Katu Mijatović upoznala sam, a gdje drugdje, nego na Žitnjaku. Jednom me prilikom ugostila u svojem atelijeru, velikodušno podijelila iskustva i znanja o vlastitoj umjetničkoj praksi, ali i o kontekstu nastanka umjetničke organizacije Atelieri Žitnjak. S nama se, jednako ravnopravno, družila i njezina mačka, zbog čega je cijeli susret odmah imao onu vrstu neposrednosti koju nije moguće unaprijed dogovoriti.
Naravno, i prije tog susreta uživo, ime Kate Mijatović za mene je imalo posebno mjesto u kontekstu domaće suvremene umjetničke scene. Njezin Arhiv snova jedan je od onih projekata kojima se kontinuirano vraćam, dijelom iz znatiželje, a dijelom zato što je riječ o radu koji jednostavnu gestu prikupljanja snova pretvara u iznimno složen prostor zajedničke imaginacije. Istodobno otvoren prema drugima i duboko intiman, sastavljen je od tuđih snova, ali i od pitanja koja se neizbježno vraćaju nama samima: što uopće znači podijeliti san, što prepuštamo drugome kada ga zapišemo i koliko je nesvjesno doista samo naše?
Unatoč već spomenutoj znatiželji, upravo me ta intimnost dugo držala na distanci. Fascinirao me Arhiv snova, ali sam istodobno osjećala određeni strah od doniranja vlastitog sna: kao da se time predaje nešto previše osobno, nešto što možda ni sama ne znam do kraja razumjeti. Uoči ovog intervjua ipak sam odlučila priložiti u arhiv jedan svoj san. Priznajem, bilo me pomalo strah što će Kata reći i hoće li pomisliti da sam potpuno luda. Odgovorila mi je mailom: pravi dragulj od sna – Kafkin apsurd u briljantnoj filmskoj režiji!
U toj rečenici, čini mi se, ima mnogo toga što me kod Kate Mijatović posebno privlači: vedrina, neposrednost, humor i ona vrsta opuštenosti koja se u susretu s njom uspostavi gotovo odmah. Iako je njezina praksa duboko vezana uz snove, nesvjesno, gubitak, sjećanje i prijelaze između vidljivog i nevidljivog, iz nje istodobno proizlazi snažan osjećaj prisebnosti i prizemljenosti. Kao da se i najsloženijim unutarnjim sadržajima može pristupiti bez mistifikacije, s pažnjom, ali i s lakoćom.
Kata Mijatović (Branjina, 1956.) vizualna je umjetnica čije je djelovanje od početka vezano uz istraživanje odnosa svjesnog i nesvjesnog, s posebnim naglaskom na snove kao umjetnički materijal. Početak njezina umjetničkog rada obilježilo je djelovanje u neformalnoj umjetničkoj grupi Močvara u Baranji od 1988. do 1991. godine. Studij slikarstva započela je 1991. na Accademia di Belle Arti u Firenci, a nastavila na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirala 1997. godine. Od 2005. do 2019. vodila je Galeriju AŽ u sklopu umjetničke organizacije Atelieri Žitnjak, sudjelovala je u organizaciji Baranjske umjetničke kolonije – BUK-a te je od 2007. članica umjetničke grupe PLEH. Realizirala je niz samostalnih izložbi i projekata te izlagala na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Godine 2013. predstavljala je Hrvatsku na 55. Venecijanskom bijenalu projektom Između neba i zemlje, uz kustosa Branka Franceschija.
► Odrastali ste u Baranji, prostoru koji je krajem 1980-ih istodobno bio ruralna periferija i mjesto jedne vrlo specifične alternativne umjetničke scene izvan dominantnog zagrebačkog kulturnog kruga. Kakve vas uspomene vežu uz to razdoblje i koliko je upravo takav društveni i prostorni kontekst utjecao na vaše formiranje kao umjetnice te na razvoj senzibiliteta koji će kasnije obilježiti vaš rad?
Kata Mijatović: Sigurno je bio presudan za puno toga što me danas obilježava i kao osobu i kao umjetnicu. Za većinu ljudi to je tako, mjesto je sudbina – mjesto rođenja koje uključuje sve stavke u kojima se formirate. U nekom periodu djetinjstva i rane mladosti to je bila priroda baranjskih pustara i sela u kojima sam odrastala – divljina, pustoš, sloboda koju sam iskusila kao dijete.
► Neformalna umjetnička grupa Močvara djelovala je u Baranji od 1988. do 1991. godine. Možete li nam ispričati kako je došlo do njezina osnivanja i što vam je tada značilo djelovati unutar jednog takvog kolektiva? Kakva je bila atmosfera unutar grupe, što vas je međusobno povezivalo i kako danas gledate na scenu koja je nastajala izvan dominantnih kulturnih centara?
Kata Mijatović: Močvara je započela s djelovanjem krajem 1980-ih, u vrijeme kada su počinjali i moji prvi umjetnički pokušaji. Zoran Pavelić tada je u Baranji okupio nekolicinu ljudi koji su se bavili likovnošću na način koji se udaljavao od tradicionalnih okvira. Imali smo nekoliko zapaženih izložbi, a u događanja smo postupno počeli uključivati i druge zanimljive ljude – pjesnike, pisce i autore različitih profila. Sve je krenulo vrlo entuzijastično. Za mene, a vjerujem i za ostale članove grupe, Močvara je predstavljala svojevrsni ulazak u svijet umjetnosti. Njezino djelovanje prekinuo je početak rata 1991. godine, ali mene je upravo to iskustvo dodatno potaknulo da ustrajem u odluci o promjeni životnog smjera. U to sam vrijeme radila kao pravnica u Općini Beli Manastir, a Močvara mi je otvorila prostor u kojem sam mogla jasnije prepoznati vlastitu potrebu za umjetničkim radom. Danas Močvaru prije svega vidim kao važan kulturni fenomen za Baranju. U tom je prostoru tada postojala grupa ljudi koja je, unutar gabarita takozvane provincije, razmišljala i djelovala avangardno. Takvi prodori novog iznimno su važni za sve sredine udaljene od dominantnih kulturnih centara i zato ih treba zabilježiti.
► Nakon iskustva djelovanja na alternativnoj sceni u Baranji odlazite na studij slikarstva u Firencu, a potom školovanje nastavljate na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Na koji su način dva različita obrazovna i kulturna konteksta oblikovala vaš pogled na umjetnost i vlastitu praksu?
Kata Mijatović: U travnju 1991. prijavila sam se na prijemni ispit na Accademia di Belle Arti u Firenci. Sama sam učila jezik i vježbala crtanje. U to je vrijeme okupacija Baranje bila pred vratima, pa sam uzela “dvomjesečni dopust” i otišla k prijateljici u Njemačku, gdje sam i saznala da sam primljena. U Firenci sam ostala dvije godine, a zatim sam se prebacila na studij slikarstva na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Budući da sam u likovnost ušla praktički samouka, dugo je postojao određeni “podatkovni” jaz koji sam trebala premostiti.
U Italiji, početkom 1990-ih, nije se imalo puno toga za istražiti, situacija je bila dosta kaotična s dominantnim tržišnim trendovima. No kada sam se vratila u Hrvatsku kao da su se umjetnički svjetovi počeli preda mnom otvarati… I ono što je meni bilo od neprocjenjive važnosti, upoznavala sam i hrvatske suvremene umjetnike i njihov rad. Boravak na obje akademije doživjela sam prije svega kao legitimnu platformu za ulazak u svijet umjetnosti – ni više ni manje od toga.
► Vaš rad danas povezujemo ponajprije s performansom, instalacijom, videom i istraživanjem nesvjesnog, no obrazovali ste se kao slikarica. Kako je izgledao taj prijelaz od slikarstva prema interdisciplinarnoj i multimedijalnoj umjetničkoj praksi? Je li postojao trenutak kada ste osjetili da vam klasični medij više nije dovoljan za teme kojima ste se željeli baviti?
Kata Mijatović: Pa iskreno, iz slikarstva sam uvijek tražila izlaz. U Galeriji PM sam 1997. izložila seriju monokroma pod nazivom Radovi na površini. Radilo se o minimalnim intervencijama “uvoštavanja” različitih podloga – svile, kartona i gaze – a lijep tekst o toj izložbi napisala je Iva Rada Janković. Moj zadnji izlet u “sliku” dogodio se 1999. godine, na izložbi Kako je u nesvjesnom? u Galeriji Gradska. Tada sam vlastitu izrezanu odjeću fiksirala na slikarske blind-rame, a zatim sam ih močila kistom i vodom iz plavog lonca na čijem su dnu bile škare. Plavi lonac sa škarama bio je također izložen kao objekt, a slike je trebalo močiti svaki dan. Taj se plavi lonac s vodom poslije selio kao važan artefakt u nekoliko mojih kasnijih radova. Ono što mi iz razdoblja slikanja i dalje nedostaje jest osjećaj koji nastaje između ruke i slike ili crteža – proces ultimativnog “osamljivanja” koji je, mislim, danas prisutan još jedino u pisanju poezije.
► Snovi i odnos svjesnog i nesvjesnog već dugo zauzimaju središnje mjesto u vašoj umjetničkoj praksi, a posebno kroz projekt Arhiv snova, koji godinama okuplja i arhivira snove različitih ljudi. Kako je došlo do interesa za snove kao umjetnički materijal i što vas u tom prostoru između intime, podsvijesti i kolektivnog iskustva i dalje intrigira?
Kata Mijatović: Oduvijek me zanimalo što je u ljudima iza njihovog pojavnog ja, a i tu je oduvijek postojao neki osjećaj da stvarnost nije samo to što jeste. To se pojačalo sa serijalom snova iz 1991., koje sam srećom sačuvala i ponijela sa sobom u Firencu. U radu sa snovima, ono što me uvijek iznova fascinira je ta potreba uma da kreira sadržaje izvan kontrole svjesnog ja, u prostoru sna kao nekom čistom polju nesvjesnog. Zašto um ima tu potrebu? Možda je naprosto riječ o oslobađanju potencije, o višku sadržaja kojim se onda stvara psihički sustav suprotan onom kojeg koristi svjesno ja, čiji je zadatak da nam korisno i funkcionalno omogući da postojimo u onom što zovemo stvarnost a pri tom je limitirano našim percepcijski mogućnostima doživljaja prostora, vremena i fizičkim datostima u nekakvom svakodnevnom djelovanju. Što se s pojavom interneta i virtualnih svjetova ubrzano mijenja i postavlja nova pitanja o prirodi našeg doživljaja realnog. Nedavno sam naišla na izraz kontrolirana halucinacija što je kognitivnoj psihologiji (Anil Seth) ideja da je naša uobičajena percepcija stvarnosti zapravo konstrukcija stvarnosti, kontrolirana halucinacija koju mozak gradi da bi nam omogućio živjeti i postojati. Oslobođen takvih “briga”, mozak/um u polju snu kreira slično umjetniku, koristi arhiv naših pohranjenih sjećanja, emocija, trauma, da bi stvorio vizualne pripovijesti, vizualnu poeziju, ponekad čitave filmove (pa i u nastavcima) sa sjajnom režijom, zapletima, ambijentima, humorom, bez prisile logičnih konstrukcija. No, i što je vrlo vrlo važno, često sa nečitljivom porukom koja je tu samo za nas. Kao da se u snu pojavljuje još jedno ja koje nas bolje poznaje od našeg svjesnog ja, i kad misli da je to potrebno upozorava nas da nismo ono što mislimo da jesmo, pogriješili smo smjer, nismo tamo gdje mislimo da jesmo ili gdje bi trebali biti. No ono što je još dodano tom misteriju stvaranja snova, često je potpuna nebriga nesvjesnog da li ćemo se sjećati ili ne nekog sna. Neki ljudi se uopće ne sjećaju da sanjaju. A opet ima snova koji nas doslovno probude, često su to snovi koji se ponavljaju i odrađuju neku potisnutu traumu, s namjerom da je osvijestimo. A ima i snova koji izađu van tog arhiva ljudskih sjećanja i proizvode likove i situacije sa kojima se u budnom stanju nikada nismo susreli. Ponekad je gotovo nemoguće prenijeti jezik nesvjesnog iz sna u budnost, ne zato što se ne sjećate, već zbog nemogućnosti prijevoda u svjesno. Osim toga i zapisani san je samo krhotina sna. Arhiv snova pun je takvih prekrasnih krhotina… Zaključak? Čini se da su i u snu i na javi ljudi samo komplicirane mašine za proizvodnju snova.
► U nekim vašim ranim performansima, poput rada Povratak iz nesvjesnog, pojavljuju se motivi kaveza, posude, zatvorenog prostora i tijela, pri čemu predmeti funkcioniraju gotovo kao simboli odnosa između svjesnog i nesvjesnog. Kako ste tada promišljali performans kao medij i koliko vam je bilo važno da se psihološka ili unutarnja stanja prenesu kroz fizičku prisutnost tijela, prostora i objekata?
Kata Mijatović: Često su ti performansi bili samo još jedan medij u koji se “prelijeva” višak sadržaja iz prethodnih radova, a tijelo je tu samo posrednik koji treba izvesti neku radnju. To prelijevanje je prisutno i u objektima, materijalima i artefaktima koje sam selila iz rada u rad, kao nekakav rudimentarni jezik u kojem kavez uvijek znači svjesno, dok ugljen i voda npr. posreduju sadržaje iz nesvjesnog. No ni u jednom radu niste “unutar” rada kao u performansu, a i pomogli su mi da se oslobodim straha od javnog nastupa.
► U jednom od vaših ranijih radova realiziranih u Galeriji Križić Roban koristite kruh i vodu kao temeljne simbole elementarnih ljudskih potreba, dok forma zida od kruha istodobno priziva ideju društvenih podjela, siromaštva i nevidljivih barijera. Koliko vam je u tom razdoblju bilo važno da umjetnički rad zadrži izraženu društvenu i egzistencijalnu dimenziju te kako danas gledate na odnos između intimnih, unutarnjih tema i društvene stvarnosti u vlastitom radu?
Kata Mijatović: Tada nisam razmišljala o društveno-egzistencijalnoj dimenziji rada. Možda prije u biblijskom smislu – o težini materijalnog na kojem počivaju naši životi. No tijekom vremena taj zid od kruha počela sam promatrati i u kontekstu konkretnih društveno-političkih događanja. I da, možda ga u doglednoj budućnosti reaktiviram upravo s tim konotacijama.
Ne postoje intimne, unutarnje teme u koje ne ulazi društvena stvarnost, kao što vrijedi i obratno. Ono čime ja kao umjetnica baratam kao oružjem u odnosu na društveno-političke sisteme jest subverzivnost snova i nesvjesnog. Nadrealisti i dadaisti su, po meni, upravo zbog toga zadnji ozbiljan umjetnički pokret koji je težio promjeni svijesti.
► U videoradu snimljenom tijekom vožnje autobusom kroz Baranju koristite gotovo slučajan prizor vode zarobljene između stakala prozora, koja tijekom vožnje stvara nestabilnu liniju preko pejzaža i pretvara poznati krajolik u gotovo nadrealan, potopljen prostor. Što vas je privuklo tom prizoru i koliko vam je u tom radu bilo važno povezati osobno sjećanje, krajolik i osjećaj svojevrsne nestabilnosti ili izmještenosti prostora?
Kata Mijatović: Video je snimljen 2009. godine i iste je godine izložen na BUK-u, Baranjskoj umjetničkoj koloniji. Tijekom jedne od mojih vožnji prema Baranji pojavio se prizor prividnog “potapanja” usputnog pejzaža. Nakupljena voda između dva stakla prozora oscilirala je tijekom vožnje i stvarala pomičnu liniju u razini očiju, prateći krajolik. Pejzaž je tako uranjao u optičku iluziju vodenog prostranstva, što me asociralo na Panonsko more kao neku vrstu pradomovine. Voda je i u tom radu, kao i u drugim mojim radovima, uvijek “riječ” za nesvjesno.
► U seriji performansa koje realizirate od 2009. do 2021. godine, grupa djevojaka izvodi kratke, intenzivne kolektivne krikove koji istodobno djeluju kao znak pobune, oslobađanja energije i svojevrsnog “buđenja” prostora i tijela. Zanimljivo je da koristite vrlo elementaran, gotovo iskonski oblik izražavanja – glas prije jezika. Što vas je privuklo upravo kriku kao svojevrsnom mediju i kako danas promišljate njegovu društvenu, političku i emocionalnu snagu unutar javnog prostora?
Kata Mijatović: Vrisak je vitalni impuls koji prethodi jeziku, primarna potreba neke snažne emocije čija se instinktivna manifestacija odvija na rubu jezika. On izaziva trenutnu i maksimalnu pozornost. U performansima Zborovi, krikovi mladih djevojaka usporedivi su s iznenadnim prodorom svjetlosti: prizivaju budnost i usredotočenost na “ovdje i sada”, a istodobno djeluju kao glas otpora i nepristajanja na konvencije. Sličnim su se postupcima služili i učitelji u zenu kako bi probudili apsolutnu pažnju učenika i oslobodili energetske tokove tijela i uma, primjerice iznenadnim udarcem štapom po leđima učenika, bez ikakva povoda, tijekom podučavanja. Djevojački zbor prvi je put izveden 2009. u MSU-u, povodom otvorenja nove zgrade Muzeja suvremene umjetnosti. Izvele su ga učenice zagrebačke Pete gimnazije, kao svojevrsno inicijacijsko čišćenje prostora. Danas, više nego prije, odjek i snaga djevojačkog vrištanja ovise prije svega o kontekstu izvedbe.
► U performansu Spavanje između neba i zemlje ulazite u izravan dijalog s umjetnikom Ivanom Kožarićem i njegovim promišljanjem odnosa između neba i zemlje, pri čemu vlastitu umjetničku praksu – osobito rad sa snovima i spavanjem – upisujete u prostor njegova rada. Koliko vam je u vlastitoj praksi važan dijalog s drugim umjetnicima i umjetničkim nasljeđem te na koji način takvi susreti i reinterpretacije otvaraju nova značenja unutar vašeg rada?
Kata Mijatović: Dijalog s drugim umjetnicima i umjetničkim nasljeđem uglavnom se odvija preko “posrednika” – taloga misli i osjećaja koji mi ostaju nakon susreta s nekim radom ili umjetnikom. Mnogo mi je umjetnika ostavilo snove u Arhiv snova, s kojima sam radila i još uvijek radim, ali u tome su umjetnici dio šireg “zajedništva u sanjanju”. Koliko se sjećam, Spavanje između neba i zemlje jedina je moja intervencija, odnosno izravan “razgovor” s drugim umjetnikom. Kožarić je, naravno, pristao da izvedem taj performans u njegovoj skulpturi Oblik prostora VIII na platou MSU-a, kao što je uvijek bio spreman za suradnju i s drugim umjetnicima. U toj sam skulpturi provela noć 22. kolovoza 2010., a izvedbu je snimio Zoran Pavelić. Performans se odvijao bez prisustva publike, od ponoći do šest sati ujutro.
Potaknulo me Kožarićevo tumačenje da je Oblik prostora odnos dvaju elemenata, zemlje i neba. Odabrala sam spavanje kao oblik “boravka” u kontekstu tog tumačenja jer dobro ilustrira moje iskreno vjerovanje u staru, jednostavnu filozofsku postavku da je život samo san. U tom sam performansu, zapravo samo “pozicionirala” taj san između neba i zemlje u Kožarićevom Obliku prostora. Prespavati u Kožarićevoj skulpturi kao u posvećenom mjestu za mene je bio poseban doživljaj, na kojem sam mu zahvalna. To je spavanje prekoračilo fizičku dimenziju same izvedbe i omogućilo mi privilegiran boravak u nematerijalnom, univerzalnom svijetu Kožarićeve umjetnosti, pa i umjetnosti uopće. Kao da sam provela noć u samoj umjetnosti.
► U instalaciji Biti motiv doma i kuće povezujete s pitanjima egzistencije, prolaznosti, ali i iskustvom odlaska i ostajanja. Koliko je za vas pojam doma u ovom radu povezan s osobnim iskustvom, sjećanjem i osjećajem gubitka?
Kata Mijatović: Pošla sam od pretpostavke da je bazična kuća, odnosno dom u kojem cijelo vrijeme živimo, zapravo život koji nam je poklonjen i u kojem postojimo. Naši životi, kroz tijela, funkcioniraju kao “kuće” u koje smo uselili: u njih ulazimo rođenjem, a napuštamo ih smrću. U videoinstalaciji Biti ta je situacija vizualizirana tako da je na tlu postavljen pravokutnik od soli, na kojem se nalaze pojednostavljene makete malih crnih kućica bez vrata i prozora. Snimka postavljene situacije iz ptičje perspektive projicira se na zid do poda na kojem je postavljena instalacija od soli i kućica, pa projekcija na zidu i instalacija na podu čine dva spojena pravokutnika. Projekcija, u koju se “seli” situacija s tla, naglašava da je riječ o postojanju i pogledu na postojanje, odnosno o projekciji postojanja, u odnosu na ono što iz naših kuća/života možemo ili ne možemo vidjeti. Instalacija je ozvučena skladbom Homeway osječkog noise pop ženskog benda Leave, koji je djelovao početkom devedesetih u Osijeku. Nostalgična Homeway, koja govori o pojmu doma iz ratnog vremena i iz perspektive “ostati ili otići”, moj je emocionalni dodatak, iz životnog iskustva, metafizičkoj namjeri instalacije.
► U više vaših radova motiv kuće ili doma pojavljuje se kao prostor zaštite, nesvjesnog, intime, ali i svojevrsne izolacije. U radu s crnom kućom postavljenom ispred Umjetničkog paviljona taj je prostor zatvoren, bez vrata i prozora, dok iz njegove unutrašnjosti dopiru uspavljujući zvukovi. Što za vas predstavlja taj motiv kuće i zbog čega mu se kroz različite radove kontinuirano vraćate?
Kata Mijatović: Sve naknadne crne kuće bez vrata i prozora, različitih dimenzija, proizašle su iz crnih kućica u instalaciji Biti. One su moj pokušaj da si objasnim što znači “biti” i “postojati”. Seriju iz 2017. godine konkretno sam vezala uz Arhiv snova: na crne sam kuće olovkom ispisivala imena i datume unosa snova u Arhiv te ih postavljala uz sjene od soli. U širem smislu, sve su crne kuće kapsule za snove koje komuniciraju s fenomenom sna i sanjanja. Crna kuća koja je 2023. bila smještena ispred Umjetničkog paviljona većih je dimenzija, ali također polazi od bazične forme ljudske kuće, odnosno doma: pročišćene, univerzalne forme ljudskog postojanja na zemlji. Bijeli šum za uspavljivanje koji dopire iz nje samo naglašava ono što nam se neprekidno događa: jedan san na javi, drugi u snu.
► U instalaciji Cargo Transfer koristite motive gondole, ugljena, sna i prijelaza, pri čemu se pojedini elementi iz ranijih radova vraćaju u novim značenjskim odnosima i tvore gotovo vlastitu unutarnju mitologiju vašeg umjetničkog svijeta. Koliko vam je u radu važna ta mogućnost da se motivi, simboli i objekti kontinuirano transformiraju i prenose iz jednog rada u drugi?
Kata Mijatović: U Cargo Transfer projektu smještam gondolu u napušteni hangar u baranjsku pustaru Kozjak –gondola nosi sa sobom sav svoj civilizacijski teret (simbol je Venecije), ali i moj umjetnički teret – sve intervencije i njena seljenja koja su uslijedila nakon 2013. godine. U svim tim umjetničkim transformacijama i promjenama lokacije gondola je zadržala osnovnu namjenu iz performansa izvedenog u Veneciji 2013. godine, Nesvjesno: Kanal Grande. Ona je i dalje u funkciji prijevoznog sredstva, odnosno plovila koje komunicira i prenosi sadržaje iz nesvjesnog. Njezin su teret ljudski snovi, čiji je ona istodobno nositelj i označitelj. U Cargo Transferu premještam je u potpunu suprotnost Veneciji, u jednu od baranjskih pustara u kakvoj sam odrastala; nosim je “doma”. Na sličan način radim i sa značenjskim odnosima u drugim radovima. Da, to jest neka vrsta unutarnje mitologije, odnosno jezika u kojem se jedna “riječ”, s dodanim ili istim značenjem, koristi u sljedećoj rečenici.
► Doživljavate li vlastitu praksu kao neku vrstu otvorenog, dugotrajnog vizualnog dnevnika ili kartografije nesvjesnog koja se stalno nadograđuje?
Kata Mijatović: I jedno i drugo – u većini radova to su poruke i koncepti koji se nadograđuju iz zajedništva u sanjanju.
► Na izložbi Bijeli šum za crne snove, a posebno u radu Dvostrukoj mašini za uspavljivanje s već odsanjanim snovima, snove iz Arhiva snova prevodite u gotovo hipnotički prostorni i svjetlosni ambijent, koristeći rotaciju, svjetlo, tekst i zvuk bijelog šuma kao svojevrsne okidače za stanje između budnosti i sna. Zanima me kako promišljate odnos između tehnologije, tijela i nesvjesnog u tom radu te koliko vam je bilo važno stvoriti iskustvo koje gledatelj ne promatra samo racionalno, nego ga i fizički i senzorno proživljava?
Kata Mijatović: Dobar je osjećaj proširiti fizički i senzorni doživljaj rada. Neke instalacije tako djeluju, kao i neko mehaničko, smisleno kretanje unutar rada, što je slučaj u Dvostrukoj mašini za uspavljivanje s već odsanjanim snovima. Tu zapravo nema neke posebne tehnologije. Rad je inspiriran svjetlosnim objektom, takozvanom Mašinom za snove, koju je 1959. izumio britanski fluxus umjetnik Brion Gysin. Mašina za snove šuplji je cilindar s matematički postavljenim geometrijskim prorezima i svjetlom u sredini koje se emitira na frekvenciji od 8 do 13 herca, oponašajući takozvane alfa valove u mozgu, kakvi se pojavljuju neposredno prije nego što zaspimo ili tijekom meditacije. Gysinov cilindar okreće se na gramofonu, a u stroboskopsko treperenje svjetla koje prodire kroz proreze “gleda se” zatvorenih očiju. Upute za izradu Gysinove Mašine za snove danas se mogu pronaći i na internetu. Za razliku od njegove, moja se mašina za uspavljivanje sastoji od dva cilindra postavljena na podloške s elektromotorima koji cilindre okreću u različitim smjerovima. Cilindri su od prozirnog pleksiglasa, preko kojih je aplicirana crna folija s urezanim tekstovima izabranih snova. Rasvjetna tijela na vrhu cilindra koncentrično šire svjetlo kroz izrezane tekstove, a ono se zatim nastavlja i na tlu u krugovima. Vrtnju cilindara prati audiosnimka sa zvukovima za uspavljivanje. Rad se doživljava otvorenih očiju, a umjesto kroz geometrijske proreze, svjetlost se širi kroz urezane tekstove nečijih odsanjanih snova. Iako je zbog kruženja cilindara čitanje tekstova gotovo nemoguće, namjera Dvostruke mašine jest da u koncentričnim krugovima “emitira” već odsanjane snove drugih ljudi, kao hipnotički okidač s produženim djelovanjem – za naše vlastite snove koji će tek uslijediti.
► Predstavljali ste Hrvatsku na 55. Venecijanskom bijenalu projektom Između neba i zemlje. Kako danas gledate na to iskustvo i koliko je ono promijenilo način na koji promišljate vlastitu praksu i njezinu komunikaciju s međunarodnim kontekstom?
Kata Mijatović: To mi je iskustvo sigurno pomoglo u smislu veće vidljivosti na domaćoj sceni. Međutim, međunarodni kontekst uglavnom je izostao, osim nekoliko važnih izložbi u okruženju i jednog kustoskog poziva u Kinu, na zanimljiv festival. No moj najveći venecijanski “ulov” bila je količina snova koja je tijekom Bijenala pristizala u Arhiv snova. Trenutačno ih ima oko 2400, na različitim jezicima, a više od 2000 snova pristiglo je upravo za vrijeme trajanja Bijenala.
► Dugi niz godina djelujete u sklopu udruge Atelieri Žitnjak, prostoru koji je obilježio velik dio nezavisne i eksperimentalne umjetničke scene u Zagrebu te okuplja umjetnike različitih generacija i praksi. Kako danas gledate na važnost takvih prostora za rad umjetnika i umjetničkih zajednica, posebno u kontekstu suvremene scene koja je sve više obilježena individualizacijom, projektnim radom i nestankom dugoročnih kolektivnih platformi?
Kata Mijatović: Možda danas nedostaju dugoročne kolektivne platforme, no zamijenili su ih mnogi drugi oblici umjetničkog i aktivističkog udruživanja. Nezavisna scena u Hrvatskoj snažno se razvila unazad desetak godina, osobito kada se uspoređujemo sa susjedstvom. Ipak, uvijek ostaju prisutna dva ključna problema: prostor i sredstva, osobito kada je riječ o razvoju dugoročnih platformi. Mi smo imali sreću da nam je 2005. godine dodijeljen prostor bivše osnovne škole, u kojoj su učionice prenamijenjene u atelijere, a hodnik smo preuredili u galeriju. Iste smo godine osnovali umjetničku organizaciju i krenuli s kvalitetnim programima, zbog kojih su Atelieri Žitnjak vrlo brzo prepoznati kao nezaobilazan punkt kulturnih događanja na hrvatskoj suvremenoj sceni. Taj smo status zadržali do danas. Dakle, osim prostora i sredstava, uvijek postoji i pitanje osmišljavanja i organiziranja kvalitetnih i pametnih programa. No mislim da taj problem u Hrvatskoj ipak nije na prvom mjestu.
► Kada danas pogledate kontinuitet vlastite prakse – od ranih radova do recentnih instalacija i performansa – postoje li, uz snove i nesvjesno, još neke teme ili pitanja kojima se kroz godine neprestano vraćate i za koja osjećate da ih još uvijek niste do kraja iscrpili?
Kata Mijatović: Kako sad gledam na stvari – baš i ne:)
Razgovarala: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Fotografije: Sanja Merćep
Više o Katinom opusu doznajte na kata-mijatovic.com.
O Atelijerima Žitnjak i Galeriji AŽ čitajte na Vizkulturi:
intervju s voditeljicom Galerije AŽ, Mirnom Rul
tekst o Atelijerima Žitnjak
tekst o izložbi o Atelijerima Žitnjak u Galeriji Klovićevi dvori
Tekst je dio Vizkulturine serije “U stvarnom prostoru” koju sufinanciraju Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo te Ministarstvo kulture i medija RH.
