Kažu da blizanci razvijaju svoj tajni jezik još prije nego progovore “pravi”. Taj kodirani govor, poznat kao idioglosija, pojavljuje se kod otprilike 40% blizanačkih parova. Bilo da su ilustratorice i umjetnice Apolonija i Agata Lučić stvarno imale jezik u šiframa ili su jednostavno odmalena bile usklađene u interesima i talentima, činjenica je da i danas dijele zajednički senzibilitet prema umjetnosti, pri čemu i svaka individualno njeguje svoj upečatljivi vizualni izričaj.
Sestre blizanke Apolonija i Agata, rođene 1995., odrastale su crtajući i stvarajući, da bi danas obje, kao profesionalne umjetnice, djelovale u polju ilustracije. I dok često nailaze na situacije u kojima ih ljudi zamijene zbog fizičke sličnosti, njihovi autorski pristupi jasno se razlikuju. Apolonija se izražava kroz crteže, stripove i umjetničke knjige u kojima spaja introspektivne zapise s fikcijom i apstrakcijom, dok Agata gradi svoj svijet kroz slikovnice, ilustracije i murale — od dječjih priča do monumentalnih zidnih slika koje svakodnevno komuniciraju s gradom.
S Agatom i Apolonijom razgovarali smo o njihovom djetinjstvu, obrazovanju, prvim zajedničkim radovima, razlikama u pristupu i činjenici da si, unatoč tome što rade samostalno, povremeno “uskaču” u pomoć na projektima.
► Kako je izgledalo vaše odrastanje kao sestre blizanke – jeste li oduvijek sve radile zajedno, crtale, smišljale priče… i je li taj zajednički svijet prirodno prerastao u profesionalni put koji danas dijelite, barem djelomično?
Agata Lučić: Odrasle smo u Delnicama i imale smo veselo, zaigrano djetinjstvo. Puno smo vremena bile u igri s prijateljima na ulici, i kod bake na dvorištu, gdje je rijetko bilo dosadno. Crtanje je zajednički krenulo doma za kuhinjskim stolom. U nižim razredima osnovne škole obje smo, uz druge aktivnosti, bile uključene u likovnu grupu, a naš kreativni interes se s vremenom i godinama učvrstio, u čemu su nas i mama i tata poticali. Kako smo sudjelovale na nekim dječjim radionicama i kolonijama, sjećam se da sam saznala da postoji Škola primijenjene umjetnosti i dizajna. Često sam proučavala njihov web i to mi je bila jedina želja za daljnjim obrazovanjem. Tako je i bilo, obje smo odlučile ići na prijemni koji smo prošle tako da smo zbog upisa ŠPUD-a preselile u Zagreb i tada živjele u učeničkom domu. Razdvojile smo se u 2. razredu kada je Apolonija htjela ići na slikarstvo, a ja na grafiku.
► Kako danas gledate na godine provedene na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti? Koliko vam je iskustvo studiranja pomoglo u oblikovanju vlastitog umjetničkog izričaja? Što ste s Akademije ponijele kao ključno iskustvo za svoj daljnji rad – a što vam je tada nedostajalo da se bolje pripremite za stvarnost rada izvan institucije?
Agata Lučić: Uz studiranje me veže puno lijepih uspomena. Imala sam sreću da sam na Grafičkom odsjeku završila u super generaciji, atmosfera je bila doista motivirajuća, puno vremena smo provodili u klasi, radionama i oko Akademije u radu i druženju. U periodu studiranja sam se dosta bezbrižno mogla posvetiti istraživanju svojih interesa – imala sam radni prostor, pristup grafičkim radionama, keramičkoj peći i sl. te poticaj kolega i profesora. Na trećoj godini opredijelila sam se za klasu primijenjene grafike kod mentora Svjetlana Junakovića i tada sam se krenula više usmjeravati prema ilustraciji, što je i dalje moj glavni umjetnički interes.
Važna mi je unutarnja potreba za stvaranjem koja me tjera da nastavim dalje isprobavati i eksperimentirati unutar osobnih projekata. Zatim kontinuitet, da stojim iza svog rada, profesionalnost – međusobno poštovanje i trud da odradim stvari u roku. Ostala mi je urezana u sjećanje rečenica s jednog predavanja – “Neki ljudi ne vide ni pticu” – koja može sažeti i to da gledam oko sebe i budem znatiželjna, da uzmem pauzu kad mi treba i bavim se i drugim nepovezanim aktivnostima.
Fokus za vrijeme mojeg studiranja na Akademiji bio je razvoj vlastitog umjetničkog rada. Bitan dio umjetničkog djelovanja je i predstavljanje rada, prijave na razne natječaje, honorar za određene projekte, ugovori i autorska prava, itd., što bi se tu i tamo spomenulo, ali po meni je trebalo biti ozbiljnije obuhvaćeno. Kao ilustratorica uviđam važnost suodnosa slike i teksta i iz tog razloga voljela bih da sam naučila više o dizajnu i tipografiji.
Apolonija Lučić: Mislim da je Akademija važna za ljude koji se žele baviti umjetnosti, upravo zbog besplatnog prostora i neograničenog vremena koje možeš iskoristiti za rad u klasi i studiranju onoga što te zanima. I samoj mi je teško pojmiti kako se oblikuje nečiji umjetnički izričaj, smatram da iza toga prvenstveno stoji vlastita motivacija i rad, pokušaji, pogreške i eksperimenti. Naravno da u svemu tome pomaže ako imaš mentora ili mentoricu s kojim/om možeš razgovarati. Tu su kolegice i kolege, s kojima je dijeliti to iskustvo ipak lakše i zanimljivije. Možda je neka ključna spoznaja, koju sam ponijela s faksa, da me nitko neće tjerati i motivirati da nastavim, i da sama trebam pronaći tu unutarnju volju, želju i fokus, čak i kada dođu periodi kada mi se uopće ne da stvarati i ne vidim poantu u tome.
Slažem se s Agatom – nedostaju faktori pripreme na realan život nakon studiranja; više razgovora o prijavama na natječaje i rezidencije, izradi portfolija, traženjima poslova i upitima za suradnje itd. Trebalo bi i spomenuti da je biti odbijen sastavni dio ovog posla i života. Nadodala bih još da mi je važno inspirirati se i educirati se i izvan vizualne umjetnosti – čitati, gledati, upijati svijet oko sebe, ponekad promijeniti rutinu, kretati se. Odmoriti.
► Prije 10-ak godina izradile ste zajednički plakat za Vizkulturino Plakatiranje (link). Kako izgleda vaš kreativni dijalog danas – koliko često surađujete? Kada radite na zajedničkim projektima, kako dijelite uloge ili zadatke? Postoji li neka prirodna podjela rada?
Agata Lučić: Trenutno više radimo svaka na svojim radovima. Zadnji zajednički rad bio nam je mural u bistrou Falafel, etc., od čega je prošlo pet godina, tako da je možda vrijeme da probamo zajedno napraviti nešto novo. Na tom muralu smo zajedno radile na skici i oslikavanju, rekla bi da je podjela rada bila prirodna, iako Apolonija mene zeza da sam šefica dok surađujemo, a u toj šali vjerojatno ima i malo istine. Iako ne radimo skupa toliko često, međusobno smo si velika podrška.
Apolonija Lučić: Kada surađujemo, obično zajedno radimo na skici sve do finalnog rješenja. Spojimo elemente i od jedne i od druge u neku konkretnu kompoziciju. Nekako se logično raspodijelimo oko posla i potrudimo se iskoristiti crteže i elemente od obje.
► U svibnju ste sudjelovale na Štampiću – festivalu posvećenom nezavisnom tisku i samoizdavaštvu, koji se održao u zagrebačkoj Kleti, Galeriji Siva i AKC Attacku (link). Štampić je, između ostalog, pokazao koliko je zanimljiva i živa domaća scena samoizdavaštva pa me zanima kada ste se vi zainteresirale za scenu koju karakteriziraju fanzini, sitotisak, manje naklade i samostalna distribucija? Što vam takvo okruženje i način rada pružaju, a što možda nedostaje u institucionalnim ili komercijalnim kontekstima?
Agata Lučić: Moram iskazati svoje veselje što imamo Štampić u Zagrebu. U srednjoj školi i na faksu imala sam prilike isprobati različite grafičke tehnike, a na Akademiji i sitotisak. Na 4. godini bila sam na razmjeni u Antwerpenu i imali smo kolegij sa zadatkom izrade publikacije u grafičkim tehnikama. Tako sam, uz pomoć profesora s odjela, prvi puta osmislila, otisnula i uvezla vlastitu knjižicu Garden u tehnici litografije i sitotiska u maloj nakladi. Zanimaju me i klasičnije publikacije kao što su slikovnice, a kod samoizdavaštva me privlači što mogu izabrati skice i slobodnije crteže bez konkretnog narativa. To može biti eksperiment, otisnut u npr. fanzin, a opet je fizički produkt, neka cjelina da se može držati u rukama. Volim biti uključena i u proces izrade, zato mi je kod realizacije takve ideje drago surađivati sa Smak Pressom i biti s njima u tiskari. Ponekad me ulovi osjećaj da to radim sama za sebe, valjda zato što za sada ne mogu računati na neku stalnu prodaju kroz online kanale i skupi se stvari koje onda stoje zapakirane doma. No zabavlja me raditi svoje proizvode – rezati, savijati, klamati, pakirati nešto što imam otisnuto, a opet i ne radim ih ni toliko često ni u velikim nakladama. U drugu ruku, zato imam priliku povremeno sudjelovati na sajmovima, što mi omogućuje da vidim što rade neki dragi ljudi, i upoznavanje novih umjetnika, kolektiva i njihovih radova.
Apolonija Lučić: Štampiću sam se naknadno priključila i kao dio organizacije, te sam u suradnji s Josipom Tadić radila na vizualima. U tom dijelu htjele smo neopterećeno eksperimentirati, za što smo iskoristile mogućnosti risa i multipliciranja. Kroz igru s različitim kombinacijama otisaka dobile smo cijelu lepezu vizuala na koje smo naknadno tiskale informacije o festivalu, a shvatile smo i da trebamo iskoristiti i potencijal za kratke gifove. Štampić je osim lokalnih izlagača ugostio i ekipu iz Srbije, Makedonije, Slovenije, Austrije, Mađarske i Portugala. U tih tri dana povezali smo se i družili s različitim kolektivima i složili se da je ovakav festival nedostajao Zagrebu.
S tom nezavisnom scenom možda sam se krenula upoznavati kroz Komikaze, kojima sam slala svoje stripove od 2018. ili 2019. U sljedećih par godina, zbog nekih putovanja, izlaganja, festivala i svoje dvije prakse u Portu, shvatila sam da su razni kolektivi i ljudi povezani. Mislim da se interes za takvo okruženje i način rada pojavio prirodno, jer sam u jednom trenutku shvatila da više naginjem ilustraciji i stripu, nego možda slikarstvu, što sam studirala. Zbog svog izričaja i vizualnih interesa, mislim da se moj rad jednostavnije uklopio u taj, nego u neki komercijalniji kontekst.
► Kako doživljavate svoj rad unutar lokalne scene – koliko vam je važno biti prisutne na domaćem terenu, a koliko vas privlači međunarodni kontekst? Sudjelovale ste na izložbama i projektima u inozemstvu – mijenjaju li vam ta iskustva pogled na vlastiti rad i njegovu recepciju?
Agata Lučić: Rekla bih da pretežito djelujem na lokalnoj sceni ili se bar tako osjećam budući da nisam toliko često van Hrvatske. Nekako mi je važnije da me ono što radim zainteresira tematski i da imam dosta slobode u svojoj interpretaciji. Naravno, iskustva vani su i više nego poželjna, bilo u obliku izložbi, sajmova, poslova, radionica, rezidencija i sl. Ono na čemu sam do sada sudjelovala me samo dodatno obogatilo i motiviralo, a i volim se odmaknuti od doma i promijeniti okruženje. Privlači me međunarodni kontekst i kao ilustratoricu, želja mi je ilustrirati neku knjigu za stranog izdavača.
Apolonija Lučić: Uglavnom radim na nečemu što me interesira, a naknadno razmišljam gdje bi taj rad možda mogla izložiti ili prijaviti. Neka međunarodna iskustva bila su mi važnija u pogledu snalaženja u životu – zbog upoznavanja nove okoline, susreta s ljudima itd. Drago mi je kada imam priliku pokazati svoj rad u oba konteksta.
► Kao sestre blizanke koje rade u sličnim medijima, jeste li ikad doživjele da vas ljudi zamijene ili pomiješaju vaše radove? Uskačete li jedna drugoj ponekad u projekte ili radije djelujete samostalno? Koliko vam je teško ili lako održati svoj prepoznatljiv stil, s obzirom na to da ste blizanke?
Agata Lučić: Često nas ljudi s kojima nismo toliko bliske zamijene ili ih zbuni kada znaju samo jednu od nas, a onda upoznaju i drugu. Što se tiče radova, za to i nisam toliko sigurna, iako smo prije sličnije radile. Rekla bih da se u zadnjih par godina više vidi razlika u radu. U Apolonijine crteže i priče više se upleo apstraktniji izraz i strip kao medij, a ja sam više ostala u figurativnom, infantilnijem crtežu i možda s fokusom na dječjoj ilustraciji. Zato bi mi bilo zanimljivo vidjeti kako bi nam sada izgledala neka kolaboracija. Valjda smo htjele više samostalno razvijati svaka svoje, a u zadnje vrijeme i nismo imale neke upite da zajednički odradimo neki projekt što bi nas možda potaknulo na suradnju. Ali uvijek me zanima vidjeti Apolonijin rad, u procesu ili završen. Od recentnijih projekata, Apolonija mi je uskočila pomoći završiti mural u Dječjem vrtiću u Zapruđu i oslikati mural na platou Mamutice (link), i bilo je i lakše i brže u njenom društvu. Kada radim na nečemu, ne razmišljam baš o stilu, više razmišljam o atmosferi koju želim prenijeti i koju tehniku, boje, kompoziciju, elemente upotrijebiti da bih u tome uspjela. Vjerujem da se rukopis može mijenjati s vremenom, iskustvom, novim interesima, poticajima i projektima.
Apolonija Lučić: Mislim da je razlika u radovima očitija nego u našem izgledu. 🙂 Kužim da je to nekim ljudima koji nas ne znaju zbunjujuće, pogotovo jer imamo i sličan glas. U principu nas doživljavam dosta različitima. Češće djelujemo samostalno, možda nam je i jednostavnije tako jer ipak trebamo manje toga onda uskladiti i usuglasiti. Što se tiče stila, mislim da smo manje-više razvile različitu estetiku (koja se naravno može i mijenjati), tako da baš i ne preispitujem sličnost s Agatinim radovima.
► Koji su ti trenutačni umjetnički izazovi i teme koje želiš istražiti u budućim projektima? Postoje li teme ili formati u kojima biste voljele surađivati, a do sada ih još niste imale priliku isprobati?
Agata Lučić: Djelujem kao freelance ilustratorica i zbog toga imam i određenu slobodu, ali s time u paketu dolazi i svojevrsna nesigurnost i neizvjesnost kada primjerice nisam sigurna koji će mi biti idući plaćeni projekt. U proteklih godinu dana, vrijeme koje sam imala slobodno za vlastiti rad, posvetila sam mediju keramike pa razvijam objekte i pločice koju ću izlagati u Studio-galeriji Klet na jesen, tako da mi je fokus da to završim u opsegu u kojem sam zamislila. Voljela bih surađivati s Apolonijom na nekom tiskanom izdanju – fanzinu, knjizi, čak bi mi i strip bio zanimljiv, pošto sam se odmaknula od tog medija. Ili da probamo neku stop animaciju jer u tome baš nemamo iskustva. A može i neka rezidencija ili zajednička izložba.
Apolonija Lučić: Trenutačno sam još uvijek na mostu između vizualne umjetnosti i ostalih poslova nevezanih uz struku. Voljela bih da se u budućnosti mogu više osloniti na stabilnost od svog rada, jer ću tako imati i više vremena da mu se mogu kvalitetnije posvetiti. Želja mi je proširiti strip Silent Observations na priče o drugim sakupljačima, a vidjet ću hoće li se to razvijati dalje na jesen ili će me zaokupiti nešto drugo. S Agatom nisam dugo radila na nečem zajedničkom, bilo bi zanimljivo da radimo zajedno na knjizi budući da smo obje u tome. Možda da ja radim na pozadinama, a ona na likovima.
► Tvoj rad, Apolonija, obuhvaća širok raspon medija – od crteža i ilustracije do umjetničkih knjiga i stripa. Kako biraš medij za svaki projekt? Postoji li onaj u kojem se osjećaš najslobodnije?
Apolonija Lučić: Čak i ne bi rekla da moj rad obuhvaća toliko širok raspon – rekla bih da u svemu što si navela postoji poveznica, a to je narativ, koji se uglavnom provlači kroz tih par medija u kojima radim. Možda je on najmanje očit u crtežu, kojeg ponekad volim koristiti kao medij bez pozadinske priče i vraćati mu se zbog užitka u samom činu stvaranja – neopterećeno s idejom da se mora iščitati nešto. Crteži koje sam stvarala u zadnjih dvije-tri godine, preobratili su se iz figurativnog u apstraktniji rukopis, nisam ni sama sigurna koja je njihova konceptualna poveznica. Između ostalog, “apstraktniji” smjer sam odabrala i za rad na stripu. Kroz vizuale u kojima sam s vremenom sve više izgubila figurativnost i želju za prikazom “likova”, često provlačim priču koja ima konkretniji tok misli. Tu najčešće polazim od nečeg što me kopka ili inspirira – međuljudski odnosi, mjesta, misli, prolaznost vremena itd. Polazište je nešto osobno što se kasnije pretvara u nešto univerzalnije. Možda me trenutačno najviše zanima upravo ta kombinacija crteža i teksta. Osjećam da time prenosim nešto dublje ili čak najosobnije, što me okupira, a opet čitljivo je i široj publici jer se ne radi samo o apstraktnom crtežu. Emocija mi je bitna, propitkujem kako ju prenijeti kroz neki svoj rad. Strip i umjetnička knjiga međusobno su povezani jer sam stripove koje sam crtala, često samostalno tiskala u suradnji s kolektivima poput Smak Pressa. To tiskano izdanje, nusprodukt je suradnji s drugim ljudima ( i njihovim mašinama. 🙂 Ilustracijom se bavim tu i tamo, kad se pruži prilika za to. Drago mi je kada me netko angažira da odradim neki ilustratorski zadatak, iako mi uvijek treba vremena da smislim kako ću tome pristupiti. Svaki od ovih medija je izazovan – stvaranje je za mene dugotrajan proces, sadrži puno koraka da bi došla od idejnog rješenja do finalnog rezultata, ne znam je li taj proces uvijek oslobađajući.
► Kako u svojem radu spajaš znanja i vještine iz područja slikarstva i grafike? Koje su ti najdraže tehnike i materijali koje koristiš te jesi li sklona eksperimentiranju s medijima? U kojoj mjeri se tvoj umjetnički izričaj promijenio tijekom godina?
Apolonija Lučić: Slikarstvom se nisam bavila već godinama, iako sam i u ŠPUD-u i na preddiplomskom na Akademiji bila na smjeru slikarstva. No, slikarstvo mi je dalo jednu osnovnu vještinu koju smo učili dok smo radili na velikim formatima na 2. godini studija, a to je postepeno građenje cjeline prema detalju. Moguće da da je neka osnovna slikarska “filozofija” i dalje ostala čučati negdje u meni. Tu i tamo mi bude žao što se više ne bavim tim medijem. Na smjer grafike sam se prebacila na diplomskom studiju, u vrijeme covida i potresa, tako da ne mogu za sebe reći da sam vrsna poznavateljica grafike, ali prošla sam kroz osnove nekih tehnika. Svaka grafička tehnika zahtijeva određeno znanje, jer je potrebno odraditi niz radnji da bi izrealizirali nešto što smo zamislili. A unutar tog procesa sigurno postoji prostor za eksperiment. Što se grafičkih tehnika tiče, samostalno sam najviše radila s risom (čemu sam se učila van Akademije). Svidio mi se zbog jednostavnosti naspram drugih grafičkih tehnika, a idealan je za rad na knjigama i zinovima.
Probala sam svašta, ali i dalje se najčešće vraćam nekim osnovnim crtačkim tehnikama u raznim kombinacijama i tu se najbolje snalazim. Unatoč današnjoj digitalnoj dominaciji važan mi je rad rukom, koristiti bojice, tuševe, rezati i lijepiti kolaže – ono čime se kreneš baviti još u djetinjstvu, iako mnogi ne nastave.
Moj se umjetnički izričaj definitivno mijenjao, ali smatram to dijelom razvijanja i formiranja. Mijenjali su mi se i interesi, kao i način na koji sam htjela realizirati ideje. Trenutačno se bolje snalazim u apstraktnijim radovima, ali možda se i to ponovno promijeni.
► Iza tebe je također i iskustvo boravka u Portugalu gdje si obavljala stručnu praksu u kolektivu Oficina Arara u Portu. Kako je to iskustvo utjecalo na tvoj umjetnički razvoj i pogled na vlastiti rad? Koje si nove ideje, tehnike ili pristupe tamo otkrila, i kako ti je rad u međunarodnom okruženju oblikovao kreativni proces?
Apolonija Lučić: U Porto sam prvi put otišla krajem 2018. također na Erasmus praksu u rezidenciju De Liceiras 18. U međuvremenu se ta rezidencija skroz promijenila, pošto je stara kuća u kojoj se program odvijao, postala neupotrebljiva. To je bio moj prvi susret s gradom u kojem sam ostala osam mjeseci i htjela sam se ponovno vratiti. Za Oficinu Araru sam saznala tada, oni su kolektiv koji djeluje već dugo, u raznim medijima i formacijama i mijenjali su se kroz desetljeće. Najpoznatiji su po plakatima velikih formata u sitotisku, s kojima sam se upoznala šetajući se ulicama Porta, jer se bave i uličnim intervencijama, i ostala fascinirana njihovim vizualima. Bilo mi je zanimljivo vidjeti te sitotiske na raznim mjestima, čak i kao dio ‘identiteta’ grada, rekla bih. Oba iskustva bila su mi važnija u pogledu razmišljanja i poimanja rada u kolektivima i kao životno iskustvo.
Krajem 2023. ponovno sam se preselila u Porto zbog prakse u njihovom studiju za sitotisak. Paralelno s tim, radila sam i razvijala svoje autorske radove, jer sam imala dovoljno vremena za uskladiti oboje. Zanimljivo je odrađivati praksu unutar kolektiva koji je već formiran, ima svoju viziju, pristup radu i stvaranju, svoje navike; u tom kontekstu osjećala sam se više kao promatrač, nego aktivan sudionik. Iskustvo rada s njima potvrdilo mi je da je kolektivni rad izazovan i dinamičan, uvijek je tu više ljudi od kojih svatko ima svoje ideje, estetiku i emocije koje je u određenim trenucima potrebno uskladiti. Potvrdilo mi je da je kao i u ostalim međuljudskim odnosima, i u kolektivu komunikacija iznimno važna. Zahvaljujući njima, imala sam priliku sudjelovati i na više sajmova u Portugalu, upoznala razne zanimljive i drage ljude. Zbog svega toga zahvalna sam što sam imala priliku proživjeti to izazovno iskustvo, gdje sam započinješ ispočetka u nekom novom i nepoznatom okruženju.
Života u Portu ponekad se prisjećam s dozom nostalgije. To je grad s interesantnom i živom umjetničkom scenom, ali i sa sve gorom stambenom krizom – zbog turizma i trenutačnog hajpa oko Portugala kao top destinacije za kratkoročni posjet ili preseljenje na uštrb domaćeg stanovništva. Ono što mi se dojmilo u Portu, mnoštvo je ateljea (u privatnim kolektivnim organizacijama), prostora u kojima njihovi korisnici često organiziraju razne izložbe, open studio događaje, performanse ili muzičke programe koji su otvoreni za sve zainteresirane. Bojim se da će se to, s obzirom na gore spomenutu situaciju, nažalost mijenjati i ugroziti ljude kojima su prostori za život i rad neophodni.
► Tvoj zine How to Become an Irresponsible Artist (2019.) kroz humor i ironičan pristup vodi čitatelje kako postati “pravi neodgovorni umjetnik” (link). Koliko ti je važan humor u tvom radu i na koji način koristiš ironiju da bi prenijela kritiku ili poruke o stvarnosti umjetničkog života? Kako publika reagira na takav pristup u kontekstu često ozbiljne i zahtjevne teme karijernog razvoja?
Apolonija Lučić: Čini mi se da je taj rad dobivao pozitivne reakcije jer je doživio nekoliko reizdanja, a i primjećivala sam da se puno ljudi smješkalo kada bi listali taj zine. Prije mi je bilo važnije da budem humoristična i doslovnija u onome što radim, ali moram priznati da mi trenutačno fokus nije isključivo na humoru i na ironiji. Ne vidim te elemente u svojim recentnijim radovima. U samom konceptu bila mi je bitna autoironija, jer kao netko tko balansira između autorskog rada, honorarnih angažmana, ali i nerijetko poslova nevezanih uz struku – u počecima sam nosila dozu frustracije pokušavajući odgonetnuti kako zarađivati od umjetničkog rada i osigurati si neku financijsku stabilnost na mjesečnoj bazi. Iako su crteži polazili iz vlastitih misli, nezadovoljstva i “loših” navika, mislim da se više ljudi moglo identificirati s istim problemima, koje nikad nisam ozbiljnije analizirala u kontekstu karijernog razvoja (i sam zine poprilično je neozbiljan). 🙂
► Tvoj strip Silent Observations, a koji si realizirala s izdavačem Kuš Komiks iz Latvije, kroz zamišljenu priču o bijegu iz kapitalističke svakodnevice i uranjanju u imaginarne svjetove donosi snažnu poruku. Kako si došla na ideju za ovu priču i koje teme ti je bilo najvažnije istražiti u ovom radu? Kako doživljavaš utjecaj kapitalizma i suvremenog života na umjetničku slobodu i osobni izraz?
Apolonija Lučić: Silent Observations idejno je postojao dugo vremena. Dok sam živjela u Portugalu, slobodno vrijeme ponekad sam provodila u dugim šetnjama uz ocean. U tim trenucima tišine u glavi, hipnotizirana zvukovima valova, posvećena promatranju okoline, a nekad zaokupljena i skupljanjem školjaka – pojavila se ideja za priču o sakupljaču.
Na realizaciju ideje u strip potaknuo me David Schilter, glavni urednik Kuš!-a, kada me pozvao da napravim mini kuš! izdanje. U međuvremenu sam shvatila da želim produbiti primarnu ideju, odnosno uplesti nešto složenije u svakodnevicu kolekcionara školjaka. Promišljala sam o nekim ljudskim navikama – preokupaciji poslom i zaradom, o ogromnoj količini informacija koje svakodnevno konzumiramo, kao i zaslijepljenošću mobitelima i sadržajima s društvenih mreža. Tako da sam priči o kolekcionaru suptilno nadovezala ideje o posjedovanju stvari, karijeri i nezadovoljstvu, o važnosti kretanja, promatranja prirode. Fokus je na jednostavnim trenucima bivanja, sitnim užitcima – za koje mi se čini da imamo sve manje vremena ili koncentracije. To sam htjela dočarati i kroz same crteže, u kojima kroz čitav narativ u principu gledamo okolinu, a ne glavnog lika koji sve to proživljava.
Možda i poanta je svojevrsno razrješenje sa suvremenim, ubrzanim načinom života.
► Kako je izgledala tvoja suradnja s Oaza Books na ilustriranju knjige Kolači od blata i drugi recepti niodčega nizašto? Na koji način si pristupila vizualnom oblikovanju teksta Gorana Ferčeca i kako si se povezala s njegovim stilom i temama?
Apolonija Lučić: S Oazom i Goranom Ferčecom ostvarila sam ugodnu i lijepu suradnju iz koje je proizašla knjiga s kojom smo svi zadovoljni. Za rad na knjizi angažirale su me Nina Bačun i Roberta Bratović, kao urednice i dizajnerice samog izdanja. U samom su početku napomenule da žele bogate ilustracije i knjigu velikog formata te sam dobila Goranov tekst koji reimaginira klasične recepte, a kolače od blata proširuje na upotrebu “neupotrebljivog”. Na ilustracijama sam radila otprilike godinu dana, a mi smo se povremeno čuli i komentirali ideje i radove. S njihove strane dobila sam povjerenje i imala sam slobodu u načinu na koji ću interpretirati tekst.
Gorana je u pisanju inspirirao Fluxus, tako da sam krenula s čitanjem i istraživanjem o njihovim idejama i radovima – integraciji života i umjetnosti, pomicanju granica, korištenju svakodnevnih objekata, participativnosti itd. Razmišljala sam kako unijeti tu estetiku u knjigu za djecu, ali sam shvatila da bih vizualno ipak voljela ostati dosljedna sebi. Međutim, ono što je zanimljivo, a čime se Goran bavi kao dramaturg, performativnost je samih tekstova – ako ih se čita djeci ili s djecom, oni zaista mogu biti kao neka zanimljiva igra.
Htjela sam pristupiti ilustracijama na nekonvencionalan način i to sam postigla tako što sam izostavila potencijalnog glavnog lika, koji bi se pojavljivao kroz cijelu knjigu. Naglasak je isključivo na receptima, tj. njihovim sastojcima, ali i samom prostoru u kojem se oni stvaraju. Izmjena kadrova također je jedan od “glavnih likova”, jer je svaki recept prikazan kroz dvije ili tri ilustracije. I u ovom projektu bilo mi je važno koristiti tradicionalne, odnosno analogne tehnike, uz kombinaciju s kolažima i tako dočarati slojevitost i zaigranost priče koju je Goran osmislio.
► Koliko ti znači samoizdavaštvo i rad u kolektivima poput Smak Pressa (link) ili Potato Publishinga? Koje prednosti i slobode ti pruža takav način rada, a koje možda ne možeš pronaći u suradnji s većim izdavačkim kućama?
Apolonija Lučić: S većim izdavačkim kućama još nisam ostvarila suradnje, tako da ne mogu govoriti o iskustvu kojeg nemam. U nekoliko pokušaja slanja portfolija ponekad bih dobila feedback da je moj rad preeksperimentalan za dječju knjigu ili sadržaje. Samoizdavaštvo mi pruža mogućnost da ono što zamislim izrealiziram kako god želim – ne postoje tuđa očekivanja ili zahtjevi koje trebam ispuniti.
Kod kolektiva Potato Publishing 2022. bila sam na dvotjednoj rezidenciji u Linzu s Rinom Barbarić, Marinom Remićem i Filipom Piljem. Oni su nam omogućili da koristimo svu njihovu opremu i papire u neograničenim količinama i mogli smo neobavezno raditi na čemu god smo htjeli. Kako smo se u tih dva tjedna doslovno zatvorili u prostor rezidencije i izašli van možda samo par puta, cijelo vrijeme sam posvetila isprobavanju i učenju riso printa. Ta rezidencija bila mi je važna jer sam se tu prvi put ozbiljnije zaljubila u riso kao tehniku i uvidjela ozbiljniji potencijal za tisak vlastitih izdanja.
Sa Smak Pressom surađujem i prijateljujem već dugo. Dok njihova tiskara još nije postojala u obliku u kojem postoji danas, kod Marina i Ane doma sam otisnula svoj prvi kompleksniji strip Putopisi. Ponosna sam na njih jer su puno napravili za zagrebačku scenu i pokrenuli prostor koji nam je svima trebao. S obzirom na to da sam na puno strana, a ponekad mijenjam lokacije, s njima povremeno surađujem, nekad na svojim idejama (što već dugo nisam), a ponekad im uskočim i pomognem s njihovim projektima u tiskari. Budući da je ovaj posao samotnjački, često sam sama sa sobom – s mislima i radovima, tako da mi je nekad draže i zabavnije odmaknuti se od doma i raditi nešto s prijateljima.
► Tvoje ilustracije, Agata, obuhvaćaju širok spektar formata – od slikovnica i stripova do murala. Kako biraš pristup ili stil ovisno o projektu i mediju?
Agata Lučić: Volim tu dinamiku, spektar formata i medija omogućuje mi da mi ne postane monotono. Započinjem rad slično na svakom novom projektu, uzmem si neko vrijeme za istražiti temu – te bilježim tekstualno i crtam skice u kojima definiram elemente koji su mi važni u finalnom radu. Ako radim na nekom opsežnijem projektu npr. slikovnici, tu mi treba sjesti prva gotova ilustracija pa isprobavam i tražim tehniku koja će mi najbolje odgovarati za generalnu ideju i atmosferu. Kad nisam zadovoljna ponavljam dok ne dođem do zadovoljavajućeg rješenja. Trenutno u radu za klijente češće kombiniram crtež rukom koji skeniram i digitalno obrađujem. Ta metoda dopušta mi brže izmjene ako su potrebne, a i kod rasporeda elemenata na kompoziciji i kod koloriranja imam raspon mogućnosti do kojih brže mogu doći nego kada radim isključivo tradicionalnim tehnikama na papiru. Ali opet pokušavam sve elemente nacrtati rukom jer volim određeni štih koji se vidi kod takvog crteža i tradicionalnih materijala koji mi nedostaje kod isključivo digitalnog. U osobnim projektima više volim koristiti tradicionalne tehnike ako mi se to uklapa u viziju.
► Kako si kroz diplomski projekt Ogledalo bez mana (link) pristupila temi idealiziranih ženskih tijela i utjecaju medija na percepciju ženskog identiteta? Kako se feminističke teme i borba za ženska prava odražavaju u tvom radu? Kako tvoj umjetnički angažman doprinosi podizanju svijesti o aktualnim društvenim pitanjima vezanim uz ženska prava i kako publika reagira na takve poruke?
Agata Lučić: Toj temi pristupila sam iz osobne perspektive i u misaoni i vizualni proces krenula sam od svog tijela i vlastitih nesigurnosti. Radovi su reducirani, jednostavni, neki i prenaglašeni, htjela sam da se kroz knjigu i grafike prožima humor i tako potaknuti samoprihvaćanje. Konkretno, tu su knjigu 2022. objavila Mala zvona ibila je primijećena kroz izložbe, pohvale/nagrade. Za nju smo dobili posebno priznanje na Sajmu dječje knjige u Bologni u dosta velikoj konkurenciji. Trenutno nije dostupna za prodaju, ali znaju mi se ljudi povremeno javiti baš za to izdanje, što znači da ima nekog interesa. Održala sam i nekoliko radionica za djecu i odrasle, gdje su radili crteže ili fanzin na tu temu. U tim situacijama jako mi je zanimljivo čuti tuđu perspektivu i vidjeti kako netko gleda na sebe kroz zadane crtačke/tekstualne zadatke. Ako na taj način možda mogu doprinijeti nečijoj pozitivnijoj percepciji samog sebe, ja sam prezadovoljna.
Od ostalih angažmana vezanih uz feminističku tematiku istaknula bih novije radove. Ove godine imala sam priliku raditi vizuale za fAKTIV za Noćni marš za 8. Mart i za Benefit za marš. Godine 2024. bila sam jedna od ilustratorica na projektu/izložbi Od vlastite učionice do vlastite sobe u organizaciji Vox Feminea i Hrvatskog školskog muzeja koja kroz priče o tri učiteljice tematizira povijest borbe za žensko obrazovanje u Hrvatskoj. Iako ne radim samo angažirane radove, bitno mi je doprinijeti temama u koje osobno vjerujem i smatram društveno važnim.
► Mural Sirena realiziran je 2019. godine u zagrebačkoj bolnici Rebro, u sklopu projekta Estetizacija i rehumanizacija bolničkoga prostora: Umjetnost u svrhu zdravlja (link), dok je mural Vrt ostvaren u zagrebačkoj Zatvorskoj bolnici u sklopu projekta Horizont slobode. Kako vidiš ulogu umjetnosti u prostorima poput bolnica i kaznionica? Kako je to iskustvo umjetničkog rada u takvom okruženju utjecalo na tvoj pristup umjetnosti?
Agata Lučić: Mislim da umjetnost može oplemeniti takve prostore i imati funkciju pozitivne distrakcije. U projektima održanim u bolnicama i zatvorima, u organizaciji HDLU-a i Melinde Šefčić sudjelovala sam kao jedna od brojnih umjetnica/ka koji su kroz godine slikali murale. Bila sam upućena u to da bi za te prostore trebalo obratiti pozornost na motive i kolorit čime sam se vodila u razradi skica. Iako se radi o bolnici ili zatvoru, što je specifično okruženje, oslikavanju sam pristupila isto kao i drugim muralima, fokusirala sam se na to da odradim svoj zadatak i slušala upute. Sirenu na Rebru sam radila u Klinici za psihološku medicinu i priključilo se nekoliko adolescenata i djece koji su bili hospitalizirani i djelovalo mi je da im je to poticajna aktivnost. Ovako su par dana sudjelovali u njima možda nepoznatom procesu slikanja na zidu i imali trenutak kreativne zanimacije koji im je razbio bolničku svakodnevicu.
► Tvoja samostalna izložba Cirque Ceramic u Galeriji KIOSK (link) bila je svojevrsni eksperiment s keramikom, inspiriran cirkusom Alexandera Caldera i ukrasnim predmetima iz tvoje obiteljske baštine. Kako je rad s keramikom utjecao na tvoj umjetnički izričaj? Koje si tehnike i pristupe istraživala tijekom rada na ovom projektu?
Agata Lučić: Keramiku sam počela istraživati na zadnje dvije godine faksa i to je bila igra s medijem koji do tada nisam toliko koristila. Kombinirala sam više vrsta/boja gline, oslikavala s engobama i nešto malo isprobala glazure. Radila sam i uporabne i dekorativne predmete. To što sam u tih godinu-dvije izradila više kao eksperiment, izložila sam prvo na jednoj završnoj izložbi na ALU, a zatim u KIOSKU u SCu. U to vrijeme dobila sam i sudjelovanje na rezidenciji keramike u Portugalu u Aveiru i mjesec dana provela radeći u manjoj obiteljskoj radioni. Tijekom rezidencije posjetili smo i tvornicu porculana, druge radionice, muzeje/galerije. Inspirirana okruženjem napravila sam seriju keramičkih pločica i seriju manjih skulptura/figura. U sličnom smjeru htjela sam se razvijati i dalje, pa sam više puta ponovila i povećala keramički orkestar koji je originalno nastao tamo, a razvijam i nove objekte. Kako je Lorena Almaši, prijateljica i kolegica s Akademije, s partnerom Mihaelom Lukšićem pokrenula brend Pločica, to me potaknulo da napravim nove pločice, pa od njih uzimam “biskvite” koje potom oslikavam. Keramika koju sam do sada radila je pretežito oslikana ili figurativna, tako da crtački interes i iskustvo pokušavam prenijeti u trodimenzionalni medij. Kako nemam svoju peć, a keramika je kompleksan medij koji traži određene tehničke vještine, za sada najviše iskustva imam u oblikovanju i oslikavanju, a paljenje i glaziranje prepuštam drugima. Ali voljela bih u budućnosti savladati cjelokupni proces.
► Projekt Zaboravljene stvari inspiriran je buvljacima i antikvarijatima. Što te najviše fascinira u buvljacima i antikvarijatima, i kako si to nastojala prenijeti u ilustracije? Kako misliš da današnje društvo gleda na stare, odbačene stvari i kakvu poruku si htjela poslati kroz ovaj projekt?
Agata Lučić: Htjela sam se baviti karakterističnom atmosferom buvljaka kroz crtež, prikazati ljude – prodavače i posjetitelje, i hrpe stvari – spektar odbačenih predmeta različitih obilježja. Kada sam išla po buvljacima po Zagrebu i na nekim mjestima vani bilježila sam fotografije ili crtala skice zanimljivih trenutaka koje sam kasnije iskoristila u ilustracijama. Predmete koje prikazujem u narativu na neki način oživljavam, ukazujući da bi moglo biti magično im vratiti stari sjaj i da to je njihova želja. Buvljaci su živa i posjećena mjesta, ima pozitivnih primjera pojedinaca koji nekim vrijednim predmetima daju novu priliku kroz restauraciju. Kako slikovnice najčešće završe u dječjim rukama, htjela sam da postoji poruka, pa sam na suptilan način dala kritiku na gomilanje i nepromišljenu kupnju u čemu se i sama katkad ulovim.
► Na koji način humor i kritika djeluju u tvom radu te kako ih uspijevaš prenijeti kroz ilustracije i vizualne elemente kako bi poruka bila istovremeno jasna i angažirana?
Agata Lučić: Često radim ilustracije bogate likovima koji su mi na prvu jedan od ključnih humorističnih vizualnih elementa. U kreiranju ne koristim realizam, ne zanima me baš logična perspektiva, anatomija i sl. I kao dijete sam više voljela smišljati svoje likove iz mašte, nego crtati po promatranju pa moguće da sam i iz tog razloga izabrala ilustraciju koja mi dopušta tu slobodu. U radu mogu biti potpuno zaigrana, to je moj unutarnji svijet u kojem mi stvarnost služi za kreiranje fikcije. Proživljene situacije, što vidim oko sebe koristim kao poticaj i za humor i za kritiku (koja može biti i suptilna i direktna), a čitanje poruke ostavljam promatračima.
Apolonija Lučić (1995.) izražava se kroz medij crteža, ilustracije, stripa i umjetničke knjige. U svom radu često polazi od osobnih razmišljanja i stvarnosti koje kombinira s fikcijom te na taj način kreira različite figurativne ili apstraktne vizualne priče. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu završila je 2018. godine preddiplomski studij slikarstva, a 2022. diplomski studij grafike.
www.behance.net/apolonija_l
www.instagram.com/apolonija.lucic
Agata Lučić (1995.) bavi se ilustracijom i vizualnom umjetnosti. Diplomirala je 2020. na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. U nakladi Mala zvona objavljene su joj autorske slikovnice Umjetnost umije, Zaboravljene stvari i Ogledalo bez mana te je ilustratorica knjige Tri putnika u zemlju Nut autorice Dorte Jagić. Od nagrada za ilustraciju ističe BolognaRagazzi Award – special mention u kategoriji non fiction za knjigu Ogledalo bez mana. Aktivno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu, na samostalnim i grupnim izložbama. Bavi se i oslikavanjem murala te su neki od njih Muzej za svakoga – MSU, Zagreb, Gumi gumi, plato Mamutice, mural povodom 150. obljetnice rođenja Ivane Brlić Mažuranić – Dječji vrtić Zapruđe, murali na nekoliko projekata u suradnji HDLU-a i voditeljice Melinde Šefčić.
hwww.behance.net/agatalucic
www.instagram.com/lucic.agata
Razgovarala: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice pronađite ovdje
Zahvaljujemo Agati i Apoloniji na ustupljenim vizualnim materijalima.
