Vizkulturin podcast zamišljen je kao dijaloška artikulacija aktualnih autorskih umjetničkih projekata, recentno izloženih u zagrebačkim galerijama.
Riječka slikarica Mirna Kutleša gošća je nove epizode VK podcasta. Tema razgovora bila je njezina aktualna izložba Nemir, otvorena u galeriji Kranjčar u Zagrebu do 4. kolovoza. Recentni ciklus radova ove umjetnice polazi od nemira kao unutarnjeg stanja koje se ne prikazuje izravno, nego se postupno oblikuje kroz slikarski proces. Unutar medija slikarstva, crteža i prostorne instalacije, koje autorica kontinuirano razvija, slika ne funkcionira kao konačan prikaz, nego kao prostor u kojem se emocionalni intenzitet, memorija i iskustvo neprestano preoblikuju. Tragovi osobnog i kolektivnog iskustva ne uspostavljaju stabilnu naraciju, već otvaraju polje u kojem se poznato i potisnuto neprestano susreću.
Gošća: Mirna Kutleša
Razgovara: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Ksenija Orelj u predgovoru piše:
Nemir se nastavlja na cikluse nastale od 2022. do 2026. godine. Proširuje ih novim radovima, preoblikuje njihova značenja i međusobne odnose. Za razliku od mitoloških motiva u Prije početka i šumskih prizora u Gledanju između slika, ikonografsku os Nemira nije lako razaznati. Iako se pojavljuju već poznate slike, poput Svete krave i Pokriveno šumom, emocionalni je intenzitet stavljen u prvi plan, umjesto da bude zastrt mitskim ili prirodnim fenomenima. Kako kaže umjetnica: “Prethodni fokus na vegetaciju, zračna neba i vodu u raznolikim pojavnostima sada uključuje prisutnost vatre, dima i struje. Za razliku od udaljenih arhetipa i kontemplativne zagledanosti, posljednji ciklus orijentira se prema unutra, na ono što dolazi iz utrobe, mraka, što se spušta niz kičmu…” Nemir nije prikazivačka tema, nego učinak samoga slikarskog rada koji se protivi ukalupljenosti. Širi se kao tjelesna činjenica i manifestira se na koži, koja je istodobno slikarska površina i mjesto susreta, najvidljiviji organ tijela neprestano izložen djelovanju drugih.
Slike nastaju kroz povezane petlje u kojima se motivi i slikarski postupci vraćaju i preoblikuju, bez preciznog početka i kraja. Pozornost usmjeravaju na napetosti između reda i njegovih odbačenih ostataka, između onoga što ostaje vidljivo i onoga što se ne može zaboraviti, ali ni sasvim dohvatiti. U preradi vlastitih i preuzetih fotografskih predložaka kao slikarskih uporišta, slijeđenje jedinstvenog koncepta otpada. Slično je i sa samim načinom slikanja, koji je iznenađujuće promjenjiv. Kao i ranije, prisutne su neočekivane kombinacije boja, nepredvidivi potezi i nedovršena mjesta koja se ne skrivaju. Za razliku od ostalih radova, Sanjač (od milja nazvan Peta noga) ne proizlazi iz fotografskog predloška, nego iz memorije prethodnih slika. Riječ je o slikarskom kolažu prijašnjih likova te spoju životinje i čovjeka. Tamnom koloritu suprotstavlja se crveni bljesak smješten izvan središta kadra, koji prepoznajemo kao ljudsko biće. U položaju fetusa ono se nastanjuje u utrobi goveda – možda progutano, možda zaštićeno i živo. Opiranje racionalnom tumačenju i kronološkom vremenu podudara se s nepouzdanom naratoricom koja ne teži zaokruženosti, nego zadržava napetost radova. Odnosi prostora i figura dvojaki su, kao i njihove uloge. Nejasno je nailazimo li na protagoniste ili statiste, aktere svjesne svojega okruženja ili bačene u radnju bez izravne moći djelovanja. Slika Potraga traje donosi ohlađene ljudske siluete koje djeluju zalutalo. Nosi ih zelena struja ambijenta koji također nije logički odrediv. Potraga istodobno asocira na bijeg i potjeru, a identiteti bjegunca i progonitelja mogu se i preokrenuti.
Nemir sugerira podrhtavanje uslijed latentne opasnosti, trenutak u kojem nam se ono poznato, a potisnuto, ponovno približava i izaziva jezu. Taj je princip posebno izražen u radovima nastalima od prošle godine, koji se osvrću na destruktivne ljudske porive. U slici Ono što ne znaš nelagoda proizlazi iz same vizualne strukture – sjenilo lampe koje žari u središtu kompozicije ne uspijeva razgrnuti gustoću mraka iz kojeg se pojavljuje. Odnos svjetla i tame ne nudi razjašnjenje, nego odražava napetost zatvorenoga prostora. Povezan je s poviješću nacističkog logora Buchenwald, gdje su ljudska tijela i koža reducirani na uporabni materijal. Povijest nasilja ovdje ne funkcionira kao ilustrativni sadržaj slike, nego podsjeća na neizrecivo koje ne nestaje niti se može potpuno potisnuti. Zvučni ambijent elektroakustičkog dua JMZM (Josip Maršić i Zoran Medved) prevodi vizualno iskustvo u slušne halucinacije. Zvuk je koncipiran kao neuhvatljiv, gotovo nikad ponavljajući loop sastavljen od osam motiva oblikovanih prema samim slikama, koji u akustici galerijskog prostora ima gotovo slikarsku funkciju – ne gradi linearne kompozicije, nego teksture, atmosfere i stanja. Pred nama su snoviti prostori koji nisu nužno ugodni ni emocionalno ujednačeni. Doimaju se poput uranjanja u predjezično područje s poroznim granicama unutarnjeg i vanjskog. Poput membrane obavijaju sadržaj nesvjesnog, a da nas on pritom ne proguta.
Iako su česti slikarski motivi fluidne figure uz šumska staništa i rijeke, njihovo eksplicitno karakterno ili topografsko određenje izostaje. Umjesto toga, radovi se začudnim atmosferama osvrću na iskorak u nepoznato koji ne zadovoljava našu potrebu da stvari smjestimo u uredan slijed uzroka i posljedica. Prisutna je ironija prema kulturi koja teži kontroli i sigurnosti, a pritom nas tjera u još veću bojažljivost. Prisutna je i nježnost prema suputnicima granice. Slika Niz kičmu izgleda kao isječak nepredvidive situacije. Igra li se dječak vatrom ili se od nje skriva? Kolebljivost je podcrtana nemogućnošću točnog određivanja planova i kretanja središnje figure. Zagonetna kompozicija asocira na oklijevanje kao temeljno ljudsko stanje, onkraj samouvjerenih poza i jednostavnih odluka. Ipak, pred povlačenjem u sebe slike nas brane osjećajem bliskosti i opreznog povjerenja. I same su naslikane dvojako, između mekših i bezobraznih prijelaza, prozirnog i neprobojnog platna. Svojim oblikovanjem asociraju na teksturu kože, osnovni štit tijela koji je lako uništiti. Njezina površina pamti slojeve koje jedva pretvaramo u riječi: strah, uzbuđenje, bol, žudnju i potrebu za zaštitom. Kako sugerira jedna druga priča, kao ljudska bića zapanjujuće smo snalažljivi arhitekti vlastitih kaveza, no domišljatost kojom sami sebe zarobljavamo upućuje na slobodu koja ostaje neukroćena.
Mirna Kutleša (1980., Rijeka) diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2004. godine. Od tada kontinuirano stvara te izlaže na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u relevantnim galerijskim prostorima u Hrvatskoj, a njezini radovi predstavljeni su i na skupnim izložbama u inozemstvu. Njezina umjetnička praksa zasniva se na slikarstvu, odnosno slici čije uporište pronalazi u različitim izvorima, ispreplićući osobno i kolektivno iskustvo. Bilo da je riječ o klasičnoj slici, crtežu ili prostornim instalacijama i intervencijama, radovi su uvijek utemeljeni u atmosferi te značenjskoj i izvedbenoj slojevitosti. Propituju vizualni okoliš, njegove hijerarhije, uspostavljene narative i kanone reprezentacije, tragajući za onim neočekivanim i potisnutim. Radovi joj se nalaze u zbirci Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, u Erste Fragmenti zbirci te u mnogim privatnim zbirkama. Osim umjetničkim radom bavi se i pedagoškim radom. Osmislila je i provela niz radionica za djecu i odrasle u suradnji s lokalnim muzejima (MGR, MMSU itd.) te Sveučilištem u Rijeci. S Muzejom grada Rijeke surađivala je i na nekoliko postava izložbi, kao suradnica i autorica. Bila je članica Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, a od 2019. godine radi na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, gdje predaje slikarstvo.
Projekt VK Podcast – Vizkulturin Podcast dijalozi i online izložbe sufinanciran je sredstvima Grada Zagreba — Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo te Ministarstva kulture i medija RH
