Zagrebačku je scenu prije desetak godina obogatila pojava neformalnog umjetničkog kolektiva Trash Will Smash sastavljenog od sličnomišljenika koji su vlastite radove predstavljali široj javnosti prema konceptu jednonoćnih izložbi (one night exhibition) u napuštenim prostorima (o čemu smo na Vizkulturi pisali ovdje i ovdje). Intervencije u urbanom tkivu privukle su pažnju brojne publike koja je imala priliku upoznati se s različitim praksama aktera suvremene umjetničke scene, a koji tada nisu bili zastupljeni u klasičnim pregledima umjetnosti. Premda kontinuitet samoorganizirane izlagačke prakse u Zagrebu možemo pratiti od 1960-ih godina do danas, ipak je u pozadini svih inicijativa traganje za prostorom u kojem je moguće djelovati sponantno, slobodno i neopterećeno od pravila koja nameću institucionalizirane galerije. Tako se rodila ideja za pokretanjem studio-galerije Klet koja službeno djeluje od 2023. godine kao kulturno-umjetnički prostor u samom centru Zagreba, na adresi Ilica 73. Pored izložbi kojima je cilj predstaviti mlade, još neafirmirane umjetnike, program Kleti obuhvaća djelatnost nezavisne tiskare SMAK PRESS, ali i različite aktivnosti poput buvljaka, projekcija filmova, radionica i slično. Međutim, potreba za takvim višenamjenskim prostorom pojavila se davnih dana kao mogući odgovor na goruće pitanje izostanka odgovarajućih izlagačkih prostora u Zagrebu. Nakon što se vratio iz inozemstva, idejni začetnik Kleti – Andro Nogolica, odlučio je pokrenuti hibridni tip prostora koji bi istovremeno zadovoljio potrebe mlađe generacije umjetnika, ali isto tako postao mjesto susreta različitih profila ljudi. Alternativni prostori u Španjolskoj i Nizozemskoj svakako su poslužili kao inspiracija, ali i motivacija za pokretanje kreativnog huba u samom središtu Zagreba.
na ovoj i fotografijama u nastavku, od uže ekipe Kleti, nedostaju Marin Remić, Vedran Štimac, Rudolf Crnko i Juraj Košpić) / foto: Maja Bosnić
Popričali smo s ekipom iz Kleti i SMAK PRESSA, a dio njih uspjeli smo okupiti za zajedničko fotografiranje i napraviti fotke koje prate tekst, nastale u i ispred Kleti te u prostorima tiskare.
Andro Nogolica: Ideja za pokretanjem multifunkcionalnog prostora godinama se kuhala, ali je malo tko stvarno vjerovao da je moguće realizirati sve te tzv. dječačke snove. Ja sam uvijek u toj ideji vidio golemi potencijal, samo sam bio svjestan da bez prostora ne možemo ništa zbog čega smo svojevremeno i tražili prostor za rentanje. Međutim, jednog dana smo sjedili na terasi kafića pored kojeg obiteljski držimo par garaža i počeli komentirati kako bi nam čak i jedna takva garaža bila dovoljan prostor za pokretanje te priče. Naravno da tada nismo mislili da je moguće od zapuštenih garaža stvoriti funkcionalni prostor, ali odnekud je trebalo krenuti. Pomislio sam si – ili sad ili nikad, jer sam znao da je to neponovljiva prilika da u praktički centru grada pokrenemo djelovanje takvog hibridnog prostora.
Dio umjetnika trenutno uključenih u djelovanje Kleti iskusio je nomadski princip djelovanja u različitim prostorima, no neprestano traganje za odgovarajućim izlagačkim mjestom rezultiralo je određenim zamorom zbog čega se i javila sve snažnija potreba za pronalaskom stalne lokacije. Bez obzira na to što su jednokratna događanja imala brojne prednosti, ipak je postalo neodrživo mjesecima ulagati vrijeme i trud u sređivanje prostora kojeg su umjetnici već idućeg dana napustili. Početak ideje o pokretanju Kleti događao se otprilike u isto vrijeme kada su održane posljednje izložbe Pero Zloba i Tinuninu u zagrebačkom skvotu BEK u Nazorovoj ulici 53, a čije je djelovanje obustavljeno početkom 2019. godine. U svom kratkotrajnom, ali značajnom djelovanju, BEK je ponudio mnogim umjetnicima prostor za rad i razvijanje alternativnih umjetničkih praksi. Baš zbog toga je i Klet, prije uspostavljanja koncepcijskog programa, služila kao prostor za rad i henganje. U takvoj razmjeni ideja i vizija prostora, izniknula je ideja o nezavisnoj tiskari, danas poznatijoj kao SMAK PRESS iza koje stoje Ana Dumančić, Filip Pilj, Marin Remić i Vedran Štimac. U razgovoru o tiskarskoj radnji njezini pokretači prisjetili su se okolnosti u kojima se tkala ideja o održivim principima djelovanja na nezavisnoj sceni.
Filip Pilj: Tijekom naših seljakanja po raznim lokacijama u Zagrebu privremeno smo se zadržali i u Medici gdje je Bangavi (Nikola Mijatović) radio sitotisak i omogućio nam da svoje prve otiske napravimo kod njega. Budući da svi manje više dolazimo iz alternativne scene u kojima nam je svijet plakata i majici bio vrlo blizak, pojavila se ideja da organiziramo nezavisnu kulturu i svojim djelovanjem odgovorimo na njezine zahtjeve. Već smo prilikom organiziranja Trash Will Smash izložbi osvijestili važnost tiskovina jer smo za svako događanje trebali neki plakat ili katalog pa je nekako bilo i logično da i u tom kontekstu kulturno-umjetničke produkcije postanemo potpuno neovisni o drugima.
Unatoč tehnološkom napretku i digitalnim alatima oglašavanja, članovi kolektiva su prilikom promoviranja svojih izložbi uvijek bili skloni tradicionalnim medijima, kao što su plakati i flyeri, no osnovni preduvjet za pokretanje nezavisne tiskare bio je stalni prostor. Na putu do ostvarenja cilja, umjetnici okupljeni oko SMAK PRESSA crpili su inspiraciju iz različitih praksi pa su se tako i s konceptom autonomnog kulturnog središta susreli prilikom posjeta beogradskom prostoru Matrijaršija. Kulturno-umjetnički centar nastao je 2014. godine okupljanjem dviju formalnih udruga Turbo Comix i Artiljerija te nekoliko neformalnih grupa, uz stalnu suradnju s udrugom Art Brut Srbija. Njihovom suradnjom stvoren je alternativni prostor za marginalnu i autsajdersku umjetnost, a priliku za izlaganje dobili su i autori koji nemaju akademske titule umjetnika.
Ana Dumančić: Program koji već desetak godinama provode u Matrijaršiji postao je uhodana praksa, no nas nije zanimao gotov produkt koji smo na licu mjesta vidjeli, nego taj nevidljivi proces i zajednica koja se stvorila oko tog prostora. Svidjela nam se ta njihova priča zahvaljujući kojoj je sami prostor postao nezaobilazna lokacija za umjetnike/ice diljem Europe koji dolaze u Beograd razvijati vlastitu umjetničku praksu. Čini mi se da su uspješno povezali sve discipline alternativnog umjetničkog izričaja pa je tamo moguće vidjeti performans, izložbu, uživati na koncertu ili pak doći u njihovu radionu vidjeti kako tiskaju plakate. Kada smo se vratili iz Beograda htjeli smo pričekati da nam se slegnu dojmovi, ali vrlo brzo smo shvatili da je prostor takvog tipa nešto što mi želimo pokrenuti.
Svaki početak je trnovit, no prepreke s kojima su se susretali nisu obeshrabrile članove kolektiva na putu do uspostavljanja nezavisne tiskare SMAK PRESS. Parafrazirajući ilustratora Igora Hofbauera Hofa, u šali navode da su umjetnici kao zombiji koji čekaju da neka djelatnost propadne pa da oni dođu i u potpunosti ju preuzmu, stoga se ideja o pokretanju štamparije rodila u trenutku gašenja mnogih tiskarskih pogona. Sklonost za “uradi sam” tehnike tiska vidljiva je od samih početaka djelovanja, a sitotisak je pružao mogućnost da u kućnoj radinosti proizvedu materijale koji istovremeno mogu biti tretirani kao visoko-umjetnički produkt ili pak low-budget promotivne materijale. Međutim, otkriće riso tiska označilo je prekretnicu u djelovanju kolektiva i ucrtalo novu putanju razvijanja specifične tiskarske prakse koja u posljednjih desetak godina stječe sve veću popularnost. Kako tumači Marin Remić (Tužni Marin u čizmama), osnovna razlika sito i riso tiska je u tome što je sito zmazana tehnika pa je riso pogodan za sve one koji ne žele uprljati ruke.
Marin Remić: Prije desetak godina smo išli na neku tattoo konvenciju u Ljubljanu i tamo sam se susreo sa škvadrom Riso paradiso koja je aktivna i danas. Njihova priča mi se svidjela jer su se također samoorganizirali – rentali prostor, kupili povoljni printer i krenuli s radom. Istu vrstu motivacije sam osjetio i kada sam bio u Matrijaršiji i tako sam u jednom trenu, pretražujući beogradsku platformu kupujem-prodajem, pronašao oglas za riso printer za tipa petstotinjak eura. U tom trenutku mi se činilo sve to skupa nedostižnim jer je bilo skupo, a i glomazno, nisam znao kuda ću s tim. Međutim, Bangavi se javio da sa svojim cirkusantima putuje iz Beograda u Zagreb i tada sam odlučio riskirati. Tako nam je naš prvi riso doslovno došao s cirkuskom trupom. Nakon toga smo podbacili već na prvom zadatku kada smo tiskali kataloge za Cirkobalkanu, a stroj se pokvario nakon što smo 2-3 otisaka. Ipak, odmah se pojavila ideja da pronađemo novi stroj pa da otvorimo obrt, pa kad otvorimo obrt da pronađemo i dodatne angažmane da to sve skupa ima smisla i tako je nastao SMAK PRESS.”
Riso je specifičan zbog određenih distorzija koje se pojavljuju prilikom tiska, a ime dolazi od rižinog papira koji se izvorno koristio u procesu proizvodnje tiskanih materijala. Danas je moguće tiskati i na druge papire, a transparentne boje s već istaknutim šumom u otisku daju vrlo zanimljiv retro-vizualni efekt. Čitava ideja pokretanja tiskarske radnje nadovezuje se na održivi koncept u kojem je na pratički istoj lokaciji moguće osigurati kompletnu produkciju izložbe. Upravo zbog toga je ideja da u budućnosti svaka izložba ima popratni tiskani materijal iz SMAK PRESS radnje koji bi bilo moguće kupiti ili pak koristiti u promotivne svrhe.
S vremenom se pojavila potreba za sve većom organizacijom jer su pristizali brojni upiti za izlaganje u galerijskom prostoru, stoga je bilo nužno napraviti korak prema institucionaliziranim izlagačkim praksama koje nerijetko koriste model javnih poziva za prikupljanje prijedloga izložbi. Tako je ljetos po prvi puta lansiran javni poziv za prijedloge programa u Kleti u 2025. godini na koji je u samo mjesec dana pristiglo 150 prijava.
Klara Berdais: Prostor je od svojeg početka okupio grupu umjetnika koji su prema korištenju medija dosta šaroliki, no slični prema umjetničkom senzibilitetu. Potreba za javnim pozivom stvorila se zbog sve više upita različitih aktera domaće nezavisne scene. Iako smo bili svjesni kroničnog nedostatka prostora u Zagrebu, moram priznat da smo svi bili zatečeni brojem prijava koje svjedoče o tome da glumci i plesači nemaju prostor za probe, bendovi za svirke ili pak umjetnici za izlaganje i održavanje radionica. Tako smo odlučili usvojiti model javnog poziva kako bismo kreirali strukturirani program s određenim cjelinama, a krajnji je cilj da u Kleti počnu izlagati i oni autori koje ne znamo osobno. Svaka suradnja je prilika za novo iskustvo, tako da smo otvoreni za sve umjetničke medije i discipline, a onda na licu mjesta vidimo kako prostor diše s određenim sadržajem i prema tome odlučimo hoćemo li ga dalje provoditi ili ne.
Iznenadni pop-up formati izložbi nasljeđe su Trash Will Smash manifestacija, a glavni im je cilj potaknuti posjetitelje da samostalno nastave pratiti i istraživati rad pojedinih umjetnika/ica. Kako kaže ekipa iz Kleti, takvim kratkotrajnim događanjima tjeraju publiku da u što većem broju posjete izložbu jer druge prilike za to jednostavno neće biti. Umjetnici, s druge strane, nisu opterećeni pravilima, a moguće je izlagati i nedovršene ili pak radove u nastajanju.
Vedran Štimac: Pop-up format nam je trenutno najzanimljiviji način za predstavljanje radova pojedinih umjetnika jer svi uključeni u rad Kleti sudjeluju na nekoj volonterističkoj bazi. Ako izložba traje pet dana, to znači da netko mora boraviti u prostoru i trošiti svoje vrijeme bez ikakve naknade za rad. Jednodnevni eventi skupe dovoljno ljudi, a nama je praktičnije da sve svoje resurse uložimo u organizaciju jednodnevnog događanja, nego da sami sebi kompliciramo unutarnju organizaciju i logistiku bavljenja prostorom.
U Kleti, što se tiče unutarnje organizacije rada, svi sudjeluju u većini aktivnosti. Naravno, za specifične poslove su podijeljeni prema tipu aktivnosti, ali i osobnim ambicijama, no kada posjetitelji napuste prostor i treba pomesti čikove svi (p)ostaju ravnopravni članovi i pomažu koliko god mogu. U žiriranju prijedloga programa za godišnji izložbeni program u 2025. godini sudjelovali su svi članovi kolektiva, a proces odlučivanja bio je sjajna prilika da jedni drugima približe umjetničke prakse i medije o kojima nemaju svi jednak stupanj predznanja. Demokratski princip odlučivanja iznjedrio je devet prijedloga koji će biti realizirani u idućoj godini, no članovi kolektiva ističu da su, bez obzira na to što su bili u ulozi donositelja odluka, oni i dalje dio scene. Klet je primjer prostora koji uspješno spaja dva svijeta – umjetnike koji streme predstavljanju radova široj javnosti i publiku koja možda nema naviku redovito posjećivati izložbe, ali ih takvo mjesto privlači zbog mogućnosti minglanja i upoznavanja novih ljudi. Dobra volja može biti pokretač za hrpu stvari, ali su za ozbiljnije bavljenje prostorom potrebni i financijski resursi. Ipak, straha od prekida djelovanja nema jer su članovi kolektiva, osim što rade skupa, i prijatelji koji dijele iste vrijednosti i dokle god postoji želja, postoji i način da prostor opstane. Kako kažu, u najboljim su godinama jer su u dvadesetima skupljali razna iskustva kako danas ne bi tapkali u mraku već široj zajednici ponudili raznolik kulturno-umjetnički program.
Užu ekipu Kleti i Smak Pressa čine: Andro Nogolica, Ana Dumančić, Filip Pilj, Klara Berdais, Marin Remić, Vedran Štimac, Viktoria Knezić, Rudolf Crnko i Juraj Košpić
Fotografije u Kleti: Maja Bosnić
Klet i SMAK PRESS pratite na linkovima:
www.instagram.com/super.klet
www.instagram.com/smak_press
smakpress.bigcartel.com
