Sastavši se online usred toplotnog vala, koji je jednako pritisnuo Nizozemsku i Hrvatsku, multimedijalna umjetnica i performerica Ines Borovac i ja, unatoč sparini, uporno smo nastavljali razgovor. Svaka nova tema otkrivala je iznimnu slojevitost njezina metodološkog pristupa, koji počiva na načelima socijalnog dizajna. Iskustvo studiranja u Zagrebu i Eindhovenu, plodonosan rad u inozemstvu te boravci na domaćim i stranim rezidencijama poslužili su kao izvrstan povod za dublji razgovor o njezinu formiranom umjetničkom izrazu. Umjetnica pripada novom valu autorica i autora koji, djelujući unutar nizozemske dijaspore, pridonose vidljivosti domaće scene, sklone eksperimentu i promišljanju “izvan kutije”. Njezin rad izravno propituje balkansku tradiciju iz koje potječe, mapirajući tenzije koje tinjaju na razmeđu kultura Zapada i Istoka. U središtu njezina umjetničkog istraživanja nalaze se štetne dinamike moći koje se upisuju u marginalizirana tijela. Borovac nastoji kroz svoju umjetničku praksu dokučiti kako se normativna obilježja folklornih i tradicijskih formi transformiraju i prilagođavaju kako bi preživjela unutar digitalnih sustava. Njeno tijelo pritom postaje medij kojim se vidljivo, grubo nasilje tradicije pretače u neprimjetno, no sveprisutno nasilje virtualnih svjetova. Polazeći od pretpostavke da digitalni sustavi kontrole predstavljaju nove konfiguracije postojećih tradicijskih obrazaca moći, umjetnica njihove mehanizme razotkriva premještajući ih u apsurdne scenarije koji destabiliziraju te hijerarhije. Više o svemu saznajte u intervjuu u nastavku.
► Krenimo od jednog tvog ranijeg rada. Body Hub je multimedijalna instalacija i platforma koja spekulativno zamišlja kako bi se korporativna radna sredina mogla promišljati kroz pokret. Realizirala si ga 2020. godine tijekom studija socijalnog dizajna na Dizajn akademiji u Eindhovenu. Spomenula si kako je ovaj rad bio prekretnica u tvojoj umjetničkog metodologiji i praksi. Što se nakon njega promijenilo u načinu na koji promišljaš i razvijaš svoje umjetničke radove?
Ines Borovac: Body Hub je zapravo prvi performativni projekt u mojem portfelju. Ujedno je to i projekt koji me spasio od pada na prvom semestru Dizajn akademije u Eindhovenu. Iako je moj umjetnički put prethodio dizajnu, misao vodilja uvijek je bila tijelo kroz sustave moći, pa je Body Hub uspješno pokrenuo moju fascinaciju tjelesnom realnošću i eksperimentiranje s vlastitom materijom. Tada sam prvi put uspjela prodrijeti u opresivni tjelesni sustav te ga transformirati na apsurdno funkcionalan način – onaj koji bi još uvijek potencijalno jako dobro prošao na silikonskom tržištu, što mi je osobno najdraži dio ovog projekta. Njegova se dualnost očituje u tome što iznosi kritiku, a istovremeno nudi alteraciju sustava, na apsurdan način zavodeći tržište koje kritizira. Nikada nisam bila ljubiteljica radova koji vrlo elaborirano otkrivaju problem, a da pritom ne nude ništa zauzvrat. Ako negdje uzmeš, jednako je važno toliko i vratiti. Gledajući projekt šest godina nakon njegova nastanka, sa smiješkom promatram taj nespretno nepromišljeni estetski dio. Iako u to vrijeme iza njega nije stajalo svjesno estetsko promišljanje, zanimljivo je kako se taj isti vizualni stil i konceptualizacija danas prelijevaju na moje sadašnje radove.
► Kroz tvoj diplomski rad Collo – Re-Dancing Tradition iz 2021. si tradicionalni hrvatski folklorni ples kola osuvremenila tako što si u njegovu izvedbu, između ostalog, uključila rave glazbu, a rodnu subverziju napravila si kroz uvođenje uloge kolovođice, koja je inače uvijek bila rezervirana za muškarce. Zašto ti je bilo važno reinterpretirati kolo i kako danas vidiš njegov potencijal kao društvene prakse?
Ines Borovac: U današnjem polariziranom društvu, razapetom između ljevice koja odbija tradiciju i desnice koja smatra da je posjeduje, iznimno je važno upisati nova značenja u već postojeće tradicionalne forme. Cilj je promijeniti asocijacije, emocije i uspomene koje se vežu uz tradicionalne oblike kako bismo ih spasili od fiksnih desničarskih uvjerenja. Inspirirana sam mišlju filozofa/kinje Judith Butler u knjizi Gender Trouble koja kaže: The task here is not to celebrate each and every new possibility qua possibility, but to redescribe those possibilities that already exist, but which exist within cultural domains designated as culturally unintelligible and impossible. If identities were no longer fixed as the premises of a political syllogism, and politics no longer understood as a set of practices derived from the alleged interests that belong to a set of ready-made subjects, a new configuration of politics would surely emerge from the ruins of the old.
Smatram da se kroz radove važno referirati na postojeće sustave te kroz svima nama poznate forme otvarati nove perspektive i prozore nade. Upravo sam zato htjela da ovaj put, umjesto kolovođe, u središtu bude – kolovođica. Cijeli proces dekonstrukcije spolnih uloga i osmišljavanja novih imena bio je iznimno zabavan. U vrijeme hiperminimalističkih i fašističkih estetika, nužno je održavati tradicije, mitove i legende kroz nove sustave uvjerenja, učeći iz pogrešaka koje smo kao društvo prošli. Potrebne su nam forme koje nas podsjećaju na gradnju zajednice, zajedničkih rituala i uvjerenja koja se ne baziraju isključivo na tehnološkom razvoju i kapitalističkoj monetizaciji, one koje nam daju malo one “besmislene” magije u životu. Živim u uvjerenju da odcjepljenje od običaja, tradicije i predaka rezultira anksioznošću tijela koje ne osjeća pripadnost.
Dok maštam o tim nekim novim, drukčijim legendama, vraćam se ovom citatu filozofa Antonia Gramscija:
The old world is dying, and the new world struggles to be born: now is the time of monsters.
► U Garage Rotterdam 2024. prezentirala si multimedijalnu instalaciju Why Wouldn’t You Date Me koja prati tri tvoja spoja u pravom vremenu u galeriji u Rotterdamu i u Metkoviću. Publika koja se nalazila u Metkoviću tijekom tvojih spojeva mogla je kroz posebnu aplikaciju sudjelovati u pojedinim odlukama kako bi spoj trebao teći. Kako si došla na odluku da ovaj rad učiniš interaktivnim te kako se ta interaktivnost nadovezuje na tvoju kritiku suvremenog dejtanja i dejting aplikacija?
Ines Borovac: Tijekom jednogodišnjeg solo razdoblja provodila sam jako puno vremena na dejting aplikacijama. U cijelu tu scenu ušla sam prilično naivno, što je rezultiralo mnoštvom frustracija, ali i kontemplacijom o suvremenom poimanju ljubavi. To me potaknulo da počnem istraživati načine na koje su naši preci pronalazili partnere i stvarali okruženje za udvaranje. Uspoređujući rituale udvaranja kod starih Slavena i onih na suvremenim dejting aplikacijama, primijetila sam brojne sličnosti. Jedna od njih je da su u oba slučaja spoj ili match praćeni nadzorom, kontrolom i odobrenjem. Nekada je to bio nadzor i blagoslov članova obitelji i seoskih starješina, dok je danas riječ o kontroli i odobrenju algoritma kroz sustav gejmifikacije. Upravo me to navelo na pitanje: Što bi se dogodilo ako preuveličavanjem oba sustava dam potpunu kontrolu publici u svojem rodnom gradu Metkoviću kroz svoj privatni dejting zivot? Ovaj projekt je primjer i rezultat potpunog gubitka privatnosti kroz današnje društvo spektakla. Tako sam stvorila realističan eksperiment kojim sam htjela dublje istražiti kako konstantno nadgledanje i kontrola utječe na naše ljubavne veze. Ideja rada bila je pokazati da forme moderne tehnologije nisu obavijene nikakvim velom misticizma; one zapravo samo preuzimaju oblike zastarjelih formi i predstavljaju ih kao novitet, prodajući nam ono što nam već ionako pripada.
► Na Venecijanskom bijenalu 2024. radu Vlatke Horvat u Hrvatskom paviljonu By the Means of Hand kontribuirala si radom CE400275200HR koji se sastoji od rendgenskih snimaka konzervi i domaćih proizvoda unutar pakiranja. Kako se tvoj rad nadovezuje na ideju povezivanja ljudi koja je bila važna za projekt na Bijenalu i kako se taj tvoj odabrani koncept reflektira u tvom osobnom životu?
Ines Borovac: Kada sam u Veneciji upoznala Vlatku i slušala je kako govori o svom projektu, sjetila sam se vlastite rodne sredine. Tamo se i dan-danas radije upućuje deset mukotrpnih poziva rođakovoj sestri preko njezine zaove kako bi se gajba mandarina nekako prebacila kćeri u Zagreb, nego što bi se poslala poštom. Ta me anegdota odmah asocirala na pakete koje mi mama i dalje šalje nekoliko puta godišnje u Nizozemsku. Budući da je to ipak malo kompliciranije od relacije Metković – Zagreb, moji paketi stižu poštom. U njima uvijek bude domaćih džemova, keksa, mariniranih inćuna, pršuta, pancete, paškog sira i drugih delikatesa koje je u sjevernoj Europi nemoguće pronaći. Nakon što sam preuzela paket, odnijela sam ga na radiologiju u Amsterdamu, gdje smo pomoću iste tehnologije koju koristi carina provjerili što se nalazi unutra. Nastala rendgenska snimka paketa, koju sam nazvala prema njegovu track and trace kodu CE400275200HR, na kraju je stigla u Veneciju – prenesena iz ruke u ruku mojih dragih prijatelja sve do Vlatkinih ruku.
► Za muzej FRAC Champagne-Ardenne izvela si prošle godine rad Before the Cock Crows u kojem s izvedbenim umjetnicama Mathilde Hatton i Joaline Simasotchi kroz performans tematizirala krađu vremena. Kako je izgledao istraživački i pripremni proces rada na ovom performansu te zbog čega si temu prolaska vremena odlučila artikulirati kroz mitološke narative?
Ines Borovac: Netom prije ovog projekta našla sam se u neumoljivom krugu konstantnog gubitka vremena. Probudila bih se, otišla u studio, vratila se kući i pitala se: Što sam danas napravila? I kamo je vrijeme pobjeglo? Prvi put u životu osjećala sam da potpuno gubim kontrolu nad vremenom te da proživljavam izravne posljedice tehnološke akceleracije. U isto vrijeme dobila sam poziv kustosice Juliette Mirabito da napravim novi performans za izložbu pod nazivom This Transition Will Never End.
Počela sam razmišljati o odnosu tijela s vremenom, o bioritmu i sposobnosti tijela da to isto vrijeme uopće osjeti. U tom trenutku ukazala mi se vizija: držim na golim grudima pijetla, jedinu životinju koja evolucijski nije izgubila povezanost s vremenom, i to do te mjere da će pijevac, čak i ako ga zatvorimo u potpuno mračnu prostoriju, i dalje kukurikati s izlaskom sunca. Ova poveznica između snažnog pijetlova instinkta i ženskih grudi, koje reprezentiraju njegovanje i hranjenje, postala je misao vodilja performansa. Inspirirana slavenskom vještičjom tradicijom prema kojoj bi vještica, kada bi joj netko nešto ukrao, žrtvovala pijetla i nakon tog rituala svaki put dobila ukradeno natrag, htjela sam osmisliti ritual koji bi vratio vrijeme ukradeno svima nama.
S Mathilde Hatton i Joaline Simasotchi izvela sam koreografiju sata, u kojoj je svako tijelo predstavljalo jednu kazaljku i histeričnu mitološku figuru žene koja odlučuje uzeti stvari u svoje ruke. Naravno, ovaj put bez ikakvog žrtvovanja. Pijetlova uloga u performansu bila je isključivo simbolička, pa sam iznimno zahvalna svim farmerima na posudbi i njihovim pijetlovima koji su mirno odmarali u mojem naručju i u središtu pozornosti.
► Osim što si u umjetničkog produkciji, također si aktivna i u esejističkom i teorijskom pisanju. Možeš li nam otkriti kojim si temama preokupirana u svojim esejima i oslanja li se tvoj rad u pisanju i na tvoju umjetničku praksu?
Ines Borovac: Pisanje je moja iznimno velika strast za koju malo mojih pratitelja još uvijek zna. Tek sam nedavno počela otkrivati taj dio sebe te slati svoje radove kolegama i prijateljima na čitanje. Uz poeziju, svi se moji dosadašnji tekstovi bave utjecajem tehnologije na tijelo i intimnost. Tako je, na poziv umjetnice i istraživačice Ofri Cnaani, nastao esej pod nazivom Contactless Fuck u kojem istražujem kako su tehnologija i pandemija bolesti COVID-19 utjecale na seksualni život generacije Z. S druge strane, u radu Glitching Gestures pišem o tome kako tehnologija utječe na tjelesnu i socijalnu inteligenciju te potiče anksioznost. Svi moji pisani radovi uvijek su usko povezani s temama performansa i projekata kojima se bavim u tom trenutku. Obožavam se izgubiti u moru koncepata u kojem cijeli onaj početni nered asocijacija odjednom dobije savršen smisao. Za sve znatiželjne, uskoro ću početi objavljivati svoje pisane radove na svojoj web stranici i u newsletterima. SIGN UP!
► Zagrebačka publika prošle je godine u GMK-u mogla vidjeti tvoj performans A Kill Is Only a Dinner, and Dinner Is Not the Entire World. Kroz performans interpretirala si esej When the Lambs Rise Up Against the Bird of Prey autorice Anne Boyer uz plesačice i plesače Cosmu Fodor, Šimuna Stankova, Nina Bokana i Domagoja Obadića, kao i zbor INA-e te njihovu izvedbu Requiema skladatelja Branka Starca. U eseju autorica opisuje dinamiku između predatora i plijena i kroz taj suodnos rasvjetljava sisteme moći u društvu. Kako si pristupila prevođenju ideja i odnosa moći iz eseja u izvedbeni jezik performansa te zbog čega si odlučila u izvedbu integrirati i plesače i zbor?
Ines Borovac: Došla sam u GMK-ov program otvorenog studija inspirirana tekstom Anne Boyer, želeći kroz ljudske odnose prikazati predatorske sustave. Svaki dan dolazila bih u galeriju oko osam ili devet ujutro kako bih istraživala jaganjce i ovce te njihovo ponašanje u prisutnosti i odsutnosti predatora. Kao mlada djevojka u predatorskom kapitalističkom društvu, često se osjećam kao janje koje tiho hoda livadom, pazeći da moji pokreti ne probude ili primame predatora. U tim šetnjama beskrajnim zelenim livadama upoznala sam mnogo drugih ovaca i jaganjaca koji su iz različitih osobnih razloga razvili snažan senzibilitet prema svojoj okolini. Za njih je jedini način preživljavanja bio da se nauče držati u skupini, sa svim drugim ovcama koje se međusobno razumiju i osjećaju te na taj način komuniciraju bez riječi. Htjela sam napraviti performans u kojem s umjetnicima i umjetnicama Cosmeom Fodorom, Šimunom Stankovom, Ninom Bokanom i Domagojem Obadićem vježbamo i utjelovljujemo stado ovaca kroz hibridne figure – bića koja se kreću napola kao ljudi, a napola kao životinje – kako bih naglasila koreografiju straha među marginaliziranim društvenim skupinama.
Izvedba je prvotno trebala biti bez zbora, sve do jednog četvrtka kada sam, u hladnoj studenoj večeri, ostala u GMK-u do sedam sati navečer. Tada sam iz prostorije pokraj galerije začula zbor koji se okupljao na probi. Pričekala sam završetak probe i bez oklijevanja prišla dirigentu, starijem čovjeku iznimno strastvenom prema glazbi. Bojan Pogrmilović isprva je oklijevao na moju ponudu za suradnju; tvrdio je da bi bilo izrazito teško rasporediti zbor u prostoru na način na koji sam zamislila te rascjepkati Requiem kako je performans zahtijevao. No, nakon nekoliko dana poziva i nagovaranja, Bojan i zbor pristali su biti dio performansa. Uokvirili su prostoriju GMK-a čineći metaforičku livadu po kojoj se stado humanoidnih ovaca kretalo, dok su silikonske bradavice letjele u svim smjerovima uz neprekidno glasanje EeeeeEEEEEjjjjjjjj. Moram priznati da ovaj projekt ima posebno mjesto u mojem srcu i jedva ga čekam ponovno izvesti.
► Prošle si godine u sklopu rezidencije La Clínica u Oaxaci de Juárezu u Meksiku producirala radove Serie I i Serie II: Hard Falls and Soft Truths. Prvi rad iz serije video je koji se neprekidno ponavlja i prikazuje te kako se nakon pada s različitih stepenica ponovno vraćaš na njihov vrh. Drugi rad je skulpturalni i prikazuje stepenice na kojima se uz potrgan ogradu ocrtava i nož. Kako si došla do tih motiva te kako je boravak na rezidenciji utjecao na promišljanje konačne prezentacije ovih radova?
Ines Borovac: Cijeli fokus mojeg boravka u Meksiku bio je inspiriran telenovelama i eksperimentom kroz koji sam pokušala istražiti jesu li Balkanke doista Latine Europe. U tom procesu zanimalo me može li moje tijelo podnijeti fatalnu sudbinu Meksikanke koja u telenovelama neumorno preživljava padove niz redove i redove stepenica. Zato sam u gradu Oaxaca de Juárez obilazila meksičke domove, kucala na vrata susjeda i pitala ih mogu li snimiti kako padam niz njihovo stubište. Nakon tridesetak snimanja i brojnih bolnih modrica na bedrima, nastao je video rad koji u petlji prikazuje padove unatrag. Tijekom padova pod haljinom sam nosila spužvu omotanu zavojima kako bih ublažila udarce. Upravo je taj materijal postao polazište za izradu skulpture od spužve u obliku meksičkih stepenica, kao metafore preokretanja narativa te mekih padova.
► Everyone Wants to be Desired, No One Wants to Desire, performans koji si također razvila tijekom rezidencije u Oaxaci de Juárezu te razvila u suradnji s kazališnim performerima Isabel Narezo Balzaretti i Robertom Mosquedom, preuzima iz jezika latinoameričkih i španjolskih sapunica preuveličanu afektivnost i smisao za dramatičnost. Budući da si surađivala s lokalnim umjetnicima i umjetnicama, zanima me kako si doživjela taj proces kulturnog transfera i na koji je način susret s lokalnim kontekstom utjecao na razvoj performansa?
Ines Borovac: Kada sam odlučila istraživati meksičke telenovele, znala sam da će projekt biti toliko opsežan da ću morati surađivati s performerima i performericama s lokalne scene. Željela sam da oni svojim iskustvom i perspektivama oblikuju proces rada te mi ukažu na eventualne slijepe točke u mojem istraživanju. Nakon dugotrajnog rada, tijekom kojeg sam intervjuirala stručnjake i stručnjakinje o telenovelama, ženskim ulogama na malim ekranima i padu popularnosti telenovela (ali i jednako strastvenih romantičnih komedija), došla sam do zaključka da živimo u društvu cinizma. U njemu se otvoreno pokazivanje čežnje i žudnje često doživljava kao nešto neugodno ili cringe. Ono što smo nekoć dobivali gledajući telenovele, danas pronalazimo u praćenju influencera i reality emisija. Istodobno se otvoreno izražavanje strasti i sukoba sve više izbjegava te se često smatra toksičnim. Upravo zato odlučila sam kroz performans vratiti strast, konflikt i melodramu telenovela. Eskalaciju sukoba zamijenila sam bezličnim pozama tipkanja poruka kako bih stvorila kontrast između izražajnog tjelesnog jezika i vrijednosti koje oblikuju stare i nove generacije. Rad s Isabel i Robertom bio je prekrasan, ispunjen smijehom i igrom. Već na samom početku postalo mi je jasno koliko su tjelesni jezik melodrame i telenovele duboko upisani u njihova tijela, izraze lica i geste, što je bio uzrok čestih napadaja smijeha tijekom proba.
► Ove godine sudjeluješ na WHW Akademiji. Koja su ti dosadašnja iskustva i susreti tijekom programa bili posebno važni za razvoj tvoje umjetničke prakse? Možeš li povući paralele između tog iskustva, studija u Nizozemskoj i rezidencije u Meksiku te načina na koji su ta različita okruženja oblikovala tvoj rad?
Ines Borovac: Istina, jako sam sretna što sam dio ovogodišnje generacije WHW Akademije jer već dugo pratim i iznimno cijenim rad WHW kolektiva, što je, iskreno, bio i glavni razlog moje prijave. Do sada sam posebno uživala u apstraktnim vježbama ovogodišnjeg rezidencijalnog profesora i gostujućeg kustosa Sebastiana Cichockog. Kroz vježbe telekomunikacije, sesije slušanja eksperimentalne glazbe i grupne zadatke koji nemaju unaprijed zadan ishod niti inzistiraju na produktivnosti, nastali su neočekivani susreti, razgovori i spoznaje. Rezidencija u Meksiku naučila me da, bez obzira na kontinent ili državu, uvijek mogu pronaći svoje šašave, inteligentne i hrabre performere i performerice. Studij u Nizozemskoj, s druge strane, njegovao je izrazito zapadnjački pristup radu, obilježen stalnim osjećajem anksioznosti i nepotrebnom, pretjeranom ozbiljnošću. Upravo je to jedan od razloga zbog kojih sam se udaljila od dizajna. Svaki je korak procesa morao biti pažljivo opravdan, što je ostavljalo vrlo malo prostora za razvoj vlastitog izraza, imaginacije i “magije”. Ono što sam ipak ponijela iz tog iskustva sposobnost je razvijanja vlastite metodologije istraživanja te razumijevanje kako kreativnosti i inspiraciji pristupiti kroz strukturu, a da pritom ne izgubim prostor za igru i intuiciju.
► U sklopu WHW Akademije predstavila si kao završni rad performans Strana tijela u prostoru KO:KE, o čemu smo pisali ovdje). Rad se bavi načinima na koje institucije koriste vokabular empatije kako bi reproducirale nasilne sustave, kao i (ne)mogućnošću izražavanja vlastitog mišljenja unutar kapitalističkog sustava. U performansu recitiraš vlastitu pjesmu dok iz usta izvlačiš dugu vrpcu, pri čemu se glas postupno oslobađa i pojačava kako se traka smanjuje. Kako si pristupila toj ideji postupnog oslobađanja glasa i teksta te na koji način u radu promišljaš nasilje utišavanja svoje autentičnosti i mogućnost njegovog preokreta kroz poeziju i tijelo?
Ines Borovac: Tijekom videopoziva za odabir rada za izložbu, kustosice Ana Dević i Ivet Ćurlin izrazile su želju da izvedem performans te da intervencija nastala tijekom izvedbe ostane kao rad u prostoru. Budući da je ovogodišnja tema WHW Akademije Granice i poezija, već sam znala da želim pristupiti metafori granice te cijelom sustavu zakona i birokracije kao nasilnoj, parazitskoj zmiji koja nastoji kontaminirati posljednji dašak tjelesne intuicije. Ta je zmija neraskidivo povezana s našim probavnim sustavom i ustima; ona nas svakodnevno manipulira i ušutkava, a njezine se posljedice često manifestiraju kao anksioznost i mučnina u želucu. Upravo zato smatram važnim kroz svoje radove prikazati i onaj groteskni aspekt nasilja nad tijelom koji često ostaje prešućen i stigmatiziran. Iz te je misli proizašla ideja da tijekom performansa u ustima držim petnaest metara zaštitne trake. Dok slinim i borim se protiv refleksa povraćanja, recitiram poeziju. Kako postupno izvlačim traku iz usta, poezija polako pobjeđuje, poput autentičnosti koja ostaje u nama kada odlučimo prepoznati parazita i kada smo spremni na svojevrsni egzorcizam nasilja, anksioznosti i straha od izražavanja u svakodnevnom životu. Smatram da nasilje u suvremenom društvu nisu samo pravila, politika ili pametna tehnologija, niti nešto što postoji izvan nas. Dopustili smo nasilju da prodre u naša tijela i nastani se u njima poput parazita. Jedini izlaz vidim u potpunoj slobodi tjelesnog izraza i beskompromisnom povjerenju u vlastitu intuiciju, uz jednako radikalnu empatiju i zajedništvo.
► Tijekom našeg razgovora spomenula si da kroz medij performansa često namjerno izlaziš iz zone komfora i da si postavljaš nove izazove. Što te privlači takvom načinu rada i što ti performans omogućuje istražiti ili izraziti, a što ne možeš ostvariti kroz druge medije?
Ines Borovac: Ja sam umjetnica i osoba koja se inspirira izazovima. Svaki projekt tretiram kao mali character development u ovoj igrici života. Uz konstantno osvrtanje na prošle radove, pokušavam razaznati koji sastojak još uvijek ne posjedujem i koji još nisam uvrstila u svoj portfolio. Iz te točke kreće potraga, učenje, unutarnje preispitivanje, puno čitanja, istraživanja, razmišljanja i vježbe, sve dok ne dosegnem osjećaj ugode u tom novom izazovu. Neki su izazovi mnogo bolniji od drugih, ali što ih češće prolazim, oni ne postaju nužno lakši, već ih lakše prihvaćam. Sada puno jednostavnije prihvaćam sam proces i ne bojim se početi ispočetka. Upravo zbog toga toliko volim performans, zato što je nemoguće odvojiti privatno i profesionalno. Izazovi koje svladavam prelijevaju se iz osobnog u profesionalno i ostaju zapamćeni u mojem tijelu. Tjelesna katarza i ekspanzija granica nelagode snažno su oružje kroz život. Potrebno je s vremena na vrijeme micati tijelo na način koji nema nikakva smisla: biti potpuno šašav, razigran i apsurdan te ne dopustiti da u nama ostane mjesta za koreografije straha.
► Na kojim projektima trenutačno radiš i gdje će publika u skorije vrijeme imati priliku ponovno susresti se s tvojim radom?
Ines Borovac: U sljedećih pola godine niže se jako puno projekata zbog kojih sam iznimno uzbuđena. Na poziv kustosice Sabine Oroshi, zajedno s umjetnikom Karlom Štefanekom sudjelujem na izložbi TIJELO. NORMA. OTPOR. koja će se u rujnu održati u Galeriji Nova u Puli. U listopadu ću u Splitu izvesti jedan od kultnih performansa legendarne Vlaste Delimar, u sklopu putujućeg projekta kroz četiri hrvatska grada koji u Splitu nosi naziv Splićani, provjerite jeste li živi, pod kustoskim vodstvom Katerine Jovanović i Sabine Oroshi. Veselim se i sudjelovanju u umjetničkom programu festivala Amsterdam Dance Event (ADE), najvećeg amsterdamskog festivala elektroničke i underground glazbe. Za studeni sam u pregovorima oko izvedbe performansa tijekom Amsterdam Art Weeka. Nedavno sam, na poziv Lee Vene i Lovre Japundžića, dobila i rezidenciju izvedbenih umjetnosti u Galeriji Močvara, gdje će publika u ožujku 2027. godine imati priliku pogledati premijeru mojeg novog rada. Istog mjeseca predstavit ću i novi rad tijekom Rotterdam Art Weeka, u sklopu programa koji organizira nizozemski Mondriaan Fonds s ciljem predstavljanja i podrške mladim umjetnicima i umjetnicama.
Razgovarao: Leopold Rupnik / tekstove ovog autora za Vizkulturu potražite na linku
Više o radovima Ines Borovac možete potražiti na web stranici umjetnice inesborovac.com te na instagram profilu @lochnesi
