Iza imena Pločica nalaze se poslovni i životni partneri Lorena Almaši i Mihael Lukšić koji ne samo rade, nego i žive ručno rađene keramičke pločice i glinu u svom studiju. Odnedavno na novoj adresi, njihov studio smješten je, jako prikladno, u prostoru gdje se nekad također radilo s keramikom pa svojim preseljenjem u taj prostor tu tradiciju doslovno, ali i na neki viši način, simbolički nastavljaju, gradeći tamo svoj mali svemir. Jednako skladan i savršeno smislen svemir Lorena i Mihael, osim kao osnivači Pločice, čine i kao mlada obitelj. Iako još u procesu useljavanja i sređivanja prostora, taj kreativni nered samo pridodaje šarmu studija, njima kao kreativnom duu, kao i pločicama koje izrađuju. Svaki kutak prostora ispunjen je kutijama punim komadića ostataka, sample pločica s njihovih projekata, pločicama u izradi, izložbenim primjercima, pločica u procesu oslikavanja, onima koje su tek ispečene ili koje pečenje tek čeka. Osim pločica, tu su brojni strojevi potrebni za njihovu izradu, regali s policama poput onih za hlađenje kruha u pekarama, koji ovdje služe za sušenje pločica, zatim komora za sprejanje pločica, ogroman stol za njihovo oslikavanje, police s malim milijunom bočica glazura, skladište, buduća recepcija/ogledni studio…
Ono što njihove pločice čini posebnima, osim kreativnog dizajna i kvalitete izrade, jesu osobnosti i energije njihovih stvaratelja, Lorene i Mihe, koji prostor i razgovor ispunjavaju svojom nepresušnom vedrinom i strašću, ne samo za poslom kojim se bave, nego životom općenito. Nakon već petnaestak minuta razgovora uz kavu, čovjek se s njima osjeća kao da je, nakon dužeg vremena, konačno posjetio svoje drage dugogodišnje prijatelje. Stoga zaista ne čudi da su klijenti i suradnici toliko zadovoljni, ne samo njihovim proizvodima i radom, nego i ljudskim odnosom. Njih su se dvoje, osim kao životni partneri, očito našli i kao nevjerojatno dobra kombinacija za ovaj posao. Miha, kao servisni inženjer po struci, zadužen je za optimizaciju i odrađivanje proizvodnog procesa izrade pločica, koji uključuje upravljanje brojnim strojevima, ali i kemijom koja je duboko utkana u cijeli proces rada s glinom i glazurama. Lorena se, kao diplomirana likovna umjetnica, bavi dizajnerskim aspektom i oslikavanjem pločica, kao i onim manje zabavnim, birokratskim dijelom, neizbježnim u pokretanju vlastitog posla bilo koje vrste.
Svoje prekrasne pločice raznovrsnih oblika, tekstura, boja, oslika i kombinacija izrađuju za projekte privatnih domova i ugostiteljskih objekata, od kojih možemo istaknuti suradnju s Wizia studijem s kojima su razvili custom reljefne pločice za kompletno oblaganje glavne zvijezde prostora restorana s Michelinovom zvjezdicom Krug u Splitu – šanka koji obavija otvorenu kuhinju s dvanaest sjedećih mjesta. Značajno je spomenuti i sudjelovanje Pločice na projektu koji je Fabular agencija vodila za Arba Resort Valamar na Rabu, i na kojemu je sudjelovao veći broj umjetnika, a za koji su obložili dva zida u prostoru Wellnessa. Osim na komercijalnim projektima, Pločica surađuje i na projektima restauratorskih obnova javnih institucija, kao i privatnih kuća i stanova, za koje ručno izrađuje vjerne replike izvornih pločica. Tako su, do sada, sudjelovali na restauraciji zgrade iz 1910. godine u kojoj je danas smješteno sjedište Hrvatske izvještajne novinske agencije (HINA) na Trgu Marka Marulića 16, poznate i kao Kuće Heinzel prema investitoru i projektantu Vjekoslavu Heinzelu, arhitektu i nekadašnjem zagrebačkom gradonačelniku. Radili su i na restauraciji Hrvatskog muzeja arhitekture Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) u Ulici Ivana Gorana Kovačića 37 na Tuškancu te crkvi župe sv. Mirka u Šestinama.
Pločica je također do sada surađivala i s dvije poznate domaće vizualne umjetnice – Agatom Lučić i Klasjom Habjan (s kojima smo na Vizkulturi razgovarali ovdje i ovdje) – a u budućnosti taj broj različitih umjetničkih suradnji želi i povećati. Popularnost su stekli i na Instagramu, pružajući ljudima užitak gledanja njihovih modela, procesa izrade, projekata na kojima rade, a standardni dio njihove ponude sada možete pogledati i u njihovom prvom katalogu (link). Što bi John Ruskin i William Morris mislili o dizajnima Pločice možemo samo nagađati, ali ono što bi sigurno svim srcem podržali jest inzistiranje Lorene i Mihe da uvijek apsolutno svaka pločica prođe kroz njihove ruke. Morris bi na tu činjenicu bio posebno ponosan jer je, u svoje vrijeme, bio osobno uključen i u dizajnerski i izrađivački proces svojih proizvoda, što je, uostalom, bio i temelj Arts and Crafts pokreta. Dapače, Morris nije dopuštao da nijedan rad izađe iz njegove radionice dok nije potpuno usavršio materijale i tehnike svoje izrade, princip koji ćete, pri čitanju ovog intervjua, uočiti i u radu Pločice. Osim o principima njihovog rada i procesima izrade jedne pločice, te kako su se Lorena i Miha našli, kako su se i zašto oboje zaljubili u glinu i pločice i što si žele za budućnost, pročitajte u nastavku.
► Za početak me zanima čime ste se bavili prije PLOČICE kao pojedinci. Iz kojih profesionalnih polja dolazite?
Lorena Almaši: Ja sam diplomirala na Grafičkom odsjeku na Akademiji likovne umjetnosti. No na diplomskom studiju, a posebno na zadnjoj godini, ne postoje više striktne podjele u odabiru medija; svi eksperimentiraju, istražuju, isprobavaju sve i svašta, kombiniraju i isprepliću medije i materijale. Mene je, primjerice, sve više počelo zanimati kiparstvo i na kraju zapravo diplomirala s ambijentalnom instalacijom. Voljela sam eksperimentirati i zapravo se nikad nisam uspjela odlučiti za samo jedan medij pa ni materijal; svaki bi mi toliko brzo dosadio da sam se već počela pitati što sa mnom nije u redu? (smijeh). Počela sam izrađivati kaširane objekte, al’ sam ubrzo počela tražiti načine kako i njih dići na novu razinu. Radila sam potom sa stiroporom i nekim drugim materijalima, a nakon što je Miha ušao u moj život, počeli smo i zajedno eksperimentirati. Uz njega sam otkrila neke potpuno nove materijale koje, vrlo vjerojatno, sama nikad ne bih odabrala i/ili naučila koristiti. Tako smo onda eksperimentirali i s poliesterom, varili, lakirali, svašta! Zbog svega sam si toga u jednom trenutku, skoro pa opsesivno, zacrtala da mi moramo postati tandem! Jer ako su drugi poznati dueti uspjeli, zašto ne bismo i mi!?” I evo nas danas tu gdje jesmo – u Pločici!
Miha Lukšić: Ja sam servisni inženjer što znači da, jednostavno rečeno, sve ono što neki inženjer radi u uredu, ja radim na terenu; od puštanja u pogon i popravljanja velikih proizvodnih strojeva, robotike, procesnih pogona, raznih logistika i sl. To su više-manje manualni poslovi, ali ponekad zahtijevaju i nekakvu softversku intervenciju. Kroz taj sam posao stekao vrlo širok spektar znanja, od mehanike i struje do programskih zahtjeva, itd. Sve sam to imao prilike raditi u velikom broju različitih industrija; prehrambenoj, auto industriji, s industrijskim ventilacijskim sustavima, itd., za brojne kupce u različitim zemljama Europske unije, ali i šire, primjerice Meksiku i Kini. Puno sam svijeta vidio i iskustva stekao kroz taj posao i putovanja. A svo sam to stečeno znanje potom mogao primijeniti u optimizaciji našeg proizvodnog procesa u Pločici, za to se ispostavilo neprocjenjivo korisno.
► Keramika ponovno postaje sve popularniji materijal i medij koji sve više izlazi iz strogo umjetničko-obrtničkog konteksta, posebno sa sve brojnijim radionicama za javnost koje su zamišljene kao novi način razonode, druženja i stjecanja novih iskustava. Kako se kod vas rodio interes za keramiku, odnosno glinu i zašto? U kojem ste joj se trenutku odlučili potpuno posvetiti?
Miha Lukšić: Mene je zapravo oduvijek zanimala umjetnost, iako se osobno nisam time bavio. Imao sam nekoliko prijatelja iz Škole za primijenjenu umjetnost tako da sam već u tinejđerskim godinama uz njih razvijao interes koji se nastavio kroz moje dvadesete i sve do danas. Tako smo se Lorena i ja, uostalom, i upoznali; preko jedne zajedničke prijateljice. S vremenom sam sve više bio i osobno uključen u njen autorski rad, koji mi je od početka bio fascinantan, posebno tijekom njene tranzicije iz grafike i kiparstva u medij prostornih instalacija. Pomagao sam joj kod fizičkih i materijalnih realizacija tih radova i kroz to smo shvatili da jako dobro funkcioniramo i kao suradnici. Oboje smo radišni i puni ideja koje bismo mogli zajedno ostvariti. Osim što nam je lijepo raditi zajedno, ujedno nam je i lakše jer, zbog svojih različitih stručnih pozadina, rad možemo uspješno podijeliti; Lorena je zadužena za vizualno-umjetnički i dizajnerski aspekt, a ja sa svojim inženjerskim znanjem pomažem u gradnji i materijalnom oblikovanju. Mislim da je njen zadnji umjetnički rad, izrađen od filca, bio ta prijelomna točka jer smo pomislili: Pa ajmo mi to probat napraviti u keramici!. Osim toga, meni je generalno oduvijek bila želja imati nešto svoje, svoj vlastiti posao, a onda se ispostavilo je to nešto što oboje želimo. Mene je osobno glina kao materijal jako privukla jer je živi element; ona diše, ima određena svojstva koja treba naučiti kontrolirati, a zna biti i zlopamtilo (smijeh). Svi koji rade s keramikom, odnosno glinom, znaju koliko često predmeti od tog materijala pucaju, posebno pri pečenju. Proces koji smo prošli kako bismo naučili uopće izraditi ravnu pločicu bio je ogroman podvig, užasno dug i frustrirajući jer smo u početku konstantno dobivali samo tanjuriće (smijeh). A proces koji slijedi nakon pečenja, glaziranje, opet je potpuno drugačiji, ali jednako kompliciran i delikatan proces. Glazure su zapravo kemijski spojevi čiju točnu recepturu danas znamo, kao i načine na koje se dobivaju. No, opet je potrebno jako puno eksperimentiranja i isprobavanja kako bi pronašli način za dobiti baš onaj specifičan koji mi konkretno želimo. Za ovaj je posao potrebno imati perfekcionističku crtu u sebi jer zahtijeva jako puno vremena i strpljenja kako bi se savladale same osnove, a potom i različite tehnike. Ali, koliko god nas je u početku kočio, upravo smo zbog svog perfekcionizma naučili jako puno. U početku smo u svakom dijelu procesa u radili brdo grešaka, ali to je dio svakog procesa učenja. Strašno je frustrirajuće, ali ništa se ne može mjeriti s osjećajem ushita kad ti jednom konačno uspije! Ali to nije kraj, važno je onda skužiti kako nam je to uspjelo pa i ponoviti, sve dok se u potpunosti ne savlada. Moglo bi se reći da glinu treba ukrotiti, a nas dvoje zajedno tražimo načine kako to postići. Sve u ovom radu počinje s pokušajima i pogreškama, vječnim probavanjima, dok se ne postigne željeni rezultat. No, upravo su to stvari koje nama ovaj posao, odnosno zanat, čine toliko interesantnim – ta uzbudljivost i dinamičnost su ono što nas u njemu čvrsto drži. Zvuči klišejski, no zaista moraš voljeti ovakav rad da bi mu se potpuno posvetio.
Lorena Almaši: Nakon tog mog rada od filca, ja sam poželjela napraviti nešto slično, ali od neke vrste zidnih obloga. Ljudi su mi govorili da te moje slike od filca utječu na akustiku u prostorima pa mi je na pamet pala pjena za zvučnu izolaciju, jer me i teksturom podsjećala na filc. No, u jednom sam se trenutku zapitala, zašto zapravo ne bih probala s keramičkim pločicama? Nakon toga smo Miha i ja zajedno otišli u trgovinu Ravitera u Orešju kako bi kupili jedan blok za testiranje. No, tamo smo se, potpuno neočekivano, užasno dugo zapričali s ljudima koji su nam ispričali apsolutno sve o glini i keramici te postigli da se oboje instant zaljubimo u taj materijal, kemiju, proces, sve… Mislim da je taj posjet zapravo bio odlučujući. Tad je krenulo naše danonoćno istraživanje; na svom malom balkonu počeli smo raditi kalupe iz kojih smo izradili prve pločice, jednu po jednu, i pekli ih u zubarskoj peći. Da sada sve tako radimo, ne bismo uspjeli odraditi ni jednu narudžbu jer je ekstremno spor proces. Danas na taj način radimo isključivo reljefne pločice koje se nikad ne rade niti naručuju u velikim količinama. S vremenom smo naš mali pogon preselili s balkona u konkretan prostor i počeli u njega ulagati sve što imamo. Ljudi su nam govorili da nismo normalni, pitali se ima li smisla tako nešto raditi, kome ćemo mi to moći ponuditi. Takva pitanja vjerojatno dobivaju svi ljudi koji pokreću neku vrstu vlastitog posla, pogotovo ovako nišnog i neuobičajenog tipa. Ali nama to, u tom momentu, nije uopće bila glavna stvar na pameti. Nešto nas je iznutra gonilo, osjećali smo da to jednostavno moramo ostvariti, a oboje smo po prirodi jako uporni kad si nešto zacrtamo pa se tome sto posto posvetimo. A sve greške koje smo na ovom putu ikada napravili, na kraju su imale svoju svrhu. Znanje koje bismo stekli kroz ispravljanje tih grešaka na manjim projektima, spašavalo nas je kod većih. Greške, odnosno neuspjesi, se i dalje znaju dogoditi usred nekog projekta, ali upravo zato što radimo custom made pločice. Konstantno radimo nešto potpuno novo pa tako konstantno nešto ponovo učimo. Na takvim projektima i situacijama radimo od jutra do sutra dok ne nađemo rješenje jer ono što nam je u poslu najbitnije jest nikada ne gaziti rokove! Oni, naravno, ovise o vrsti i veličini projekta, ali su općenito duži od rokova kod naručivanja salonskih, tvornički proizvedenih pločica. Duži su, ne samo jer sve radimo custom, nego ih i sve radimo ručno! Osim toga, uvijek moramo planirati da neće sve ići po planu. Puno je faktora u igri, i u dizajnu i procesu izrade, elemenata koji su nepredvidljivi, strojeva koji se mogu pokvariti. Već je u samom startu potrebno uzeti u obzir da su procesi custom dizajna i ručne izrade spori – zahtijevaju puno vremena i energije. Doduše, nakon svog dosadašnjeg iskustva, za neke osnovne tipove pločica već imamo neki standardni vremenski okvir za izradu i vještinu izrade bez grešaka i problema. No, kod kompleksnijih dizajna, primjerice novih custom made reljefa i slično, ne možemo unaprijed predvidjeti kako će se glazura ponašati prilikom pečenja i kako će finalni rezultat točno ispasti. To su situacije u kojima se iznova nađemo na samom početku i opet iznova učimo. Za takve si projekte moramo dati malo više vremena, bez obzira što sve reljefe radimo iz kalupa, jer nikad ne znamo što će glina reći za neki novi motiv, možda taj put odluči baš podivljati (smijeh). I nikad ne smijemo raditi samo jednu probu, uvijek ih je potrebno više jer na taj način savladavamo nove tehnike i skupljamo neku vrstu statistike. Svaki put kad bi nam nešto novo uspjelo, Miha bi bio izvan sebe od sreće, a ja bih mu skeptično i oprezno smanjila entuzijazam jer moramo sad prvo to ponoviti, možda nam je uspjelo sasvim slučajno. Zato je i meni glina, za razliku od svih drugih materijala s kojima sam radila, toliko uzbudljiva i zanimljiva. Tu nikad nema kraja učenju! Čim promijeniš vrstu gline, boju, glazuru, bilo kakvu sitnicu – sve se odmah mijenja i krećeš ispočetka.
► Kako, ukratko, izgleda proces dizajna i izrade jedne pločice od početka do kraja?
Miha Lukšić: Sve počinje od plastične gline koja se potom po potrebi i obliku obrađuje. Ponekad se preša u kalup od gipsa, a ponekad prolazi kroz proces ekstrudiranja, zatim reže na željeni format pa stavlja na sušenje. Kad se glina potpuno osuši prvo slijedi biskvitno pečenje kojim glina postaje keramika ili, u našem žargonu, biskvitna pločica. Na nju se potom nanosi glazura, fluidna smjesa koja u sebi često sadrži kolorante, i to raznim tehnikama; nanošenjem kistom, umakanjem, sprejanjem, lijevanjem. Takva pločica opet prolazi proces sušenja, ali ovog puta puno kraće, nakon čega slijedi drugo, odnosno glazurno pečenje, pri kojem se glazura topi i poprima izgled obojanog stakla na površini biskvitne pločice. Dakle, da bismo dobili samo jednu pločicu moramo odraditi nekoliko zahtjevnih procesa koji ne prođu nužno svaki puta uspješno. No, upravo taj složeni put od sirove gline do završnog glazurnog pečenja čini keramiku tako posebnom i vrijednom.
Lorena Almaši: Reljefne pločice izrađujemo iz kalupa koje sami radi, a oslikane radimo sprejanjem, što je najbrža metoda, ručnim oslikavanjem i pomoću sitotiska kojim motiv direktno prenosimo na pločicu. Postoji tehnika kojom se pomoću sitotiska motiv u glazuri prenosi na glaziranu pločicu čime se odmah dobiva puni crtež, poput printa, više plošnog, dvodimenzionalnog izgleda. No, naš je način drugačiji; mi sitotiskom prenosimo linijski crtež na pločicu, a potom ga opet ručno oslikavamo. Za preslikavanje crteža koristimo posebnu pastu koja odbija glazuru kojom potom ispunjavamo taj linijski crtež. To je zapravo portugalska cuerda secca tehnika u kojoj se iscrtavanje linijskog crteža, koje se radi ručno, koriste različite varijacije mješavine voska i tamnog pigmenta kako se prilikom pečenja različite glazure ne bi spojile ili prelile jedna u drugu. No, takva se mješavina, posebno vosak, ne može koristiti za sitotisak jer ga začepi. Recepture za pastu kakva je nama trebala postoje, ali nisu javno dostupne, odnosno dostupna je gotova kupovna pasta, ali samo u crnoj boji. Stoga ih, zapravo, svi sami razvijaju pa smo tako i mi. Trebalo nam je jedno godinu dana. Imali smo tada jednu malu zubarsku keramičku peć, koja se barem zato jako brzo hladila, u kojoj smo svakodnevno više puta radili testove. Razvijanjem svoje recepture otvorili smo si bezbrojne mogućnosti kombiniranju boja i dizajnu, a osim toga, takva tehnika pomoću sitotiska daje konačnom osliku dodatnu dubinu. Primjerice, za izradu svog imena Pločica u pločicama koristili smo pastu u istoj boji koju smo koristili za slova kako se bordura ne bi vidjela, ali da linije slova budu jasne. Osim toga, htjeli smo što više naučiti i o glazurama kako bi ih sami mogli znati miješati u svrhu dobivanja što većeg raspona boja i nijansi koje si zamislimo, a i koje klijenti žele, primjerice u kombinacijama s postojećim namještajem i sl.
► Na koje načine nastojite svoj proizvodni proces učiniti ekološki što održivijima?
Miha Lukšić: Zaista se trudimo na sve moguće načine i što više cijeli proces učiniti što ekološki prihvatljivim tako da recikliramo sve što možemo. Ništa ne bacamo, svi ostaci gline se pretvaraju u masu za ponovnu proizvodnju, a glazure se trudimo raditi u što racionalnijim količinama. Ono što nam ostane iskoristimo za primjere, testove i sl, i nikad je ne ispiremo u umivaoniku, nego u kanti. U toj kanti se nalazi ostatak glazure koji nam je ostao kroz ove tri godine postojanja, a nije se ni do pola napunila. Njihovim mućkanjem se isto mogu dobiti neke zaista posebne kombinacije koje nikad ne bi mogli dobiti na drugačiji način pa se može time eksperimentirati.
Lorena Almaši: Cilj nam je glinu što više osobno iskoristiti, ali ako nam nešto ipak ostane, onda ju poklanjamo prijatelju koji se bavi prirodnom gradnjom i od gline radi žbuku. Znači sve je cirkularno na neki način, nema nikakvih nusproizvoda ili otpadaka. Osim, nažalost, plastike i sličnih materijala u koje su materijali koje naručujemo, pakirani, a koje jednostavno nemamo kako izbjeći i možemo ih barem reciklirati. Jedino da počnemo sami negdje tu u Samoborskom gorju kopat glinu, ali je nema (smijeh).
► Kako ste ušli u posao restauracije i na kojim ste sve projektima do sada radili?
Lorena Almaši: Naša prva restauracija je bila izrada pločica za zgradu Hrvatske izvještajne novinske agencije (HINA) na Marulićevom trgu; dakle, izrada vjernih replika originala nastalih početkom 20. stoljeća kojima su bili dekorativno obloženi prolaz u haustor, odnosno unutarnje dvorište, i stubište zgrade. Za taj smo projekt izradili šest različitih vrsta pločica, u različitim nijansama zelene boje, glatke i s teksturama, bordure, reljefe, a glavna je zvijezda, bila ona s motivom stabla, ujedno i najkompleksnija za izraditi; sadržavala je velik broj boja koje je bilo potrebno prvo razviti, a zatim svakom posebno oslikavati pojedine dijelove, a i sama tehnika izrade tijela te pločice nam je bila potpuno nova. Simpatično je kako nas je direktorica firme, koja je radila obnovu te zgrade u angažmanu Konzervatorskog zavoda, uopće pronašla; ona nije saznala za nas čitajući portale koji su možda o nama pisali ili preko naših drugih projekata ili preko preporuke, nego doslovno preko pretraživanja na internetu. Upisala je u tražilicu riječ pločice, a s obzirom da nam se obrt zove Pločica, iskočili smo joj među prvim rezultatima (smijeh). S pločicom s motivom stabla smo prvo krenuli; direktorici smo uporno ponavljali da mi nismo još dorasli ovakvom poduhvatu, da ne znamo još izraditi tu pločicu tako dobro da bi bila dovoljno vjerna originalu. Ali ona to nije htjela čuti, nego nas je gurala i gurala, nagovarala me: Ajde, ajde, Lorena, dođite vi to meni pokazati. Mi smo na poslali svoje (tada) najbolje napravljene primjerke, iako uopće nismo bili zadovoljni. No, ona nas je, na naše iznenađenje, odmah pozvala da dođemo jer su pločice bile vizualno i izradom najbliže moguće originalu od svih koje su do tada dobili. Na kraju je i konzervatorica pristala, a njihov amen je najbitniji. Čak su nam bili i platili, ali Miha i ja i dalje nismo bili zadovoljni pa smo ih odlučili pod svaku cijenu još poboljšati i dali se u potpunosti u taj razvoj. Razmišljali smo na način, ako su ti ljudi prije više od sto godina uspjeli to tako izraditi, zašto ne bismo i mi to danas mogli!? Proučavali smo načine izrade tih pločica prije, sad već i više od sto godina, te kroz naučeno i uz eksperimentiranje uspjeli dobiti zaista sjajan rezultat. Jer, ne samo da želimo napraviti što vjerniji dio renovacije, nego stojimo iza svog rada svojim imenom, a želimo da ono stoji za vrhunsku kvalitetu. I tako smo na kraju dobili cijeli projekt za HINA-u. Mislim da to najviše govori o našoj strasti. Mogli smo sasvim legitimno prihvatiti plaću i stati na toj verziju koju su oni prihvatili. Ali mi želimo da sve što radimo uvijek bude najbolje moguće. Osim zbog znanja koje smo stekli i uzbuđenja koje nam je donio, ovaj nam je projekt dragocjen jer smo na temelju toga dobili i druge restauratorske projekte. Konzervatori su nas tad dobro upoznali i bili zadovoljni našim radom pa nas sad preporučuju, a osim toga, kroz njega smo upoznali i suradnike koji su nam danas glavni za sve projekte, najviše za tehničke aspekte procesa izrade, a s kojima smo cijeli svoj posao opet digli na još jednu višu razinu.
Miha Lukšić: Osim HINA-e, radili smo dvije vrste pločica za Hrvatski muzej arhitekture HAZU; crno-sivo-bijele u jednom, pomalo optički iluzioznom uzorku, za popločavanje poda po uzoru na postojeće, uz još jedne, žute. Dobivali smo puno poziva i za druge restauratorske projekte, ali to su najčešće bile betonske pločice ili nam je bio prekratak rok, a prevelika kvadratura. Najrecentnije što smo radili su jedne zaista posebne i kompleksne reljefne pločice za crkvu župe sv. Mirka u Šestinskom vijencu. Za taj smo projekt prvo morali izraditi matricu za pozitiv i negativ, koja je morala biti nešto veća od originala jer se glina tijekom sušenja i pečenja prirodno skuplja, a tek onda kalupe za izradu novih pločica koje su vjerne originalnima. Jedan od najosjetljivijih dijelova tog procesa bilo je usklađivanje boja jer je referentni primjer bio ispucao, istrošen i prepun nečistoća pa smo morali nekako otkriti one originalne tonove koji su se kroz godine izgubili. Bilo je potrebno nevjerojatno puno testiranja, korekcija i pečenja, no na kraju smo uspjeli i, ono najvažnije, i konzervatori su bili zadovoljni. Osim na javnim institucijama, radili smo i privatne restauracije za ljude koji su, u kućama ili zgradama u kojima žive, bili pravno obvezani restaurirati ih ili su čak oni osobno htjeli zadržati i obnoviti izvorni izgled tih prostora. A sad još sudjelujemo na obnovi Titovog broda Galeb u Rijeci. Tu se radi o samo par komada pločica, ali opet užasno zanimljiv projekt i potpuno drugačiji od svih dosadašnjih. Ono što je uvijek zanimljivo kod restauratorskih projekata su duge priče, odnosno povijesti koje se nalaze iza tih pločica; načini i tehnike kojima su se izrađivale u različitim periodima tijekom povijesti. Primjerice, formulacija gline je prije bila puno drugačija od današnje, kao i glazura koja je bila na olovnoj bazi, a olovo je danas, naravno, zabranjeno. No, upravo je olovo glazurama davalo jedan jako specifičan i poseban sjaj koji je danas gotovo nemoguće postići. Ali sve naše glazure su led free, da ne bi bilo nesporazuma (smijeh).
► Veći dio vašeg posla, kojim se financijski održavate, ipak su komercijalne narudžbe. Kakav je profil vaših klijenata i koji su najčešći?
Lorena Almaši: Mislim da trenutno prevladavaju privatni naručitelji i arhitekti koji rade projekte za svoje klijente pa nas zovu kao suradnike u kontekstu uređenja interijera. Oni su nam na neki način ulaznica za iduće projekte i narudžbe. Radimo i za velike firme, ali ne u smislu opremanja svih kupaonica i slično, za što je potrebna tvornička proizvodnja u velikim količinama, nego i za njih izrađujemo manje custom projekte koji su zapravo dekorativni akcenti u prostorima. Dobar primjer takvog projekta su dvije custom vrste pločica – fish scale u velikom rasponu boja i druge, ručno oslikane različitim motivima – za dva zida Wellnessa u kompleksu Arba Resort Valamara na Rabu. U zadnje vrijeme imamo i sve više narudžbi za ugostiteljske objekte; restorane i kafiće koji žele imati neki specifičan, custom made akcent u svom prostoru koji će ih istaknuti u masi objekata te vrste i učiniti ih posebnima, ne samo po svojoj ponudi, nego i stvaranjem ugođaja za goste. U svakom se slučaju ne želimo maknuti od tog custom made principa i ručne izrade, no, istovremeno smo htjeli jedan mali dio ipak unificirati; složiti nekoliko tipova pločica kao standardnu ponudu kako bismo si olakšali proizvodnju. Jer svaki custom projekt troši jako puno energije i vremena. Tako da smo sad objavili katalog u kojemu predstavljamo nekoliko standardnih oblika pločica i osnovnih boja, ali za koje i dalje postoji mogućnost međusobnog kombiniranja i odabiranja specifičnih boja i uzoraka. Na taj način i naša standardna ponuda također sadrži custom element, ali nam omogućava efikasniju strukturu rada i olakšava proces za velik broj projekata.
Miha Lukšić: Klijenti se nama svakako uvijek mogu obratiti čak i kad nemaju nikakvu svoju početnu ideju pa do nje dođemo zajedno s njima i našim suradnicima. Jer imamo to znanje, vještine i mogućnosti za zadovoljiti individualne potrebe za koje ljudi ne mogu pronaći rješenja u komercijalnoj ponudi. To je zapravo naša prednost i usluga koju nitko drugi ne može ponuditi. Ipak su to su detalji koje ljudi svaki dan gledaju, posebno u privatnim prostorima, i bitno je da ljudi, ako imaju tu mogućnost, dobiju ono što će zaista voljeti. I takve suradnje su divni procesi jer postanu zapravo zajedničko stvaranje. Meni je i dalje fascinantno kako nam ljudi dođu s punim povjerenjem jer vide što sve radimo, ali kod dogovaranja potpuno custom radova, ni oni, a ni mi, zapravo nikad nismo sto posto sigurni kako će to na kraju ispast. Mi, naravno, pružamo digitalnu vizualizaciju prije izrade, ali nikad to ne može u potpunosti predočiti finalni proizvod koji ima i dubinu i odsjaj, itd. Ali stvarno smo do sad uvijek uspjeli kod klijenata postići taj WOW efekt, što nam užasno puno znači.
► Lorena, koliko ti imaš kreativne slobode u dizajnu prilikom izrade custom made pločica za klijente?
Lorena Almaši: Sve ovisi o klijentima i njihovim željama, ali mislim da imam veliku. Prije početka konačne izrade narudžbe, mi napravimo nekoliko proba i oglednih primjeraka koje potom zajedno s klijentima prilagođavamo i završavamo. Nikad to nije potpuno i isključivo moja želja, kao što je neki moj umjetnički rad, ali klijenti su do sada stvarno uvijek dobro reagirali i prihvaćali moje ideje i dizajn. Mi, odnosno ja, baš neka slobodna oslikavanja nisam još radila. Iskreno ne znam bih li ikad ulazila u to, nikad nisam bila dobra s kistom (smijeh). Ali možda ću postati! Meni je ipak draže napraviti nekakav motiv, digitalnu skicu, koju zatim pomoću sitotiska preslikam na pločicu. Tako sam primjerice jednoj ženi dizajnirala pločice koje bi služile kao podmetači s cvjetnim motivom u blagim varijacijama. Radilo se naime o poklonima koje je ona za svoj rođendan poklonila svojim prijateljicama; svaka je dobila jednu varijaciju, a kad bi se ti podmetači spojili, tvorili bi simbolično kao jedan buket. To mi je bila jako lijepa ideja i rad. Ali ono što bih jako voljela je napraviti neki svoj rad s pločicama. Svaki umjetnik koji nam dođe, s kojim surađujemo, podsjeti me i motivira na to.
► S ilustratoricom i dizajnericom Klasjom Habjan ste surađivali već na nekoliko projekata, odnosno još uvijek surađujete. Kako je došlo do tog spajanja i planirate li još kakve suradnje s nekim drugim umjetnicima?
Lorena Almaši: Suradnja s Klasjom je počela nakon njene umjetničke rezidencije u portugalskoj tvornici keramičkih pločica Viúva Lamego i izložbe Priče u pločicama u Orisu kući arhitekture, na kojoj smo se upoznale i dogovorile da nas posjeti, a s vremenom je dobila nove narudžbe za pločice. Velika zajednička suradnja bila nam je za Bokeria Kitchen & Wine u Splitu za koju smo izradili pločice za šank i šest stupova interijeru. Klasja je, kao i mi, zaljubljena u pločice i cijeli proces njihovog oslikavanja i izrade, tako da smo si super kliknuli, a 17. lipnja otvara novu izložbu Krug u Kolekcionartu koja je također nastala u suradnji s nama. Oduvijek smo imali ideju i želju raditi kolaboracije s umjetnicima, ali do sad za to nismo imali dovoljno vremena ni prostora. Suradnja s Klasjom je krenula zapravo iz potrebe; mi smo njoj trebali kao jedini koji radimo custom i ručno rađene pločice. U bližoj bi budućnosti nastavili surađivali s umjetnicima koji također već imaju iskustva u radu s pločicama, odnosno glinom i keramikom, koji barem do neke razine poznaju te procese i tehnike. Suradnje s ljudima koji nemaju to prethodno iskustvo bi nam trenutno iziskivalo previše vremena zbog potrebne edukacije. Prije Klasje smo već u dva navrata surađivali i sa svestranom vizualnom umjetnicom Agatom Lučić koja često, između ostalog, radi i u keramici – za njene izložbe Susreti u Studio-galeriji Klet (2025.) i Zaboravljene stvari u sklopu Međunarodnog dječjeg festivala u Muzeju grada Šibenika (2024.). Osim što smo bile zajedno u klasi, Agata je također imala prethodnog iskustva rada s pločicama jer je tijekom studija bila na Erasmus razmjeni u Portugalu. No, cilj nam u budućnosti jest surađivati s različitim umjetnicima bez obzira na njihovo prethodno iskustvo; možda u obliku izrade limitiranih edicija pločica, oslikanima, reljefnima, svakakvima. Imamo već ideje s kojim bismo autorima voljeli raditi, no to sve kad ćemo imat vremena i uvjete. Sigurno ćemo ići u tom smjeru, samo je pitanje vremena.
Razgovarala: Tina Petković / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Portreti: Ivan Buvinić
Zahvaljujemo Loreni Almaši i Mihaelu Lukšiću na ustupljenim vizualnim materijalima.
Njihov rad pratite na Instagram profilu plocica_.
Tekst je dio Vizkulturine serije “U stvarnom prostoru” koju sufinanciraju Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo te Ministarstvo kulture i medija RH.
