Ilustratoricu i grafičku dizajnericu Klasju Habjan (Zagreb, 1993.) upoznala sam na osunčanoj terasi zagrebačkog Botaničara netom nakon što se, puna lijepih dojmova, sredinom listopada vratila s jednomjesečne umjetničke rezidencije u Angoulêmeu, francuskom gradiću poznatom po trećem najvećem festivalu stripa na svijetu. Ondje je, u okviru natječaja koji od 2021. godine partnerski provode Francuski institut u Hrvatskoj, Ministarstvo kulture i medija RH i La Cité internationale de la bande dessinée et de l’image, boravila u La Maison des auteurs – Kući umjetnika, u kojoj je imala priliku stvarati u poticajnom okruženju i društvu kolega-rezidenata iz cijeloga svijeta. Uvjet natječaja bio je da umjetnici imaju prethodno objavljen strip, pri čemu je Klasja uspješno konkurirala djelom Duh Bauhausa (koji je na Vizkulturi predstavljen ovdje) objavljenim 2020. godine u izdanju Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu.
Ova svestrana i produktivna umjetnica mlađe generacije živi i radi u Zagrebu, a stvara gdje god je umjetnički put nanese. Tako je ove godine, osim u Francuskoj, boravila i na umjetničkoj rezidenciji u Sintri u Portugalu, i to u glasovitoj tvornici keramičkih pločica Viúva Lamego. Njezin rad Dancers (Plesači) trenutačno je izložen u Nacionalnom muzeju pločica u Lisabonu, u kojem se, uz radove još 16 autora, obilježava 175. godišnjica osnutka tvornice. Na domaćem terenu, od 2018. godine zajedno sa Zitom Nakić vodi Studio klasja&zita koji je, u nizu uspješnih projekata, zaslužan i za oblikovanje vizualnog identiteta HRT-ovog dokumentarnog serijala Moderna vremena o povijesti i razvoju hrvatskog i regionalnog dizajna (link).
Klasja Habjan diplomirala je vizualne komunikacije na Studiju dizajna u Zagrebu 2016. godine, a do sada je održala samostalne izložbe Crtice (Galerija Šira, 2019.), Napokon, netko! (Galerija Rigo, 2020.) i Otapanje (Galerija Kranjčar, 2022.). Većinu izložbi i radova karakterizira umjetničina spisateljska sklonost koja čini važan dio opusa u kojemu se isprepliću ilustracija, dizajn i pisanje. Potonje je ostvareno i suradnjom s umjetnicom Marinom Milanović u okviru ciklusa Ilustratorski dijalog u kojem su predstavile izložbu Polumrak. Odgođeni svijet (link) te istoimenu knjigu poezije i crteža (HDD galerija, 2024.).
Ilustrirala je nekoliko slikovnica za dječju publiku, a suradnja s autorom Igorom Rajkijem dovela je do toga da su za slikovnicu Tminice (Mala zvona, 2023.) primili nagradu “Ovca u kutiji” za najbolju hrvatsku slikovnicu. Ove su godine Tminice uvrštene i na popis najboljih knjiga za djecu prema izboru godišnjeg kataloga The White Ravens. Više o svim ovim temama pročitajte u nastavku.
► U svom poslu i umjetničkom izričaju vješto spajaš svoje dvije ljubavi i profesije, ilustriranje i grafički dizajn, no jednako važan aspekt tvojih radova je i pisanje, za koje mi se čini da se nameće kao treća, ravnopravna ljubav i strast. Jesam li u pravu? Kako se uopće razvio tako zanimljiv spoj različitih medija? Jesi li se tijekom studija primarno bavila samo jednim, pa s vremenom počela eksperimentirati, ili si od početka imala jasnu viziju što i kako želiš spajati?
Klasja Habjan: Ilustracija i dizajn svakodnevna su praksa, za razliku od pisanja. Pišem periodično i rijetko. No ispadne da je pisanje na kraju važan segment svakog mog većeg rada, svih dosadašnjih samostalnih izložbi ili autorskih knjiga. Voljela bih napraviti slikovnicu bez teksta. Ali ni ona nije u potpunosti bez pisanja, naravno, čim postoji priča. Zanimljivo je to, isprva tražiti tekst, zatim od njega bježati. Kada je riječ o osobnim projektima, spoj svih medija razvio se prirodno, iz potrebe za uplitanjem u što više segmenata. Primjerice, iz potrebe da se zaokruži unutarnje i izvanjsko, napisala sam, ilustrirala i dizajnirala knjigu poezije. No jednom kada je to ostvareno na način na koji jest, u drugoj bih prilici pristupila drugačije, tražila bih drugačiju dinamiku i logiku.
Za vrijeme studija istraživala sam spojeve i sudare teksta i slike, ali bez jasne vizije. Slično kao i danas. Čim je nešto eksperiment, rezultat je iznenađenje, a proces obično dovede do zasićenja, pa time nužno i do promjene.
► U jednom od tvojih intervjua pročitala sam da posebno voliš projekte u kojima se možeš baviti prenošenjem tuđih svjetova u medij slike, što ne samo da uključuje pažljivo čitanje i tumačenje tuđeg djela, već katkad nudi novu interpretaciju koja se može razlikovati od autorove prvotne zamisli. Kako bi opisala razliku u pristupanju vlastitom svijetu u odnosu na tuđi? Kojem ti je teže pristupiti i zašto?
Klasja Habjan: Oboje donosi svoju ljepotu i uzbuđenje. Tuđi rad uvijek je pomalo tajnovit, i traži drugačiju vrstu posvećenosti, koncentracije i empatije, uz rizik krivog ili barem manje točnog tumačenja (ako originalnu namjeru autora smatramo „ispravnom“, ili barem jednu od ispravnih). Pri ilustriranju vlastitog teksta lakše je biti oslobođen tuđeg prisustva i mišljenja, što je važno. Zamka može biti u tome što je ponekad preproživljeno, presažvakano. Nema onaj svježi okus koji može imati tuđi tekst.
► Jedinstveni spoj tvojeg osobnog umjetničkog svijeta i tuđeg svijeta prepoznajem u izložbi Polumrak. Odgođeni svijet, koja je bila rezultat suradnje s umjetnicom Marinom Milanović iz Novog Sada. Riječ je o nesvakidašnjem formatu suradnje i projektu koji je zaista dojmljiv – od same ideje galerije HDD da se ilustratorski dijalog koncipira tako da poveže dvoje ilustratora iz različitih zemalja koji se ne poznaju, do toga da ste kao umjetnički zadatak međusobno jedna drugoj morale nadopunjavati radove. Kako su tekli razvoj i realizacija tog projekta i kakvo ti je bilo cjelokupno iskustvo?
Klasja Habjan: Marinu i mene povezao je Marko Golub jednim mailom u kojem je napisao da nas nakon godinu dana čeka zajednička izložba. Do tada se nismo poznavale, ali i prije izložbe postale smo prijateljice. Prva tema o kojoj smo razmišljale bio je pojam čekanja, sam po sebi poetičan i višeznačan. Marina provodi puno vremena u vlaku, to je prostor njenog mira i odmaka. Isprva su to bili prozni zapisi, no ubrzo samo skrenule s tih tračnica u neke još slobodnije, u poeziju bez nametnute teme. Slale smo si pjesme koje smo pisale o proživljenim trenucima, svaka iz svog svijeta, ona često iz urbanog i opipljivog, a ja iz imaginarnog i snenog. Zatim bismo se iznova iznenadile kad bi pristigle ilustracije s druge strane koje su nam davale i neko novo gledanje na vlastite pjesme. Mislim da smo pronašle lijepu ravnotežu, da je Marina mojim pjesmama dala strukturu i prisutnost koja im je nedostajala. Ista će izložba uskoro gostovati u Puli, 13. 11. planirano je otvorenje u HUIU-u.
► Je li u planu možda još neka suradnja s Marinom u budućnosti?
Klasja Habjan: Postoji cijela lista, od izložbi do radionica i predavanja. Nakon izložbe u Puli, Polumrak. Odgođeni svijet. putuje u prosincu u Split, a vjerujem da će iduće godine i u Beograd ili Novi Sad. Na proljeće ćemo u Kući Kaštela u Momjanu Marina i ja održati nekoliko radionica, a voljela bih jednog dana posjetiti Fakultet za medije i komunikacije na kojem Marina predaje.
► Surađuješ s izdavačkom kućom Mala zvona za koju si ilustrirala nekoliko slikovnica među kojima su Tminice i Piccola con piccolo, a izdvojila bih i recentnu suradnju s novom bibliotekom Bura u kojoj si do sada ilustrirala prve tri knjige. Što je sljedeće od suradnji na pomolu?
Klasja Habjan: Za Mala Zvona ilustriram novu slikovnicu Vjetrohod, autora Igora Rajkija, koja će nalikovati Tminicama, ali ne samo zašto što je riječ o istom autorskom timu. Veseli me igra s teksturama koja nastaje otiskivanjem valjka i mogućnost da oblikujem još jednu crno bijelu slikovnicu za djecu, ima u tome nešto buntovno i zaigrano što prepoznaju i urednica Sanja Lovrenčić i Igor Rajki. U vezi Mozaik knjige i biblioteke Bura, tu sam više na povremenim zadacima ilustriranja naslovnica bez puno uplitanja u dizajn. Volim crtati za naslovnice knjiga, osobito ako mi urednici pošalju ključne isječke i vlastite vizije, uz dovoljno prostora za moju kreativnu slobodu. Bez obzira na to što, naravno, nije svaki tekst jednako inspirativan ili privlačan, nastojim im pristupiti jednako profesionalno.
► Sjajno je svjedočiti tome da se ilustratorski rad sve više prepoznaje kao ravnopravan autorskom te da se nagrađuje. To mi se čini osobito važnim kad je riječ o slikovnicama za djecu. Koje bi izazove istaknula pri ilustriranju tekstova za dječju publiku? Zanimljivo je i to da tvoj prepoznatljivi stil crtanja, koji počiva na reduciranome minimalizmu i crno-bijeloj tehnici, očito vrlo dobro funkcionira u interakciji s djecom, o čemu dodatno svjedoče nagrade i priznanja koja si primila.
Klasja Habjan: Kako bi se kvalitetno priča ilustrirala, crteži ne bi trebali doslovno prenositi napisano, već bi je trebali nadograditi i oplemeniti, no to nije uvijek lako ako je publika zaista malena. Neke su slikovnice zamišljene kao jednostavne i djeci pristupačne bez puno pomoći roditelja. Ponekad tekst ne ostavlja puno prostora, nije dovoljno slojevit ili zaigran. Ponekad autori zaborave na to načelo, što se i meni dogodi, kad previše pažnje posvetim krivim stvarima, likovi i scene ispadnu beživotni… Voljela bih u budućnosti tehnikom tuša nacrtati slikovnicu, možda na tragu estetski jednostavne, a sadržajne slikovnice Dječak, krtica, lisica i konj autora Charlieja Mackesyja. Općenito težim monokromatskom izrazu. Djeca vole boje, pogotovo u dobi kad uče njihove nazive, prirodno ih privlače, ali mislim da djecu ne treba podcijeniti i da postoji puno prostora za razvijanje vizualne pismenosti kroz redukciju i minimalizam koji može biti jednako topao, veseo i slojevit.
► Sredinom listopada vratila si se s rezidencijalnog programa u Angoulêmeu u Francuskoj. Jesu li se slegnuli dojmovi? Opiši nam svoje iskustvo ondje. Kako izgleda prosječan dan u La Maison des auteurs, Kući umjetnika?
Klasja Habjan: Dobila sam priliku mjesec dana u Angoulêmeu, gradu poznatom po stripu, razvijati vlastiti projekt potpuno slobodno. U Angoulêmeu je sve bilo inspirativno, od grada male srednjovjekovne jezgre koji je poput scenografije animiranog filma, gdje su ulični kipovi likovi iz svijeta stripa, a kafići prepuni društvenih igara, do kolega ilustratora i animatora iz cijeloga svijeta koji su priče isprepleli upravo tamo, do francuske kulture općenito, koju sam upijala kroz svakodnevicu, filmove, knjige, muzeje… U Maison des auteurs u tom je trenutku bilo 30-tak rezidenata od kojih većina ostaje više mjeseci, do godinu dana. Čitava je trokatna zgrada prepoznatljivog oblika posvećena radnim sobama crtača i animatora. Svatko je sam određivao svoje radno vrijeme, a stanovi, kao i centar, bili su dovoljno blizu da je bilo lako napraviti pauzu i prošetati. Ručali smo u zajedničkoj prostoriji ili na malom trgu ispred zgrade. Postojala je snažna zajednica koja se temeljila jednako na profesionalnoj koliko i na privatnoj razmjeni i podršci. Kao da sam (prvi put, ako ne brojimo nekoliko izbornih) dio kakve zrelije akademije na kojoj su se kreativni procesi odvijali bez stresa i mentora. Neobično i vrijedno iskustvo. Veselim se vratiti se u siječnju na festival stripa i zagrliti neke drage ljude.
► Na rezidenciji u Francuskoj posvetila si se najnovijem projektu za koji se usuđujem reći da ti je i najosobniji do sada – radiš na knjizi o svojoj baki koju si naslovila Moja se baka zove kao čokolada. Ponovno je riječ o eksperimentalnoj formi – kombiniraš poeziju i prozu s crtežima kojima si istkala intimnu ispovijest o bakinu životu i osobnim uspomenama. U radnoj si fazi, no možeš li podijeliti neke od želja i planova za budućnost knjige?
Klasja Habjan: Početna je ideja bila oblikovati strip o nevjerojatnom životu i pojavi moje bake, no s vremenom sam se odmaknula od forme stripa i dokumentarnog narativa prema grafičkoj knjizi poezije. No i dalje imam ambicioznu tendenciju zabilježiti bakinu rijetko pozitivnu i nježnu narav. Na neki način osjećam kao da mi je to dužnost kao najstarijoj od petero unučadi, ali prije svega želim sačuvati neke uspomene. Sigurna sam da će postojati hrvatsko izdanje knjige, ali kako je projekt od početka podržan od francuskih institucija, nadam se i francuskom izdanju. To je jedan od razloga zašto ću se u siječnju vratiti u Angoulême.
► Netom prije Francuske, bila si na rezidenciji ručno oblikovanih pločica u slavnoj tvornici tradicionalnih keramičkih pločica Viúvi Lamego u Sintri pokraj Lisabona. Ondje si razvijala svoj upečatljivi motiv plesača koji nastaju jednim potezom kista. Kako je došlo do te suradnje i do ideje plesača, što simboliziraju? Čini mi se da te se boravak ondje zaista dojmio i nadahnuo, jer si mi u našem inicijalnom razgovoru rekla da si se u tvornici osjećala kao u čarobnom laboratoriju, a minuciozni rad tvorničkih radnika usporedila si s Michelangelovim djelima. Usput, čestitam ti na Plesačima koji su trenutno izloženi u Nacionalnom muzeju pločica u Lisabonu!
Klasja Habjan: Rezidencija u tvornici Viúvi Lamego omogućila mi je uvid u proces ručno oblikovanih i oslikanih pločica, po čemu je tvornica poznata. Ove godine, povodom 175. godišnjice, u Nacionalnom muzeju pločica tvornica je predstavila radove 17 umjetnika. Ponosna sam što sam dio te cjeline – zvuči mi nevjerojatno, izlagati pločice, i to u Lisabonu. Prve sam oslikala zahvaljujući suradnji s Iverpanom, za njihov Izlog ideja u Draškovićevoj, gdje smo Zita i ja osmislile apstraktni panel i potom posjetile prvi puta portugalsku tvornicu. Otprilike godinu dana kasnije javila sam se na natječaj čija je tema bila proslava 175. rođendana tvornice. Osmislila sam Plesače, rasplesane siluete koje predstavljaju međusobno povezane radnike tvornice koji zajedničkim snagama prenose tradiciju kroz generacije i stoljeća. Plesači postoje kao serija individualnih pločica te kao jedinstvena kompozicija isprepletenih plesača. Iako nalikuju jednoj povezanoj liniji, zapravo ih čine najmanje dvije linije (ako ne brojimo glave i vratove), a širina poteza bila je uvjetovana širinom kista. Koristila sam plavu boju, ključnu u tradicionalnom oslikavanju pločica, kako bih i time povezala prošlost i sadašnjost. No boje su bile posebno zanimljivo poglavlje rezidencije budući da se većina boja promijeni nakon pečenja i da je potrebno imati puno znanja i iskustva kako bi se izbjegle pogreške. Nakon mjesec dana, vratila sam se kući s 80 kila pločica, ali bilo bi i 100 kila da nisam neke uništila krivim bojama. Glazure su teme i svijet za sebe, a tek oblikovanje reljefa ili modula… Voljela bih se jednog dana tome posvetiti i otkrivati što je sve moguće.
► U rujnu 2022. u Galeriji Kranjčar publici si predstavila samostalnu izložbu Otapanje u kojoj si naglasak stavila na spontanost i prepuštanje intuitivnome kreativnom procesu. Mnogo si boravila u galeriji tijekom izložbe, eksperimentirala otiskivanjem valjka i povlačenjem rollera na papiru te pozivala posjetitelje da se priključe vlastitim stvaranjem. Kako su ljudi reagirali, jesu li bili spremni sudjelovati i na svojevrstan se način prepustiti nepoznatome? Kako i zašto biraš neobične alate?
Klasja Habjan: Mene privlače eksperimentalnije tehnike jer su u startu manje uvjetovane pravilima i kontrolom, pa je mogućnost greške nezaobilazna i nužna. Jednom kad je pogreška startna točka, sve drugo je već pomak na bolje, što oslobađa. Najbolji su mi radovi često oni za koje ne očekujem da će tako izgledati kad krenem. Često, kad koristim skice, nešto mrtvo ostane u crtežu. Alate koji za to nisu namijenjeni potrebno je savladati. Negdje pridonose, na primjer valjak ima lijepu bogatu teksturu, ali negdje i otežavaju, dolaze uz cijenu, uz na primjer nezgrapnost. Ali su zaigrani i ljudi ih vole isprobati. Na izložbi Otapanje puno je posjetitelja crtalo čak na podu, što je bilo simpatično. Odrasli su ljudi na tren opet bili djeca.
► Prije otprilike tri i pol godine na Vizkulturi si s kolegicom i prijateljicom Zitom Nakić predstavila vaš Studio klasja&zita (link). Što se od tada promijenilo? Imaš li neki omiljeni projekt na kojem ste u međuvremenu radile? Čini mi se da je upravo moment spajanja dizajna s ilustracijom specifičnost koju njegujete u odnosu na većinu klasičnih dizajnerskih studija i da naručitelji projekata to prepoznaju kao vašu snagu.
Klasja Habjan: Ništa se važno nije promijenilo i u tome je, rekla bih, naša najveća snaga. Prijateljstvo je konzistentno, a radimo i dalje projekte u kojima se pronalazimo i nadopunjujemo. Veseli me projekt etiketa za Bòme vino koji ćemo predstaviti na Izložbi hrvatskog dizajna 23/24 u Laubi početkom siječnja.
► Koji bi savjet dala mladim ilustratoricama i ilustratorima koji se tek probijaju na hrvatsku umjetničku scenu, ali i ulaze na tržište rada?
Klasja Habjan: Važno je raditi stvari do kojih nam je stalo. Zanimljivi su rezultati manje definiranih ili zadanih projekata. Naručitelji bi trebali dati slobodu i povjerenje autorima. Manje smjernica i utabanih puteva obično znači veću kreativnost i bolji rezultat. No uvjete je potrebno definirati prije početka rada, od roka koji mora biti razuman, do iznosa za svaki dio rada, u fazama. Dodala bih još da ne treba slati previše idejnih rješenja, što i dalje učim, jer to djeluje nesigurno i zbunjujuće. I da se treba zabaviti pritom, pronaći neki ugao za biti hrabar, ili malo lud. Ako takvih projekata nema, treba ih izmisliti.
Razgovarala: Lea Biličić
Zahvaljujemo Klasji Habjan na ustupljenim vizualnim materijalima.
