Kvartovski objektiv multidisciplinaran je projekt koji je 2019. godine pokrenuo Ured za fotografiju u suradnji s Galerijom VN i Živim ateljeom DK, a godinu kasnije pridružili su im se Institut Tomislav Gotovac i Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu. Cilj je projekta uočiti, kontekstualizirati i oblikovati sadržaje grada kako bi se potaknula pozitivna promjena odnosa prema prostoru koji nas okružuje. U središte toga poduhvata projekt je postavio zagrebački Črnomerec, gradsku četvrt u zapadnome dijelu Zagreba, čiji je povijesni identitet snažno obilježen nekadašnjom industrijskom, vojnom i obrtničkom djelatnošću, dok je danas riječ o prostoru znatno drukčijeg karaktera koji je tek dijelom zadržao ili transformirao, a dijelom nepovratno izgubio temeljne identitetske odrednice. Promišljajući što je Črnomerec bio u prošlosti, a što je danas, projekt zahvaća višeslojnost transformativnih procesa te pritom osvještava kompleksan identitet toga prostora i ukazuje na nužnost njegova očuvanja. Odabrani kvart služi kao platforma za istraživačko-umjetničke interpretacije gradskoga prostora, a one se ostvaruju posredstvom fotografije kao svima dostupnog medija koji omogućava uključivanje široke publike u raznovrsne projektne aktivnosti.
Programima koje provodi, Kvartovski objektiv nastoji potaknuti aktivnu građansku participaciju i ostvariti kritički dijalog same lokalne zajednice sa svojim gradom i sadržajima koje on (ne) nudi. Suradnja sa zajednicom važna je i prilikom vizualnog dokumentiranja i bilježenja suvremene gradske stvarnosti, ali i traganja za arhivskom građom o kojoj je znanje često sačuvano upravo u individualnome ili kolektivnom pamćenju članova zajednice. Stoga se projekt odlikuje nizom inkluzivnih i besplatnih aktivnosti kao što su tematske šetnje, izložbe te provedbe umjetničkih intervencija i radionica kojima se osjetilno i simbolički osvještavaju različita značenja kvarta.
Ured za fotografiju krajem 2020. godine izdao je prvu publikaciju Kvartovskog objektiva, a od tada su uslijedile još dvije, objavljene 2023. te 2024. godine. U njima se sažimaju godišnje aktivnosti iz prethodnoga programskog razdoblja te predstavljaju teorijski suradnički tekstovi i radovi polaznika Kvartovskih radionica. Usto, projekt odnedavno ima i novu internetsku stranicu na kojoj se mogu pratiti dosadašnji rad i najave budućih programskih aktivnosti.
U opsežnom intervjuu sa Sandrom Križić Roban, predsjednicom Ureda za fotografiju te programskom voditeljicom ovoga projekta, i Tenom Starčević, koordinatoricom programa Ureda za fotografiju i projekta, razgovaramo o povijesti i sadašnjosti Kvartovskog objektiva i Črnomerca, iz mnoštva izdvajamo i prisjećamo se nekoliko dosadašnjih projektnih aktivnosti, te se dotičemo promišljanja o višestrukim budućnostima – projekta, kvarta, grada i njegovih stanovnika.
► Kvartovski objektiv aktivno djeluje punih pet godina te se do danas prometnuo u važnog čuvara urbane baštine i značajno doprinio osvještavanju i očuvanju višeslojnog identiteta jedne zagrebačke četvrti. Kako se uopće rodila ideja o pokretanju ovog projekta i zašto su Ured za fotografiju i partneri prepoznali baš Črnomerec kao žarišnu točku promišljanja grada kroz interdisciplinarne vizure?
Sandra Križić Roban: Pa zapravo je to vrlo jednostavno – moja obitelj ovdje je izgradila kuću prije gotovo stotinu godina, u kojoj je djed imao bravarsku radionicu (s ponosom ističem da je izrađivao građevnu bravariju za arhitekte Erlicha i Kovačića), pa sam tako i ja odrasla na Črnomercu. Sjećam se da mi je jednom kolegica u gimnaziji spomenula kako ona i nekoliko njezinih prijateljica dolaze iz centra Zagreba, dok je sve oko njih – mrkla periferija. Osobno nemam problem s periferijom, stanje se kroz protekla desetljeća jako promijenilo, no Kvartovski je možda najviše potaknula stvarnost koju živimo posljednjih godina. Naime, preko puta kuće u kojoj živim bila je tvornica Kamensko koju sam, kao jedan od osobito zanimljivih primjera svojevrsnog brutalizma u izvedbi arhitekta Horvata, jako voljela. Sudbina te tvornice na izvjestan je način sudbina Hrvatske – rušenje zbog nekretninskog profita do kojeg se došlo onako kako se već došlo. Kamensko mi je osvijestilo do koje je mjere industrijalizacija, kao poslijeratni fenomen, zahvatila brojne dijelove gradova, pogotovo kad je bila riječ o tvornicama koje nisu znatnije zagađivale okolinu (zvukom, mirisom ili na druge načine). Črnomerec osim tvornica (a tu su još Franck, Pivovara, bivša tvornica duhana, Ciglana, pa i Pliva i niz manjih postrojenja kojih više nema ili su prestali raditi), identitetski obilježavaju bivše kasarne, bolnički objekti, željeznica i Zapadni kolodvor. Tik preko pruge velika je infrastrukturna zona – toplana, elektroprivreda – gledamo u dimnjake, u dim, nebo zna biti vrlo dramatično. Prepoznavanjem tih glavnih identitetskih točaka, koje su me i osobno formirale, započelo je istraživanje koje u fokus postavlja fotografske postupke, iako su, naravno, i drugi umjetnički mediji dobrodošli.
► U fokusu vašeg objektiva upravo je sama fotografija kao (umjetnički) medij koji uzimate za polazište suvremenog promišljanja gradskog života i svakodnevice. Koliko je fotografija važan i koristan istraživačko-metodološki alat, a ponekad zasigurno može biti i povod za bavljenje nekom temom?
Tena Starčević: Medij fotografije u posljednjih se nekoliko desetljeća značajno transformirao zahvaljujući tehnološkom napretku i digitalnoj revoluciji zbog koje je fotografija sveprisutna i dostupna široj publici. Također bilježimo porast amaterske fotografije zbog gotovo neizbježne uporabe pametnih telefona, koji su opremljeni kamerama i nude mogućnost svakodnevnog fotografiranja. Programske aktivnosti projekta Kvartovski objektiv potiču osobe bez formalnog umjetničkog obrazovanja da se izražavaju putem fotografije, pri čemu nastojimo pružati dovoljno znanja o samom mediju kako bismo zadržali određenu razinu kritičkog promišljanja. Time aktivno djelujemo u području edukacije, jer treba imati na umu da fotografija može postati sredstvo kojim se promiču iskrivljene društvene vrijednosti, stoga je ne promatramo isključivo kao umjetnički medij, već i kao moćan alat vizualne komunikacije. Osim toga, fotografija nam pomaže da razumijemo jedni druge jer svi različito promatramo i doživljavamo vlastitu okolinu, stoga nam je svačiji pogled jednako važan i pomaže nam u procesu kreiranja vizualnog narativa specifičnog za kvart Črnomerec.
► Jedna je od temeljnih ideja projekta da se četvrti Črnomerec i gradu u cjelini prilazi kao živom organizmu, dinamičnom i mnogoznačnom procesu, a spomenuti kvart smatrate platformom za raznovrsne istraživačko-umjetničke pristupe i interpretacije toga prostora. Možete li nam reći nešto više o tome metodološkom modelu koji ste razvili tijekom godina? Je li nastao prema nekom postojećem modelu ili ste ga izgradili praktički od nule?
Tena Starčević: Metodološki model u velikoj mjeri koristi kulturološke i antropološke pristupe, ali isto tako posuđujemo metodologije različitih disciplina, ovisno o temi koja je u središtu pojedine faze projekta. Tako se primjerice u trenutnoj fazi projekta bavimo zvučnom slikom Črnomerca i u tom kontekstu nam je zanimljiva arheologija zvuka koja se bavi proučavanjem i interpretacijom zvukova iz prošlosti. Takav pak interdisciplinarni pristup koristi metode iz područja urbane arheologije, antropologije, muzikologije i akustike, tako da metodološki model razvijamo iz godine u godinu. Premda riječ inkluzivnost zvuči kao floskula projektnog vokabulara, Kvartovski objektiv zaista pokazuje visok stupanj uključivosti u provođenju projektnih aktivnosti u kojima putem fotografije i srodnih medija nastojimo potaknuti različita osjetila sudionika (vid, miris, sluh) kako bi uspostavili odnos prema javnom prostoru na individualnoj i kolektivnoj razini. Prednost tako osmišljenog metodološkog okvira jest u tome što je lako primjenjiv na druge (mikro)lokacije, stoga naše projektne aktivnosti mogu “putovati” i po raznim zagrebačkim kvartovima, ali isto tako i drugim gradovima.
Sandra Križić Roban: Svakom programskom aktivnošću projekta otvaramo pojedinu vremensku kapsulu, a takav proces različito djeluje na korisnike koji nastavljaju individualno djelovati (razmišljati, istraživati, stvarati nove sadržaje o kojima zatim razgovaramo), simbolički u prostor kvarta upisujući osobna iskustva te uvažavajući ona iz prošlosti. Projekt nije osmišljen da bi inventarizirao ono što se u prostoru kvarta događalo, nego da bi iz prikupljenog i dostupnog materijala te u suradnji s umjetnicima i voditeljima aktivnosti publika sudjelovala u kreativnim i misaonim procesima. Kontekst Črnomerca istražujemo kroz odnose koji se uspostavljaju u širem gradskom tkivu, uz prepoznavanje i kontekstualizaciju javnog prostora ključnog za razumijevanje grada. Tako da nismo preuzimali postojeće modele, dapače, na bilo koji način smo ih nastojali izbjeći, da ne dolazi do preklapanja i da naprosto radimo onako kako mislimo da je potrebno i moguće. Moram priznati da pojedinim istraživanjima pristupam intuitivno, a kako je Črnomerec prostor mog odrastanja, a sad i profesionalnog djelovanja, nije moguće u njega samo utkati već postojeće metodološke modele. I u drugim svojim istraživanjima koristim različite metode i metodologije, jer na taj način drugačije učim(o), i možda se lakše otvaramo prema sadržajima koji su nam u fokusu.
► Pritom polazite od tzv. bottom-up pristupa koji započinje odozdo, iz same zajednice. Time omogućujete da građani sudjeluju u stvaranju znanja o kvartu i potičete njihovu aktivnu participaciju, ali i sveopću uključivost i održivost programskih sadržaja. Koliko i kako rad s lokalnom zajednicom doprinosi dokumentiranju povijesti i sadašnjosti Črnomerca?
Sandra Križić Roban: To nije najjednostavnije, iako zvuči idealno. Riječ je o osobitim postupcima koji su bliski arhivistici, kulturi sjećanja, i zapravo računaju na pojedince koji se moraju potruditi naći stare fotografije, koji se moraju prisjetiti nečega što je bilo, nastojeći pritom biti što precizniji. I koji zatim to žele podijeliti s drugima. Srećom pa još postoje takve osobe, dok se dio starosjedioca odselio, ili ih naprosto više nema. Prilikom jednog od ranih izdanja Kvartovskog došla je grupa starijih sugrađana, koji se nisu usuglasili oko nekih pojedinosti i nastala je vrlo živa rasprava. Voljela bih da u većoj mjeri sudjeluju, ali primjećujem da nam se većinom javljaju mlađi sugrađani i to ne nužno s ovog gradskog područja. No, šetnje su idealni format i mnogi se rado odazivaju na njih. Dio materijala relevantnih za povijest četvrti prikupili smo u dijalogu s lokalnom zajednicom, a mnogo sam toga skupila i kroz vlastiti istraživački rad, osobito onaj vezan uz arhitekturu i urbanizam.
Tena Starčević: U kontekstu projektnog financiranja rad s lokalnom zajednicom postala je izuzetno atraktivna tema, što pritom svesrdno pozdravljam jer sam osobnog stava da je umjetnost bez publike nedovršen krug osuđen na sigurnu propast. Mnogi se neće složiti sa mnom i to je isto sasvim u redu, ali postoji nešto neopipljivo i magično u komunikaciji koju pojedini umjetnici/ce stvaraju s publikom. Rekla bih da je takav čin razmjene umjetnost sama za sebe. Međutim, prije nego što odlučimo uspostaviti dijalog s lokalnom zajednicom, potrebno je razmisliti gdje bi se takav susret uopće mogao dogoditi? Premda smo privilegirani činjenicom da imamo na raspolaganju Galeriju Spot u kojoj je moguće organizirati razna događanja, ipak je riječ o prostoru koji privlači samo određeni profil publike i koliko god se mi trudili biti inkluzivni, dio ljudi nikada neće doći na programe jer ih naprosto ne zanima takav sadržaj. Promišljajući primjere dobre prakse zaključili smo da je pojedine programe nužno izmjestiti iz galerijskog prostora, kako bismo projektnim aktivnostima zainteresirali sve one koji nemaju naviku posjećivati izložbe u klasičnom smislu riječi. U tom kontekstu izuzetno nam je vrijedna i važna suradnja s liječnikom i umjetnikom Matejem Kneževićem koji radi kao specijalist urologije u Vinogradskoj bolnici. Osim što je umjetničkim krugovima poznat po svojim radovima i kao dobitnik nagrade Radoslav Putar, Matej je također vlastitim entuzijazmom bolničku čekaonicu pretvorio u atipičan izlagački prostor koji djeluje pod nazivom Ligatura – prostor za medicinu i umjetnost, o čemu je Vizkultura već pisala. Njegov prijedlog za suradnju zasigurno je oplemenio Kvartovski objektiv, a dosad smo ostvarili dvije izložbe (izložba Ilica 201 Željka Krčadinca i Hrvoja Klemenčića te Pogled u dvorište Ratka Mavara) koje su u središte zanimanja postavile urbanu transformaciju Črnomerca. Bolnica je izuzetno frekventno mjesto i baš zbog toga nudi golem potencijal u kontekstu uspostavljanja dijaloga s posjetiteljima koji ne očekuju umjetnost u takvom okruženju. Kako kaže Matej – uzimajući u obzir da je bolnica prostor iščekivanja, izložbe su izvrsno posjećene i vidljive jer su ravnopravno namijenjene onima koji čekaju ili pak onima koji usputno žure na svoje radno mjesto. Radeći izložbe u neočekivanim prostorima zapravo gradimo odnos sa zajednicom i na koncu dobivamo pozitivne povratne informacije što nam je dodatna motivacija za daljnji razvoj projekta.
► Možete li ukratko izdvojiti nekoliko aktivnosti po kojima je projekt do sada najviše bio prepoznat? Ujedno, za koju se skupinu aktivnosti tijekom godina pokazao najveći interes javnosti i sudionika, jesu li to tematske šetnje, radionice ili nešto treće?
Tena Starčević: Otkad je projekt pokrenut, realiziran je niz izložbi, tematskih šetnji, predavanja, radionica, panel-diskusija te je izdano nekoliko publikacija koje obuhvaćaju teme u fokusu naših suradničkih istraživanja i programskih sadržaja. Svaki format privlači drugačiji profil posjetitelja, ali na tematskim se šetnjama gotovo uvijek okupe pripadnici različitih generacija, što je osobito zanimljivo promatrati u kontekstu međugeneracijskog prijenosa znanja. Znatiželjni mladi postavljaju pitanja – kako je Črnkas prije izgledao?, a starije generacije metodom pričam ti priču otkrivaju zaboravljenu prošlost kvarta.
Budući da sam u Uredu za fotografiju počela raditi prije nepune tri godine, izdvojila bih one aktivnosti koje su mi od osobnog značaja. Svakako bih istaknula radionicu Luane Lojić Zbirka nestalih mirisa u sklopu koje su polaznici prikupljali anorganske i organske materijale tijekom tematske šetnje kvartom Črnomerec. Potom su skupljene materijale (lišće, betonsku i asfaltnu prašinu, hrđu, dlake, zemlju i sl.) obradili tradicionalnom enfleurage tehnikom ekstrakcije mirisnih tvari u neutralnoj masti laganim zagrijavanjem. Osim što je radionica bila izuzetno zabavna za sve sudionike, također je otvorena jedna posve nova perspektiva, kako možemo uopće arhivirati mirise? U tom je kontekstu Črnomerec posebno zanimljiv zbog svoje specifične industrijske povijesti zbog koje i danas čitav kvart prožima upečatljiv miris, kao kad primjerice Franck peče kavu.
Od tematskih šetnji izdvojila bih obilazak Park-šume Jelenovac Skeniranje prirodnih resursa na području Črnomerca pod vodstvom Gordane Dragičević koja nam je približila biljnu raznolikost kvarta i otkrila koliko samoniklog jestivog bilja možemo pronaći na livadi u susjedstvu. Tematske šetnje pod vodstvom Saše Šimprage bez iznimke privlače raznoliku i brojnu publiku, a Saša nam je, zbog izuzetnog poznavanja povijesti Zagreba, “džoker zovi” za sve aktivnosti u kojima điramo po kvartu i učimo o tvorničkoj povijesti, transformaciji ili pak potencijalima javnog prostora grada.
Naravno, posebno su mi drage i izložbe koje sam kurirala, poput Posjet Johna Cagea Črnomercu, 1985. u galerijskom prostoru Živog ateljea DK ili pak Gljive i arhitektura – digitalna fabrikacija održivih materijala u Galeriji VN. Retrospektivno gledajući, u potpunosti razumijem zbunjene poglede prijatelja kojima sam tumačila da te dvije naizgled nepovezane izložbe čine smislenu cjelinu. Mnogi se i sada pitaju kakve veze ima Cage s grupom studenata s Instituta za arhitekturu i medije Tehničkog sveučilišta u Grazu, koji već godinama istražuju biološki održive materijale i njihovu digitalnu fabrikaciju u svrhu primjene u arhitekturi. Odgovor je bizaran, ali jednostavan – gljive! John Cage bio je strastveni mikolog amater te je poznavao više od tisuću vrsta gljiva, a članovi ShapeLab kolektiva, koristeći prirodna svojstva micelija gljiva i tehnologiju trodimenzionalnog ispisa, istražuju različite mogućnosti za stvaranje ekološki održivih struktura. U kustoskom smislu izuzetno mi je privlačno i uzbudljivo raditi izložbe koje možda nemaju dodirnih točaka na prvi pogled, ali u konačnici tvore jednu zanimljivu cjelinu. Na ovim je primjerima vidljivo kako se u projektu podjednako bavimo temama kvartovske prošlosti, ali i predstavljanju inovativnih praksi u području arhitekture i izgradnje, što smatramo prijeko potrebnim u razdoblju urbane transformacije.
► S kojim se izazovima susrećete u radu na projektu i kako utječu na vaše programske ishode? Osim financijskih, padaju mi na pamet okolnosti pandemije i potresa 2020. godine, ali i činjenica da pomoću starih arhivskih fotografija često nastojite rekonstruirati prošlost koju možda nije uvijek ni moguće sasvim rasvijetliti, u nedostatku svjedoka minulih vremena i događaja…
Tena Starčević: Rekla bih da se Kvartovski objektiv razvija prema već standardnoj praksi i logici projektnog financiranja — na putu od ideje do uspješne realizacije stoji gomila natječaja putem kojih nastojimo osigurati financijska sredstva kako bismo pokrili troškove projekta. Prvih nekoliko izdanja projekta ostvareni su s vrlo skromnim iznosima, no tijekom vremena projekt je prepoznat od strane lokalne zajednice, ali i donatora, što nam je znatno poboljšalo uvjete za rad i provedbu aktivnosti. Umjesto kalkuliranja troškova konačno imamo više vremena za osmišljavanje različitih aktivnosti, što na koncu doprinosi kvaliteti programa. Što se tiče pandemije i potresa, ne bih rekla da su onemogućili ili pak otežali rad, već su nas “samo” prisilili da promijenimo unaprijed zacrtanu putanju kretanja, stoga smo tijekom pandemijskog razdoblja fokus usmjerili na istraživačke aktivnosti, jer smo susrete s lokalnom zajednicom morali odgoditi za neka bolja vremena. Vječni optimist u meni uvijek nastoji pronaći nešto pozitivno u situacijama opće katastrofe, što pandemija i potres svakako jesu, stoga mi je u postpotresnom razdoblju zapelo za oko istraživanje mladih povjesničarki umjetnosti Anje Radelić i Lucije Begić. Naime, nakon što je razorni potres oštetio mnoge zagrebačke zgrade i fasade, započelo je volontersko istraživanje u organizaciji hrvatske grupe Međunarodnog instituta za restauriranje povijesnih i umjetničkih djela (IIC – Hrvatska grupa), a glavni je cilj bio dokumentirati temeljna obilježja opeke kojom su zidane građevine užeg i šireg centra Zagreba. U sljedećoj etapi istraživačice su povezivale pojedine opeke s tvornicama koje su ih proizvodile, a u tom je kontekstu naravno nezaobilazno spomenuti čuvenu Müllerovu Ciglanu na Črnomercu, ali i ciglanu Janka Nikole Grahora i sinova, također smještenu u ovoj gradskoj četvrti. Anja i Lucija održale su sjajno predavanje u Galeriji Spot i predstavile doseg vlastitog istraživanja, a nadamo se i nastavku suradnje.
Slažem se da je neke teme iz kvartovske povijesti teško rasvijetliti, kao što je to bio slučaj s već spomenutom izložbom Posjet Johna Cagea Črnomercu, 1985. koja je tematizirala važnost privatnih arhiva u kojima nalazimo razne predmete i fotografsku građu od šireg društvenog i kulturnog značaja. U toj želji da popunimo pukotine sjećanja nailazimo na brojne prepreke jer je kvartovska memorija izuzetno krhka i ljudi se različito sjećaju naizgled banalnih događaja iz prošlosti Črnomerca, a koji nam danas u velikoj mjeri pomažu u razumijevanju kolektivnog djelovanja na području ove zagrebačke četvrti. Ipak, prezentacijom prikupljene arhivske građe nastojimo potaknuti publiku da zavire u privatne arhive jer su nam možda upravo fotografije iz kutije u nečijem podrumu ili tavanu tema iduće izložbe.
► Urbanom prostoru koji istražujete pristupate cjelovito, interdisciplinarno i multivokalno, čime zahvaćate življena iskustva pojedinaca koji svojim praksama i narativima oblikuju život kvarta te tako puki fizički prostor pretvaraju u mjesto ispunjeno brojnim značenjima. Koliko pritom umjetnički izričaj fotografije ili nekog drugog medija ljudima pomaže izraziti osobne priče ili sjećanja koja su do tada bila neispričana? Fotografija, zapravo, trajno dokumentira fragment življene svakodnevice nekog razdoblja…
Sandra Križić Roban: Da, s jedne strane fotografija fiksira, ali i izdvaja. Uvijek ponavljam da mnogo toga što je aktiviralo nečiji snimateljski interes, ostaje izvan kadra. Storytelling je posljednjih godina često korišten, planetarno je prisutan i popularan. Kulture sjećanja isto tako, a medij kao što je fotografija – mogli bismo lakonski odvratiti da nema sjećanja bez fotografije. No ona ne bilježi sve, i pritom je svako sjećanje individualno. Ona stoga fragmentira, nikad ne daje cijelu sliku, i mi slažemo dijelove svjesni da nikad nećemo skupiti dovoljno informacija (vizualnih ili drugih) da bismo sliku proglasili završenom. To smo, recimo, iskusili s pričom o Johnu Cageu, za kojeg na kraju ne znamo je li bio na Črnomercu, to jest Jelenovcu, ali kako smo stvorili priču oko njegovog branja gljiva i inicijative koja je potekla sredinom 1980-ih od tadašnjih suradnika u Centru za kulturu Črnomerec, svjesno smo ušli u ovo nesigurno polje. Voljela bih da ljude još intenzivnije uputimo u važnost ovih metoda, koje se ne koriste samo u umjetničkom području, nego su važne za promišljanje i drugih društvenih aspekata. Pitajte me ovo kad ćemo obilježavati deset godina projekta, možda ćemo znati više. A moram istaknuti da volim što na radionicama koje organiziramo ne sudjeluju isključivo fotografi; oni su u manjini. Volim što je fotografija danas pristupačna mnogima, pri čemu smo u radu s osnovnoškolcima ukazali na potencijale koji se kriju u tom jednostavnom pritisku prsta na ekran – ne nužno kamere, nego “pametnog telefona”. Jer, od nečega treba krenuti. A trajnost – ne usudim se pomisliti što nam trajnost znači kad su oko nas trilijuni slika, titraju na ekranima, nestaju i brže nego što su snimljene. Stoga je važno istodobno djelovati u više medija, mislim da se tako ostavlja snažniji dojam.
► Osjetilnim ophođenjem prema krajoliku koji istražujete programskim aktivnostima zahvaćate emotivni aspekt koji svaki pojedinac gaji prema određenim lokacijama u kvartu i gradu. Izdvojila bih pritom radionicu Kvartozin Samizdat i tematsku šetnju Tišina Jelenovca. Iz onoga što vaša suradnica Maja Flajsig u tekstu publikacije naziva iskustvenom umjetnosti, koja u ovom slučaju predstavlja naizgled sasvim obično hodanje kvartom, nužno proizlazi autorefleksija, jer pojedinac osvještava vlastiti perceptivni aparat i u prostor upisuje osobna, intimna značenja. Možete li na temelju izdvojenih primjera podrobnije opisati vezu između pojedinca, emocije i osviještenog kretanja gradskim prostorom?
Sandra Križić Roban: Da, bježim(o) na Jelenovac jer je buka nepodnošljiva. Jelenovac, na primjer, donosi čisto uzbuđenje i nezamisliv mir par stotina metara udaljen od Ilice. Postoje putevi koji su tako obrasli da djeluju kao male prašume. Osobno tamo učim slušati ptice, učim hodati gotovo pa po mraku. Učim hodati iskustveno, svjesno, koncentrirajući se na disanje, mirise, na stanje prirode. Bilo mi je zanimljivo iskustvo Tišine Jelenovca, ne zato što je to radio naš sin Ivar u suradnji s muzikologinjom Davorkom Begović, nego i zbog asocijativnih iskustava zvukova što oni izazivaju u prostoru, dok se krećemo, kad zastanemo, kako nas mijenjaju u trenutku. Čovjek neke stvari radi instinktivno, ali za puniji doživljaj dobro je kad postoji neka (kratka) uputa. Kako se osjećamo kad dođemo u javni prostor koji to više nije? Što je javna površina, kako odzvanja i što izlaskom i djelovanjem, pa makar kratkotrajnim, činimo u tom prostoru javnosti? U stvarnosti, javni prostor gotovo da više ne postoji, prepušten je pojedincima koji na njemu zarađuju, koji ga opasuju plastičnim ceradama; prodaje se u turističke svrhe. Što znači udisati čisti zrak, koji dotječe zahvaljujući sjevercu, a što miris nekog „burger-festa”? Kako se mi kao pojedinci u takvim situacijama osjećamo i ponašamo? Imala sam dojam da ne mogu ništa promijeniti. Kvartovski objektiv pridonio je da se osjećam bolje te da svaki korak, svaki detalj, vidim i pamtim i možda iskoristim za buduće projektne aktivnosti. Ovo naravno opisujem iz osobne perspektive, svjesna da smo svi različiti i da bi vam netko drugi ponudio drukčiji odgovor.
► Projektnim aktivnostima i umjetničkim intervencijama zahvaćate dijapazon tema i motiva povezanih s Črnomercem, od bilježenja njegove prošlosti i bavljenja propalom industrijom i brownfield lokacijama, preko zahvaćanja suvremene gradske dinamike i urbanih ritmova, do ekologije i prepoznavanja potreba lokalne zajednice. Kako na temelju iskustava iz prakse komentirate aktualno stanje Zagreba u okvirima poslijepotresne obnove, (ne)ostvarenih projekata, privatizacije i ostalih problema s kojima se suočavaju gradska vlast i građani? Promišlja li Kvartovski objektiv budući razvoj Zagreba u optimističnome tonu ili?
Tena Starčević: Zagrebački potres 2020. godine sve nas je doslovno i metaforički protresao jer su uslijed takve nepredvidive elementarne nepogode na površinu isplivala dugo zanemarivana pitanja regulacije ubrzane urbane transformacije. Svjesni smo kompleksnosti ove teme, stoga u osmišljavanju programskih aktivnosti osobitu pažnju obraćamo na aktualna pitanja i izvore frustracija građana kako bismo stvorili plodno tlo za kvalitetan dijalog između građana i donositelja odluka. Teško je, pa čak i nemoguće, ignorirati razaranje grada kojem svakodnevno svjedočimo, no Kvartovski objektiv “samo” je jedna od inicijativa koje osluškuju potrebe zajednice te stavljaju naglasak na važne teme. Tako je u nedavno realiziranoj umjetničkoj intervenciji, umjetnica Nika Žagar otvorila pitanje nejasnog vlasništva kustošijanskog vijadukta koji bi mogao postati dio pješačke staze, a koja bi povezivala okretište Črnomerec s Park-šumom Grmoščica. Umjetnica je na vijadukt objesila transparent s kratkim i jasnim pitanjem – “Je li ovo tvoj most?”, a dijelove Park-šume Grmoščica ispunila je s crvenim vrpcama kojima je markirala nekadašnju trasu za prijevoz sirovina u Müllerovu Ciglanu. Umjetnička interpretacija naše neposredne okoline može nam pomoći u promišljanju potencijala kvarta, dok javna rasprava otvara dijalog između lokalne zajednice, stručnjaka i donositelja odluka jer u konačnici svi živimo u istom gradu i nužno je pronaći put k pravednijem sustavu odlučivanja. Premda je zabrinutost opravdana, nastojimo budućnost grada promatrati kroz objektiv optimizma koji nas gura da i dalje predano radimo i potičemo pozitivne društvene promjene u kvartu i šire.
► Čini mi se da svako bavljenje prošlošću i sadašnjošću istodobno uspostavlja dijalog s dimenzijom budućnosti. Što biste rekle, koliko je ljudima koji sudjeluju u vašim programima lako ili teško zamisliti budućnost četvrti ili grada u kojem žive? Je li budućnost nešto o čemu kao društvo (ne)dovoljno promišljamo i gdje vidite prostor za napredak?
Sandra Križić Roban: Ajme, ja sam zadnja osoba koja bi trebala komentirati budućnost, jer sam ogorčena kako izgleda sadašnjost. Trenutno sam u jednom izložbenom projektu koji se uz ostalo bavi poslijeratnim urbanizmom, vratila sam se temama s kojima se već dulje vrijeme nisam bavila. Na zanimljiv način, kroz fotografije i kratke zapise komentiraju se promjene koje se događaju posljednjih nekoliko desetljeća, a koje su nam uzele mnogo od tih budućnosti. U središtu je lik i djelo Boška Budisavljevića. Osobno sam ogorčena količinom izgradnje koja se događa na lokaciji koja infrastrukturno ne može podnijeti nove stotine automobila. Ne mislim da se ništa ne smije rušiti i da sve treba čuvati; gradovi su organizmi koji rastu, padaju, mijenjaju se. No ono što trenutno vidim baš ovdje u kvartu, oko sebe, velika je količina pojedinaca koji misle samo na sebe i svoje potrebe. Ne postoji zajednica, odnosno, postoji, ali je jako mala, pogotovo ova zajednica koja mi je potrebna da bih se osjećala živom, potrebnom, koja me pokreće da nešto činim za druge. Nisam nostalgična (osim za pročeljem Kamenskog koje mi je naprosto imponiralo nizom sjajnih detalja), ali smatram da je važno znati odakle dolazimo i kako je prostor oko nas izgledao. Da bismo znali što smo izgubili, a što dobili.
► Suradnik Goran Arčabić u prilogu publikaciji ističe da se neselektivnim rušenjem industrijskog nasljeđa gube markacije povijesnog sjećanja na Črnomercu. To je nažalost postao prepoznatljiv simptom politike ophođenja prema industrijskoj baštini na razini cijele Hrvatske, a eventualne prenamjene prostora suviše su rijetko u javnom interesu građana, a kamoli u interesu da se njeguje baština. Kako očuvati kolektivno sjećanje u trenucima nepovratnoga gubitka postindustrijskoga krajolika koji je desetljećima bio i fizički i simbolički upisan u pamćenje zajednice?
Sandra Križić Roban: Pa možda upravo ovakvim projektom, pri čemu sam ja u osobitoj poziciji. Ne samo da sam kao dijete gledala u fasadu bez prozora, i slušala kako nadzornik proizvodnje zove žene u noćnoj smjeni da se jave na telefon, nego sam svojim prisustvovanjem barem javno pokazala da mi nije svejedno što se događa dok su radnice Kamenskog štrajkale na takozvanom Kegliću, pod šatorima, po kiši. Ne mogu nikome prepričati kako je to na mene djelovalo, i možda je Kvartovski neka vrsta (intimnog) otpora zaboravu, iako to zvuči utopijski. No kad vidim što smo sve napravili, tko je u tome sudjelovao, kako smo s nerijetko minimalnim sredstvima učinili bitne pomake, onda mi se čini da sve to ima smisla. Žalosti me da nijedna zgrada na Črnomercu, a ima primjera s kojima se to moglo napraviti, nije iskorištena i preuređena u društveni centar, ili vrtić, ili nemam pojma što drugo. Ciglana je fantastična, Kamensko je mogao biti središnje skladište svih zagrebačkih muzeja, s ogromnim kolnim ulazom, bez dnevnog svjetla s ove “moje” strane. Rušili su ga mjesecima, a ja sam snimala zadnje otpore kolopleta armatura koje su se grčile i opirale. Što je u interesu građana? Mislim da sam to već spomenula, interesi su partikularni, mnogima je dovoljno imati craft pivu i kruh od kiselog tijesta. Na žalost, konzumerizam je učinio svoje, građani su sve rjeđa kategorija stanovništva, pa i na Črnomercu. Jednom kad umre grad, nestat će i turizma kojim se hrane mnoga usta, ali o tome kao da se zasad premalo razmišlja. Veća razina (zajedničke) osjetljivosti prema javnom prostoru dobro bi nam došla.
► Nedavno ste u Galeriji VN realizirali izložbu zanimljiva naziva Fragmentiranje kvarta, koja priča stoji iza nje?
Tena Starčević: Izložba Fragmentiranje kvarta u autorskoj koncepciji Marka Tadića realizirana je u suradnji s Olgom Majcen Linn (Galerija VN), a okuplja radove studenata – Helene Birin, Lee Ješovnik, Paule Kepe, Vida Pavlića, Mihaele Spiegl, Tonke Sušec i Nike Zdunić. Kako bismo potaknuli studente na umjetnička istraživanja kvarta, organizirali smo tematsku šetnju o povijesti industrijskog nasljeđa Črnomerca koju je vodio genijalni Saša Šimpraga – dugogodišnji urbanistički aktivist i kako ga ja zovem – riznica neočekivanih podataka o povijesti kvarta. Osim toga, organizirali smo i predavanje vizualne umjetnice Jelene Petric koja je studentima održala predavanje o mogućnostima korištenja tehnike camere obscure u javnom prostoru. Ideja je bila da Saša i Jelena potaknu studente na vlastito istraživanje kvarta, a čini mi se da smo u tome i uspjeli jer postav izložbe u Galeriji VN okuplja radove koji bilježe specifičnosti Črnomerca ili pak problematiziraju pojedine prostore i/ili transformacije kvarta. Na izložbi je moguće vidjeti raznolike medije – od site-specific intervencija do skulptura, fotografija i ready-made predmeta tako da mi se čini da je suradnja s Markom Tadićem pun pogodak jer on ima sjajnu komunikaciju sa studentima i odlično se snalazi u ulozi mentora, što je svakako važno tijekom stjecanja znanja, iskustva, ali i samopouzdanja za izlaganje vlastitih radova. Moramo smisliti neki način kako nastaviti suradnju sa studentima jer je stvarno super vidjeti kako mladi ljudi promatranjem kvarta uspijevaju progovoriti o relevantnim temama.
► U kojem smjeru vidite daljnji razvoj i djelovanje Kvartovskog objektiva i što nam donosi sljedeći programski plan? Predlažu li vam stanovnici Črnomerca ideje i teme koje ih osobno interesiraju?
Tena Starčević: Projekt Kvartovski objektiv od samih se početaka razvijao u neočekivanim smjerovima zahvaljujući izuzetno otvorenom pristupu prema lokalnoj zajednici. Neke programske aktivnosti osmišljene su u suradnji s partnerima projekta – organizacijama koje također djeluju na području kvarta Črnomerec, no neki programi realizirani su na prijedlog sugrađana, kao što je to bilo u slučaju izložbe Posjet Johna Cagea Črnomerca, 1985. kada je Tomislav Javorčić donio u Ured za fotografiju svoju privatnu arhivu prepunu zanimljivih fotografija koje su na koncu digitalizirane i predstavljene publici u galerijskom prostoru Živog ateljea DK. Sjećam se da sam, pregledavajući materijale iz arhive, pitala Sandru je li moguće da je simpatičan lik sa smrčkom u ruci John Cage, na što mi je ona odgovorila: “pa da, to je navodno snimljeno na Črnomercu kad je Cage posjetio Zagreb 1985.”. Naravno da mi je takva informacija, koja je starijoj generaciji svojevrsno opće mjesto, zagolicala maštu pa sam se bacila na istraživanje okolnosti njegovog dolaska, provela sate u arhivi HRT-a tražeći snimke njegovog boravka u Zagrebu i na koncu kurirala izložbu koju smatram važnom za očuvanje kvartovske memorije. Nije tajna da mi je Kvartovski objektiv najdraži projekt koji provodi Ured za fotografiju, a sretna sam i zahvalna što sam odmah na početku rada u udruzi mogla participirati u osmišljavanju programa. Na moju veliku sreću Sandra je, isto kao i ja, velika ljubiteljica glazbe, stoga je bez pol’ frke prihvatila prijedlog o istraživanju zvukova Črnomerca. Tako u idućoj etapi nizom programskih aktivnostima istražujemo povijest glazbenih događanja ove gradske četvrti, a osim toga u suradnji s umjetnicima Tinom Dožićem, Androm Giuniom, Luanom Lojić, Renatom Ladović Meštrović, Ivanom Gundićem i drugima nastojimo mapirati specifične zvukove Črnomerca i odgovoriti na pitanje kakve veze fotografija ima sa zvukom. U prethodnim etapama projekta isticali smo važnost fotografije kao medija koji nas podsjeća koliko različito promatramo okolinu, ali zapravo je ista stvar i sa zvukom. Postoji jasna distinkcija pojmova slušati i čuti, a svi doživljavamo zvukove iz neposredne okoline na drugačiji način. Koristeći metodologiju arheologije zvuka, nastojimo ponuditi jedinstvenu perspektivu prošlosti Črnomerca te osvijestiti značaj zvuka u oblikovanju kvartovske memorije.
Sandra Križić Roban: Najsretnija sam što sve ideje koje mi padnu na pamet istog trena šaljem Teni. Ona ih sprema i kad dođe vrijeme, program je zamalo pa postavljen oko neke središnje teme. Da, sugrađani nam kažu što ih zanima, ali i mlade kolegice su aktivne i promišljaju nove strategije djelovanja i tematske sadržaje. Ta sinergija velika je pokretačka snaga projekta i aktivira i nas koji ga osmišljavamo.
BIOGRAFIJE voditelja i suradnika projekta:
Sandra Križić Roban, predsjednica udruge Ured za fotografiju, programska voditeljica projekta Kvartovski objektiv. Doktorirala je u području povijesti umjetnosti, a bavi se kritikom, kustoskom praksom, nastavom i pisanjem. Zaposlena je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu kao znanstvena savjetnica u trajnom zvanju. Teme istraživanja su joj suvremena umjetnost, povijest i teorija fotografije, poslijeratna arhitektura i urbanizam, problematika javnog prostora i politike kulture sjećanja. Jedna je od osnivačica Ureda za fotografiju, surađuje u programu Galerije Spot, nakladništvu i međunarodnim projektima.
Objavila je opsežne studije o suvremenom slikarstvu i suvremenoj fotografiji u Hrvatskoj, uredila je više znanstvenih knjiga u izdanju Instituta za povijest umjetnosti te nekoliko knjiga u izdanju Ureda za fotografiju i Galerije Križić Roban. Uz navedeno, autorica je brojnih poglavlja u knjigama i opsežnim katalozima. Od 1986. do danas objavila je mnoštvo kritika, prikaza, eseja, stručnih i znanstvenih radova u tiskanim medijima te u sklopu radijskih i televizijskih emisija. Ostvarila je niz samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, recentno vezano uz fotografsko djelovanje žena u Hrvatskoj. Trenutno priređuje izložbu i publikaciju o djelovanju Boška Budisavljevića, te knjigu o ženskim fotografskim praksama u Hrvatskoj.
Tena Starčević, koordinatorica programa i administracije Ureda za fotografiju te koordinatorica projekta Kvartovski objektiv. Diplomirala je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za vrijeme fakulteta radila je na brojnim izložbama, a potom je započela razvijati autorske kustoske koncepte te je realizirala nekoliko samostalnih i grupnih izložbi. Temeljni interesi usmjereni su prema istraživanju potencijala napuštene industrijske baštine te umjetnosti u javnom prostoru. U okviru pilot-projekta NOVAci (organizacija kustoskog kolektiva WHW i Pogona) kurirala je izložbu RAD, (NE)RED I (SAMO)DISCIPLINA: nevidljivo djelovanje radnica i radnika u kulturi u Galeriji Nova. Piše predgovore za izložbe i tekstove za portal Kulturpunkt, Vizkultura i Suvremena hrvatska fotografija te radio-emisiju Triptih.
Saša Kralj, suradnik i voditelj radioničkih formata; dugogodišnji fotoreporter koji surađuje s nizom međunarodnih agencija i edukator fotografije. Bio je mentor fotožurnalizma na sveučilištima u Kini i Iraku, te u drugim institucijama i organizacijama u Bangladešu, Južnoj Africi i Indoneziji. Trenutno je jedan od internacionalnih mentora instituta PannaFoto u Jakarti. Jedan je od osnivača Živog ateljea DK, koordinator Zbirke VDK i predsjedavajući udruge. Živi atelje DK ugostit će izložbu fotografija Danijele Lušin, a voditelj organizacije Saša Kralj održat će radionicu Pozdrav s Črnomerca te sudjelovati u žiriranju pristiglih prijedloga za realizaciju umjetničke intervencije u park-šumi Jelenovac.
Olga Majcen Linn, suradnica i programska voditeljica; diplomirala je komparativnu književnost i doktorirala u području povijesti umjetnosti. Od 2003. godine zaposlena je u Galeriji VN. Od početka rada u struci bavi se u jednakoj mjeri kritičkim i kustoskim radom. Kritički rad je obuhvatio doista različite medije od televizijskog, radijskog ili medija Interneta pa do tiskanih medija. Kustoskim radom bavi se kroz nezavisnu udrugu Kontejner, s kojom je ostvarila niz međunarodnih projekata i festivala, te u Galeriji VN koja se bavi istraživanjem domaće scene mlađe generacije. U Galeriji VN organizacijski i kustoski ostvarila je preko dvije stotine izložbi. Kao voditeljica Galerije VN, Olga Majcen Linn kustoski koordinira izložbe u sklopu projekta Kvartovski objektiv.
Darko Šimičić likovni je kritičar, istraživač i kolekcionar. Na likovnoj sceni prisutan je od kraja sedamdesetih godina. Područja su njegovog interesa umjetničke strategije povijesnih avangardi (dada, Bauhaus, zenitizam), rubne medijske forme (časopisi i knjige umjetnika, fotomontaže) i post-avangardne prakse druge polovice 20. st. (Gorgona, Tomislav Gotovac, Grupa šestorice autora). Suosnivač je Instituta Tomislav Gotovac u Zagrebu (2012.), gdje je zaposlen kao voditelj programa. U sklopu projekta Kvartovski objektiv prikuplja fotografsku arhivsku građu te priređuje razna predavanja.
Matej Knežević vizualni je umjetnik rođen 1983. u Slavonskom Brodu. Živi i djeluje u Zagrebu. Umjetničku praksu oblikuje oko tema iz svakodnevice, kreirajući multimedijalne ambijente. Dobitnik je nagrade “Radoslav Putar“ 2017. godine za najboljeg mladog suvremenog umjetnika. Voditelj je hibridnog umjetničko-medicinskog prostora Ligatura u Zagrebu. Uz umjetnički rad, radi kao liječnik, specijalist urologije. Recentnije samostalne izložbe uključuju: Art radionica Lazareti Dubrovnik, Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Institut za suvremenu umjetnost Zagreb, RU Gallery u New Yorku, Atelijeri Žitnjak u Zagrebu. Liječnik Matej Knežević osigurao nam je korištenje prostora čekaonice na Odjelu za urologiju (Vinogradska bolnica) u kojoj smo dosad realizirali nekoliko izložbi.
Zahvaljujemo Uredu za fotografiju na ustupljenoj fotodokumentaciji.
