U razgovorima s prijateljima iz susjednih i drugih zemalja često sam pokušavao njima i sebi samom objasniti kakav je to Zagreb grad, što ga čini posebnim i drugačijim od drugih. Mislim da sam s vremenom došao do zaključka koji više-manje vrijedi, a to je da je Zagreb, možda više nego neki drugi gradovi, mjesto koje se ne otkriva na prvi, ni na drugi, nego možda tek na treći pogled. Dakako, niti jedan se grad u cijeloj svojoj složenosti ne može obuhvatiti početnim impresijama, no da bi se shvatilo po čemu se to Zagreb razlikuje od drugih istočnoeuropskih središta zaista je potrebno zaorati malo dublje, provjeriti zakutke koji se skrivaju u napuštenim tvornicama, atomskim skloništima, ispod mostova ili u nekadašnjim javnim ustanovama.
Dokle stanovnici mnogih zapadnoeuropskih gradova već desetljećima razvijaju raznolike skvoterske scene, a u post-industrijskom društvu, bilo ono dobro ili loše, institucije uviđaju infrastrukturne mogućnosti modernističke arhitektonske baštine u podržavanju tzv. kreativnih industrija, u Zagrebu i Hrvatskoj takve se inicijative rađaju na mahove, najčešće s polovičnim uspjehom.
Doduše, pozitivni primjeri postoje (u Zagrebu su to, recimo, klub Močvara i POGON Jedinstvo – Centar za nezavisnu kulturu i mlade na Trnjanskom nasipu i Autonomni kulturni centar Medika u Pierottijevoj ulici), no riječ je o subjektima koji su ostvareni upornim nastojanjem “odozdo”, zahvaljujući višegodišnjem zalaganju nevladinih udruga i umjetničkih kolektiva, dok su slučajevi da gradske vlasti samoinicijativno prepoznaju potencijal nekog napuštenog prostora za transformaciju četvrti i dalje iznimno rijetki. Međutim, i to se katkad događa, pa se tako zbilo prije desetak godina, 2003., kada je Grad Zagreb staru, zapuštenu osnovnu školu na Žitnjaku prenamijenio u atelijere i dodijelio ih umjetnicima na korištenje. Oni su tamo ostali do dan-danas i malo-pomalo stvorili autentičnu, vibrantnu zajednicu koja se u kreativnom i kulturnom životu grada s malo čime može usporediti.
*Klikom na jedan prikaz otvara se cijela galerija
Kao istočni dio gradske četvrti Peščenica, što je službeno postao 1999. (prethodno su to bile dvije odvojene općine), Žitnjak nije samo geografski na rubu Zagreba, već i simbolički predstavlja zonu pretapanja urbanog i ruralnog. Prostor je to suptilnog brisanja granica između tradicionalnog identiteta grada i suvremenih strujanja koja se očituju i u ispreplitanju daljnje industrijalizacije njegovog istočnog dijela s lokalnom kulturom starih i novih stanovnika, među kojima nemali udio imaju i etničke manjine, prvenstveno romska. Generacija naših baka i djedova, zajedno s roditeljima u pelenama, svjedočila je širenju Zagreba južno od Save, pri čemu su mnogi tamo pronašli svoje trajno prebivalište, dok mi zapravo imamo privilegiju sudjelovati u preobrazbi istoka po nešto drugačijem ključu.
Na prostoru nekadašnje gradske žitnice, sjedišta danas privatne poljoprivredne tvrtke Žitnjak d.d., polako se konsolidira “poslovna zona Zagreb istok”, a pored starijih industrijskih postrojenja i skladišta sve se više grade i šoping-centri, među kojima zasad prednjači švedska IKEA, “domaća” ispostava prodajnog lanca koja je većinu građana natjerala da napokon svrnu pogled na ovaj dio grada. S druge strane, Atelijeri Žitnjak, koji se nalaze na kućnom broju 53 istoimene ulice, ponosno nose podnaziv Centar periferije, što upućuje da se središte tamnošnjih zbivanja nalazi upravo tamo, a ne pod blještavim svjetlima oaza konzumerizma.
Umjetnički credo Atelijera Žitnjak kao organizacije vrti se baš oko propitivanja fenomena periferije u kontekstu ubrzanih mijena urbanog i javnog prostora, tijekom kojih se također intenzivno premještaju uloge “središta” i “margina”, čineći svaki identitet i sustav vrijednosti u takvom okruženju nepredvidivo fluidnim, neuhvatljivim. Koliko god Atelijeri Žitnjak kao skup raznorodnih identiteta bili heterogena pojava, ipak podrazumijevaju pokušaj da se u kaotičnom mikrosvijetu stvori neko čvršće sidrište.
Umjetnička organizacija Atelijeri Žitnjak osnovana je 2004., godinu dana nakon što su se umjetnici uselili u učionice stare osnovne škole. Postava stanara tijekom vremena neizbježno se mijenjala, pa tako u AŽ-u danas više ne borave Hrvoje Šercar, poznati crtač i grafičar koji je nažalost preminuo 2014., te kipar Vladimir Meglić. Današnji članovi udruge AŽ, svi redom korisnici atelijera, su Dražen Grubišić, Alem Korkut, Frane Rogić, Hamo Čavrk, Dora Kovačević, Antonija Balić, Hrvoje Mitrov, Kata Mijatović, Zoran Pavelić, Mirjana Vodopija, Vlasta Žanić, Vesna Pokas i Predrag Pavić, najnoviji stanar i ujedno najmlađi član. Udrugom predsjeda Alem Korkut, kipar, a slikarica i konceptualna umjetnica Kata Mijatović voditeljica je programa Galerije AŽ, naprosto smještene u širokom cirkularnom hodniku zgrade koji sve interijere međusobno povezuje u nehijerarhijsku, otvorenu cjelinu.
U centru zgrade nalazi se prostrano dvorište puno zelenila, sa stablom smokve u središtu, pod čijom sam krošnjom jednog ljetnog dana intervjuirao Borisa Greinera, prijatelja i svojevrsnog dobrog duha Atelijera Žitnjak, čestog gosta i još češćeg kuhara. Ulaz u dvorište ukrašava tradicionalni roštilj od cigle s vječno prljavim gradelama, a na drvenom stoliću šepiri se ogromni obiteljski lonac u kojem se, otkrio nam je Alem, još uvijek nalaze ostaci ostataka posljednjeg brudeta.
Kada smo prošli tjedan skoknuli do atelijera kako bismo upoznali njihove stanovnike i prikupili materijale za ovaj tekst, u prednjem dijelu hodnika još je uvijek bila postavljena izložba Mejre Mujičić “Moja škola”, rad nastao tijekom ljetne rezidencije na dalmatinskom otoku Zlarinu, u organizaciji Marine Viculin, pokojne ravnateljice Klovićevih dvora, čime su žitelji Žitnjaka na svoj način odali počast prijateljici. Pak u stražnjem dijelu hodnika, tik do ulaza u dvorište, dominirala je začudna instalacija Predraga Pavića, subjekt izložbe Studija pokreta, naprava za filmsko projiciranje dijapozitiva kakvu nikada prije nismo vidjeli. U svom atelijeru, ove zime najživahnijem prostoru za druženje na Žitnjaku, Predrag već radi na novoj ideji, seriji autoironičnih fotografskih autoportreta s kojima će upotpuniti svoju instalaciju.
*Predrag Pavić
*Hamo Čavrk
Hrvoje Mitrov rado nam je pokazao mnogobrojne skice za slike obješene posvuda po njegovom atelijeru, s pogledom na industrijska postrojenja koja okružuju staru školu, a iskusni grafičar Hamo Čavrk predstavio nam je svoje svjetlosne objekte, te podijelio s nama pokoju anegdotu iz svog bogatog životnog iskustva, kao i detalje recepta po kojem je taj dan kuhao. Hamov atelijer je najveći, u njemu se nalazi ogromna grafička preša koju svi mogu koristiti, a djeca iz nove žitnjačke osnovne škole tamo su polazila mnogobrojne radionice grafike.
Radionice za djecu vodi i osebujni slikar i filmski autor Frane Rogić, kojeg se u atelijeru ipak može češće sresti u večernjim satima. Na kraju obilaska, popili smo čaj s Alemom i Katom u njegovom atelijeru, u kojem sve miriši na dugogodišnja črčkanja različitih čajeva, kava i kulinarskih delicija, dok se u prostoru pretrpanom priborom, materijalima i umjetninama ističe neobični trzalački instrument vlastite izrade, na kojem Alem na otvorenjima izložbi ponekad zasvira. Sada su se u pozadini tiho čuli Nick Cave i The Bad Seeds – No More Shall We Part.
*Alem Korkut
*Kata Mijatović
Usprkos sirovom i grubom industrijskom pejzažu koji ih okružuje, u Atelijere Žitnjak se, očito, postupno uvukla arkadijska atmosfera, zahvaljujući, prirodno, bogatim i složenim individualnostima kojima su ih umjetnici proželi. Međutim, ispod arkadijske aureole prostora ne krije se površna anakreontika. Stvaralačku svakodnevnicu umjetnika ne treba mistificirati, pa tako ni Atelijeri Žitnjak nisu samo mjesto s najležernijim otvorenjima izložbi u gradu, nego i subjekt u vremenu, proces neprestanog osmišljavanja i obnavljanja društvene uloge umjetnika između središta i margine.
U tom smislu, periferna odrednica koju su Atelijeri Žitnjak zadobili ne samo svojim geografskim položajem, već i svjesnim odabirom umjetnika, otrežnjujuća je i okrepljujuća. Prvo stoga jer je korisno saživjeti se s maksimom da se umjetnost ne mora nužno gurati u prvi plan kako bi bila prepoznata i relevantna, niti umjetnici zaista moraju biti i menadžeri i šoubiznis aspiranti da bi mogli kvalitetno ostvariti svoje kreativne zamisli.
*Hrvoje Mitrov i Predrag Pavić
Da ne bi bilo zabune, nužno jest razvijanje društvenog okvira koji će omogućavati egzistenciju umjetnosti kao obnavljajuće socijalne i kulturne aktivnosti, ali Atelijeri Žitnjak su primjer kako se i s minimalnim sredstvima i u oskudnim uvjetima može postići već jako puno, ako se želi djelovati prije svega na lokalnu zajednicu kojoj je to, uostalom, i najpotrebnije. Okrepljujući je osjećaj da je svakodnevna proizvodnja kulture u tom kontekstu doista moguća, a nije netočno ni shvaćanje da su upravo takve aktivnosti baza za bilo kakvu uspješnu institucionalnu nadogradnju. Inkluzivni entitet poput Atelijera Žitnjak, koji je namijenjen svima, ali se zbog toga ne trivijalizira, može biti važan vezni igrač u tom procesu, između kulturnog elitizma “stožernih” gradskih institucija i zainteresiranih “krajnjih korisnika” kulture koji se tako sa suvremenom umjetnošću po prvi put neposredno susreću u vlastitom okruženju. Kako bilo da bilo, poenta može glasiti i ovako – nepretenciozni karakter Atelijera Žitnjak ne znači da su umjetničke i pedagoške pretenzije udruge male. Naprotiv. No, trud koji treba uložiti da bi ih se upoznalo najbolji je jamac da se tamo krije nešto vrijedno.
*Hamo Čavrk / Alem Korkut
Fotografije i kolaži: Maja Bosnić
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
