Umjetničko djelovanje Kristiana Kožula ne samo da je prepoznatljivo i plodonosno već više od dva desetljeća, nego je u isto vrijeme i podložno ambivalentnim i višeznačnim tumačenjima likovnih konzumenata i kritičara. Ovaj akademski kipar izlagao je na širokom međunarodnom potezu od Rima do Haife i Pekinga, a djela su mu višestruko nagrađivana. U osječkoj Galeriji Kazamat (na kojoj je izlagao s Alemom Korkutom i Paulinom Jazvić) predstavio je instalacije resemantiziranih namjenskih rekvizita čime nastavlja proširivati umjetnički diskurs u čijem su središtu dismorfije tjelesnoga i figurativnoga koje ga već duže zaokupljaju. Kako je izložba Objekti konstruktivne destrukcije upravo otvorena u zagrebačkom Francuskom paviljonu (link), susret s Kristianom Kožulom iskoristili smo kako bismo kronološki secirali njegov autorski put, razgovarali o poetičkim narativima, suradnjama, komunikacijskim strategijama, društvenoj kontekstualizaciji umjetnikova djelovanja te dijagnosticirali propuštene prilike hrvatske umjetničke produkcije.
► U nekolicini razgovora oštro ste kritički progovorili o likovnom studiju, točnije cjelokupnom sustavu likovnog obrazovanja u Hrvatskoj. Najjasnija kritika leži u činjenici kako ste, nakon što ste pet godina proveli na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, tu instituciju napustili pa diplomirali na umjetničkoj akademiji Kunstakademie u Düsseldorfu, a potom izlagali širom svijeta, od New Yorka do Pekinga. Kako biste ocijenili današnje stanje i prilike vezane uz mogućnosti mladog likovnog umjetnika u Hrvatskoj? Je li institucionalni obrazovni sustav postao otvoreniji i “suvremeniji“? Drugim riječima, jesu li se stvari promijenile, a ukoliko jesu, u kojem smjeru?
Kristian Kožul: Teško je u ovom trenutku raditi usporedbe, 90-e su bile vrlo teške godine. Cjelokupni sistem bio je vrlo hermetičan, možda bi prava riječ bila introvertan. Takva situacija nije nužno posljedica samo ideološkog okruženja na samoj Akademiji, već kompletne izoliranosti koju i danas proživljava država. Iz današnje perspektive, a uzimajući u obzir dostupnost informacija i u krajnjoj liniji iskustva, teško je zamisliti broj prepreka koje stoje pred studentima u procesu učenja u tom periodu. Da budem u potpunosti iskren, teško mi je sagledati taj period bez samonametnutog patosa i, sad već vjerujem zaslužene, nostalgije.
Recimo da jedna situacija dovoljno ilustrira tadašnju dostupnost informacija: u jednom trenutku na Akademiji se gleda VHS kopija video rada Fischli i Weissa Der Lauf der Dinge, rada iz 1987. godine. Dakle, trebalo je samo nekoliko godina da ta kazeta doputuje u n-toj kopiji do nas, a mi smo u tom trenutku gledanja imali osjećaj apsolutne pobjede naše suvremenosti!
O tome je li obrazovni sustav postao suvremeniji ili otvoreniji mogu suditi jedino po rezultatima koje on daje. Ako je suditi po posljednjem Salonu mladih (pri tome mislim na izložbu Paraziti prema kustoskoj koncepciji kolektiva KUĆĆA ), sve je u najboljem redu i čini se da imamo razloga za ekstatični optimizam. Doduše, postavlja se pitanje je li ovo rezultat bezgraničnog entuzijazma mladosti i dostupnosti interneta ili akademskog obrazovanja.
► Vašu umjetničku biografiju krasi uistinu dojmljiva izlagačka kronologija koja uključuje svjetska središta, a poznato je kako ste u nekima od njih i živjeli i radili. Kako biste iz današnje pozicije, s vremenskim odmakom, ocijenili ta iskustva? U kojoj su mjeri ona usmjerila Vaš današnji autorski rukopis?
Kristian Kožul: Kako bih ih danas ocijenio? Duboko traumatičnima… Šalim se, česte promjene kulturološkog konteksta unutar kojeg nastaje rad bile su, barem se meni čini, izuzetno korisne. Pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da je većina mojih radova bila direktna reakcija na specifični društveni fenomen u mom neposrednom okruženju. Također, boravak na mjestima koja su toliko bogata umjetničkom produkcijom i u kojima se ponekad čini da je publika koja ju konzumira gotovo beskrajna, daje bezrezervni osjećaj svrsishodnosti vlastitom djelovanju. Mislim da, ako se osvrnemo na dio prošlog pitanja, o mogućnostima mladog umjetnika u Hrvatskoj, vjerojatno taj element – samorazumljive svrsishodnosti – predstavlja fundamentalnu olakotnu okolnost u procesu odrastanja umjetnika.
A u kojoj su mjeri ta iskustva usmjerila moj rukopis? Vjerojatno u potpunosti. Sva iskustva na neki način formiraju umjetnički izričaj, ali mislim da se događa nešto mnogo zanimljivije. Kada ste izmaknuti iz vašeg matičnog habitata, u jednom trenutku postaje vrlo jasno da geografska dislociranost ne garantira niti autentičnost izričaja niti njegovu suvremenost. Jako je zavodljivo smatrati da je umjetnost koja se producira u velikim centrima nužno kvalitetnija ili autentičnija od one koja se stvara u perifernim regijama, ali često to nije tako. Ovdje je vrlo važno razlučiti razliku između periferije i provincije i uočiti prednosti koje mi kao periferna regija možemo iskoristiti, a opet ne igrati na jeftinu kartu egzotičnosti.
► Vi ste po formalnom obrazovanju kipar, ali u Vašem radu, baš kao i u suvremenoj umjetničkoj produkciji, teško je razgraničiti u kojoj je mjeri izloženo djelo skulptura, a u kojoj instalacija. Kako biste vi opisali tu granicu (možda i interferenciju), medijsku odrednicu svojih djela?
Kristian Kožul: Ha, ja bih radije u potpunosti izbjegao dati medijsku odrednicu svojih radova. Zapravo mi se čini da je element priče, konstrukcija narativa koji radovi komuniciraju, daleko bitniji od sredstava koja se koriste da bi se on dogodio. Kako ispričati priču na najzanimljiviji, u nekim trenutcima najprovokativniji način? Kako uvući gledatelja u priču i onemogućiti mu izlaz? Kako postaviti zamku? Kako ga zarobiti? Ma koliko to nasilnički djelovalo, dramaturški je ključno. Čini mi se da je strategija komunikacije daleko bitnija od formalnih elemenata koje ćemo koristiti da bismo ju ostvarili.
► Često ste surađivali s fotografima, a najdugovječnija je suradnja s Damirom Žižićem. Što ju je potaknulo i održalo toliko dugo; sličan svjetonazor, znatiželja, umjetnička dinamika?
Kristian Kožul: Mislim da je suradnja s Damirom bila uspješna iz više razloga. Svakako jedan od najbitnijih razloga jest taj što je od početka imala jasno definiranu estetsku smjernicu, jasan okvir likovnog izričaja tako da su najuspješniji radovi iz tog perioda bile idejne kolaboracije izvedene unutar vrlo jasno definiranog vizualnog vokabulara. Nije bilo neslaganja oko načina na koji želimo komunicirati s gledateljem kao ni oko toga o kojim temama želimo komunicirati. Izvedeni radovi bili su jako fokusirani, a prostor interpretacije samog rada vrlo sužen. Komunikacija je bila vrlo direktna. Za mene je to svakako bio veliki otklon od moje uobičajene strategije komunikacije, ali i upravo zbog toga usudio bih se reći da je samo iskustvo suradnje bilo izuzetno oslobađajuće i demokratsko. Zapravo, vjerujem da svi radovi iz tog perioda suradnje odražavaju vrlo sličan svjetonazor kao i istovrsnu umjetničku znatiželju. Strategija “otimanja” likovnog jezika marketinga i njegovo korištenje kao fundamenta svojevrsnog istraživanja naše suvremenosti, bila je dosta uzbudljiva!
► Ukoliko pokušamo pronaći odrednicu koja labavo povezuje veći dio Vaših radova (sudeći prema zapisima kustosa i likovnih kritičara), bilo bi to tijelo ili tjelesni oblik (figura) koji je vrlo široko shvaćen. Posljednjih godina mogli bismo reći kako se bavite pomalo bizarnim tjelesnim ekstenzijama, svojevrsnim mehanizmima koji umjetno podupiru funkcioniranje ljudskoga tijela, nekadašnje mjere sviju stvari. Što generira taj umjetnički interes, potrebu za razlaganjem i preoblikama te materije?
Kristian Kožul: Tijelo ili, ako uzmem u obzir vrlo rane radove, nedostatak tijela bila je zapravo okosnica većine mojih radova. Odnosno, bio je to osjećaj nelagodnosti koji nastaje u trenutku kada pokušavamo popuniti taj negativni prostor. Ali to je primjenjivo na samo jedan segment rane produkcije, poimence Discoware, Asylum i Americana serije. U zadnjim radovima (Forensic Folklore) radi se o antropomorfnim sugestijama, o nadrealnom traumatičnom viđenju tijela, a koje funkcionira kao surogat prikaza specifične kolektivne traume. Tijelo je u ovim serijama vrlo sugestivan dio vokabulara rada. Spomenemo li ponovno trenutak uvlačenja promatrača u narativ, to je specifični prepoznatljivi element koji zaokuplja promatračevu pažnju i uvlači ga u vlastitu interpretaciju ponuđenog materijala i kompozicije. Tijelo, odnosno realizirane dismorfije koje sugeriraju postojanje tijela, postoje kao kognitivne zamke za promatrača. One su ulazne točke u kojima počinje individualna interpretacija rada.
► Osječka izložba (koja je poslužila i kao neposredni povod ovome razgovoru) predstavlja svojevrstan nastavak zaokupljenosti predmetima, točnije oblicima koji istovremeno asociraju na namjenske rekvizite dok, s druge strane, poništavaju uporabljivost i kao da se poigravaju s njome. Možemo li govoriti o reestetizaciji kao Vašoj (prepoznatljivoj) autorskoj poluzi, strategiji?
Kristian Kožul: O da, mislim da je to jako lijepo primjenjivo. Poništena uporabljivost, opasna disfunkcionalnost, zloupotreba estetizacije – sve su to elementi procesa koji s jedne strane mijenjaju značenje izvornog objekta i reinterpretiraju njegovu svrhu, kako lišavanjem njegove funkcionalnosti tako i manipulacijom estetskih svojstava koje mu daju prvotno značenje. U seriji radova Forensic Folklore, izloženih u Osijeku, konstantno su prisutni elementi pseudobolničkog, sterilnog okruženja, disfunkcionalni ležajevi, apstrahirane proteze, estetizirani stalci. Svi ti elementi ravnopravno sudjeluju u konstituiranju krajolika narativa, svojevrsnom značenjskom ekosistemu.
► U osnovi je Vaših instalacija gotovo uvijek dekonstrukcija, dezintegracija, razlaganje, svojevrsna amorfnost i odsutnost naracije. No, zanimljivo je kako su u isto vrijeme Vaši radovi kontekstualno vrlo čitljivi, semantički i referencijalno složeni i, na određen način, podložni brojnim i različitim tumačenjima. Što nosi “priču“ Vaših djela? Materijal, konstrukt, ideja?
Kristian Kožul: Kad govorimo o nedostatku naracije, govorimo o nedostatku verbalne naracije. Mislim da priče možemo ispričati na mnogo načina ne upotrijebivši niti jednu riječ. Ponekad mi se čini da sam, pogotovo u rane radove, ulio cijelu ljubav iz djetinjstva prema rebusima. Ne želim sada reći da je te radove nužno interpretirati kao simboličke rebuse, ali analogija donekle stoji. Barem želim vjerovati da zahtijevaju određenu mentalnu gipkost (i smisao za humor) u svojoj interpretaciji. Ne ograničavajući tako priču na linearni narativ, vjerujem da svaki rad ima svoje aktere, dramaturški zaplet i u konačnici razrješenje. To postaje sve bitnije kako se krećemo kronološki prema novijim radovima. Ukoliko je analogija primjenjiva, promatrač konstruira narativ, određuje njegovu kompleksnost, aktivni je stvaratelj i interpret koji koristi dane elemente kako bi stvorio individualno iskustvo. Ali vjerujem da je to uistinu zajedničko svakoj umjetničkoj formi u manjoj ili većoj mjeri…
► Likovna morfologija kojom se bavite u znatnoj je mjeri određena i uklopljena u društveni kontekst, mogli bismo reći da je od njega nedjeljiva. Što je tomu razlog? Možemo li danas prema bilo kojoj temi zauzeti onaj larpurlartistički stav (koji je bio više stav nego točna odrednica modernističke umjetnosti), izolirati ju od društvenog konteksta koji prijeti usisati sva značenja, sve predznake i tumačenja?
Kristian Kožul: S obzirom na to da se u većini slučajeva radilo o radovima koji se direktno referiraju na vrlo određenu društvenu pojavu ili proces, bilo je nužno iznaći ili, iskrenije rečeno, posuditi sustav znakova kojima će reference za razumijevanje rada biti čitljive, ako već ne i jednoznačne. Mislim da umjetničko djelo više nikako ne može postojati u tom puritanskom, apstraktnom prostoru. Dapače, vjerujem da to nikad nije bio ni slučaj. Uvijek je postojao, ako ništa drugo, jaki ideološki temelj koji je srdačno i velikodušno posuđivao kredibilitet i razumijevanje. Preduvjet za takvu iluziju bio bi da prihvatimo potpuno nepoznavanje konteksta u kojem umjetničko djelo nastaje i potom taj isti kontekst proglasimo potpuno irelevantnim.
► Izravno i doslovno – biste li se nazvali društveno angažiranim umjetnikom? Je li Vašoj umjetnosti spomenuti društveni kontekst uteg ili inercija?
Kristian Kožul: Ne, nikako. Društveno angažirani umjetnik pokušava iznuditi vrlo konkretne društvene promjene svojim umjetničkim radom. Te su promjene obično vrlo jasno definirane, jasno formulirane i trebale bi nastati kao direktna posljedica umjetnikova djelovanja, u idealnom slučaju u koordiniranoj suradnji s ostalim čimbenicima društvenih promjena; političarima, aktivistima i slično. Naravno, često se čini da je takva umjetnička produkcija samo nezaobilazna dekoracija puno zahtjevnijih i ozbiljnijih aspekata ljudskog djelovanja, ali iz umjetnikove perspektive uvijek se čini da revolucije počinju u ateljeima.
Ta konkretna komponenta, društvena refleksija integralni je dio rada. Kao i svaka druga komponenta ona čini dio amalgam koji na kraju funkcionira ili ne funkcionira kao umjetnički rad.
► U Vašoj poetici mnogi su spominjali estetiku kiča, camp, bizarnosti pa i grotesku, vidljiv je razvojni put u kojemu je uvijek prisutna određena kritička nota, glas koji povišeno progovara o društvenim anomalijama ili jednostavno pojavnostima koje su same po sebi apsurdne. Kako biste Vi opisali tu osobnu poetičku krivulju? Jeste li se zapravo odmaknuli od one oštre prosvjedne note koju su Vaši radovi imali na početku izlagačkoga života ili se ona samo vokalizirala u nešto sofisticiraniju reakciju, tvrdnju?
Kristian Kožul: Sadrže li moji radovi kritiku? Ako to podrazumijeva i činjenicu da nude konkretna rješenja, odgovor bi bio ne. Ali postoje trenutci kada gledate oko sebe i vidite apsurdne, autodestruktivne tendencije društva u kojem živite. One prolaskom vremena postaju toliko bolne i upadljive da ih je nemoguće ignorirati. Gledajući unazad, mislim da je ta prosvjedna nota u mom radu postala puno uopćenija, a strahovi koji me zaokupljaju prestali su biti konkretne instance naših života i postali su sveobuhvatniji. Nekako mi se čini da se više ne radi o “našem” ratu nego o ratu općenito, čak ni o ratu samom (uzimam fenomen rata kao mogući primjer, ali nudi nam se široki izbor katastrofa; preko pandemija do ekoloških genocida), već o elementarnom egzistencijalnom strahu koji je prouzročen konkretnim nasiljem. I kako sada uobličiti te fundamentalne ljudske emocije koje prožimaju naše zajedničko ljudsko iskustvo? Osnovno pitanje postaje kako materijalizirati dubinski proživljenu emociju i podijeliti ju s gledateljem.
Ukoliko je postojao period u kojem je moj rad bio direktno kritičan prema vrlo konkretnim socijalnim transgresijama i apsurdima, to je zasigurno suradnja s Damirom. U periodu zajedničkog djelovanja glavno je gorivo radova bila upravo ogorčenost, zapanjenost i nevjerica društvenim promjenama i fenomenima oko nas. Tim više što nam se činilo da smo suočeni s masom promjene koja je nezaustavljiva i čija je inercija nadljudskih razmjera.
► Prije desetak godina izjavili ste kako je pretjerivanje dio Vaše umjetničke strategije od koje nećete svjesno i voljno odustati. Jeste li održali obećanje?
Kristian Kožul: Ha. Mislim da sam bio vrlo velikodušan prema sebi kada sam rekao da je pretjerivanje dio moje umjetničke strategije. Doduše, bilo je dosta mudro predstaviti dio simptoma vlastite dijagnoze – kao strategiju. U tome je vjerujem sadržan i odgovor. Teško je zatomiti i u potpunosti izbaciti jednu od fundamentalnih osobina vlastite ličnosti, ali čini mi se da je ona danas znatno fokusiranija.
► Dobitnik ste brojnih nagrada; od strukovnih do primjerice Elle Style Awards Umjetnik godine (2021.). Što taj raspon Vaše umjetničke prepoznatljivosti i prihvatljivosti govori o Vašem radu? Vjerujete li u jaz visoke i popularne kulture? Vjerujete li uopće u tu podjelu?
Kristian Kožul: Ne, ne vjerujem. Postavljanje takvog razgraničenja jedna je jasna klasna strategija koja će već u startu diskreditirati svakoga tko ne pristaje svoj umjetnički izričaj prilagoditi elitističkim očekivanjima, u većini slučajeva minorne manjine, a koja koristi umjetnost kao jasnu socijalnu distinkciju. Iskreno vjerujem u apsolutnu demokraciju, u mogućnost nastanka umjetnosti u bilo kojem socijalnom sloju, korištenjem bilo kojeg dijalekta, iz bilo kakvih povijesnih okolnosti. Mislim da je upravo snaga umjetnosti njena inherentna nepredvidljivost, odnosno nepredvidljivost načina na koji nastaje i njezine forme. Ukoliko danas još uvijek tražimo pedigre – umjetnika, umjetničkog izričaja, načina razmišljanja, sa sigurnošću se možemo dalje prepustiti potpunom nerazumijevanju umjetnosti i nesputanom obožavanju birokracije.
► Pojedini su Vas novinari nazivali radikalnim umjetnikom. Smatrate li da je suvremena hrvatska kiparska produkcija radikalna? Kako biste ju opisali pa i ocijenili?
Kristian Kožul: Ne bih rekao da je radikalnost sama po sebi kvaliteta koju trebamo očekivati ili čak priželjkivati. Naša trenutna pozicija na geografskoj periferiji diktira u neku ruku i naše mogućnosti. Mogli bismo koristiti našu perifernu poziciju kao mjesto izuzetne slobode u kojoj gravitacija i diktat velikih kulturnih centara slabi, u kojoj su anomalije moguće i prihvaćene, dapače koje njegujemo i tražimo. Možda bismo mogli čak i osmisliti funkcionalan način apsorpcije prošlosti, ali i nastajanja u vakuumu bez tradicije. Mogli bismo imati slobodu integracije diversificirane umjetničke produkcije u nekakav kvazianarhistički, nehijerarhijski kulturni pejzaž. Takav pluralizam bio bi poželjan i, vjerujem, uzbudljiv. Nažalost, izglednije je da ćemo svoju poziciju slobodne periferije zamijeniti sputanom provincijom.
Autorica: Ivana Đerđ – Dunđerović / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku
