Nakon nešto više od tri tjedna trajanja, zatvoren je 61. Zagrebački salon primijenjenih umjetnosti i dizajna, koji se od 1. do 22. srpnja održavao u prostoru Oktogona Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, uz nekoliko popratnih izložbi na drugim zagrebačkim lokacijama. Ovogodišnje izdanje, koje je organizirao ULUPUH, okupilo je autore različitih generacija i disciplina oko zajedničke teme Nova energija – primijenjena umjetnost u dijalogu s vremenom, istražujući načine na koje dizajn i primijenjena umjetnost odgovaraju na društvene, tehnološke i ekološke promjene današnjice.
Zagrebački salon jedna je od najvažnijih domaćih manifestacija posvećenih suvremenim umjetničkim praksama. Utemeljen je 1965. godine, a od 1976. godine u trogodišnjem ciklusu izmjenjuju se izložbe vizualnih umjetnosti, arhitekture i urbanizma te primijenjene umjetnosti i dizajna, koje organiziraju HDLU, UHA i ULUPUH.
Kako smo već pisali ovdje, na ovogodišnji Salon pristiglo je više od 330 prijava, dok je u središnjoj izložbi predstavljeno 168 radova nastalih tijekom posljednje tri godine. Kustoski tim činile su Ksenija Foretić, Maša Štrbac i Elizabeta Wagner, a izložbu su organizirale kroz pet tematskih cjelina – od novih funkcionalnosti i održivosti do digitalne svakodnevice, kritičkog dizajna te odnosa tijela i prostora. Raznorodnost radova bila je više nego vidljiva, a prema riječima ravnateljice Salona Ivane Bakal: “Zagrebački salon pokazuje kako umjetnici u svojem radu sve više kombiniraju različite medije, mijenjaju medije i izričaje oko tema koje su im zajedničke ili ih povezuju“.
Na završetku manifestacije u srijedu 22. srpnja dodijeljene su nagrade Salona: sedam nagrada koje su, prema odluci stručnog žirija, izdvojile radove koji su se istaknuli kvalitetom izvedbe, jasnoćom autorske pozicije i odnosom prema ovogodišnjoj temi Salona. Žiri 61. Zagrebačkog salona činili su: Koraljka Kovač, Sanjin Mihelić, Martina Petranović, Antun Sevšek te kustosice Ksenija Foretić, Maša Štrbac i Elizabeta Wagner, a više o radovima koje su izdvojili pročitajte u nastavku.
Velika nagrada 61. Zagrebačkog salona pripala je Ivani Mrčeli za radove Naše sestre (2025.) i Tekstilna djeca (2024.), koji kroz tekstil kao medij otvaraju pitanja rada, eksploatacije, ženskog iskustva i etike proizvodnje.
Izvedeni u materijalu koji simbolički ukazuje na slojevitost problema u nekad snažnoj, i danas važnoj i specifičnoj grani umjetničkog i industrijskog stvaralaštva, u tekstilu, umjetnica vrsnom zanatskom vještinom i jasno i delikatno definiranim kreativnim izričajem ukazuje na probleme, ali i na rješenja. Tekstilna djeca ističu mračnu stranu masovne proizvodnje. S jedne strane proizvodi postaju demokratično dostupni svima, ali sam proces istovremeno urušava ekološku stabilnost, potiče izrabljivački rad najosjetljivije skupine. Cijena pristupačnog proizvoda visoka je, plaćena jeftinim radom djece i izgubljenim djetinjstvima. Čovjek prestaje biti subjekt, postaje objekt. Ista se inverzija događa u radu Naše sestre (o kojem smo na Vizkulturi pisali kada je bio izložen unutar projekta OKOLO), ističući još jednu ranjivu skupinu i u tekstilnoj industriji i u suvremenom poslovnom svijetu: žene. Autorica upućuje na potrebu solidarnosti i empatije, inzistira na kvaliteti finalnog proizvoda, ali i na kvaliteti poslovnog i životnog okružja u kojem nitko ne treba biti zanemaren, a etičke vrijednosti postaju sastavnim dijelom i procesa i životnih aktivnosti, pa i radova. Podsjeća na važnost afirmacije temeljnih ljudskih vrijednosti u procesima stvaranja, na nove zahtjeve cjelovitosti u definiranju standarda kvalitete.
Jedna od triju jednakovrijednih nagrada dodijeljena je Sabini Kolonić za kolekciju San jedne grančice (naušnice, privjesak i broš/vaza/zidna instalacija) (2025. – 2026.), koja je prijavljena u revijalnom dijelu izložbe, ali, kako se ističe u izboru, odgovara na čak dvije teme Salona. Kolekcija se nadovezuje na temu Estetike otpornosti uporabom materijala pronađenog u prirodi, naglašavajući kružni odnos između oblikovanog predmeta i prirode, prihvaćanjem prolaznosti kao sastavnog dijela rada (grančice se tijekom vremena prirodno mijenjaju) i poticanjem korisnika na trajni odnos s predmetom, nasuprot danas sveprisutne fast fashion potrošnje. Istodobno, kolekcija odgovara i na temu Nove funkcionalnosti jer briše granice između nakita, uporabnog predmeta i umjetničkog objekta. U jedinstvenoj formi objedinjuje broš, vazu i zidnu instalaciju, čime isti predmet dobiva više različitih funkcija i značenja. Cijela kolekcija je ručno i minuciozno izrađena, dizajn je dosljedno promišljen, a radovi se ističu visokom razinom oblikovne i likovne kvalitete.
Druga od tri jednakovrijedne nagrade dodjeljena je Mirni Udovčić za radove Atlas vrtova (2024. – 2025.) i Jardin Illégal (2024. – 2025.) (intervju s Mirnom pročitajte ovdje). Obrazloženje nagrade napominje da se oba rada bave interakcijama antropogenih i prirodnih procesa unutar prostornih okvira zapostavljenih urbanih margina. Atlas vrtova može se shvatiti i kao opsežna kalibracija novog tipa likovnog senzibiliteta, koja kroz minuciozne linijske crteže i fragilne plošne siluete otkriva nevjerojatan raspon mogućnosti prisvajanja i naseljavanja zagrebačkih „divljih“ vrtova. U suštini primitivne, privremene i naoko ne-oblikovane geste korisnika ovih rubnih prostora, mahom sačinjene od odbačenih materijala, kroz likovnu interpretaciju autorice postaju jednakovrijedni pandani zatečenom prirodnom sloju. Rad Jardin Illégal, razvijen na likovnoj rezidenciji u Les Orangeries de Bierbais u Belgiji, s druge pak strane obrće ovaj postupak. Preuzetom manirom „divlje“ korisnice autorica razvija sustav mikrobiotopa za biljne vrste od odbačenih plastičnih boca. Njihova transformacija u biomorfne oblike unosi neočekivanu naturalizaciju privremeno unesenog antropomorfnog sloja i ponavlja gestu empatičnog propitivanja granica između ovih dviju sfera.
Vedranu Ružiću dodijeljena je treća od tri jednakovrijednih nagrada za radove Meso vremena (2025.) i Moje je vrijeme dragocjenije od tvojega (2024. – 2026.). Kako naglašava žiri, oba rada proizlaze iz postupka materijalizacije vremena kroz ostatke svakodnevice (kućnu prašinu i keramičke opuške) koje autor transformira u prostorne cjeline snažne likovne i simboličke prisutnosti. Time nevidljivi tragovi ljudskog boravka postaju nositelji memorije, dok odbačeni materijali otvaraju pitanja vrijednosti, potrošnje i odnosa prema vremenu kao jednom od temeljnih resursa suvremenog života. Autor je od materijala koje društvo smatra otpadom stvorio djela koja podsjećaju da je upravo otpad možda najiskreniji autoportret naše civilizacije. Uvjerljivo povezujući prostornu instalaciju, konceptualno promišljanje i izrazitu osjetljivost prema materijalu, Ružić je ostvario radove koji istodobno djeluju estetski, iskustveno i društveno angažirano te predstavljaju jedan od najsnažnijih autorskih iskaza ovogodišnjeg Salona.
Nagrada za najboljeg mladog autora/autoricudodjeljena je Kori Rogini za rad Media Waste (2025.), prijavljen u kategoriji Digitalna svakodnevica. Polazeći od fenomena digitalnog otpada – mrtvih poveznica, oštećenih datoteka i napuštenih profila na društvenim mrežama – autorica istražuje načine na koje digitalni tragovi postaju sastavni dio našeg pamćenja. Uz pomoć umjetne inteligencije prevodi ih u 3D objekte proširene stvarnosti, stvarajući nestalne i varljive forme koje istodobno pripadaju virtualnom i fizičkom prostoru. Riječ je o konceptualno zaokruženom i medijski promišljenom radu koji na uvjerljiv način tematizira digitalnu svakodnevicu i otpad koji neprestano proizvodimo. Pritom digitalni otpad ne promatra tek kao nusprodukt tehnologije, nego kao aktivan element koji, kroz pogreške, praznine i tragove korištenja, oblikuje naše iskustvo pamćenja i zaborava.
Posebno priznaje 61. zagrebačkog salona dodjeljeno je projektu Iznova Richter (2026.) autorskoga tima Vjenceslav Richter, Richter+, Prostoria. Projekt Iznova Richter predstavlja toliko važnu sinergiju kreativnog stvaralaštva i industrije, uz inzistiranje na stvaranju dobrih temelja kroz povijest. Ideje člana EXAT-a, Vjenceslava Richtera, izvedene su u suvremenim materijalima, suvremenim metodama, osuvremenjene rukopisom dizajnerskog tima Richter+, čime ukazuju na univerzalnost primjene kvalitetno razrađenih ideja kroz vrijeme i prostore. Istovremeno, primijenjene umjetnosti i dizajn najdemokratičnije su grane umjetnosti koje svojom prisutnošću u privatnim i javnim prostorima oblikuju ne samo scenografiju života, već i svijest korisnika, ostavljaju mentalni otisak. Upravo je zato bitna realizacija ideja. Ovim projektom istaknuta je važnost povezanosti svih procesa, od kreativnog do izvedbenog, a zatim i plasmana na tržištu koji umjetnost pretočenu u dizajn dovodi do krajnjeg korisnika, suptilno utječe na kulturu života, a potencijalno i pridonosi ekonomskom probitku društva, uz isticanje važnosti industrije u kojoj nastaju proizvodi visoke dodane vrijednosti. Tvrtka Prostoria već dugi niz godina pionirski provodi taj toliko važan koncept, uz suradnju s dizajnerima i dizajnerskim timovima, uz osvještavanje snage tradicije ali i novih energija.
Posebna nagrada HS AICA pripala je projektu Četiri sobe, jedan salon (2024.) koji potpisuje grupa autorica i autora Rina Cota, Mia Depolo, Oton Ileković i Lovro Markus. Polazeći od suvremenog trenutka obilježenog sve izraženijim klimatskim ekstremima, radpredstavljen u sekciji Tijelo i prostor nudi višedimenzionalni odgovor na promijenjene uvjete života istražujući mogućnost drugačijeg razumijevanja prostora kao osjetilnog, prilagodljivog i relacijskog sustava, mjesta susreta različitih znanja i iskustava kojima se pristupa nehijerarhijski. Ishodište rada nalazi se u istraživanju ljetnikovca Sorkočević iz 1521. godine, u kojem su prostorne i klimatske kvalitete arhitekture bile neraskidivo povezane s osjetilnim iskustvom i načinima boravljenja. Autori i autorice aktiviraju taj povijesni model promišljanja prostora kao kontinuirani proces oblikovanja odnosa između čovjeka, arhitekture i okoliša. Od tradicionalnih načina prilagodbe arhitekture prirodnim uvjetima, preko modernističkih i konstruktivističkih istraživanja odnosa geometrije, funkcije i strukture do suvremenih ekoloških i multisenzornih pristupa, rad uspostavlja dijalog između različitih vremenskih slojeva prostora, ali i različitih vizualnih, materijalnih i komunikacijskih jezika. Posebno se ističe konstruktivističkim pristupom u kojem arhitektonska geometrija nije zatvorena forma, nego dinamičan sustav uspostavljanja ravnoteže između ljudskih potreba, prirodnih procesa i prostornih odnosa. Vrijednost rada dodatno proizlazi i iz njegove tekstualne dimenzije, pri čemu tekst čini ravnopravni gradivni i konceptualni sloj, koji proširuje fizičku i vizualnu strukturu rada, uvodeći prostor imaginacije i refleksije.
Žiri HS AICA smatra da rad Četiri sobe, jedan salon donosi novu energiju u područje primijenjene umjetnosti i dizajna, nadilazeći disciplinske granice i povezujući arhitekturu, vizualne komunikacije, prostorno istraživanje i intertekstualne pristupe. Rad autorskog tima Cota, Depolo, Ileković, Markus afirmira potencijal primijenjene umjetnosti i dizajna kao prostora dijaloga i promišljanja odgovornosti prema okolišu i zajedničkom prostoru u vremenu obilježenom višestrukim krizama. Istovremeno odražava dobro poznavanje povijesti te umjetničkih kodova i simbola, koje autorice i autori promišljeno i odgovorno integriraju u sve spomenute slojeve svojega rada.
Za postav i vizualni identitet Salona bile su zaslužne Maša Vukmanović i Ana Koruga / Design Studio Maša Vukmanović. Referirajući se na podtemu Salona – primijenjene umjetnosti i dizajn u dijalogu s vremenom, upravo taj dijalog s vremenom izdvojen je kao polazišna točka oko koje je koncipiran vizualni identitet izložbe, i iz njega postav. Galerija Oktogon, odnosno Prva gradska štedionica za dizajnerice je bio inspirativan i kompleksan prostor, koji pritom savršeno odgovara temi dijaloga prošlosti i sadašnjosti. Kako su odabrani radovi pokrivali su širok spektar tehnika i disciplina – od nakita, preko keramike, skulptura, video radova, modnog dizajna, tapiserija, do grafičkog i produkt dizajna i arhitektonskih radova, autorice naglašavaju kako je bio izuzetan izazov pomiriti takvo mnoštvo izričaja u jednu skladnu cjelinu, a sve unutar prostora koji je također vizualno snažan. Radovi su bili složeni tako da tvore tematski, konceptualno i vizualno skladne cjeline. Upravo promišljenost cijelog postava, s nekoliko iznenađenja i akcenata, čini iskustvo gledanja izložbe ugodnim i pamtljivim iskustvom.
Kako su svi radovi predstavljeni na izložbi beskrajno različiti, autoricama je bilo bitno napraviti vizualni identitet koji će povezati tu raznolikost u jednu vizualnu cjelinu. Vizualni identitet sastoji se od svih radova koji su prošli selekciju – oni su smješteni u svojevrsnu vremensku liniju, pravokutnik koji je duži ili kraći s obzirom na vremenski period unutar kojeg je djelo nastalo. Također, tamo gdje je to medij dozvoljavao, primjerice na webu, ti pravokutnici su postali dinamični – još jedna artikulacija dijaloga s vremenom. Vizualni identitet dobio je svoju prostornu formu u centralnoj instalaciji koja se nalazila u prizemlju Oktogona. Segment svakog od 168 radova smješten je u svoju traku. Volumen instalacije sjajno prikazuje koji opseg umjetničkog rada se nalazi u ovim prostorima, i na neki način predstavlja sažetak izložbe i izložbu unutar izložbe.
U prostoru Oktogona predstavljena je i izložba Izloženost / Exposure autora Dinka Peračića i Mirande Veljačić, dobitnika Velike nagrade 58. Zagrebačkog salona, o čemu smo već pisali ovdje. Bogati program Salona obilježile su i popratne izložbe: u Muzeju Prigorja u Sesvetama predstavljena je izložba studentskih radova Arhitektonskog fakulteta nastala kroz kolegij Studio IV – Prostorno planiranje. Polazeći od prostora nekadašnjeg Badela u Sesvetama, studenti su razvili prijedloge urbane regeneracije koji kroz održivost, klimatsku prilagodbu i društvenu uključenost promišljaju mogućnosti razvoja grada.
Izložba Djela govore više rezultat je suradnje kustoskog kolektiva KVADAR (o kojem smo pisali ovdje) i Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Kroz radove učenika i postav inspiriran tinejdžerskom sobom projekt otvara prostor za promišljanje suvremene svakodnevice, održivosti, digitalnog okruženja i društvenih promjena iz perspektive mlađe generacije. Izložba Igra kao slika okupila je studente i nastavnike Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu koji kroz videoigre i interaktivne medije istražuju suvremenu vizualnu kulturu. Virtualni prostori pritom postaju mjesta oblikovanja identiteta, komunikacije i novih umjetničkih iskustava.
Šezdeset i prvo izdanje Zagrebačkog salona potvrdilo je koliko se područje primijenjene umjetnosti i dizajna posljednjih godina proširilo izvan tradicionalno shvaćenih disciplina. Od društveno angažiranih tekstilnih radova, preko istraživanja otpada, materijala i prostora, do digitalnih medija, videoigara i urbanističkih vizija, ovogodišnji Salon ponudio je pregled vrlo različitih autorskih praksi koje povezuje zajedničko pitanje: na koji način umjetnost i dizajn danas mogu odgovoriti na promjene koje oblikuju suvremeno društvo.
Osim izuzetno dobro odabranog prostora za izložbu, koji je svojom slojevitošću, ambijentalnom atraktivnošću i eklektičnošću uspješno udomio različite radove uvrštene u selekciju, važna je bila i odluka da se program otvori u niz kategorija i praksi te proširi izvan središnje izložbe te uključi učenike, studente i mlade autore. Time je ovogodišnje izdanje, uz pregled aktualne produkcije i odgovora na temu, ponudilo i pogled prema budućim generacijama koje će u godinama koje dolaze oblikovati hrvatsku scenu primijenjene umjetnosti i dizajna i srodnih im disciplina.
