Povjesničar umjetnosti, kustos, likovni kritičar i muzeolog Marijan Susovski, koji je tijekom 1980-ih godina bio ravnatelj Galerije suvremene umjetnosti u Zagrebu, a potom voditelj zbirki Seissel i Richter u Muzeju suvremene umjetnosti, u intervjuu koji je dao Nikoli Šoliću za Oko 1988. godine (Kulturna politika na sto muka, objavljen u zbirci tekstova Marijana Susovskog Složenost zbivanja iz 2025. godine) kaže: Ako shvatimo da je Zagreb svoj europski identitet dobio u vrijeme Austro-Ugarske, znači dobio ga je u jednom vremenu od prije stotinjak godina, i ako nije svjestan da ga on nakon toliko vremena treba razviti, onda ne znam o čemu uopće treba govoriti.
Danas, u 2025. godini, isto se nažalost može reći i za Odsjek za povijest umjetnosti (PUM) na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (FFZG) o čijem smo se ostarjelom i nekvalitetnom kurikulumu mi studenti tragikomično šalili da je zaostao u Habsburškoj monarhiji. U tom izrazito formalistički nastrojenom, tradicionalno kunstgešihterskom studijskom programu umjetnost nakon 1945. godine kao da ne postoji. Na modulu Moderne i suvremene umjetnosti istraživačkog smjera diplomskog studija spominje se možda samo S od suvremenog, a umjesto kritičkog promišljanja različitih kustoskih praksi, faktografski se prolazi njihova kronološka povijest. Kao posljedica ambicija ili nezadovoljstva (ili oboje), u okviru FFZG-a i Odsjeka PUM-a pokretale su se i gasile pa povremeno ponovno obnavljale, različite studentske inicijative, klubovi i manifestacije poput Kluba studenata povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta (KSPUFF), časopisa Kontrapost, Međunarodnog kongresa studenata povijesti umjetnosti, projekta Vizitka ili online portala Kulturflux, kao načini za kompenzaciju očajničke potrebe za krucijalnim praktičnim iskustvom i radom koji tom studiju i danas, potpuno nelogično nedostaje.
Upravo se iz tog razloga 2023. godine rodio studentski kustoski kolektiv Kvadar čiju stalnu jezgru čini šest studenata: suosnivači Nela Drach, Ela Junaković i Tin Marušić te nešto kasnije pridružena Emma Sabljić, kvadrovski kustosi koji su se upoznali i sprijateljili na studiju povijesti umjetnosti. Tim su proširili Tibor Vukelić, student produkcije audiovizualnih i multimedijskih projekata na Akademiji dramskih umjetnosti, i dizajnerica Laura Ljubić, autorica vizuala svake izložbe, eventa i mercha, koja je oblikovala i Kvadalog – katalog s pregledom Kvadrovog izložbenog djelovanja iz 2024. godine.
Njihova želja za stvaranjem kolektiva proizašla je iz frustracije: Tada smo već studirali tri godine i međusobno puno razgovarali o problemima na fakultetu, u kurikulumu, u institucijama s kojima smo se susretali na razne načine. Na primjer, pitali smo se zašto ALU [Akademija likovnih umjetnosti] i FFZG ne surađuju na način da povezuju studente koji će jednoga dana zasigurno raditi zajedno, u istim institucijama, na istim projektima. To bi bilo korisno iz više razloga – upoznavanje, praćenje rada, međusobna komunikacija koja može rezultirati novim idejama, ali i nekim konkretnijim projektima. Na primjer, većina studenata PUM-a nema priliku vidjeti kako se izrađuje sitotisak, kako se radi s glinom, kako se miješaju boje, kako se priprema platno. To su sve stvari koje su jako bitne za razumijevanje [umjetnosti], a teško ih je usvojiti samo kroz čitanje literature. Naime, osim što studenti Nastavničkog odsjeka Akademije likovnih umjetnosti slušaju dio kolegija na Odsjeku PUM-a (iako obrnuto nije moguće, probala sam), nikakav oblik suradnje ALU-a i PUM-a, kao ni drugih umjetničkih i sličnih fakulteta – ne postoji! Umjetnički muzeji pak studentima nude jedino dosadno besmislen i minimalno plaćen rad čuvara izložbi, eventualno nešto korisniji, ali često jednako dosadan i potplaćen ili pak preopterećen posao stručnih vodstava. Kvadrići, kako se od milja nazivaju, ističu: Smeta nas što je većina galerija i muzeja u centru grada, što su otvorenja izložbi uvijek jako ozbiljna i sterilna, što su i galerije takve, nepristupačne. Pitali smo se zašto nemamo praksu u sklopu studija povijesti umjetnosti, zašto već na fakultetu ne usvajamo praktična, konkretna znanja koja će morati koristiti oni koji žele raditi kao kustosi; ne dobivamo uvid u rad muzeja ili galerije, uvid u to što zapravo podrazumijeva kustoski rad, kako funkcioniraju neke administrativne stvari kao što su natječaji, financiranje, itd. Osim toga, nedostaje praktični rad u smislu pisanja – kako napisati dobar predgovor, kako napisati tekst koji nije namijenjen za akademsku zajednicu i stručnjake, nego za laike. To su neka od pitanja koja otvaraju određene problematike, no nismo ni znali da su to naša pitanja dok ovo nismo počeli raditi. Nemamo neka gostujuća predavanja na fakultetu, kustosa ili umjetnika koji bi mogli takva iskustva podijeliti s nama. Odgovore na sva ta pitanja vidjeli smo u vlastitom projektu, makar KVADAR ne rješava te probleme. Oni i dalje postoje i to je šteta, ali ovo je naš mali doprinos (ili pokušaj doprinosa). Ovo je trenutak kada je nužno postaviti pitanje zašto Galerija SC Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, Galerija Šira Akademije likovnih umjetnosti i ADU Galerija f8 U POTPUNOSTI ne pripadaju studentima?!
Tako su se Kvadrići kao studenti bez ikakvog iskustva ili makar predodžbe o tome kako funkcionira stvarni vanjski svijet institucionalne, ali i nezavisne kulture, odlučili hrabro baciti u vatru i to ravno na glavu: Na trenutke se osjećamo kao da samostalno kročimo kroz zaraslu šumu, a da nam put nije nimalo raščišćen, iako su mnogi prije nas krenuli istim putem, ali kao da ne dolazi do dobre razmjene znanja. Barem ne u akademskim krugovima. Time pogađaju u srž problema. Studenti smjera povijesti umjetnosti koji bi, barem na diplomskoj razini u kontekstu specijalizacije za suvremenu umjetnost, zapravo trebao obuhvaćati kulturalne studije pa i produkciju i menadžment u kulturi, osnove navedenih znanja mogu steći samo na edukativnim programima (i to besplatnim) brojnih organizacija civilnog društva – npr. Operacije grad, Kurziva, odnosno Kulturpunkta ili Kontejnera – biroa suvremene umjetničke prakse – aktera koji na svojim prekarnim plećima vječno nose bilo kakav oblik razvoja kulturnih politika, stvaranja pristupačnih prostora za kulturu i umrežavanja mladih radnika u kulturi. No, kapaciteti i sredstva (prvenstveno financijska) tih organizacija daleko su premala da bi s polaznicima uspjeli više nego samo zagrebati površinu spomenutih tema. Iako članovi Kvadra inicijalno nisu htjeli biti vezani ni s jednom institucijom, zbog navedenih otežavajućih uvjeta ipak su odlučili djelovati u okviru Udruge studenata ADU – F420. Uvidjeli su da im udruga s već stvorenom određenom razinom reputacije i prepoznatljivosti može asistirati u plivanju među administrativnim vrtlozima u kojima se jako lako utopiti; omogućava im lakše prijavljivanje projekata na javne natječaje za financiranje kulturnih programa, pomaže u tehničkim aspektima realizacije projekata, a pritom ostavlja i dovoljno neovisnosti i slobode u provedbi vlastitih zamisli.
Kao platforma za okupljanje studenata umjetničkih akademija i Filozofskog fakulteta, Kvadar želi mladim umjetnicima i kustosima stvoriti prilike za izlagačku djelatnost u nekonvencionalnim prostorima u obliku pop-up galerija koje svaki puta niču na novim lokacijama u različitim kvartovima grada Zagreba pa i izvan njega, u svrhu decentralizacije i desakralizacije, odnosno prave demokratizacije kulturnog sadržaja koji će na taj način približiti široj publici. Kao najpraktičniji nestalni i nekonvencionalni prostori pokazale su se garaže, što nije potpuno nova inovacija – u preuređenjem prenamijenjenim garažama djeluju Garaža Kamba (o kojoj je na Vizkulturi bilo riječi ovdje), Klet okružena garažnim ateljeima i studijem Smak Pressa (o Kleti i Smak Pressu razgovaralo se ovdje) pa i Galerija Spot Ureda za fotografiju (čiji su projekti bili tema ovog razgovora). No Kvadar namjerno u prostore garaža ne želi zadirati (osim bazičnim čišćenjem) kako bi svojim zatečenim stanjem nadogradili kontekst i koncept izloženih radova i zaista predstavljali antipod bijele kocke. Osim toga, te su garaže privatni prostori za najam koje kolektiv najčešće pronalazi preko Njuškala i sličnih web stranica s oglasima ili privatnim kanalima što zahtijeva njihovu prilagodbu prostorima koji su u tom trenutku u ponudi, a ne obrnuto. Iako očekivano nailaze i na povremena nerazumijevanja, dosadašnja su im iskustva većinom pozitivna. Ljude veseli što će mladi ljudi u njihovim garažama privremeno parkirati umjetnost umjesto automobila. Kvadar prepoznaje ono što Susovski naziva delegacijskom ulogom publike kada govori o odnosima s javnošću u kontekstu muzejske djelatnosti (Muzejska djelatnost: stanje, problemi i prijedlozi, 1980. također objavljeno u Složenosti zbivanja); pružatelji usluga, odnosno muzeji ili galerije, (…) osim informiranja i drugih oblika veze s publikom uključuje i odgoj i obrazovanje korisnika, ne samo kao potrošača nego i kao mogućeg delegata o čijem će mišljenju i odnosu prema muzeju prije ili kasnije ovisiti možda njegova egzistencija, razvoj i sam fundus.
Kvadar je, vrlo zrelo razmišljajući već od samog početka svog djelovanja, privlačenje šireg spektra različitih profila ljudi zacrtao kao jedan od glavnih ciljeva svog djelovanja: Vodimo dosta računa o tome kako djela u prostoru i tekst/predgovor komuniciraju s publikom. Želimo sve što radimo učiniti pristupačnim, jednostavnim i dostupnim i onima koje umjetnost nužno ne zanima. Zato nam je najdraže kad uz naše prijatelje, kolege, studente i entuzijaste umjetnosti, na izložbe svrate susjedi i drago im je. To nam govori da uspijevamo u onome što smo htjeli. Kvadrići su se tako do sada bili privremeno useljavali u garaže na Trešnjevci, Krešimircu, Vrbiku, Trnskom i Jarunu u kojima su izložili ciklus autoportreta Astrid Jakšić Auto-moto portret show (2024.), njen stilski, ali i osobni razvoj tijekom studija, dokumentaristički niz fotografija i instalaciju na temu javnih toaleta POV: školjke (2024.) Petre Pavetić Kranjčec, intrigantne i sugestivno jezive frižidere Lare Kraš koji predstavljaju Intimu na 4ºC (2024.), fotografije i instalaciju 3 zida (2024.) Lucije Stolnik kojima unutar tri zida garaže istražuje život napuštenih prostora, zatim site-specific scenografiju Kristine Jozić koja istražuje psihološku pozadinu najčešćeg pitanja na kućnim tulumima Čija je ovo čaša? (2025.) te minuciozno izrađene minijaturne verzije ljudskih kuća kojima Tiana Pozaić kroz svoju izložbu Portretičak za sobičak (2025.) nudi publici voajersku priliku za kreiranje vlastitih narativa.
Osim zagrebačkih garaža, Kvadar je sada već drugu godinu zaredom uspio privremeno okupirati i prostor dvorane za tjelesni odgoj podružne, škole pa čak i javni prostor Zlarina na istoimenom otoku u sklopu Zlarin Street Music Festivala na kojemu je postavio dvije konceptualno precizno promišljene izložbe čiste i jednostavne estetike: Tišinu molim (2024.) kojom Kristina Novosel javnosti nastoji dočarati vlastitu tišinu ispunjenu tinitusom, te materijalni trag dugotrajnog i intimnog procesa Platno je počelo, ja sam završila (2025.) tijekom kojega Ivona Katalinić sirovo, nepreparirano platno tretira kao ravnopravnog partnera.
Uz sve studentske obaveze, ispite, studentske poslove pa i još relativno neiskustvo, ova je skupina studenata pokazala impresivnu razinu i količinu produkcije za uvjete i mogućnosti kojima raspolažu, realizirajući izložbe skoro svaka dva mjeseca, a ponekad i dvije u istom mjesecu, uz samo jednu malo dužu pauzu. Najstabilnije poslove, kako kažu, imaju producent i dizajnerica, dok se kustosi često međusobno nadopunjavaju i izmjenjuju u hodu ili pokrivaju, a velik dio posla uspijevaju odraditi uz druženje. Odnosno, rad u kolektivu i s umjetnošću predstavlja im druženje jer je to nešto u čemu iskreno uživaju, a što im, uz element osobnog prijateljstva, pomaže rješavati potencijalna neslaganja i nezaobilazne stresove. Kažu da zasad nisu imali većih međusobnih problema: Uvijek uspijemo sve razriješiti kroz raspravu, kompromis i osmišljavanje nekoliko rješenja ili različitih ideja. Često nam se dogodi da krenemo od jedne ideje i završimo na nečemu skroz desetom, na primjer kod osmišljavanja prostornog koncepta izložbe, ali pokušavamo na svemu raditi kolektivno, pratiti ritam grupe, pa s time onda i uključiti svačije ideje i prijedloge. Mislim da to što smo prijatelji (iako nekada može biti gore nego da smo samo kolege) ima tu ključnu ulogu – dobro se poznajemo, znamo tko kako reagira, tko što voli i ne voli, imamo slična razmišljanja o puno stvari pa rijetko dolazi do nekog velikog sukoba. Osim toga, trude se uvijek imati međusobnog razumijevanja jer je bilo kakav rad uz studij izrazito izazovan, a posebno ako taj rad uključuje i studentski posao i studentski projekt. Zato je raspodjela posla i vremena fluidna; konstantno se mijenja i reorganizira, a ponekad uskaču i drugi neslužbeni vanjski suradnici (prijatelji). Pri kustoskom im je radu najvažnije razviti što dublji odnos s umjetnicima_ama uz obostrano što kvalitetniju komunikaciju kako bi postigli rezultat koji su zamislili, a nerijetko je ta suradnja koautorska, od samog početnog brainstormanja do konačnog postava. Najljepše je u cijelom procesu kada se ideje rode iz čiste zezancije, a kao primjer navode Kiki x KVADAR kutiju cigareta koja je nastala tijekom očito jako zabavnog postavljanja izložbe Kristine Jozić. Ističu da se ne žele ukalupiti slijedeći određenu šprancu i ustaljeni pristup postavljanju, nego uvijek iznova promišljati i prostor i radove. To ponekad ispadne odlično, ponekad ne, ali i kroz to stječemo neko novo iskustvo, kažu. No, upravo je to i svrha pokretanja studentskog kolektiva koji služi učenju, a najviše se uči upravo iz pogrešaka, komplikacija, problema i stresova. Kako i sami ističu, upravo to i mogu jer nisu ograničeni okvirima institucija: Mislimo da je super prilika raditi na ovakvom projektu tijekom studiranja. Imamo veliku slobodu raditi što želimo, eksperimentirati.
Od financijskih sredstava koja im budu dodijeljena za projekte preko natječaja Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija još uvijek ne uspijevaju izdvojiti honorare za svoj i rad umjetnika, što je nažalost očekivano. S obzirom na to da državna i gradska tijela još uvijek kulturni rad ne prepoznaju u potpunosti kao rad i da se bilo kakav studentski rad uopće ni ne ubraja u radni staž, ove studente vjerojatno još manje vide kao kulturne radnike iako oni to jesu u punom smislu. Ono što je Susovski naveo u već spomenutom intervjuu, u vremenu prije nego što je naša nezavisna kulturna scena uopće počela nastajati, dokazuje tužnu činjenicu da se do danas nismo puno pomakli naprijed: (…) naše društvo u cjelini nema kulturnu politiku i ne zna što učiniti s kulturom, s kulturnim institucijama, s kulturnim radnicima, sa svima onima koji su upregnuti da ovo društvo na kulturnom planu nekuda pomaknu. No, Kvadrići ostaju optimistični s nadom da će to na neki način uspjeti promijeniti tijekom iduće godine jer žele zasluženo financijski podržati i sebe i sve druge uključene radnike: umjetnike, producente, dizajnere, fotografe, tehničare itd. Drago im je da unatoč tome pronalaze jednako entuzijastične ljude kojima je drago s njima surađivati i bez naknade, barem zasad. A kao najveću lekciju u dosadašnjem radnom iskustvu u kulturi istaknuli bi činjenicu da uvijek moraju biti spremni na sve. Svi radnici koji se bave produkcijom bilo kakve vrste kulturnog sadržaja ili proizvoda, znaju da uvijek moraju računati da će nešto vrlo vjerojatno ići po krivu, a i Kvadrići su već doživjeli (i više nego jedno) vatreno krštenje: Na primjer, na Zlarinu prošle godine radove smo postavljali u prirodi otoka, no na jutro otvorenja smo vidjeli da je netko u međuvremenu obješene tekstile po stablima rastrgao i bacio. Nije nam palo na pamet da na tako nešto moramo računati.
Od budućih planova žele istaknuti da će konačno svoje djelovanje dići i na međunarodnu razinu, što im je bila velika želja od samog začetka cijelog projekta. U kolovozu ove godine postavljaju izložbu studentice ALU Maje Perak u sklopu niškog Nišville festivala u Srbiji. Osim toga, na natječaju za program za 2025. godinu dobili su prijavu studentice Natalie Zohner iz Münchena što ih posebno veseli jer će na taj način omogućiti razmjenu znanja, upoznati Natalie s našom umjetničkom scenom, zagrebačkom akademijom i studentima, ali i obrnuto. Zagrebačka, ali i hrvatska kulturna scena postaje bogatija za još jednu neiskvareno ambicioznu, iskreno entuzijastičnu i neupitno radišnu skupinu mladih vrlo proaktivnih ljudi and we love to see it. Iako još zeleni, ali slatko zeleni, veseli nas vidjeti što će nam još u budućnosti pripremiti, nadamo se u istom ili sličnom sastavu i nakon završetka studija, a posebno u projektima u kojima će još više pokazati – ne samo svoj kustoski, nego i autorski potencijal. Na nama je da djelujemo kao njihovi delegati jer, riječima Marijana Susovskog Suse, delegatski sustav je (…) u svojoj suštini i jedini pravi sistem kulturne disperzije sadržaja (…).
Autorica: Tina Petković / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Rad kolektiva Kvadar pratite na službenoj web stranici, Instagramu i Facebooku.
