Vladimir Tomić Mosk umjetnik je čija se praksa razvija kroz stalno vraćanje crtežu, zidu, materijalu i prostoru. Od ranih crteža kemijskom olovkom i murala do ciklusa Helioglifi i Common Ceremonies, njegov rad ne slijedi linearnu putanju iz jednog medija u drugi, nego se gradi kroz ispreplitanje iskustva rada, promjene mjerila, procesualnosti, eksperimenta i prihvaćanja rezultata. Ono što ih povezuje jest interes za atmosferu, materijal, mjerilo i trenutak ontološke paratakse u kojoj sve postoji s jednakim pravom iako ne pripada istom redu stvarnosti. “Magični” ili nadrealni realizam u njegovom ciklusu Common Ceremonies ne prikazuje halucinacije ili konflikt, već se svi elementi nalaze u zajedničkom svijetu, koji od promatrača traže svojevrsni epoché, suspenziju suda, ili kao što i sam kaže – ne pokušava “rješavati misterije”, već ga privlači ideja da u životu uvijek ostaje dio koji je “potpuno neobjašnjiv i nepoznat” te da je to “sasvim u redu”.
Proteklog tjedna u zagrebačkoj studio-galeriji Klet predstavio je zajednički projekt s glazbenikom i autorom Vladimirom Simcichem Vavom. Projekt povezuje Moskov vizualni svijet s Vavinom ambijentalnom zvučnom kulisom, nastalom upravo kao soundtrack za izložbu. Radi se o vinilnom izdanju soundtracka i kolekcionarskom predmetu koji produžuje samo iskustvo izložbe izvan galerijskog prostora.
► Svoj si umjetnički put započeo od grafita koji su vezani uz brzinu, zid, javni prostor i znak. Danas sve više ulaziš u galerijski prostor, platno i sporije procese. Doživljavaš li to kao prijelaz, širenje jezika ili povratak nečemu što je u grafiterstvu već bilo prisutno?
Vladimir Tomić Mosk: Grafite sam uvijek držao odvojeno od, nazovimo to, umjetnosti, to jest od nečega što i o čemu sam učio kroz srednju školu i faks. To su mi bila dva odvojena jezika različitih korijena. Sjećam se sebe kao ne baš entuzijastičnog i usredotočenog studenta, nisam bio fokusiran, više mi je bilo do zafrkancije, izlazaka, drndanja po gitari i crtanja grafova s frendovima. Možda je to bio obrambeni mehanizam, ali zapravo je to bio vrlo komotan i bezbrižan period. Tako da sam diplomski odgađao do trenutka kad sam mogao izgubiti sve što sam dotad napravio na studiju. U nedostatku bolje ideje, i skoro iz očaja, predložio sam svom mentoru, profesoru Jandriću, da napravim grafit za završni rad; sekundu kasnije me zatekao entuzijastičnim DA! Baš mi je laknulo što sam studij konačno priveo kraju. Nakon diplomiranja potpuno se posvećujem bendu i sviranju, dok grafove radim tek povremeno. Nakon što se bend raspao, posvećujem više vremena zidovima. Uskoro sam slova počeo pretvarati u pejzaže, a oni su se postepeno transformirali u neku vrstu imaginarne i nestabilne arhitekture, što me na kraju i dovelo do crteža.
► Kod ranih crteža kemijskom olovkom u ciklusu Melancholion imamo izraženu disciplinu, ponavljanje, raster, gotovo dnevničku ili kalendarsku strukturu – 52 crteža, po jedan za svaki tjedan u godini. Zvuči kao sustav koji istovremeno kontrolira i proizvodi melankoliju. Crtež tu ne predstavlja samo skicu ili vježbu, već jeftin, neposredan, intiman i siguran prostor. Je li crtež početna točka svega što radiš?
Vladimir Tomić Mosk: Crnu kemijsku olovku sam nekoliko godina ranije koristio za skice, odgovaralo mi je da svaki potez ostaje. Kada brisanje nije opcija, sve eventualne greške postaju dio bilo kakvog rada. No, tek dolaskom korone i limitiranih kretnji tijekom karantene, jedino što sam imao uz sebe bio je blok nešto kvalitetnijeg papira, snop crnih kemijskih i hrpu vremena. U sljedećih par dana crtanje je postala rutina. To razdoblje nepredvidivih okolnosti sigurno se odrazilo na narativ crteža, a vjerojatno i na sam tretman… ili obratno, ni jedan proces nije jednosmjeran. A crtanje je, uostalom, osnova likovnosti, a kad se sve čini nesigurno oko tebe, dobro je provjeriti svoje temelje.
► Rekao si mi da ti je slikarstvo dugo djelovalo kao nešto preuzvišeno, gotovo elitno, dok ti je crtež davao prostor slobode i mogućnost da rad bude lišen konačnog značenja. Zanimljivo mi je da si u slikarstvo ušao preko primijenjenog zadatka izrade naslovnica za knjige, montaže, kolaža. Što se tada promijenilo? Je li ti upravo taj “primijenjeni” ulaz pomogao da se oslobodiš straha od tradicije, akademije, autoriteta slikarstva?
Vladimir Tomić Mosk: Prostor slikarstva, ili recimo pisanja romana, doživljavao sam kao da je rezerviran za ljude koji su proživjeli ili imaju veći uvid u stvari kojima prosječan čovjek nema pristup. Upravo zato mi je u to vrijeme slikanje scenografija i murala puno više odgovaralo. Tata me često pitao dok sam studirao zašto ne slikam ništa, a moj odgovor je uvijek bio da jednostavno nemam što reći. Zanimljiv mi je sam fizički rad, sjesti i samo početi crtati.
Murali rijetko dopuštaju dublji i slojevitiji slikarski tretman ili jednako posvećenje svakom dijelu rada, prvenstveno jer postoji rok unutar kojeg sve mora biti završeno. To sam prepoznao kao prednost, jer volim raditi brzo, ali nikad ne žurim. Neposrednije je i svježije, a sam pristup zadrži slikarsku hijerarhiju: paleta, lokalni ton, velike površine i ukupan dojam, dok detalji dolaze na red ako na kraju ostane vremena.
A kad me Andrija Škare zvao da ilustriram naslovnice za biblioteku Bura, isprva sam radio sve samo da ne slikam, slagao kolaže, šivao, fotkao, kemijao sam mjesec dana samo da se ne suočim s kistom i platnom. Bo’me je i Andrija bio strpljiv. Kad sam napokon napravio kolaž koji mi se svidio, krenuo sam ga slikati na platno. Od samog početka skužio sam da mi je totalni gušt. Nakon toga naručio sam nešto veća platna i počeo slikati ono što je kasnije preraslo u seriju Common Ceremonies.
► Rad u slikarni HNK-a Ivana pl. Zajca, u velikoj industrijskoj hali i u suradnji sa scenografima i kolegama pretpostavlja sasvim drugačiji odnos prema slici nego što pretpostavljaju romantične ideje umjetnika samog u ateljeu. Tu je slikarstvo rad, zanat, dogovor, logistika: veliki formati, rokovi, kompromis, kolektivni rad i tehnička prilagodba. Koliko je taj kazališni i monumentalni produkcijski kontekst promijenio tvoj odnos prema muralima i velikim kompozicijama, a koliko prema malim formatima s kojima se povlačiš u privatnost vlastita doma?
Vladimir Tomić Mosk: Osim rada s različitim materijalima, alatima i slikanja na velikim površinama, u slikarni još uvijek učim kako raditi s kolegama i drugim majstorima te kako praktično pristupiti rješavanju problema. No, sve mi se tu isprepliće – graffiti, murali, slikarna, ilustracije… Ali, od svega je tu i tamo dobro napraviti odmak. Nakon mjesec dana uzastopnog rada na muralima uživam se vratiti u slikarnu i farbati površinu u jednu boju ili zavidavati vide u kulise, otići na more i otplivati ili pogledati akcijski film.
► Rad u javnom prostoru iz jednadžbe oduzima pravo na privatnu sliku. Ona ulazi u grad, u tuđe rute, u svakodnevicu, u arhitekturu, u povijest mjesta. To ne znači da mora biti aktivistička, ali činjenica da je javna ju čini neminovno političkom jer mijenja zajednički vizualni prostor, postaje dio urbanog identiteta i vizualne politike grada. Kako promišljaš tu napetost – može li javni rad ostati intiman i neangažiran, iako je po svojoj prirodi društvena gesta?
Vladimir Tomić Mosk: Mislim da to na kraju dana sve ovisi o tome tko uopće bira autora za neki mural, a s druge strane, o ukusu i izričaju samog umjetnika. Rad u gradu ne mora nužno vikati niti slati neke velike, teške poruke da bi komunicirao s ljudima. Kao prolazniku, meni je na ulici uvijek draže vidjeti rad koji se stopio sa zgradom ili lokacijom i tako posve prirodno postao dio nečije svakodnevne rute.
Uostalom, posljednjih godina murali su doživjeli nevjerojatan procvat i popularnost, te je i scena strašno šarena. Ima tu svakakvih stilova, ukusa, pristupa i rješenja – neki su politički, neki ornamentalni, navijački, grafički precizni, a neki čisti kič. Zapravo je na ulicama vrlo živahno i dinamika je takva da čovjek nema dovoljno vremena sve ni popratiti.
Evo recimo, u travnju ove godine sam s Teom Jurišić (čiji intervju na Vizkulturi možete pročitati ovdje) oslikavao mural u sklopu festivala Dani urbane kulture u Čačku. Tamo je u deset godina napravljeno preko 160 murala i svi oni još uvijek postoje. Organizatori su nas poveli u obilazak grada biciklima, pa smo osim gledanja umjetnosti napravili i nešto dobro za vlastitu cirkulaciju. Iako je brojka murala ogromna, ni u jednom trenutku nisam pomislio da je grad prezasićen. Dapače, sve je djelovalo vrlo svježe i veselo. Nekad je i ta emocija sasvim dovoljna poruka, bez potrebe za teškim angažmanom.
Murali su svojim proporcijama grandiozni, ali su zbog izloženosti suncu, kiši i vremenu zapravo vrlo ograničenog trajanja. Baš zbog toga je i ta njihova impozantnost na kraju krhka i prolazna. Baš me jako zanima kako će se s nekim povijesnim odmakom gledati na ove naše dvadesete godine i ovaj trenutni procvat uličnih murala.
► S druge strane, popularizacijom murala otvara se i pitanje njihove instrumentalizacije. U jednom trenutku mural može biti nositelj značenja mjesta i urbana referentna točka, dok u drugom zbog svoje vidljivosti, dimenzija i lokacije lako postaje dekorativni i marketinški alat. Kako gledaš na tu razliku – što za tebe čini mural autentičnom intervencijom u javni prostor, a što ga svodi na vizualni efekt?
Vladimir Tomić Mosk: Nije loše kad mural ne pokušava dominirati okolinom, nego da s njom suživi. Najviše me zanimaju radovi koji s vremenom postanu neizostavan dio nekog mjesta, koji prolaznika potaknu da na trenutak drukčije pogleda vlastiti kvart ili jednostavno uspori korak. Vjerujem da upravo u toj suptilnoj promjeni svakodnevne percepcije leži najveća vrijednost umjetnosti u javnom prostoru.
Najbolji znak da je neki mural uspio jest kada mi ljudi iz kvarta kažu da ga mjesecima nisu ni primjećivali, a onda su odjednom imali osjećaj kao da je na tom zidu oduvijek. Tada znaš da slika nije ostala samo nametnuti ukras, nego je postala dio grada.
To sam osjetio i u New Yorku, gdje smo prije dvije godine crtali u Bushwicku. Dok smo radili, zaustavio nas je čovjek koji je tim putem godinama svakodnevno prolazio na posao. Ispričao nam je da je oduvijek htio stati i pogledati umjetnike kako rade, a tek je tog dana to prvi put učinio. Kasnije nam je rekao da njegova kći u školi odlazi na graffiti izlete. Tada sam shvatio da su ondje ulični radovi postali dio svakodnevice i da s ljudima komuniciraju potpuno prirodno, bez potrebe da se nameću. A možda su se samo naviknuli.
► Organizacija prve Rijeke murala tijekom Rijeka EPK 2020. i pandemije pokazuje koliko su važna iskustva stečena izvan formalnih umjetničkih institucija – na graffiti jamovima, rezidencijama, putovanjima, u kontaktima s drugim grafiterima… Što je ono ključno što si iz tih neformalnih mreža naučio o produkciji, zajednici, organizaciji i javnom prostoru?
Vladimir Tomić Mosk: Imao sam priliku još od sredine dvijetisućitih pohoditi graffiti jamove po Hrvatskoj, ali i po cijeloj regiji. Kroz te neformalne krugove stvarao sam prijateljstva i poznanstva koja traju i danas. Putovanja su općenito najbolja prilika da bolje upoznaš svoje prijatelje, ali i samoga sebe.
S druge strane, to mi je bila škola u hodu – na tim sam jamovima slušao i promatrao što sve zapravo podrazumijeva organizacija jednog takvog događanja, od izbora lokacije i nabave materijala, pa sve do logistike i smještaja umjetnika. Negdje 2018. godine ideja da se i sam upustim u nešto slično počela je polako pupati, pa sam se prijavio kada je u sklopu projekta Rijeka EPK 2020 raspisan natječaj za festival murala.
Prijedlog je prihvaćen, a imao sam i veliku sreću što su se oko samog postavljanja festivala, nazvanog Rijeka murala (o čemu je Vizkultura pisala ovdje), odmah počeli okupljati sjajni suradnici. Naravno, korona je te godine imala neku svoju, potpuno drugačiju viziju razvoja, pa se nakon samo mjesec dana cijeli EPK morao prilagođavati i kratiti pod novim mjerama. No, kako se naš festival održavao isključivo na otvorenom, prilagodbe su na kraju bile minimalne. Umjesto desetak predviđenih umjetnika, svoje radove je uspješno realiziralo nas osam, što je s obzirom na tadašnje opće okolnosti bio ogroman uspjeh, a još veći je da se nakon toga u Rijeci stvorila nova percepcija o muralima, stanovnici i prolaznici su prvi put mogli pratiti proces nastanka i rezultat. Nije bilo nezadovoljnih prolaznika.
► U ciklusu Helioglifi ključno je eksperimentiranje: gips, ugljen, brušenje, lavirani akril, kist, kurkuma… To nije samo vizualno nego alkemijsko. Materijal reagira, taloži se, briše se, prlja, suši, otkriva… Ti radovi djeluju kao fiktivna arheologija, nepostojeće pismo nepostojeće kulture. Koliko ti je važno da ti znakovi ostanu nečitljivi, da zadrže taj (pred)osjećaj značenja, bez prijevoda?
Vladimir Tomić Mosk: Nakon što sam zatvorio poglavlje Melancholiona, trebao mi je odmak, osvježenje i žuta boja. Helioglife sam počeo kao fiktivni alfabet čije sam znakove pretvarao u grafičke simbole i kompozicije. Nisam bio rasterećen, nego u nedostatku vizije i likovnog jezika, pa sam radio sve da ih prekrijem i utišam. Posipao kurkumu i gips, podslikavao, zaboravio sam kako se crna ne dobiva nanošenjem slojeva crne, već odnosom spram drugih boja, osim ako nisi NASA ili Anish Kapoor, pa sam brusio ugljen u iščekivanju crnila… Uglavnom, tumarao sam nepoznatim teritorijem.
Kad mi je sve to postalo višak, poslagao sam pet-šest platna na pod i razvodnjenim akrilom ili fasadnom bojom krenuo ih zalijevati. Drugi dan su me dočekale površine osušenih lokvi i mrlje. Ponavljao sam dva, tri tjedna sličan postupak i nikad nisam znao, niti sam mogao pretpostaviti, što će me drugi dan dočekati. Da, ne zvuči nimalo kao adrenalinski sport, ali to je bilo dovoljno uzbudljivo da me zadrži u procesu.
No, tumaranjem nepoznatim teritorijem dogodio se ključni pomak. Shvatio sam da je na kraju i sam znak postao suvišan. Ono što je počelo kao fiktivni alfabet koji sam pokušavao prekriti i utišati, pretvorilo se u prepuštanje kontrole i praćenje procesa. Ta nečitljivost o kojoj govoriš nije bila namjerna mistifikacija ili skrivanje poruke od promatrača – poruka je jednostavno nestala u slojevima, a ostala je samo fascinacija time kako materijal reagira i što će me dočekati sljedeće jutro na podu ateljea. Jednom kad sam ponovno počeo svjesno usmjeravati taj proces, znao sam da je ciklus gotov. Bar zasada.
A alkemijski proces je, kao i kod onih prije mene, polučio isti rezultat – nisam stvorio zlato.
► Murali zahtijevaju preciznu pripremu, dok se u laviranom akrilu, sušenju i slojevima, materijal ponaša nepredvidivo. Što ti je zanimljivije: trenutak odluke ili trenutak kada rad počne odlučivati umjesto tebe?
Vladimir Tomić Mosk: Okanio sam se predviđanja u bilo čemu; mogu jedino dati najbolje od sebe kada radim i promatrati kako se stvar dalje razvija. Za mural prvo mora postojati rješenje, odnosno skica oko koje će se raditi cijela priprema kako bi sama izvedba na terenu bila praktična.
S druge strane, proces dolaska do te skice je dio koji ne forsiram – istraživanje, smišljanje, crtanje, skretanje misli na neki sasvim drugi zadatak ili jednostavno čekanje u dokolici dok se rješenje samo od sebe ne dogodi.
Naravno, nijedan postupak nije savršeno precizan, niti u umjetnosti treba biti, pa tako nije ni u radu na muralima. Na terenu se redovito događaju situacije koje jednostavno ne možeš predvidjeti: vremenski uvjeti, položaj zida spram sunca ili vjetra, nedovoljno dobro pripremljena paleta, glad, žeđ… No, upravo sve to čini cijeli proces živim i drži me aktivnim – ili, kako bi rekli u Rijeci, in gamba.
► Često kažeš da radiš “iz ruke”, i iako se to ne odnosi na ovo što ću te pitati, zanimljiva mi je upravo ta sama tjelesnost u izrazu i načinu na koji nastaju crtež, slika i mural. Dok crtež i slika nastaju iz zgloba, mural se izvodi cijelim tijelom i zahtijeva drugačiji osjećaj mjerila. Je li upravo ta promjena tjelesnog registra ono što te zabavlja i stalno vraća različitim formatima?
Vladimir Tomić Mosk: I to je jedan od razloga zašto sam završio s ciklusom crteža – predugo sam sjedio za stolom..
Jako volim svoju jutarnju rutinu razgibavanja i održavanja jer, osim što me razbudi i puni baterije, olakšava sve druge fizičke napore, poput cjelodnevnog stajanja ispred zida ili balansiranja na skeli i dizalici. Recimo, do prije nekoliko godina za crtanje na zidu obuo bih bilo kakve stare, iznošene tenisice. No, malo-pomalo, nakon sati i sati stajanja na tvrdoj podlozi, leđa bi me počela boljeti. Zato sam počeo kupovati malo bolje tenisice za trčanje – one s mekanim đonom koji amortizira pritisak na kralježnicu.
S vremenom sam i to jutarnje razgibavanje prilagodio radu, pa sada pazim da odradim čučnjeve, vježbe za leđa i trbuh te držanje. Ne mogu zamisliti jutro bez toga. Vidim da je i kod mojih kolegica i kolega situacija slična. Kada se sretnemo, rado izmjenimo iskustva i o novim vježbama i istezanjima koje smo otkrili. A bome sam kroz sve ove godine, radeći na skelama i u onim košarama na dizalici, uspio i strah od visine smanjiti na neki minimum. Umjetnost u javnom prostoru je, na kraju dana, fizički rad.
► Dok si se pripremao za Akademiju, kod strica si se upoznao s radovima Christa & Jeanne-Claude te američkim hiperrealizmom. Zanimljivo je da su te privukli ti monumentalni zahvati u prostoru i gotovo opsesivno precizni prikazi običnosti svakodnevice srednjeameričkog krajolika. Što te tada zapravo fasciniralo – grandioznost geste, atmosfera prostora, ili mogućnost da običan prizor postane gotovo mitski?
Vladimir Tomić Mosk: Zapravo je to bilo malo ranije, dok sam se tek pripremao za srednju školu. U ateljeu mog strica Predraga Todorovića, među mnogim zanimljivim stvarima bile su i knjige o instalacijama, onim umjetničkim. Iako su razgovori o umjetnosti, glazbi i književnosti u našoj obitelji bili sasvim uobičajeni, mislim da sam upravo tamo prvi put doživio onu pravu fascinaciju. U Smithsonov Spiral Jetty gledao sam kao da su izvanzemaljci intervenirali na Zemlji.
Christoovi i Jeanne-Claudeni zahvati u prostoru potpuno su me impresionirali, ali još više njihove pripremne skice i crteži. Počeo sam razmišljati kako običan predmet izmjestiti u prostor ili kontekst kojem ne pripada. Budući da nisam imao mogućnosti raditi instalacije, sve je ostajalo na papiru, a motivacija je brzo ishlapila.
U otprilike isto vrijeme otkrio sam i američke hiperrealiste. Kod njih me nije fascinirala samo virtuoznost, nego način na koji su kroz prizore svakodnevice prenosili atmosferu vremena, osvrt na tadašnje društvo, reakciju na druge suvremene pristupe umjetnosti…
Kad danas pogledam unatrag, shvaćam da motive na svojim radovima i dalje doživljavam kao ideje za instalacije, land art ili ready-made objekte koje bilježim slikarskim pristupom. Ideja se preseli na papir ili platno i ondje nastavlja živjeti; možda je uopće nema potrebe izvoditi u stvarnom materijalu. Vjerojatno je upravo ta rana kombinacija crteža, land arta i instalacija oblikovala moj današnji pristup.
► Tvoji su noviji radovi iz ciklusa Common Ceremonies (o kojem je Vizkultura pisala ovdje) sačinjeni često od trodijelne kompozicije: arhitektura i priroda često stoje jedno nasuprot drugom, dok negativan prostor između gradi neobične i intrigantne napetosti između elemenata – stvari su iracionalno povezane. Prizori imaju nešto od Hockneyjeve jasnoće – tu preciznu, artificijelnu organizaciju prostora. Kada se u tim radovima pojavi čovjek, on nije protagonist, nego svjedok: radovi ne prikazuju njegovo osvajanje prostora, već gotovo izgubljenu prisutnost pred prostorom koji djeluje anakrono, snoviđajno i konfuznije od njega samoga. Od kud dolazi ta jasnoća kompozicije i neobjašnjivost prizora?
Vladimir Tomić Mosk: Ljudske figure ispočetka sam uvodio u crteže prvenstveno zbog odnosa mjerila, a kasnije su se one jednostavno počele baviti svojim svakodnevnim radnjama – čišćenjem, obradom vrta, čitanjem, veslanjem ili popravljanjem bicikla. One u mojim radovima ne funkcioniraju kao glavni likovi neke dramatične priče, nego kao nositelji čiste rutine.
Baš zato što te figure najnormalnije guraju svoju svakodnevicu, ta neka nelogičnost ili čudnovatost prostora oko njih postaje još izraženija. One na taj ambijent uopće ne reagiraju niti se čude – jednostavno ga prihvaćaju takvog kakav jest i rade svoj posao.
Zato u tim radovima i nema nekog otvorenog sukoba. Elementi koji su naizgled nespojivi zapravo u suživotu drže taj prizor na okupu. Ne pokušavam kroz te crteže ponuditi nikakva velika objašnjenja, niti rješavati misterije, dobro ‘ajde, možda neke intimne. Privlači me upravo ta ideja da u životu, što god mi napravili ili otkrili, uvijek ostaje jedan dobar dio koji je potpuno neobjašnjiv i nepoznat – i da je to sasvim u redu.
► U projektu Paintings at the Exhibition u suradnji s Vladom Simcichem Vavom, slike i glazba nastajale su kroz razmjenu, kao međusobno poticanje, usmjeravanje i podešavanje atmosfere. Je li u tom procesu glazba bila interpretacija tvojih slika, ili ravnopravan prostor koji im je počeo vraćati drugačiji ritam i značenje?
Vladimir Tomić Mosk: Vava i ja se znamo od mog rođenja. Iako mi je ujak, oduvijek ga doživljavam kao starijeg brata i on je, nakon mojih roditelja, sigurno najvažnija figura u mom odgoju, pa tako i kasnije kroz život. Mi imamo tu naviku da si tu i tamo mailom pošaljemo ono na čemu trenutno radimo.
Kada sam imao gotovih pet-šest slika iz serije Common Ceremonies, poslao sam mu ih da vidi što radim, a on mi je javio da su ga se baš duboko dojmile. Pitao me: Biš da ti storin soundtrack za sliki?, na što sam mu ja u uzvratio: Bin, nego ča.
I stvarno, nakon vrlo kratkog vremena na mail su mi počele stizati lijepe atmosferične, ambijentalne teme. Iako je Vava u svojoj karijeri prošao kroz doista svakakve glazbene projekte, ovo mu je već osmi solo instrumentalni album, a specifičan je po tome što na njemu nije odsvirao niti jednu jedinu gitaru. Rekao mi je kako bi gledao u fotku na kompu i krenuo bi svirati. Kada je zaokružio cijeli materijal, te sam stvari nerijetko slušao dok sam slikao preostale radove iz tog ciklusa. Tako da se taj krug na kraju potpuno prirodno zatvorio.
► Imaš li osjećaj da neke slike već u sebi nose zvuk, ritam, ponavljanje?
Vladimir Tomić Mosk: Vidiš, nisam išao nikad za tim, pa vjerojatno nisam to ni osjetio, ali vjerujem da nekakvu imaju atmosferu.
► Kada Vavina glazba postane kulisa tvojim slikama, mijenja li se i način na koji ih ti vidiš?
Vladimir Tomić Mosk: Ne mijenja se, ali kao da kroz tu glazbu moje slike dobiju još veći prostor. Vava s tom glazbom nije išao podcrtati ono što je na slici, nego ju je zapravo proširio.
► Ove si se godine prvi put predstavio na Nesvrstanima u Laubi, u sajamskom, kolekcionarskom formatu, koji je u izravnom tržišnom susretu s publikom. Kako si doživio takav kontekst? Što si očekivao? Što se ostvarilo?
Vladimir Tomić Mosk: Odlazak na Nesvrstane sam u startu vidio jednostavno kao još jednu dobru priliku za predstavljanje radova. Iskreno, prije nego što je sve počelo, pomirio sam se s tim da ću tamo uglavnom vrtjeti palčevima, čitati knjigu ili visiti na mobitelu, a u pauzama popiti kavu s nekim od frendova koji svrate.
Međutim, ispalo je puno dinamičnije. Imao sam priliku uživo upoznati neke autore i galeriste s kojima se inače znam samo preko društvenih mreža, ali i gomilu novih kolega, pa je vrijeme u razgovorima prošlo neusporedivo brže nego što sam mislio.
E da, tamo sam prvi put uživo vidio Rabuzinovu sliku. Oduševila me, razveselila i nasmijala, a dotad sam, moram priznati, na njegov rad gledao malo svisoka. Nevjerojatno je kako nam se lako i brzo može promijeniti percepcija o svemu, samo kad stvari doživiš uživo i dopustiš si odmak od prijašnjih ideja.
Razgovarao: Zvonimir Duka / tekstove ovog autora potražite na linku
Fotografije: Karlo Čargonja
Moska pratite na Instagram profilu @mosk83.
