U Galeriji Kranjčar nedavno je održana samostalna izložba Monike Sinković Nešto poput sna, realizirana kao rezultat osvajanja Grand Prix nagrade Erste Fragmenti 21, jedne od najdugovječnijih domaćih platformi posvećenih mladim umjetnicima. Nagrada je umjetnici donijela priliku za samostalno predstavljanje, ali i važan trenutak vidljivosti na početku profesionalnog puta, u razdoblju u kojem se kontinuitet rada često tek treba izboriti.
Monika Sinković (Zagreb, 1997.) diplomirala je 2023. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bavi se figurativnim slikarstvom, najčešće u tehnici ulja na platnu i drvenoj podlozi, a ljudsku figuru promatra kao prostor slikarskog istraživanja. U njezinim se radovima tijelo gradi i razgrađuje kroz boju, masu, gestu i kompoziciju, dok se prizori svakodnevice postupno pomiču prema nečemu tišem, nestabilnijem i otvorenijem. Dosad je izlagala na nekoliko samostalnih izložbi, među kojima su Haljina… u galeriji Artsada u Voloskom, Young Talented Female Artists u Zen Contemporary Art Gallery u Zagrebu i A Moment in Time u Canvas Gallery. Sudjelovala je i na brojnim skupnim izložbama, uključujući Art Zagreb, 6. bijenale slikarstva u Galeriji Šira te izložbu Prozirno u Galeriji CEKAO. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika, a uz vlastitu praksu sudjeluje i u edukativnim inicijativama na lokalnoj umjetničkoj sceni.
Posebno mi je zanimljiv način na koji slike iz ciklusa Nešto poput sna izmiču brzom i jednostavnom čitanju. Iako se oslanjaju na figurativne prizore, ljude, tijela, geste i prostore koji djeluju poznato, gotovo svakodnevno, u njima se vrlo brzo otvara nešto nestabilnije i teže uhvatljivo. Što ih dulje gledamo, to se više čini da se prizor počinje razgrađivati: figure se stapaju s pozadinom, boja preuzima glavnu ulogu, a ono što je možda krenulo od konkretne osobe, sjećanja ili situacije postupno prelazi u atmosferu.
U razgovoru koji slijedi autorica govori o iskustvu Erste Fragmenata, razvoju vlastitog slikarskog jezika, pritisku prepoznatljivog stila, važnosti generacijske podrške, ali i o razdoblju nakon Akademije, kada se romantična predodžba umjetničkog života vrlo brzo susretne s konkretnim pitanjima rada, prostora, financijske sigurnosti i potrebe da se, unatoč svemu, nastavi slikati.
► Dobitnica si Grand Prix nagrade Erste Fragmenti 21, jednog od najdugovječnijih domaćih natječaja i platformi za mlade umjetnike, koji posljednjih dvadesetak godina funkcionira kao važan prostor vidljivosti i profesionalnog predstavljanja autora na početku karijere. Kako danas, s određenim vremenskim odmakom, gledaš na cijelo iskustvo Fragmenata i koliko takve platforme realno mogu značiti mladim umjetnicima koji tek pokušavaju pronaći kontinuitet, vidljivost i prostor na sceni?
Monika Sinković: Prije svega, mogu reći da sam izrazito zahvalna i sretna što mogu biti dio ove priče. Danas, s određenim odmakom, još jasnije vidim koliko ovakve manifestacije mogu značiti mladim umjetnicima. Fragmenti, smatram, nude zaista mnogo – od otkupa rada, prilike da svoje radove izložimo u galerijskom prostoru i podijelimo ih s publikom, do stipendije za studente i Grand Prix nagrade, koja uključuje mogućnost samostalne izložbe u Galeriji Kranjčar. Takve su prilike posebno važne na početku umjetničkog puta jer mladim autorima donose vidljivost, poticaj za daljnji rad i osjećaj da su ono što rade, kao i ono u što vjeruju, prepoznati.
► Tijekom studija mnogi umjetnici prvi put ozbiljnije počnu propitivati vlastiti rad i ono što žele razvijati dalje. Kako je kod tebe izgledao taj proces traženja vlastitog slikarskog jezika?
Monika Sinković: Rekla bih da se slikarski jezik prirodno razvija kroz iskustvo i kontinuirani rad. Na Akademiji su moji radovi bili usmjereni na sjećanja i prizore iz svakodnevice, često kroz motiv planinara i ladanja u prirodi. Ti su motivi određivali i način slikanja, koristila sam lazurne, prozračne slojeve kako bih prenijela osjećaj koji su u meni budili.
Nakon diplome prvu sam godinu stvarala u manjem prostoru i na manjim formatima, gdje sam se postupno počela okretati većoj pokrivnosti i gustoći, odnosno kombinaciji lazure i naglašenijih, zatvorenijih ploha u detaljima.
Kasnije, ulaskom u veći prostor, povećala sam i formate te se još više usmjerila na formalno slikarstvo i istraživanje pojednostavljivanja forme, kao i otvoreniji odnos prema boji i kompoziciji. Ciklusom Nešto poput sna pokušala sam spojiti prozračnost i mekoću iz ranijeg perioda s gustoćom i apstrahiranjem i učvršćivanjem forme.
► Nedavno si na samostalnoj izložbi u Galeriji Kranjčar predstavila ciklus Nešto poput sna, koji djeluje vrlo atmosferično i intimno, kao niz prizora između sna, sjećanja i svakodnevice. Kako je taj ciklus nastajao i što te kroz njega najviše zanimalo istraživati?
Monika Sinković: Ciklusom Nešto poput sna objedinila sam motive i atmosferu koji su se pojavljivali u mojim ranijim slikama s učvršćenom i pojednostavljenom formom koju sam razvijala tijekom prethodnog ciklusa. Ciklus je nastao spontano. Znala sam koji osjećaj želim postići slikama pa sam birala motive koji su me vodili prema toj emociji. Znala sam da se, slikajući ljude iz svoje okoline, mogu još snažnije povezati sa slikom i mogu stvoriti sanjivu atmosferu koju sam prvotno tražila.
Ciklus je započeo slikom Poput sna na kojoj sam naslikala sebe u ležećem položaju, u trenutku sna, dok ljudi iz moje okoline cirkuliraju oko mojeg autoportreta, kao da se na neki način pojavljuju u mojem snu. Kroz ovaj ciklus najviše me zanimalo istraživati kako postići nešto između, između uhvatljivog i neuhvatljivog, nešto što se pojavljuje i nestaje poput prizora iz sna.
► U predgovoru izložbe Vanja Babić ističe da tvoje slike ne funkcioniraju kroz jasnu naraciju, nego više kroz atmosferu, osjećaj i slikarski proces. Koliko ti je uopće važna priča unutar slike, a koliko sama mogućnost da slika funkcionira više kao stanje ili doživljaj nego kao konkretan prizor?
Monika Sinković: U ovom ciklusu bilo mi je važno stvoriti prostor ispunjen sanjivom i pomalo mističnom atmosferom. Priča unutar slike postoji, ali nije mi najvažnije da bude potpuno jasna i jednoznačna. Nije mi bitno jasno definirati tko su ti ljudi, nego me više zanima kako međusobno komuniciraju unutar zajedničkog prostora. Na neki način, oni funkcioniraju kao likovi koji se pojavljuju u snovima, a važniji mi je osjećaj koji oni stvaraju nego konkretno tko su.
► Na tvojim slikama figure se gotovo stapaju s pozadinom – tijela, pejzaži i boja djeluju kao da su u stalnom procesu pojavljivanja i nestajanja. Što te privlači takvom odnosu između figure i prostora, odnosno trenutku kada slika počinje kliziti između prepoznatljivog prizora i gotovo apstraktnog dojma?
Monika Sinković: Slikarstvu pristupam kao igri i traženju najboljeg rješenja za ono što u tom trenutku želim postići. Privlači me to što ne mora sve biti doslovno i odmah jasno izrečeno. Slika se može razvijati, mijenjati i iznenaditi me tijekom procesa rada. Polazište je uglavnom konkretan prizor, ljudi iz moje okoline, ali se kroz način slikanja sve to postupno rasplinjuje u boji i masi. Na taj način nestaje doslovnost, a u prvi plan dolazi emocija koju svaka slika nosi zasebno, ali i kao dio cjeline.
► Iako tvoje slike polaze od konkretnih prizora i figura, često djeluju kao da više bilježe neko stanje ili osjećaj, nego sam događaj. Kako u praksi izgleda taj odnos između spontanosti i kontrole tijekom samog procesa slikanja? Imaš li osjećaj da te slika tijekom rada ponekad odvede u potpuno drugačijem smjeru od onoga koji si prvotno zamislila?
Monika Sinković: Često imam neku početnu ideju ili osjećaj koji želim postići, ali tijekom rada ostavljam prostor za promjene. Primjerice, želim naslikati lika koji izranja iz vode, skriva se iza cvijeća ili zavjese ili likove koji drže balone. Takvi motivi pomažu mi stvoriti određenu atmosferu i često postaju simboli zraka, lakoće ili nestajanja. Često krećem od skice u pasteli ili akrilu, ali kada prijeđem na platno, veći format, drugu podlogu i ulje, dogodi se nešto neočekivano. Kroz sam proces rada otkrivam nova rješenja. Trudim se pronaći ravnotežu između kontrole i spontanosti, važno mi je znati kamo idem, ali i dopustiti slici da me iznenadi.
► Danas se od mladih umjetnika često očekuje da vrlo brzo izgrade prepoznatljiv stil, kontinuirano produciraju radove i budu stalno prisutni na društvenim mrežama. Koliko taj pritisak osjećaš i imaš li potrebu svjesno usporiti vlastiti proces rada?
Monika Sinković: Vjerujem da svatko na to gleda drugačije pa mogu govoriti samo iz vlastitog iskustva. Mislim da je dobro imati određenu dozu pritiska jer on ponekad može biti pozitivan, gotovo kao neka vrsta pokretača. Što se tiče izgradnje prepoznatljivog stila, mislim da se on razvija kroz kontinuirani rad, iskustvo, putovanja, istraživanje i promatranje. Svaki oblik istraživanja, promjene i dopuštanja da uđemo u nešto novo može nam pomoći u razvoju i izgradnji vlastitog izraza. Ono što mi je zapravo pomalo suludo jest to da se već na početku, na Akademiji, toliko nameće termin “prepoznatljiv stil”. Mislim da se nekad trebamo malo spustiti na tlo, isprobavati različite stvari i u konačnici biti iskreni prema samima sebi. Uostalom, ako smo već sve otkrili, koja je onda poanta baviti se umjetnošću?
► Koliko su ti tijekom studija, a posebno nakon Akademije, značili odnosi s drugim umjetnicima i generacijski bliskim autorima? Imaš li osjećaj da se scena danas više gradi kroz kolektivnu razmjenu i podršku nego kroz ideju individualnog “umjetnika-genija”?
Monika Sinković: Tijekom studija, a posebno nakon Akademije, odnosi s drugim umjetnicima bili su mi jako važni. Mislim da je korisno biti u okruženju u kojem postoji radna atmosfera, gdje možeš razgovarati o umjetnosti, ali i o svakodnevnim stvarima i “glupostima”. Takvi razgovori često pomognu više nego što mislimo. Mogu reći da sam jako sretna što sam imala odličnu ekipu na Akademiji i nakon, svi smo se bodrili, intenzivno smo se družili i bili smo jako nabrijani na rad. S druge strane, važan mi je i trenutak samoće. Ponekad se volim povući, zatvoriti u atelje i biti sama s platnom i bojama. Mislim da je za mene važno imati ravnotežu između ta dva iskustva.
► Nakon Akademije mnogi mladi umjetnici prvi se put suoče s realnošću rada izvan obrazovnog sustava – od financijske nesigurnosti i nedostatka produkcijske podrške do pitanja kako uopće doći do prostora za izlaganje i kontinuiteta rada. Kako je tebi izgledalo to razdoblje nakon studija?
Monika Sinković: Mogu reći da mi je prva godina nakon Akademije bila pomalo šok. Odjednom sam izašla iz tog prekrasnog romantičnog “balona” i našla se u panici “što sad”? Nakon diplome slikala sam u maloj sobici u stanu. Bila sam sama i to je bilo pomalo tužno jer sam se ponekad osjećala usamljeno. Ipak, tijekom te godine imala sam priliku izlagati u Zen Contemporary Art Galeriji i Galeriji Artsada, što mi je puno značilo.
Što se tiče financija, vodila sam povremene radionice, ali nisam imala stabilan posao, što je znalo biti frustrirajuće. Sljedeće godine zaposlila sam se u školi i s prijateljicama ušla u zajednički atelje. U tom trenutku nisam imala nijednu veću izložbu u planu i mislila sam da se stalno mora nešto događati kako bih napredovala.
Ipak, sudjelovala sam na grupnoj izložbi u Galeriji CEKAO u sklopu Starog kvadrata, organizacije koju smo kolege i ja tada osnovali. Danas, kada pogledam unatrag na prošlu godinu, drago mi je što nisam imala neke velike izložbe, jer sam imala priliku poraditi na sebi u svakom smislu i shvatiti da se ne treba stalno nešto događati.
Nije uvijek bilo lako usklađivati posao i rad u ateljeu, ali osjećaj sigurnosti koji donosi financijska stabilnost i osjećaj da slikaš samo za sebe bez neke konkretne izložbe i pritiska da od slikarstva moraš zaraditi. Upravo u tom razdoblju nastajali su radovi koji su kasnije doveli i do Grand Prixa Erste Fragmenata.
► Imaš li osjećaj da je hrvatska umjetnička scena danas otvorenija prema mladim autorima nego prije – u smislu prostora za izlaganje, vidljivosti i podrške – ili i dalje velik dio toga ovisi o individualnom snalaženju, kontaktima i upornosti?
Monika Sinković: Ne mogu govoriti o tome kako je bilo prije jer nemam osobno iskustvo, ali ono što sam čula od starijih kolega jest da danas mladi umjetnici često ranije dobivaju prilike za izlaganje i predstavljanje rada. Također, živimo u digitalnom dobu pa nam društvene mreže omogućuju da se lakše povežemo s drugim umjetnicima, galerijama i publikom. Mislim da je to u određenom smislu olakotna okolnost. S druge strane, i dalje vjerujem da velik dio toga ovisi o vlastitoj upornosti, radu i angažmanu. Kao i u većini zanimanja, prilike se rijetko događaju same od sebe.
► Kako danas razmišljaš o sljedećoj fazi vlastitog rada? Doživljavaš li je više kao produbljivanje istraživanja koje si otvorila ciklusom Nešto poput sna ili osjećaš potrebu za novim pomakom i promjenom smjera?
Monika Sinković: Trenutačno sam u fazi razvijanja novog koncepta koji me jako veseli. Na neki je način proizašao iz slike Iznenađenje iz ciklusa Nešto poput sna. Ne bih još previše otkrivala, ali mogu reći da je djelomično povezan s navedenom slikom. Istovremeno osjećam potrebu za novim pomacima i istraživanjima. Već neko vrijeme želim ozbiljnije posvetiti pažnju kiparstvu, koje sam počela istraživati prošle godine, ali zbog posla i pripreme izložbe nisam našla vremena za to. Uskoro putujem na umjetničku rezidenciju u Leipzig, što me posebno veseli. Radujem se novom okruženju, vremenu za rad i mogućnosti da se posvetim istraživanju bez svakodnevnih obaveza koje često određuju ritam rada.
Razgovarala: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Portreti i fotografije iz ateljea: Sanja Merćep
Članak je nastao u suradnji s Erste Fragmentima.
Ovogodišnji natječaj Erste Fragmenti otvoren je do 1. kolovoza. Više informacija na linku.
