Tea Kvar (polu)pseudonim je koji možete vidjeti na fasadama diljem Hrvatske, ali i Europe, kao potpis na instantno prepoznatljivim muralima izrazito specifičnog vizualnog rukopisa. Prav(n)og imena Tea Jurišić, jedna je od najprominentnijih hrvatskih ilustratorica i muralistica čiji stil obilježavaju intenzivne boje i voluminozne ljudske figure obavijene simboličnim, apstraktnim oblicima. Prizori, često sanjive i/ili nostalgične, pa čak i bajkovite atmosfere, uvijek su beskompromisno vezani uz kontekste u kojima murali nastaju. Tea je, u sklopu različitih street art i drugih festivala i rezidencija, svoj trag kistom, valjkom i sprejem ostavila u brojnim mjestima Hrvatske; na Baćinskim jezerima, u Bjelovaru, Bolu na Braču, Glini, Gospiću, Makarskoj, Omišu, Osijeku, Pločama, Podgori, Puli, Rijeci, Sinju, Sisku, Splitu, Turopolju, Umagu, Vukovaru, Zadru i Zagrebu. Njene kreativne intervencije mogu se pronaći i u inozemnim javnim prostorima, u državama poput Bosne i Hercegovine, Danske, Italije, Norveške, Rumunjske, Slovenije, Švicarske i Velike Britanije. Osim murala na različitim površinama na, primjerice, stambenim zgradama, bolnicama, šoping centrima, autobusnim i tramvajskim stanicama (link), izlozima, pa čak i kaznionicama, Tea Jurišić radi i vizualne identitete i ilustracije za brojne festivale, te manje i veće brendove. Neke od najvećih komercijalnih suradnji bile su s imenima kao što su Adidas, L’Oréal, Samsung, Erste banka, Nespresso, itd., ali i institucijama poput Europskog parlamenta.
Nakon završene Škole likovnih umjetnosti u Splitu i diplome na Grafičkom odsjeku zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti 2017. godine, pod mentorstvom Siniše Reberskog i komentorstvom Ines Krasić, Tea Jurišić preko svog studija KVAR Illustration iste godine počinje svoju iznimno uspješnu i dugogodišnju freelancersku karijeru, kao i onu umjetničko-galerijsku. Svoje digitalne radove, akvarele i crteže izlagala je na brojnim grupnim i samostalnim izložbama, od kojih su samo neke diplomska izložba Teine tužaljke u Galeriji Laval Nugent (2017.), Rock and Roll Animals u HUIU Galeriji u Puli (2019.), Balkanthropology u Cite Internationale des Arts u Parizu (2021.), te njen svojevrsni nastavak Balkanthropology meets Swissenschaft u Kunstlerhaus u švicarskom Solothurnu (2023.) i najrecentnija Pigment and Parable u LETS Museum Trieste u Italiji (2025.). Osim toga, Tea je, uz sve navedeno, uspjela i dvije godine raditi kao asistentica na Akademiji likovnih umjetnosti u Osijeku te sudjelovati na brojnim umjetničkim rezidencijama – Cité Internationale des Arts u Parizu u Francuskoj (2021.), Hafenkombinat u Leipzigu u Njemačkoj (2022.), Altes Spital u Solothurnu u Švicarskoj (2023.) te Hit the Wall – Songshan Cultural and Creative Park u tajvanskom Taipeiu (2025.).
Bez obzira na njihove tehničke i namjenske razlike, Tein se karakterističan vizualni stil, odnos i upotreba boje, te principi metaforičkog storytellinga protežu kroz sve medije i formate. Osim toga, u radovima su joj uvijek prisutni narativni, nadrealni i humoristični elementi, kao i pogravanje stripovskim i whimsical karakteristikama vizualne umjetnosti. Ukoliko niste u mogućnosti posjetiti neke od njenih murala uživo ili je uhvatiti na nekim od budućih festivala na kojima sudjeluje – francuskom Les Noveaux Ateliers u Port de Bouc, njemačkim StadtWandKunst u Mannheimu i IBUG festivalu u Chemnitzu ili, nama geografski bližem, Outhide festivalu u Zaječaru u susjednoj Srbiji – pogledati ih možete na njenoj službenoj web stranici i društvenim mrežama. Tea Jurišić jedna je i od tristotinjak autora_ica koja je sudjelovala u Vizkulturinom kolaborativno umjetničkom projektu Plakatiranje, a čiji su produkt – 259 plakata – nedavno okupljeni u velikoj monografiji predstavljenoj krajem travnja u Studiju-galeriji Klet. Tein plakat pogledajte ovdje.
O nastanku imena KVAR koji se veže uz Teinu umjetničku osobu, utjecaju bliskih osoba i nomadskog stila života na njen rad, o ljubavi prema muralima i položaju žena u svijetu street arta, kao i drugim osobnim razmišljanjima o različitim aspektima vizualno-umjetničkog djelovanja, saznajte više iz razgovora u nastavku.
► Kako je došlo do tako neuobičajenog, ali intrigantnog izbora riječi KVAR za tvoje umjetničko ime i naziv studija?
Tea Jurišić: To je zapravo jedna poprilično nespektakularna priča iz studentskih dana. Kao dijete sa sela koje je došlo u veliki i zanimljivi Zagreb, posebno sam bila fascinirana tramvajima, a zahvaljujući studentskim benefitima, mogli smo se voziti njima praktički besplatno. Toliko sam obožavala tu vrstu javnog prijevoza da sam znala ići na misije od okretišta do okretišta i do kraja prve godine Akademije prošla sam sve tramvajske linije od početka do kraja. Jednom sam, na putu doma u 2 ujutro iz kultnog Krivog puta, već u polusnu, užasno dugo čekala tramvaj na Glavnom kolodvoru zavijenom u maglu. U jednom se trenutku tramvaj konačno lijeno probio kroz zid magle i taman kad sam pomislila da ću se uskoro konačno nalaziti u toplom krevetu, na njemu sam uočila svijetleći natpis KVAR. Od tada sam se, zbog te pomalo jezive atmosfere koju je naziranje tog svijetlećeg natpisa u magli stvaralo, zakačila za tu jednostavnu riječ čiji mi izgovor dan-danas tako dobro zvuči. Tako je nastao studio Kvar Illustration i potpis Tea Kvar u street artu.
► U kontekstu svoje diplomske izložbe Teine tužaljke (2017.), odnosno jednog njenog dijela – ready madea pod nazivom Daddy’s made – spomenula si tatu kao osobu od značajnog utjecaja na tvoj kreativni razvoj. Na koji je način on doprinio tvom današnjem profesionalnom umjetničkom djelovanju i koje su još osobe imale važnu ulogu na tom putu?
Tea Jurišić: Iskreno, moj je otac jednim dijelom utjecao na mene time što mi je konstantno govorio da od umjetnosti nema kruha. Ali nije računao na to da sam ipak njegovo dite i da sam naslijedila njegovu strašnu tvrdoglavost i uvik kontra stav (smijeh). Tako da sam se upravo radi toga cijelim svojim bićem potrudila da se taj kruh ipak ispeče. S druge strane, iako se bavio potpuno drugim stvarima vezanima uz turizam, imao je tu kreativnu crtu u rješavanju problema i bio uvijek spreman svojoj djeci smišljati nove igre, graditi zamke u prirodi i osmišljavati svakakve patente, a znao je i dobro crtati, ali se nikad nije tome posebno posvetio. Daddy’s made je bio doslovno ready made – drveni konjić na kotačiće s grivom i repom od užeta kojeg mi je tata napravio kad sam bila malo dijete – postavljen uz moj glavni diplomski rad, a njegov naziv je igra riječima koja spaja naziv takve vrste umjetničkog objekta i značenja ovog konjića. Uvijek me fascinirali njegova ljepota I preciznost izrade koji svjedoče koliko moj otac zapravo može biti kreativan. S druge strane, moja je mama bila valjda jedina osoba koja se svima usprotivila tvrdeći da ću učiti i raditi ono što ja želim te da će me, što god ja odlučila, podržati! Tako da je zapravo ona osoba kojoj mogu zahvaliti na tome što danas radim i stvaram ono što me ispunjava i što velikim dijelom definira moju ličnost.
► Rođena si u Njemačkoj, odrasla u Baškoj Vodi, srednju školu pohađala u Splitu, studirala i radila u Zagrebu i Osijeku, a sada živiš u jednoj umjetničkoj zajednici u Njemačkoj koja zvuči nevjerojatno idilično. Osim toga, slikanje murala po cijeloj Hrvatskoj i Europi podrazuijeva konstantno putovanje – da li je to ostavilo traga u tvom radu?
Tea Jurišić: Definitivno je ostavilo traga. Moj mi je nomadski život u posljednjih desetak godina donio puno poznanstava, lekcija, lijepih, ali i manje lijepih trenutaka. Mislim da me to konstantno seljakanje jako formiralo kao osobu. Naučilo me toleranciji, prihvaćanju različitosti i naposljetku dovelo do jako radosnih spoznaja, primjerice činjenice koliko život može biti lijep kad fokus usmjeriš na pravi smjer i na prave ljude. Ja sam jako sretna osoba jer mogu istovremeno raditi i voljeti svoj posao. Trenutno živim u južnoj Njemačkoj gdje sam dio umjetničke zajednice Schönefelder. Nalazimo se u zgradi s više od 70 ateljea i to je jedna jako inspirativna sredina u kojoj se ljudi ne bave samo slikarstvom i drugim oblicima vizualne umjetnosti, nego i raznim obrtima. Tako među nama ima stolara, kožara, ljudi vještih u elektrotehnici, građevini i sličnim područjima, pa kao zajednica gotovo sve sami gradimo, popravljamo i renoviramo.
► Do sada si naslikala murale u zaista impresivnom broju gradova u Hrvatskoj, ali i inozemstvu. Kako si ušla u svijet ulične umjetnosti i što te toliko privlači kod interveniranja u javni prostor?
Tea Jurišić: Razmišljanje o urbanom prostoru kao mjestu za izražavanje počelo je tijekom mog diplomskog rada koji je činio akvarel na papiru dugačak skoro 5 metara, a zvao se Kronologija jedne veze koja je bila dugačka kao i sam taj papir. Neuobičajen format tog rada svojom je veličinom gotovo tražio da izađe iz ograničenog galerijskog prostora i preseli se na ulicu. Izrada tog akvarela zahtijevala je od mene novi pristup i novo promišljanje odnosa prostora i umjetničkog djela te načina na koji se to dvoje može harmonično prožeti pa sam dobila želju slikati na još većim formatima. Nakon diplome imala sam nekoliko manjih angažmana na lokalnim festivalima i manifestacijama, al’ naslikala sam i niz samoiniciranih muralčića, pogotovo tijekom korone, kada sam često odlazila do Sveučilišne bolnice na Blatu i slikala po njezinim beskrajnim zidovima, uživajući u tom megalomanskom prostoru (link). Koronu smo dečko i ja proveli putujući po Grčkoj u kamperu — vani, a opet doma jer smo u tom malom prostoru imali osjećaj kućnog komfora, dok istovremeno nijednu noć nismo proveli na istom mjestu. Istraživanje Grčke dovelo je i do nekoliko intervencija na napuštenim zidovima kojih tamo stvarno ima napretek. Upravo sam u Grčkoj shvatila da mi je jedna od najdražih stvari kod murala interakcija s ljudima. Ona je neizbježna jer se radi o javnom prostoru, a rad koji nastaje na neki način pripada svima. Prolaznici često postaju suučesnici u radu već samom svojom prisutnošću, komentarima ili interesom za ono što vide. Zato mogu reći da su ljudi koji žive oko murala velika i neiscrpna inspiracija za moj rad. Kao ilustratorica uvijek pokušavam tim ljudima ispričati vizualnu priču o njihovom mjestu, povijesti i tradiciji te na taj način uspostaviti dijalog s prostorom i zajednicom.
► U street artu, kao jednoj od najpristupačnijih umjetničkih formi koja nastaje direktno unutar lokalne zajednice, sam proces oslikavanja postaje svojevrsni performans zbog čega uz sebe uvijek veže reakcije i interakcije s lokalnim stanovnicima. No, posebno me zanima kakve su bile reakcije korisnika kaznionica i odgojnih zavoda na čijim si oslikavanjima sudjelovala u Osijeku, Turopolju i Glini (o kojima se na Vizkulturi pisalo ovdje) – jesu li njihovi korisnici na neki način i sami sudjelovali u procesu i kako si ti doživjela to iskustvo?
Tea Jurišić: Svaki projekt nosi svoje zanimljivosti i posebnosti, a tako je bilo i za vrijeme oslikavanja kaznionica. Primjerice, sprijateljila sam se s policajcem u jednoj od njih, koji me često pitao želim li kavu, a što je meni kao velikoj kavopiji bilo najdraže pitanje dana. Sjećam se da smo se na rastanku prijateljski oprostili uz jednu od uobičajenih floskula: “Vidimo se idući put na kavi”. Meni je, naravno, u glavi bilo da je to vrlo vjerojatno naš posljednji susret. No, nekoliko mjeseci kasnije, u sklopu Rethink festivala u Sisku, slikala sam, ni više ni manje, nego na zgradi u kojoj je taj isti policajac živio sa svojom obitelji. Slatke slučajnosti su se nastavile, jednako kao i slatka kava. A što se tiče korisnika kaznionica – sto ljudi, sto ćudi, tako da je bilo svakakvih iskustava. Ali svakako su sudjelovali u našem radu; ako ne asistencijom, onda komentarima i međusobnom razmjenom mišljenja oko sveukupnog iskustva i doživljaja naslikanih murala.
► Unatoč tome što imamo sjajnih i vrlo uspješnih ženskih autorica, čini mi se da je street art polje u kojemu još uvijek dominiraju muškarci. Što misliš zašto je tome tako i kako se to može promijeniti? Ispravi me ako sam u krivu!
Tea Jurišić: Graffiti kultura se razvila kroz kompetitivno i često ilegalno okruženje; noćne akcije, dominacija nad javnim prostorom, osnivanje crewova, crtanje po vlakovima i općenito riskiranje. Takvo ponašanje tradicionalno se više povezivalo s muškarcima, dok su žene češće bile obeshrabrivane od ulaska u takve prostore. Osim toga, pitanje sigurnosti u javnom prostoru također igra veliku ulogu. Ženama je često teže slobodno se kretati i raditi noću bez dodatnog opreza. Mislim da bi važan faktor mogao biti i način funkcioniranja same scene. Mnoge graffiti i street art zajednice su, pogotovo u svojim začecima, djelovale kroz mreže poznanstava i boys club dinamiku, zbog čega je umjetnicama bilo teže uopće u njih ući, a pogotovo dobiti priznanje i vidljivost. Publikacije, mediji i ostale novine također su najčešće predstavljale muške autore kao glavne legende i simbole bunta i tako dodatno gurali ženske autorice u drugi plan. To što su žene bile zanemarene na sceni ne znači da ih nije bilo, nego nisu bile jednako promovirane i nisu bile postavljane na pijedestal. Posljednjih se godina, doduše, situacija dosta brzo mijenja, a jedan od faktora su društvene mreže koje su omogućile umjetnicama veću vidljivost, a i festivali i javni umjetnički projekti sve više aktivno uključuju žene. Još jedan značajan faktor je i što street artom danas ne dominiraju samo writing i graffiti, nego jedan veliki dio preuzimaju forme murala i ilustracije, čime se otvara pristup raznolikijim temama i pristupima.
► Jedna od glavnih karakteristika tvog umjetničkog stila upotreba je snažnog kolorita i to na često začudne načine; kako pristupaš odabiru boje, kakvu ulogu ona nosi u tvom radu?
Tea Jurišić: Boja definitivno igra veliku ulogu u mom radu. Volim crpiti inspiraciju iz prirode; primjerice, jednu od omiljenih kolorističkih kombinacija pronašla sam na Jadranu početkom jeseni, kada sunce zalazi u more između splitske obale i otoka Brača. Ponekad, kad dolazi promjena vremena uz laganu naoblaku, zalazeće sunce izgleda kao narančasta plamena kugla koja nestaje u rozo-ljubičastim oblacima. Takve trenutke nikada ne mogu vjerno zabilježiti fotoaparatom, stoga ih volim prenijeti u rad. U posljednje vrijeme moji su radovi prepuni ljudskih likova i detalja pa u svrhu kontrasta pokušavam reducirati broj boja i koristiti ih samo nekoliko, s manjim brojem svjetlijih i tamnijih nijansi. Naravno, u mnogim slučajevima boja je i simbolična — ima posebno značenje ili služi kako bih istaknula glavni motiv u radu.
► U većem broju objavljenih intervjua i članaka može se pročitati da radove izrađuješ direktno, bez izrada skica. Kako to uspijevaš i je li tvoj proces oduvijek tako izgledao? S obzirom da kod oslikavanja zidova, i velikih površina generalno, takav direktan proces nije moguć, kako izgleda priprema i nastanak murala?
Tea Jurišić: Za slikanje murala koristim doodle grid ili random grid čije mi linije na zidu pomažu da preko njih postavim skicu. Ne služim se nekim dodatnim alatima poput projektora pomoću kojih se izvodi doslovno precrtavanje. Ne smatram da je upotreba projektora loša, nego da ja osobno volim procese koji stvaraju nesavršenosti i u kojima se problem rješava kroz metodu pokušaj-pogreška, osobito na velikom formatu na kojem se intenzivno vježba osjećaj za prostor i kompoziciju. Za mene su planiranje i priprema prije početka slikanja murala jednako važni kao i samo slikanje na fasadi, a proces mi se sastoji od dva ključna dijela — prije i nakon skice. Kad se skica napokon uspješno postavi na zid, tada mogu odahnuti jer znam da mi kompozicija nigdje neće visiti pa prelazim na bojanje. Tada se opuštam, slušam omiljenu glazbu i slikanje se pretvara u neku vrstu harmonične sinestezije; glazba i ritam poteza kistovima i valjcima oslikavanje murala pretvaraju u svojevrsni ples. Ipak, kada crtam na papiru, u sketchbooke, tada ne radim skicu u klasičnom smislu, nego direktno crtam tušem ili markerom. Imam ritual kojim sliku najprije osmislim u glavi, mogu je skoro pa doslovno vidjeti u svom umu i onda je samo prenesem na papir.
► Možeš li mi malo objasniti svoj pristup ili principe storytellinga u vizualnom izražavanju koje nije narativno?
Tea Jurišić: Storytelling, koji uključuje metafore i skrivene poruke, a ne temelji se na klasičnoj naraciji s jasnim početkom, sredinom i krajem, od iznimne mi je važnosti u radu. Ne baziram ga na naraciji, nego stvaranju atmosfere ili emocije kod promatrača koji se može poistovjetiti s viđenim i interpretirati ga na svoj način. Zbog toga na muralu počinjem raditi puno ranije nego što ga počnem slikati – fokusiram se na istraživanje i proučavanje lokacije na kojoj će mural biti naslikan, stanovništva koje tamo živi i njihovih lokalnih običaja i mitologija. Bitno mi je povezati se s prolaznicima, te pritom pokloniti sebi hedonizam slikanja, a njima mogućnost prepoznavanja motiva i poistovjećivanja s njime — svakome na njegov način. Svoj rad ne stvaram tako da ima jedno značenje, nego višeslojno. Puno mi je zanimljivije kada javna umjetnost stvara različite osjećaje i interpretacije kod različitih ljudi. Time ti isti ljudi postaju dio djela i u nekom smislu cijela zajednica sudjeluje u njegovu oblikovanju. Važno mi je da se ja ne pojavim samo kao umjetnica i neka strana osoba koja će intervenira sa svojim radom u “tuđem” javnom prostoru. Rad mora imati poveznicu s tim prostorom — on mora moći komunicirati i stvarati dijalog, a ne samo dobro izgledati.
► S obzirom na potpuno nereguliran razvoj AI alata i sve većih negativnih posljedica njegove sveprisutnosti na zapošljavanje vizualnih umjetnika, jesi li osobno osjetila ikakav utjecaj u kontekstu ilustratorskog posla, posebno komercijalnih narudžbi? Brine li te budućnost u tom smislu?
Tea Jurišić: Definitivno sam osjetila posljedice razvoja AI alata, a i vlastitim sam očima svjedočila odlukama mnogih mojih prijašnjih klijenata da ilustratore zamijene AI-generiranim sadržajem. Mislim da smo u vrlo sličnoj situaciji kao ljudi kojima se pred očima odvijala industrijska revolucija kada je izum parnog stroja upotrebu ljudske snage, tj. radnike postavio u sekundarni I vrlo nepovoljni položaj. Nadam se da nećemo, poput ludista, početi iznositi svoje kompjutore i razbijati ih u protestu protiv AI monopolizacije, nego da ćemo s vremenom naučiti iskoristiti taj ogroman potencijal na pozitivan način i usmjeriti ga u pravom smjeru. Na kraju krajeva, nije umjetna inteligencija glavni krivac za potencijalnu nezaposlenost, nego njezina kapitalistička primjena koja proizlazi iz ljudskih odluka. Kod slikanja murala pak još uvijek ne vidim neku veliku prijetnju jer njegova izrada sadržava performativni aspekt u kojem je umjetnik u centru samog događanja. Sastavni i neodvojiv dio nastajanja murala čine osobni stil umjetnika, njegova prisutnost u javnom prostoru i način rada koji se ne može u potpunosti replicirati ili automatizirati. Upravo ta fizička prisutnost u prostoru, interakcija s okolinom i proces nastajanja rada u realnom vremenu čine mural nešto što nadilazi samu sliku kao krajnji proizvod.
► Što se tiče galerijskih radova, koje si teme istražila onima predstavljenima na svojim najrecentnijim izložbama Pigment and Parable u LETS muzeju u Trstu i Balkanthropology meets Swissenschaft u Kunstlerhaus u Solothurnu? Imaš li kakve planove za nove izložbe u bližoj budućnosti?
Tea Jurišić: Posljednja galerijska izložba koju sam imala, Pigment and Parable, tematski je bila vezana uz Bloomsday, manifestaciju koja slavi lik i djelo pisca Jamesa Joycea. Zapravo sam bila sam pozvana osmisliti cjelokupni vizualni identitet za festival koji je te, 2025., godine obrađivao 15. poglavlje najpoznatije Joyceove knjige Ulysses, pod nazivom Eumaeus. No, moja uloga nije završavala s dizajnom vizualnog identiteta, nego je uključivala i samostalnu izložbu na kojoj sam izložila deset akvarela koji opisuju razne ljude, scene i događaje iz tog poglavlja. Izložba Balkanthropology meets Swissenschaft sastojala se od dvije serije velikih illustracija u akvarelu koje se bave tradicijama Švicarske i Balkanskog poluotoka, a naziv je moja igra riječima koja se referira na pojmove poput antropologije (Anthropology) i znanosti (Wissenschaft). RIječ je zapravo o serijama koje su nastale zasebno, a prva je bila Balkanthropology za koju je ideja nastala na vrlo neuobičajen način, kako to kod mene često biva, u pivnici u Osijeku. Ondje sam slučajno upoznala starijeg gospodina koji me pitao znam li što je to lapot. Zaintrigirana tim pitanjem, počela sam proučavati lapot, ali i druge balkanske mitove i tradicije koje u sebi sadrže bizarne i neobične elemente, te ih prenositi na papir. Serija Swissenschaft je pak započela 2023. godine na umjetničkoj rezidenciji u švicarskom Solothurnu. Tijekom tog sam boravka otkrila da mirna i pitoma Švicarska također ima čitav niz bizarnih tradicija i mitologija koje su samo čekale da budu otkrivene. Za bližu budućnost nemam nekih velikih planove za izlaganje u galerijama jer sam trenutno jako fokusirana na izlaganje na zidovima u javnom prostoru. Ovo je proljeće već počelo vrlo dinamično; oslikala sam murale u Hrvatskoj, Sjevernoj Makedoniji i Srbiji, a čekaju me Francuska, Njemačka, Nizozemska i tko zna što još. Budućnost je neizvjesna, ali ja je čekam raširenih ruku.
Razgovarala: Tina Petković / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Portreti: Ivan Buvinić
Zahvaljujemo Tei Jurišić na ustupljenim vizualnim materijalima.
