Cirkuska i ulična umjetnost po svojoj prirodi pripadaju takozvanim trećim prostorima: ulicama, trgovima, prolazima, napuštenim objektima i drugim lokacijama koje primarno nisu namijenjene umjetničkoj izvedbi i izlaganju. Njihovo djelovanje često uključuje privremenu aktivaciju tranzitnih, zapuštenih ili marginalnih prostora koji izmiču uobičajenim kulturnim mapama grada. Upravo kroz takve intervencije umjetnost izlazi iz institucionalnih okvira i postaje dostupna široj publici, uključujući i one koji se s njom ne susreću kroz formalne kulturne sadržaje. Iz te ideje proizlazi i projekt Privremeni izložbeni prostori umjetničke organizacije CIRK POZOR, koju čine izvedbena umjetnica Nikolina Majdak i umjetnik Mario Miličić, poznatiji pod pseudonimom Mane Mei (s kojim smo razgovarali ovdje). Dosadašnje aktivnosti projekta bile su smještene u bivši ured HŽ Carga na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru, prostoru pored kojega svakodnevno prolaze stotine putnika, ali koji donedavno nije imao nikakvu funkciju. Privremenom prenamjenom uredskog prostora u galeriju nastaje prostor susreta umjetnosti i svakodnevice, u kojem kolodvor više nije samo točka prolaska, nego i mjesto promatranja, zadržavanja i dijaloga.
Iako je projekt u početku bio zamišljen kao niz izložbi koje bi se održavale na različitim gradskim lokacijama, tijekom njegove realizacije koncept se spontano promijenio. Organizatori ističu kako se projekt kroz samu provedbu te pronalazak prostora na Zapadnom kolodvoru privremeno stacionirao u jednom poprilično hvalevrijednom prostoru. Dodaju kako se upravo ovaj prostor pokazao idealnim zbog svoje pozicije, izgleda i posebne atmosfere koju stvaraju vlakovi, putnici i svakodnevni život kolodvora. Umjesto privremene postaje, Zapadni kolodvor postao je svojevrsno centralni prostor ove inicijative. Tako je tijekom posljednjih godinu dana ured Zagreb Carga postao domaćin kontinuiranog ciklusa privremenih izložbi koje se održavaju svakih nekoliko mjeseci. Umjesto jednokratne intervencije, projekt se razvija kao dugoročan proces koji kroz različite umjetničke prakse istražuje potencijal kolodvora kao mjesta kulturne prezentacije. Svaka nova izložba proizlazi iz specifičnosti same lokacije, zbog čega se projekt može promatrati i kroz prizmu site-specific umjetnosti, odnosno umjetničkih radova koji nastaju u dijalogu s konkretnim prostorom, njegovom funkcijom, poviješću i korisnicima. Organizatori pritom naglašavaju kako prostor nije tek neutralna kulisa za izlaganje, već aktivno oblikuje umjetnički proces: Projekt usrećuje umjetnike koji izlažu, prostor im donosi neke nove kvalitete, inspirira ih i pomalo čak nameće svoje ‘uvjete’, što je vrlo uzbudljivo.
Odabir lokacije nije slučajan. Kolodvor je prostor prolaska, čekanja, susreta i rastanaka, mjesto svakodnevice kroz koje prolaze različiti ljudi, priče i iskustva. Upravo su tranzit, putovanje, čekanje i kretanje teme koje povezuju izložbeni program. Umjesto da umjetnost dovodi publiku u galeriju, ovaj projekt dovodi umjetnost među ljude, u prostor koji je već dio njihove svakodnevice. Putnici, prolaznici i zaposlenici kolodvora tako postaju spontani posjetitelji izložbi, često susrećući umjetnost neočekivano, između dva vlaka ili tijekom puta na posao.
Program je otvoren izložbom Suradnja Maria Miličića. Izložba je nastala iz dugogodišnjeg procesa promatranja željezničkog okoliša tijekom kojeg je umjetnik uz prugu pronalazio i sakupljao izgubljene radničke rukavice. Naizgled odbačeni predmeti postaju tragovi rada, vremena i prisutnosti ljudi koji održavaju željeznički sustav. Rukavice svjedoče o svakodnevnim poslovima koji omogućuju njegovo funkcioniranje, ali i o radnicima čiji je doprinos najčešće skriven od pogleda putnika. Rad je sačinjen od pronađenih predmeta i elemenata željezničke infrastrukture Miličić skreće pažnju na nevidljivi rad koji održava prostor kolodvora živim. Njegov interes za takve tragove svakodnevice proizlazi i iz dugogodišnjeg djelovanja u području grafita i ulične umjetnosti, gdje su promatranje javnog prostora i bilježenje njegovih slojeva važan dio umjetničke prakse.
Sljedeća izložba bila je Čekaonica slikarice Luize Pascu, čiji intervju na Vizkulturi možete pronaći ovdje. Riječ je o umjetnici mlađe generacije čiji se rad temelji na pažljivom promatranju svakodnevice. Provodeći vrijeme na kolodvoru, Pascu je promatrala ljude koji čekaju svoje vlakove, bilježeći njihove geste, držanja i trenutke iščekivanja. Iz tog procesa nastala je serija slika koja se bavi svojevrsnom koreografijom čekanja. Figure putnika prikazane su u trenucima mirovanja između polaska i dolaska, a izvedene su u tehnici ulja na pleksiglasu. Transparentnost materijala i slojevitost prikaza stvaraju dojam prolaznosti i neuhvatljivosti, nalik iskustvu promatranja ljudi i krajolika iz vlaka u pokretu.
U programu je sudjelovao i Ivan Marković s projektom Putanje, serijom slika koja se tematski nadovezuje na ideju kretanja, tranzita i svakodnevnih ruta koje oblikuju naše živote. Polazeći od pojma putanje kao linije kretanja, umjetnik istražuje načine na koje se prostori, ljudi i iskustva međusobno povezuju. Kretanje se pritom ne promatra samo kao fizičko premještanje, nego i kao proces stvaranja odnosa, mreža i tragova koji ostaju iza svakodnevnih putovanja.
Zasad posljednja u nizu bila je izložba umjetnice mlađe generacije Gabrijele Perak. Njezin rad karakterizira art brut pristup, kao i stvaranje osobne simboličke i mitološke ikonografije. Djeluje u mediju slike i skulpture, pri čemu se različiti materijali i oblici međusobno nadopunjuju u stvaranju slojevitih, intuitivnih cjelina. U njezinim se radovima isprepliću elementi imaginacije, nadrealnog i intuitivnog izraza, otvarajući prostor za različita čitanja i interpretacije. U kontekstu kolodvora kao mjesta tranzita i prolaznosti, njezini radovi uvode dimenziju unutarnjih putovanja, sjećanja i osobnih narativa, a sama izložba otvara ideju mitologiziranja svakodnevice, pretvarajući obična iskustva i fragmente života u simboličke, gotovo mitske prizore.
Jedna od posebnosti projekta jest i reakcija publike, koja se znatno razlikuje od one u klasičnim galerijskim prostorima. Organizatori ističu kako posjetitelje najviše iznenadi atmosfera prostora: Tamo si, a nigdje ne putuješ, ne čekaš vlak. Ostaješ, družiš se, promatraš, dok se putnici oko izložbe neprestano izmjenjuju, a otvorenja povremeno prekida glas s razglasa koji najavljuje dolazak sljedećeg vlaka. Upravo takvi trenuci stvaraju jedinstven spoj umjetničkog događaja i svakodnevnog života. Posebno su zanimljive bile i reakcije slučajnih prolaznika koji u galeriju ulazili bez prethodne namjere da pogledaju izložbu. Organizatori navode kako među njima ima putnika koji žele skratiti vrijeme čekanja, ali i sasvim neočekivanih situacija. Prisjećaju se, primjerice, gospodina koji je razgledavao postav, ali je na pola postava morao istrčati van jer mu je dolazio vlak. Takvi spontani susreti pokazuju koliko se iskustvo ovakve galerije razlikuje od tradicionalnih izložbenih prostora te potvrđuju da umjetnost može postati dio svakodnevnog života ljudi koji možda inače nikada ne bi zakoračili u galeriju.
Organizatori također smatraju kako je upravo dostupnost jedna od najvećih vrijednosti projekta. Kako sami ističu, mladim umjetnicima i publici dosta je tog nekog hoch stava, institucionalizacije i predstavljanja umjetnosti kao nečega što je rezervirano samo za elitu. Premda naglašavaju važnost muzeja i galerija, žele pokazati da umjetnost može ravnopravno funkcionirati i izvan institucionalnih okvira te potaknuti druge umjetnike na samostalno aktiviranje napuštenih gradskih prostora.
Vrijednost projekta Privremeni izložbeni prostori ne leži samo u predstavljanju pojedinih umjetnika, nego i u promišljanju načina na koji umjetnost može djelovati u gradu. Kroz privremenu prenamjenu napuštenog uredskog prostora projekt pokazuje kako lokacije koje su izgubile svoju izvornu funkciju mogu postati mjesta susreta, razmjene i kulturne proizvodnje. Zapadni kolodvor pritom nije tek kulisa izložbi, nego njihov aktivni sudionik. Njegova arhitektura, svakodnevni ritmovi, putnici i željeznički radnici postaju dio umjetničkog iskustva. Takve site-specific intervencije pokazuju kako umjetnost može aktivirati zanemarene i nedovoljno iskorištene gradske prostore, dajući im novo značenje i otvarajući mogućnost drukčijeg doživljaja grada. Projekt se pritom nastavlja razvijati. Organizatori planiraju tijekom godine realizirati još nekoliko izložbi na Zapadnom kolodvoru, sve dok planirana obnova zgrade to bude omogućavala. Dugoročna je ambicija razviti mrežu sličnih privremenih galerija na različitim lokacijama u gradu kako bi izlaganje u privremenim izložbenim prostorima postalo uobičajena i općeprihvaćena praksa. Time projekt nadilazi okvire pojedinačnog izložbenog programa i prerasta u model promišljanja odnosa umjetnosti, javnog prostora i svakodnevice. U vremenu kada se kulturni sadržaji uglavnom odvijaju unutar jasno definiranih okvira, projekti poput ovoga podsjećaju da umjetnost može nastajati i djelovati među ljudima, u prostorima kroz koje svakodnevno prolaze. Upravo u toj neposrednosti leži njegova najveća vrijednost umjetnost postaje dio svakodnevice, a slučajni prolaznici njezina možda i najiskrenija publika.
Autor: Marko Drmać
Aktivnosti i programe umjetničke organizacije CIRK POZOR pratite na web stranici cirkpozor.hr i društvenim mrežama Facebook i Instagram.
