kroz vlastite radove. Možda je upravo simptom umjetničke zrelosti spoznaja da je usamljenost u promišljanju umjetničkog djelovanja samo privid stvoren vlastitom nesigurnošću. U svakom slučaju, rad s Jasnom i Ivanom rezultirao je za mene zasigurno najuzbudljivijom izložbom dosad. I na tome sam im neizmjerno zahvalan.
► U tvojim novijim radovima keramika zauzima sve važnije mjesto. Što ti taj materijal omogućuje u formalnom i simboličkom smislu, a što neki drugi materijali ne mogu ponuditi? Je li te privukla zbog svojih kiparskih mogućnosti, zanatske tradicije ili simboličkog potencijala koji nosi?
Kristian Kožul: Prvenstveno simboličkog potencijala. I to zapravo negativne percepcije keramike, kao materijala nedostojnog visoke umjetnosti. Čini mi se da je njena laka dostupnost izravan simbol demokratičnosti. Ona u sebi nosi svojevrsnu neprofinjenost, i koliko god pokušavali obuzdati ili zatomiti tu njenu pučku prirodu, uvijek se zapravo radilo o materijalu koji je u samom početku ljudske kreativnosti trijumfirao svojom utilitarnošću. Omogućio je temelje civilizacije, i prije nego što je morao ustuknuti pred sofisticiranim materijalima visokih umjetnosti, biva potisnut u ulogu nositelja naše prizemne duhovitosti i ljudskosti. Besramna platforma naracije naše čovječnosti, postaje nedostatna potrebama raznovrsnih nadljudskih elevacija koje donose kompleksni civilizacijski svjetonazori. Možda bih se usudio i reći da, odabirom tema malih naroda, na periferiji carstva, nekako se čini prikladno biti vulgaran u odabiru materijala… Naravno da je pretjerano samu keramiku proglasiti vulgarnom, ali uz dosljednu obradu i dodavanjem pažljivo odabranih nađenih materijala, siguran sam da će radovi teško zrcaliti tankoćutnost profinjenije publike.
► Seljačka buna u recentnom ciklusu nije tema sama po sebi, nego polazište za promišljanje kolektivnog pamćenja, nacionalnih mitova i ideoloških interpretacija povijesti. Što te privuklo upravo tom događaju? Je li te više zanimao sam povijesni trenutak ili način na koji je kroz stoljeća postao simbol koji različite epohe i politički sustavi iznova prisvajaju i tumače?
Kristian Kožul: Kompleksnost interpretacije seljačke bune u našoj recentnoj povijesti je fascinantna. Ali bez obzira na period unutar kojeg su formulirane temeljne društvene vrijednosti kojih je bila odraz (odnosno navještaj), sama buna je bila shvaćana kao neminovna i nužna reakcija na neodrživi socijalni polaritet jednog neosporno nepravednog vremena. Čini mi se da naša današnjica sve više odzvanja zaglušujućim nedostatkom vizije budućnosti. Sve češće se zazivaju slavna prošla vremena, romantiziraju se autokratski modeli vlasti, dinastičke nomenklature carstva se apsurdno cijepe na demokratski sustav, a represija se pravda ugroženošću rase, nacije i tradicije. Ekonomska raslojenost u svojoj ekstremnosti, sve češće nudi osjećaj feudalne bezbrižnosti u kojoj ćemo konačno biti lišeni čak i simboličke participacije u stvaranju naše budućnosti. Čini se da razvijamo kolektivni strah od promišljanja budućnosti i većinom prihvaćamo vulgarna pojednostavljenja suvremenih političkih situacija, često utemeljena na isključivo zlonamjernoj fantaziji i beskrupuloznim lažima. U našoj suvremenosti, događaji iz 1573. djeluju vrlo aktualno, ali njihova tragična priroda trebala bi nas ipak zabrinuti.
► Program Okidači polazi od ideje da muzejski fundus nije zatvoreni arhiv nego prostor novih interpretacija. Kada su te pozvali da vlastitim radovima uđeš u dijalog s muzejskom zbirkom, jesi li osjeća prije odgovornost prema povijesti umjetnosti ili slobodu da joj proturječiš, reinterpretiraš je pa i destabiliziraš uvriježene narative?
Kristian Kožul: Kompletni je spektar tih i takvih promišljanja, briga i strahova proživljen u punom intenzitetu u najkraćem mogućem vremenu. Konačna emocija je bila iskreno veselje, jer… koliko često imaš pravo birati vlastite sugovornike? Na neki način, iako smo skloni zamišljati da stvaramo dijalog, gotovo mi se čini da u Okidačima smijemo stvarati i unisoni zbor glasova istomišljenika koji nastupa kolektivno. Usklađeni zbor transgeneracijskih istomišljenika koji su ponovo spremni zajedno zboriti. Teško mi je reći jesmo li izložbom reinterpretirali radove i destabilizirali njihov uvriježeni narativ… Nekima smo sigurno ponudili čitanje unutar netipičnog specifičnog konteksta, poput opusa Karla Sirovog, dok je svaki rad koji se dodirivao interpretacije ili depikcije nepravde, poput Postružnikovih linoreza, vjerujem, našao okolinu nadrealnog i karikaturalnog prikaza nemogućnosti herojstva krajnje ugodnom.
► Tvoje izložbe rijetko funkcioniraju kao niz pojedinačnih skulptura; naprotiv, djeluju kao prostorne cjeline u kojima svaki element sudjeluje u izgradnji atmosfere i značenja. U kojoj fazi procesa počinješ razmišljati o izložbi kao cjelini? Koliko arhitektura prostora, način kretanja posjetitelja ili sam kontekst izlaganja određuju konačan izgled rada?
Kristian Kožul: U idealnim uvjetima, kada se novi radovi rade za specifični prostor, promišljanje rasporeda radova je zapravo integralni dio procesa rada. Svaka odluka, od toga koji radovi će ući u izložbu i na kakav način, služe jasnoj formulaciji narativa koji prožima izložbu. Uglavnom sam znao reći da su izložbe otvoreni sistemi i da je interpretacija svakog rada u potpunosti otvorena promatraču, ali kako u posljednje vrijeme narativ postaje vrlo jasan, i lišen prijašnje otvorenosti, čini mi se da izložbe balansiraju na ivici didaktičkog tantruma. Nadam se da još uvijek nudim dovoljno lucidnosti i prostora slobode unutar kojeg promatrač nije prinuđen formalno kapitulirati pred sadržajem izloženim bez interpretativnog prostora. Možda je istina da s godinama postajemo konzervativniji i želimo biti doslovni. Ukoliko se radi o svjetonazorskim vrijednostima koje smatram fundamentalnim za održanje slobodnog i pravednog društva, ne želim relativizirati sadržaj, i u tom slučaju sam sasvim sporazuman stvarati zatvoreni narativni sustav koji apsurdno – govoreći o slobodi onemogućuje slobodnu interpretaciju. Ali u stvarnosti izložba je amalgam simboličkih kontrapunktova, refleksija svjetonazorskih vrijednosti, likovnih bravura i alegorijskih konstrukcija. Teško mi je vjerovati da čak i fanatičnom autokratskom nastojanju da kanaliziramo interpretaciju izložbe, možemo u potpunosti isključiti individualnost kao primarni filter interpretacije.
► Materijal u tvojim radovima nikada nije tek sredstvo izvedbe. Pronađeni predmeti, industrijski elementi, tekstil, keramika ili odbačeni objekti postaju ravnopravni nositelji značenja. Što te vodi pri njihovu odabiru? Postoji li trenutak kada materijal počinje diktirati smjer rada jednako koliko i početna ideja?
Kristian Kožul: Na ovo je jako teško odgovoriti. U početku ciklusa, dok rječnik materijala nije u cijelosti formiran, vrlo je teško osmisliti skulpturu koja će na kraju u potpunosti odgovarati inicijalnoj zamisli. U procesu stvaranja postoje mrtve točke, kada rješenja za dovršetak, odnosno nastavak rada, nisu očigledna. Ponekad se situacija čini nerješivom. Možda se svodi na to da u dotičnom trenutku nedostaje odrješitosti ili bezobrazluka? Možda kalkulacije pod pritiskom rokova koče aroganciju stvaralaštva? U svakom slučaju, svaki novi korak koji uključuje novo rješenje, pa uključujući i ona u kojima se uvode novi materijali, nebitno radi njihove simboličke vrijednosti ili adekvatne estetike, formira rad, ali i više od toga i sve buduće radove u ciklusu. Odgovor je da svaki korak određuje onaj sljedeći diktirajući smjer koji ovaj i sljedeći radovi prate, ali sve te odluke zapravo su komponente početne ideje rada i njegove svrhe.
► Tvoji radovi često balansiraju između vizualne privlačnosti i nelagode, raskoši i prijetnje, humora i groteske. Estetski su izrazito dojmljivi, ali istodobno nose snažan osjećaj uznemirenosti. Koliko je ta napetost svjesna umjetnička strategija, a koliko proizlazi iz samih tema kojima se baviš?
Kristian Kožul: Vjerujem da svaka tema diktira način govora; kao što sam prije spomenuo – zahtijeva vlastitu kostimografiju. Simbolički sustav koji omogućava komunikaciju. Ta napetost između estetske dojmljivosti, vizualnog spektakla i uznemirenosti sadržajem, činila mi se od samog početka kao vrlo učinkovit način komunikacije. Stvarala je otvoreni prostor za interpretaciju prisiljavajući promatrača na aktivnu participaciju u formiranju značenja rada. Volio bih vjerovati da je ta otvorenost osigurala prostor za refleksiju, za propitivanje vlastite pozicije promatrača. Dakle, da, radi se o svjesnoj umjetničkoj strategiji, ali takvoj koja je djelovala u potpunoj sinergiji s prirodom tema radova.
► Često ističeš da te zanima način na koji promatrač ulazi u rad i konstruira vlastiti narativ. Koliko prostora svjesno ostavljaš publici za interpretaciju?
Kristian Kožul: Kao što sam prije rekao, čini mi se sve manje… Ali s druge strane, čini mi se da kako sužujemo prostor interpretacije, tumačenja postaju eksplozivnija. Dakle što više stežemo prostor slobodne interpretacije, jasnije sugerirajući željeni narativ, čini mi se da one interpretacije koje pod pritiskom sugestije odbijaju pratiti zadani narativ, postaju bizarno zanimljive. Uostalom nemoguće je predvidjeti pozadinu promatrača i očekivati da će svatko “uhvatiti” svaku ponuđenu referencu, ili je interpretirati i uklopiti u tumačenje točno na način kako je zamišljeno pri stvaranju. Umjetnost je još uvijek nepredvidljiva, doživljaj umjetnosti još uvijek osoban, i teško da će ikada doživljaj i interpretacija umjetničkog djela doživjeti univerzalno suglasje. A ukoliko se to i dogodi, bojim se da ćemo kao društvo patiti od terminalnih problema.
► Koliko se tvoj proces rada promijenio tijekom godina? Imaš li danas više povjerenja u intuiciju nego na početku karijere ili, upravo zahvaljujući iskustvu, postaješ skloniji dugotrajnom istraživanju i promišljanju prije nego što rad uopće počne nastajati?
Kristian Kožul: Ta dva aspekta stvaralaštva djeluju u suglasju. Apsolutno počinjem vjerovati svojoj intuiciji, jer u dovoljnoj mjeri poznajem vlastiti rad nakon toliko vremena. Ili je točnije reći da manje strahujem od greške i opuštenije se upuštam u rizike promjene u praksi. Možda i stoga što nužno svi revidiramo važnost pozicije umjetnosti u društvu u koju smo vjerovali u mladosti, na recimo, realne pozicije. S druge strane, zrelost (da milosrdno ne koristim riječ starost) donosi strpljenje i sposobnost da više vremena posvetimo promišljanju samog rada prije nego što smo ga započeli raditi. Intuicija i strpljenje formiraju jednu formu opuštenosti pri stvaranju koja mi je na kraju omogućila posve narcisoidno uživanje u vlastitoj praksi. Pritom zaljubljenost u vlastitu umjetnost, iako mnogo puta porečena, još je uvijek izgledno nužna za stvaralaštvo.
► Nedavno si preuzeo novu funkciju u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, kao član Upravnog odbora. Godinama si umjetnički sustav promatrao prvenstveno iz pozicije autora, često i kritički, a danas si uključen i u njegovo funkcioniranje. Mijenja li takva uloga pogled na probleme umjetničke scene? Koliko je, po tvom iskustvu, iz institucije moguće potaknuti promjene o kojima umjetnici godinama govore?
Kristian Kožul: Teško je na to dati općenit odgovor. Svatko tko vjeruje da postoje jednostavna rješenja koja se mogu lako implementirati u kompleksne sustave prilično je naivan. Iz iskustva koje tek stječem, čini mi se da je moguće unaprijediti određene aspekte djelovanja Društva, ali iskreno vjerujem da se složeni sustavi, izgrađeni od stotina pojedinaca, mogu mijenjati samo ako postoji kolektivna kritična volja za promjenom i spremnost da se ona doista provede.
Zapravo, čak mi se čini da je nezahvalno govoriti o “promjenama” kao cilju samom po sebi. Mnogo mi je zanimljivije razmišljati o razvoju i implementaciji novih programa koji mogu otvoriti prostor za drukčije oblike suradnje i djelovanja.
Jedan od aspekata Društva koji je, po mom mišljenju, dugo bio zanemaren jest prijenos znanja među generacijama. Ako umjetnici srednje i starije generacije ne predaju na akademijama, njihovo iskustvo i znanje često ostaju neiskorišteni iz perspektive cijele umjetničke scene. Danas ne postoji platforma koja bi omogućila kontinuiranu međugeneracijsku komunikaciju izvan okvira formalnog obrazovanja. Društvo ne može i ne treba preuzeti ulogu obrazovne ustanove, ali može biti inicijator i organizator prostora u kojem će se takvi susreti događati. Neformalni razgovori, predstavljanja praksi ili mentorski susreti mogli bi značajno intenzivirati međugeneracijsku razmjenu iskustava, a vjerujem da bi time jačali i osjećaj solidarnosti unutar struke.
Nastavno na to, čini mi se da smo posljednjih godina izrazito usmjereni na stvaranje prilika za mlade umjetnike. To je potpuno opravdano i nužno, osobito u profesiji koja je nesigurna i zahtjevna poput naše. Istodobno, imam dojam da smo previše spremni zaboraviti starije članove, koji na kraju svojih karijera često ostaju bez sustavno organiziranih prilika za predstavljanje svojega rada ili za njegovo ponovno sagledavanje u širem kontekstu. Smatram zabrinjavajućim koliko lako dopuštamo da doprinosi starijih generacija padnu u zaborav.
Moj interes stoga nije usmjeren na promjene, nego na razvoj programa koji bi produbili osjećaj zajedništva i pripadnosti Društvu te otvorili nove mogućnosti za njegove članove svih generacija. No jednako tako vjerujem da uspjeh svake inicijative ne ovisi samo o instituciji, nego prije svega o spremnosti njezinih članova da u takvim procesima aktivno sudjeluju.
► Tvoji radovi nastaju kroz dugotrajan proces u kojem se isprepliću istraživanje, prikupljanje materijala i sama izvedba. Kakvu ulogu u tom procesu za tebe ima atelje? Koliko te sam prostor u kojem radiš može usmjeriti ili ograničiti?
Kristian Kožul: Atelje kao sam prostor za mene je u potpunosti nebitan ukoliko ispunjava funkcionalne parametre za ugodan i produktivan rad. Ali s druge strane, njegov karakter određen je skupom objekata koji se nalaze u njemu i u tom aspektu je nemoguće umanjiti njegovu važnost. Taj “drugi” atelje, sačinjen od uspomena, promašaja i neostvarenih želja funkcionira doslovno kao dnevnik rada, podsjetnik na procese stvaranja prošlih radova… Memento mori sazdan od mladenačke odvažnosti. U tom smislu, atelje objedinjuje kompletni raspon umjetnikove prakse i prisiljava ga da proživljava vlastitu biografiju (što može biti traumatično), ali s druge strane omogućava kontinuitet rada na svakoj razini.
► Jedno od pitanja koje se posljednjih godina sve češće otvara jest ono koje se tiče dostupnosti prostora za rad. Od umjetnika se očekuje kontinuirana produkcija, međunarodna vidljivost i sudjelovanje u zahtjevnim projektima, dok su osnovni uvjeti rada mnogima i dalje nesigurni. Koliko pitanje prostora određuje mogućnost ozbiljne umjetničke prakse i misliš li da grad i kulturna politika dovoljno ozbiljno prepoznaju taj problem? Smatraš li da je osiguravanje kvalitetnih ateljea pitanje kulturne infrastrukture jednako važno kao izložbeni prostori i muzeji?
Kristian Kožul: Osiguravanje radnog prostora za umjetnike izuzetno je kompleksan proces. U prvom redu to bi trebao biti transparentan proces utemeljen na meritokratskim vrijednostima. Ali čak i kada bi selekcija umjetnika kojima se dodjeljuju bila, upotrijebit ću nezahvalan termin – pravedna, postavlja se pitanje mogućnosti praćenja rada odabranih umjetnika. U prošlosti smo imali niz slučajeva u kojima su dodijeljeni ateljei, dakle prostori namijenjeni isključivo umjetničkoj produkciji, pretvarani u skladišta, ili su se umjetnici naprosto useljavali u njih i pretvarali ih u stambene prostore. Dakle, potrebna je stručna valorizacija umjetničkih postignuća, ali i praćenje rada, te odnosa prema dodijeljenom prostoru. Također, umjetničke prakse se razlikuju. Neki umjetnici su daleko mobilniji od drugih, i vremenska ograničenja dodjele ateljea za neke umjetnike su u potpunosti prohibitivna. Vjerujem da prostora u gradu ima dovoljno da se osigura kvalitetna umjetnička produkcija, ali ne vjerujem da je uvijek nužno da se svi problemi rješavaju “odozgo”. Postoji mnogo primjera uspješnog organiziranja umjetnika u potrazi za radnim, pa čak i izlagačkim prostorom, i oni su potvrde da proaktivno ponašanje u rješavanju problema u suradnji s gradskim i državnim institucijama može donijeti jako dobre rezultate.
► Tvoji su radovi danas dio javnih i privatnih zbirki, ali i tržišta umjetnina. Kako gledaš na odnos između umjetničke autonomije, institucionalnog priznanja i tržišne vrijednosti? Može li tržište biti poticajno za umjetničku praksu ili ono neminovno utječe na način na koji umjetnik razmišlja o vlastitom radu?
Kristian Kožul: Postojanje transparentnog i funkcionalnog tržišta izuzetno je poticajno za umjetnički rad. Ono omogućava umjetniku ekonomsku nezavisnost i u velikoj mjeri rasterećuje državnu, odnosno gradsku infrastrukturu financiranja umjetničke produkcije. Mislim da je razmišljanje o vlastitoj umjetničkoj produkciji nužno vezano (u smislu podložnosti prilagođavanju vanjskim utjecajima) za izvore financiranja. Ukoliko uzmemo primjer umjetnika koji se primarno financira iz privatnih izvora, naravno da će postojati imperativ udovoljiti ukusu kolekcionara njegovog rada. Ali isto tako, ako govorimo o umjetniku čiji je glavni izvor financiranja državni, odnosno gradski proračun, njegov imperativ će biti svjetonazorski uobličiti vlastiti rad prema vrijednostima institucije koja mu dodjeljuje sredstva. Nemoguće je postići potpunu autonomiju, ali je moguće u velikoj mjeri zadržati integritet, te ne postati pamfletski ideološki narator ili u drugoj krajnosti dekorater skladno dizajniranih prostora.
► Dio profesionalnog puta gradio si izvan Hrvatske, a danas intenzivno djeluješ upravo ovdje. Je li ti iskustvo rada u različitim kulturnim sredinama promijenilo način na koji promatraš (domaću) umjetničku scenu?
Kristian Kožul: Izmještenost svakako daje drugačiji pogled na sve, ne samo na umjetničku scenu. Ali nije nužno prihvatiti narativ u kojem je naša periferna pozicija nužno slabost ili ograničavajući faktor. Odmak od jake gravitacije umjetničkih centara koji diktiraju način promišljanja i produkcije umjetnosti samom svojom monumentalnošću, oslobađa prostor individualne slobode. Rigidnost pravila je ovdje olabavljena i stvara se prostor koji se može i mora odvažno ispuniti. Mi kao društvo moramo osigurati adekvatnu edukaciju i intelektualnu pripremu za umjetnike koji će specifičnosti vlastite kulturne, povijesne i geografske pozicije početi koristiti kao snažan potencijal za formiranje vlastitog identiteta, pa tako i identiteta scene… U konačnici i države. Naravno, velika je opasnost prepustiti se provincijalnom samozadovoljstvu, pri čemu ćemo početi relativizirati fundamentalne vrijednosti i principe valorizacije umjetnosti, a to u konačnici nužno vodi ideološkom priklanjanju izolacionizmu i etabliranju paralelne stvarnosti, u kojoj ćemo, uklanjanjem internacionalne komunikacije, etablirati inferiorno stvaralaštvo kao poželjno i autohtono.
► Iz perspektive današnjice, što smatraš najvećim izazovom umjetničke profesije?
Kristian Kožul: Oduprijeti se u potpunosti imperativu banalne kvantificirane dopadljivosti pod diktatom socijalnih mreža. Ukoliko je umjetnik sklon u određenoj mjeri prilagođavati vlastita uvjerenja i produkciju kako bi sebi kompromisom olakšao pristup sredstvima za rad, onda je želja za deklarativnim prihvaćanjem, odnosno sviđanjem, još veća opasnost. U vrijeme kada se dokumenti umjetničkog djelovanja natječu u kategoriji dopadljivosti sa šaljivim životinjama, trgovačkim putnicima životnih stilova i raznovrsnim kulinarskim kreacijama, teško je odoljeti validaciji sviđanja. Možemo li umjetnost ne svesti na šaljivi životni stil prepun slatkih kreacija?
► Umjetnička praksa podrazumijeva neprestano propitivanje, ali i mnogo neizvjesnosti, strpljenja i ustrajnosti. Jednom si rekao da je snaga umjetnosti u njezinoj nepredvidljivosti. Što je ono što te i danas, nakon svih ovih godina, održava u tom procesu?
Kristian Kožul: Lako bi bilo odgovoriti da je to priroda inercije, i da naprosto, kao i u svakoj profesiji, na koncu svojevoljno postajemo zarobljenici utješnosti rutine. Ali iskreno mislim da postoje dva aspekta zadovoljstva koji su usko vezani s temeljnim ustrojem mog vlastitog identiteta i vjerovanja. U prvom redu moja (narcisoidna) zaljubljenost u vlastiti rad je istinski monumentalna. Sam proces stvaranja neprekinuti je niz frustracija i sumnji, ali i nevjerojatnih eksplozija euforične sreće koje su teško usporedive s iskustvom bilo kojeg drugog posla. Biti sretan sam sa svojom djelatnošću i istinski uživati u osjećaju ispunjenosti koju stvara vlastiti kreativni napor je nemjerljivo. Drugo, ono što je ključno jest osobni i kolektivni osjećaj svrsishodnosti – mislim da je osjećaj svrhovitosti vlastite djelatnosti (ne samo moje, već svrhovitosti ukupne umjetničke djelatnosti) nešto što je neuništivo i nezamjenjivo. Čak i u trenutcima kada se potreba za umjetnošću ili barem njena namjena dovodi u pitanje, osjećaj participacije u jednom kolektivnom naporu pruža stalnu potkrepu uvjerenju da je moje stvaralaštvo integralni dio napora koji čini naše društvo boljim i ljudskijim.
Razgovarala: Karla Despot / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Fotografije iz ateljea: Ivan Buvinić
Zahvaljujemo Kristianu Kožulu na ustupljenoj fotodokumentaciji.
Kristiana pratite na Instagram profilu @kristian_kozul.
Tekst je dio Vizkulturine serije “U stvarnom prostoru” koju sufinanciraju Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo te Ministarstvo kulture i medija RH.
