Umjetničke intervencije u javnom prostoru nude golem potencijal za uspostavljanje izravne komunikacije s prolaznicima koji svakodnevno koračaju ulicama grada. Umjetnici nerijetko koriste javne površine kako bi se osvrnuli na aktualne društveno-političke teme, a mnogi grafiti su tijekom vremena postali svojevrsni simboli gradova. Brojni prolaznici su zasigurno primijetili šarene i duhovite poruke kojima obiluje urbano tkivo grada Zagreba, iza kojih stoji umjetnik Mario Miličić, vjerojatno poznatiji pod pseudonimom Mane Mei. Njegovi grafiti, koji uključuju kratke i inspirativne poruke poput – Osmijeh na licu uljepšava ulicu, Oj, budi svoj, Ne budi zao ili pak Budi čovjek, ističu se upečatljivom vizualnom estetikom.
Mario Miličić rođen je 1985. godine u Slavonskom Brodu, gdje je završio Klasičnu gimnaziju. Godine 2016. diplomirao je na Grafičkom fakultetu u Zagrebu, smjer dizajn grafičkih proizvoda, a od 1998. kontinuirano razvija svoj kreativni izraz u području ulične umjetnosti. Aktivno izlaže od 2013. godine, a do sada je imao 12 samostalnih i nekoliko grupnih izložbi. Od 2018. godine djeluje kao organizator i kustos Galerije Siva u zagrebačkom Autonomnom kulturnom centru Medika, gdje je realizirao 45 izložbi domaćih i stranih umjetnika. Također, suosnivač je umjetničke organizacije Cirk Pozor i član Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) od 2019. godine. U razgovoru s umjetnikom dotakli smo se njegovog odrastanja u Slavonskom brodu te početka djelovanja u kontekstu zagrebačke street art scene, no isto tako smo saznali zašto je došlo do tranzicije Mane Meia u Marija Miličića i zašto je umjetnik u posljednjih nekoliko godina prebacio fokus s ulične umjetnosti na rad u ateljeu.
► Vrlo si mlad zaronio u street art vode. Možeš li reći nešto više o svojim počecima? Kako je bilo odrastati u Slavonskom brodu? Kakva je tamo bila umjetnička scena tijekom tvog odrastanja, je li postojala alternativna scena? Gdje se uopće dogodio prvi doticaj s uličnom umjetnosti?
Mario Miličić: Sami počeci vezani su za urezivanje vlastitog imena u osnovnoškolske klupe. Kako je potreba i dalje bila prisutna, uslijedili su markeri koji su služili istoj svrsi – ostavljanju traga. Postojanja. Ja sam Mario, postojim, radim štetu i nemam problema s time. Logičan slijed stvari bili su sprejevi. Prvi sprej (tamno plavi) dao mi je jedan tatin prijatelj i to je za mene bilo to, nije više bilo puta nazad. Od tada se štošta promijenilo, ali to je ostalo isto: Mario + sprejevi.
Odrastanje u Slavonskom Brodu bilo je super, grad mi je bio dovoljno velik i imao je dovoljno sadržaja i mogućnosti (čitaj zidova/podloga za crtanje). Samih grafita nije bilo puno (tu ne mislim na natpise, njih je bilo posvuda), ali ih je bilo dovoljno da me to zaintrigira i potakne da se više angažiram u tom smjeru. Prvo je bilo iscrtavanje vlastitog imena, a kako su stvari s vremenom postale ozbiljne pojavili su se i prvi tegovi. Posjeti Zagrebu i Splitu također su odigrali veliku ulogu u mom grafiti razvoju. Upoznavanje drugih grafitera, izmjene iskustava te naravno zajednički pohodi na gradske zidove i vlakove… tu sam se još više zaljubio u ovu igru. Naravno, bilo je tu i bliskih susreta s policijom i bježanja, ali te stvari me nisu odvratile od daljnjeg bavljenja grafitima i uživanja u sprejanju raznoraznih podloga.
Nekad davno prije pojam street art nije ni postojao (barem ne kod nas), nisam siguran kada se točno pojavio, ali sjećam se da sam ja svojevremeno lijepio po gradu rečenice napisane markerom na papiru pa iskopirane u više primjeraka. Natpisi su bili Ima ko papira? i Sutra će kiša. To je bio moj prvi street art prije samog street arta (kao pojma naravno). Osim toga bio sam (i još sam uvijek) više fasciniran grafitima kao subkulturom nego takozvanom uličnom umjetnosti. Ona je došla nekad poslije, rekao bih s pojavom Mane Meija. Barem su moj rad drugi ljudi počeli tako nazivati, a ja se nisam bunio.
► U Zagrebu si završio preddiplomski Studij grafičke tehnologije na Grafičkom fakultetu. Jesi li se u Zagreb preselio zbog fakulteta i kako bi opisao svoje studentske dane? Kako je izgledao proces asimilacije u zagrebački umjetnički đir?
Mario Miličić: Grafički fakultet je bio plan A i uz malo sreće uspio sam ga upisati. Moj tok misli pri upisivanju faksa bio je grafiti – grafički dizajn, to mi je imalo smisla, iako me grafički dizajn kao takav zapravo nije nimalo zanimao. Moram priznati da sam puno više bio posvećen crtanju grafita nego studiranju. Iako je bilo zanimljivih predmeta na fakultetu meni su ipak bile zanimljivije zagrebačke ulice, šetanje okolo, teganje i crtanje grafita te druženje s lokalnim grafiterima koje sam imao priliku upoznati još prije dolaska u Zagreb. Zapravo ispada da sam ja studirao teganje i crtanje na ulici, dok je faks bio samo neka obaveza te razlog mog dolaska u Zagreb. Moglo bi se reći da sam bio poprilično neozbiljan student ili sam jednostavno bio premlad i previše fasciniram grafitima da bih uopće išta drugo doživio te uopće uzeo u obzir. Ali sve u svemu Grafički je bio super iskustvo, nijedan drugi faks mi ne bi dozvolio da budem toliko neozbiljan i izuzetno sam zahvalan na tome što sam dio svog vremena proveo baš tamo. Na kraju krajeva ja sam ipak grafičar.
► Tijekom godina razvio si vrlo specifičan izričaj, odnosno u tvojim je radovima vidljiv umjetnički pečat. Zanimljiv podatak je da si tehnike razvijene tijekom godina djelovanja u području ulične umjetnosti primijenio i u radu u atelijeru. Je li prvo bila ulica ili atelijer? Kako je izgledao tvoj umjetnički put?
Mario Miličić: Ulica je definitivno bila prva. Dosta dugo, možda čak i predugo, ulica je bila jedino područje interesa. Prvi radovi u “ateljeu” nastali su krajem 2012. godine kad sam spletom okolnosti počeo raditi svojevrsne kolaže uz pomoć samoljepljivih folija koji su bili bazirani na rečenicama i raznim načinima izvedbe istih. Ta serija radova rezultirala je i prvom samostalnom izložbom, koja se održala 2013. u Galeriji Siva. Izložba se zvala Focus on feelings, a autor je bio FOF (frend od frenda). FOF faza kratko je trajala, a nedugo nakon nje uslijedio je Mane Mei. Moram reći da mi se tijekom izrade tih radova te izlaganja istih otvorio neki totalno novi svijet. Mogao sam sjediti u ateljeu i satima rezati i lijepiti radove, i osjećati se ispunjeno radi toga. Do tada sam ispunjenje tražio isključivo crtajući na ulici i drugim mjestima gdje se to ne smije raditi.
► Tko su ti najveći utjecaji u polju street arta ili umjetnosti općenito? Možeš li izdvojiti najdraži mural ili neko djelo koje te posebno motiviralo za vlastiti rad?
Mario Miličić: Rekao bih da su pojedini autori iz tog grafiti svijeta imali najveći utjecaj na moj rani razvoj koji je s puno uloženog truda, ljubavi i vremena izrodio nešto što je postalo autentično i moje. Nekako sam uvijek slijedio sebe i imao konstantu potrebu za promjenom i nečim novim. Mane Mei se pojavio kada sam shvatio da se više nisam mogao u potpunosti izraziti samo s tih par istih slova nego to moraju biti konkretne riječi i rečenice koje su čitljive prosječnom čovjeku. Prvi rad u tom stilu bio je Pozdrav koji još uvijek živi (doduše malo je izblijedio) na zidu kraj benzinske pumpe kod Autobusnog kolodvora. Stoji tamo i pozdravlja putnike u tramvaju/vlaku te slučajne prolaznike na ulici.
Prvi ulični radovi u vidu rečenica bili su u rimi, jer sam jednom prilikom posudio knjigu koje se sjećam još iz djetinjstva Idi pa vidi – Stanislava Femenića. Došao sam u atelje i čitao te pjesmice i umirao od smijeha. Ali nije tu bilo ništa pretjerano smiješno, bila je to kao neka katarza, čišćenje i davanje prostora nečem novom. Nakon toga počeo sam u glavi slagati jednostavne dječje rime, što je rezultiralo tom “šarenom i pozitivnom” fazom po kojoj je ja bih rekao Mane Mei najviše poznat. Što se tiče izvedbe tih radova mislim da je na mene imao utjecaj jedan komercijalni rad grafiti umjetnika Lucera (031) gdje sam vidio da on u nekom prostoru oslikava zid na način da prvo napravi pozadinu te preko nje izvlači crni outline na slovima. To sam nesvjesno implementirao u svoj rad, a bilo mi je idealno, jer sam podjednako uživao u izradi apstraktnih pozadina, kao i u samoj izradi slova. Iako tu kod slova više nisu bili važni ti neki principi koji su bitni u grafiti svijetu, bilo je to puno slobodnije i opuštenije. Sama poruka je postala najbitnija, a sve ostalo bilo je samo nešto što je tu poruku dodatno isticalo. Onda sam u jednom trenutku čak otkačio slova i počeo ostavljati samo tu apstraktnu pozadinu s debelim crnim rubom.. Mislim da je tu zapravo počela moja fascinacija s apstrakcijom kao izričajem…
► Koje te teme najviše inspiriraju za rad i kako izgleda tvoj stvaralački proces? Odvajaš li puno vremena na razrađivanje određenih koncepata ili si više sklon spontanom pristupu i neposrednom reagiranju na situacije iz svakodnevice?
Mario Miličić: Proces uglavnom ovisi o radu koji se izvodi. Ponekad su to ideje koje su na licu mjesta smišljene za baš određenu lokaciju a ponekad se nađe lokacija pa to potakne razmišljanje o ideji. I u ateljeu i na ulici me zapravo inspiriraju podloge. One su mi ključne, od njih mi sve kreće. Boraveći u gradu primjećujem potencijalne zidove/podloge za crtanje i, ako postoji potreba da se nešto napravi, vrlo skoro dolazim do ideje te realizacije iste. Isto tako funkcioniram i u ateljeu. Jednom prilikom sam nakon dugo vremena otišao do Igepe kupiti papire i doslovno, čim sam se vratio i narezao ih na manje formate – odmah sam počeo raditi nove radove. Ponekad i samo izrežem određeni format i pustim ga da stoji u prostoru te čekam da vidim što mu zapravo treba. Ali, generalno, više sam okrenut toj spontanosti i intuiciji nego pretjeranoj razradi koncepta. Kod mene je uglavnom slučaj da se sa završetkom određene serije radova zapravo ukaže koncept koji tu seriju objašnjava i ujedinjuje. Na taj način ja ne kontroliram radove u potpunosti, nego oni imaju neki svoj vlastiti tok i inteligenciju. Puštam ih da se sami izraze i povežu.
► Mnogi ulični umjetnici djeluju u javnom prostoru kako bi komentirali društvena i politička pitanja, a grafiti mogu pružati glas onim zajednicama koji nisu dovoljno zastupljene u javnom diskursu. Koja je tvoja namjera kao umjetnika koji djeluje u javnom prostoru?
Mario Miličić: Ja bih rekao da je ona vezana uz moje viđenje svijeta te potrebe da to isto viđenje podijelim s drugima. Barem je to bilo tako u toj fazi dok sam bio fokusiran na tekstualne radove. Već dugi niz godina radovi su mi uglavnom vezani uz apstrakciju (tu i tamo uleti koji tekstualni) koji ja bih rekao na drugi način komunicira s promatračem, ali vjerujem da je moja potreba još uvijek ista, dijeljenje sebe s drugima, ali na drugačiji način. Čini mi se da zapravo želim potaknuti promatrača na reakciju, introspekciju i promišljanje svijeta oko sebe. Naravno, ako je to moguće.
► Gledala sam film Silvestra Kolbasa Mrzim sretne ljude u kojem Tomislav Pletenac tumači povijest grafita kao subverzivnih poruka u javnom prostoru. Kako ti promatraš ulogu grafita u javnom prostoru? Koliko uopće promišljaš političnost javnog prostora?
Mario Miličić: Rekao bih da su grafiti izuzetno važni za javni prostor, barem meni. Oni ljudima čine život zanimljivijim, na ovaj ili onaj način, tjeraju ih na reakciju (svaka reakcija je bolja od indiferentnosti). Na trenutak ih izbacuju iz stanja u kojem se nalaze, neke u bolje, a neke u nažalost gore stanje (ovisi od grafita/čovjeka do grafita/čovjeka). Grafiti su sami po sebi odraz stvarnog stanja grada i njegovih građana. Dokaz da grad diše i da je živ. Oni su provokacija svima koji bi htjeli imati kontrolu nad svojom okolinom te ih podsjećaju na to da je nikada neće imati. Ulica je mjesto gdje se svi susrećemo, neovisno o statusu i ičemu drugom. Ulica je za svakoga i tu smo svi prividno jednaki. Također je i mjesto na kojem se svi mogu izraziti i nametnuti svoje ideje. Jedni na način da zakupe bilborde (ili druge oglašivačke prostore), namećući svoje proizvode i kampanje, što je kao društveno prihvatljivo (zato što se vrte pare), a drugi, gledajući lijevo desno sa sprejem u ruci, čekaju pravi trenutak da nešto napišu/nacrtaju.
Nametanje stvari samo po sebi je nažalost temelj ovog našeg društva. Od samog rođenja ti se nameće štošta i ti, ako nemaš potrebu da propituješ stvari i vidiš malo dalje od “nametnutog”, vrlo je vjerojatno da ćeš ispasti jedna poslušna, nezadovoljna i frustrirana jedinka (čast iznimkama). Od svega što ti se u životu nameće mislim da su grafiti stvarno minorni kad ih usporediš s pravim problemima u društvu. Meni bi osobno grad bez reklama bio puno ljepši, prirodniji i smisleniji, dok bi mi grad bez grafita bio nekako sterilan, siv i mrtav. To bi značilo da je sistem pobijedio. Ali po mom mišljenju to se nikada neće dogoditi, uvijek će potreba određenog pojedinca biti jača od straha koji mu sistem nameće. Ulica pripada narodu. Čini mi se da je ostavljanje traga temeljna ljudska potreba, još od crteža u špiljama. Ne znamo je li taj pračovjek to nacrtao u svojoj špilji ili to odradio “ilegalno” u susjedovoj špilji…
► Koja je po tvojem mišljenju granica umjetnosti i vandalizma? I u kojoj mjeri dozvola za stvaranje ulične umjetnosti narušava čitavu ideju o neposrednosti?
Mario Miličić: To je neko vječno pitanje koje se uvijek postavlja kad je riječ o grafitima. Mislim da je i prosječnom čovjeku jasna razlika između nečega što je umjetnost i nečega što je vandalizam. To se može odmah vidjeti. Ali opet sve je u oku promatrača, pa tako i ta granica. Po meni je zapravo najbolje da tako i ostane. Svatko ima pravo na svoje viđenje i mišljenje. Također, svatko ima pravo da se s istim tim viđenjem/mišljenjem ne slaže.
Meni su osobno draže akcije/djela koja su napravljena ilegalno, ali to je vjerojatno tako jer dolazim iz tog svijeta i dosta mojih radova je rađeno bez dozvole. Naravno, nije mi sve što je ilegalno dobro, ali nekako cijenim taj moment gdje autor dok izvodi svoje djelo nešto i riskira, pa makar i malo. Nemam ništa protiv rađenja stvari s dozvolom, ali draži mi je ovaj samoinicijativni moment, gdje ti zapravo ne dobivaš ništa (čitaj: nitko ti nije platio materijal ni honorar) osim vlastitog zadovoljstva. Iskrenije je…
► Od 2014. godine djeluješ pod pseudonimom Mane Mei. Ima li tvoje umjetničko ime neko značenje? Pruža li ti korištenje pseudonima određeni vid slobode?
Mario Miličić: Mane Mei na šatru znači nema ime. To mi je ostalo kao neka ulična spika. Pošto je ulica definirala moj tadašnji rad, želio sam da u novom imenu imam i dio tog nekog cjelokupnog iskustva. To tek ovako s odmakom mogu analizirati i sagledati. Ne znam ni sam kako mi je to ime palo na pamet, ali sviđalo mi se to što su inicijali bili MM, kao Mario Miličić. A i fora mi je bilo to što zvuči kao da je nešto na latinskom ili kineskom te da ima neko posebno, duboko, misteriozno značenje. Kad ono najobičniji šatro. Nema ime… pih! 🙂
Mane Mei mi je definitivno dao slobodu koju nikada prije do tada nisam imao. Maknuo sam se jednim dijelom od tog klasičnog grafiti svijeta i izričaja te zaplovio u neke nove meni neistražene vode. Također mi je i to kao “nema ime” značilo neograničenost, nedefiniranost, slobodu. Za to sve što sam radio nije postojalo ime, titula ili što god drugo. Mane Mei je bio sve što je u tom trenu želio biti i nije patio od toga da ga se naziva tim i tim i stavlja u kutije. On je pisao pjesmice, crtao grafite, murale, radio stikere, otiskivao majice tehnikom sitotiska i stirotiska (tehnike koju je sam slučajno otkrio), radio radove u ateljeu te ih izlagao na izložbama, držao kreativne radionice, izrađivao magnete koje su ljudi skupljali po gradu, snimao i montirao video uratke, zabavljao se i živio u trenutku. I to sve bez skrivanja vlastitog identiteta. To mi je bila najveća promjena. To je nakon dugog niza godina življenja pod tom nekom grafiti krinkom došlo kao solidno olakšanje.
► U Galeriji Siva je 2016. godine predstavljena tvoja samostalna izložba Pik traka u kojoj je radove povezala upravo pik traka kao pomoćni alat u tvojem stvaralačkom procesu. Što se prema tvojem mišljenju događa s grafitima kada ulaze u prostor galerije? I što se događa s njima kada su stavljeni u okvir za slike?
Mario Miličić: Pik traka mi je svojevremeno bila solidan izvor inspiracije, odatle i potreba da ju na neki način zabilježim i odam joj počast u vidu izložbe. U tom periodu sam više bio vezan uz tekstualne radove, tako da su na izložbi uglavnom bili izloženi radovi na kojima je nešto pisalo. Bilo je tu radova na raznim podlogama – platna koja sam našao iza Westina (par puta godišnje iz hotela Westin izbacuju glomazni otpad i tu se stvarno može naći zanimljivih stvari), ogromni komad kapafiksa koji sam prebojao i doslovno završio par minuta prije otvorenja izložbe tamo na licu mjesta u galeriji (na njemu je pisalo Još stigneš), skate daska koju sam oslikao frendu (Radim to što volim) i još štošta. Jedan od dražih radova na toj izložbi bio je Nije mi jasno. Rad izveden s pik trakom na crnom papiru, jednostavan a poprilično nejasan za pročitati (ako ti netko ne kaže što piše), a vizualno kompozicijski vrlo zanimljiv. Iako to nije bila praksa sa svakim radom, ali želio sam da ne budu svi baš tako čitljivi, da promatrač ipak mora uložiti trud da skuži o čemu se radi. Također jedan od dražih radova bila mi je bijela majica kojoj na leđima piše OPET LAŽEŠ, izvedena tako da sam na sito zalijepio slova od pik trake te ih otisnuo u samo jednom primjerku. Nju sam dugo nosio te je s vremenom postala “majica za crtanje”. Kao takva, ofarbana i istrošena, zapravo majica s puno “iskustva” završila je kao dio izložbe. Po meni grafiti pripadaju ulici i to je njihovo prirodno stanište. U galeriji oni postaju zapravo nešto drugo, prilagođavaju se, smanjuju te po meni gube svoju svrhu. Tako da nisam pretjerani ljubitelj klasičnih grafita u galerijama, ali kao i kod svega, neka ljubi ‘ko god koga hoće, a ‘ko neće, nek se ne nameće… Od nameta nema selameta 🙂
► Možeš li reći nešto više o radovima iz serije Poslojavanje? Kada te tema slojeva počela zanimati i o kakvom je umjetničkkom istraživanju riječ?
Mario Miličić: Nisam prije razmišljao o tome, ali kada su radovi bili gotovi trebalo mi je nešto da ih ujedini i trebao sam smisliti naziv izložbe. To mi je bila prva izložba u kojoj sam koristio platno kao podlogu za sve radove i na njega je trebalo prvo staviti sloj bijele boje kao neki primer te je nakon toga uslijedilo “poslojavanje” bojom. Pri izvedbi prva četiri rada koristio sam se bojom u spreju te bih za svaki element prvo izbojao podlogu te na nju lijepio naljepnicu u obliku koji sam želio dobiti. Na kraju bih sve prebojao u bijelo te skinuo naljepnice. Zapravo ideja je bila da svi radovi na izložbi budu napravljeni na isti način – od malih ostataka naljepnica koje sam koristio za izradu nekih drugih radova, složio bih zadovoljavajuće kompozicije u vidu skice te ih nakon toga uvećavao i radio na platnu. Osim običnom bojom, ponekad sam se koristio i bojom pomiješanom s pijeskom tako da je u nekim slojevima bilo razlike i u teksturi.
To je sve skupa bilo zanimljivo iskustvo, jer se događalo u periodu kada je korona preuzela svakodnevni život. Sve je bilo zatvoreno pa je i naša galerija Siva bila van funkcije. To mi je zapravo baš pasalo, jer sam se iz svog tadašnjeg ateljea zvanog Buksica u Medici preselio u galeriju i tamo radio sve radove koje sam nakon toga i izložio u istom prostoru. Kao dio postava ostavio sam i taj dio “ateljea” koji sam prenio u galeriju, ukazujući na to da su zapravo svi radovi nastali unutar prostora galerije. Kažu da umjetnost imitira život tako sam to Poslojavanje povezao i sa osobnim razvojem. Ono je rad na sebi, rješavanje starih, “ozlijeđenih” slojeva te rad na tome da novi slojevi koje nanosimo na sebe budu što “čišći” te da im se ne moramo vraćati i iscjeljivati ih. Možda najbolje da stavim tekst koji sam napisao povodom te izložbe:
Sloj po sloj-u ovom slučaju-slika.
U vječnoj potrazi za nečim novim i drugačijim, stavljam na sebe još jedan sloj.
Stavljam na platno novi sloj boje, mijenjam teksturu. Kontempliram, eksperimentiram, promatram. Nisam zadovoljan ali nastavljam dalje. Novi sloj. Zadovoljniji. Još jedan sloj, druga boja. To je to.
Svaki novi rad je novi sloj, nova mogućnost, novo promišljanje te novi početak. Iako je rad završen, sloj ostaje. Po potrebi se može zagrebati da bi se do njega ponovno došlo, da opet izađe na površinu, vraćajući se u taj trenutak u kojem je nastao.
► Na grupnoj izložbi Shaped Shapes izložio si kolaže u kojima se baviš transformacijom oblika. Kada ti je tehnika kolaža postala zanimljiva i koji umjetnici iz domaće povijesti umjetnosti su ti zanimljivi u kontekstu ove tehnike?
Mario Miličić: Prvi radovi koje sam radio u ateljeu bili su svojevrsni kolaži, ali pošto sam bio na samom početku nisam to uopće tako doživljavao. Kroz daljnji rad ponovno sam se vratio tehnici kolaža, prvo kroz korištenje takozvane one way vision folije, a kasnije kombinirajući razne materijale. Posebni sam ljubitelj ostataka, dijelova koji su na prvi pogled suvišni. Nastali slučajno, bez određene namjene, na hrpi (serija radova za ovu izložbu doslovno je nastala iz hrpe ostataka koja se nalazila na desnoj strani radnog stola u ateljeu) čekaju svoj trenutak za ponovni život, na prepoznavanje njihovog potencijala. Nakon posvećene pažnje te njihovog izdvajanja iz hrpe, pri radu i razvoju kompozicije pretvaraju se u ključne dijelove koji na kraju čine skladnu cjelinu. Mislim da mi je zbog toga tehnika kolaža posebno draga. Ona mi omogućuje spajanje prividno nespojivog i ostavlja puno prostora “slučajnosti” – a njen sam izraziti ljubitelj jer vjerujem da ima svoju vlastitu inteligenciju. Mislim da bih od svih istaknuo Mladena Stilinovića. Čini mi se da s njim imam dosta dodirnih točaka iako sam ga tek relativno nedavno doživio u njegovom punom sjaju. Iako još nisu domaća povijest umjetnosti ali zasigurno će to postati, istaknuo bih Damira Sobotu te Nikicu Jurkovića, njihov rad izuzetno cijenim.
► Koji bi bio najizazovniji projekt koji si realizirao kao street artist? Možeš li podijeliti neku anegdotu ili neobično iskustvo tijekom stvaranja murala u javnom prostoru?
Mario Miličić: Rekao bih da bi to mogao biti rad Veliko hvala. Općenito mislim da je zahvalnost bitna stvar u životu, tako da sam za riječ hvala odlučio pronaći što veći zid, ali nijedan koji sam našao/imao na umu nije zadovoljavao moje potrebe. Nakon nekog vremena odustao sam od toga i išao dalje s realizacijom drugih ideja. Jedno ljeto sam ga se opet sjetio te po povratku s mora, vozeći se automobilom, odlučio gledati ima li kakva potencijalna podloga za Veliko hvala. Taman pred Zagrebom, kada sam mislio da ipak ništa od toga, na autoputu s lijeve strane, malo prije naplatnih kućica Lučko, spazio sam ogromnu halu koja mi je djelovala napušteno. Vauuu, to je to, ovaj plejs moram ići provjeriti čim uhvatim vremena. Od silne želje, vremena sam našao odmah par dana nakon, te ushićen otišao na lokaciju. Kada sam došao tamo bio sam oduševljen. Hala je bila ogromna i što je najbolje, bila je napuštena. Malo sam se još promuvao unutra i okolo te skovao plan šta i kako dalje. Dobra stvar je ta da mi se taman u tom nekom periodu javio Bruno Pogačnik (TARWUK) i pitao me da li možda želim doći skupiti neke boje koje su ostale još od muzeja ulične umjetnosti u Vlaškoj. Ja sam naravno rekao DA, a radilo se o solidnoj količini Dulux boja (čitaj: najbolja boja ikad). Oduševljen sam prenio to sve u auto te iskrcao u Buksicu, imao sam još neke kante boje ostale od nekih poslova, tako da sam imao dovoljnu količinu boje za realizaciju gore navedene ideje. Prvi dan sam došao s frendom koji je usput okinuo par akcijskih fotografija, a drugi dan sam izvukao crni outline na slovima. Pri izvedbi nije bilo nikakvih smetnji, auti su prolazili, ali nikome nije smetalo to što sam radio. Sve u svemu, bio je to naporan posao, ali nakon njega osjećao sam ogromno ispunjenje te naravno zahvalnost na tome što sam napokon uspio realizirati tu ideju. Veliko hvala.
Što se tiče stvaranja u javnom prostoru istaknuo bih jedan događaj dok sam crtao na limu od gradilišta na Ilici (tamo je sad zgrada u kojoj je Lidl). Ima tome već dosta godina, tako da tko zna di je taj lim završio… Uglavnom, posao je bio već na pola gotov, a do tada su svi prolaznici izrazito pozitivno reagirali, vozači tramvaja su trubili i mahali, žene s djecom u kolicima su se smješkale, a ja sam neometano radio svoj “posao”. U jednom trenutku naišao je jedan čovjek, vidno uznemiren mojim djelovanjem. Odmah je prešao na stvar i počeo me ispitivati da li imam dozvolu i tko mi je dopustio da to radim? Ja sam mu mrtav hladan odgovorio: Gospodin. Tu se on zbunio, ali i dalje je bio ljut te je počeo omalovažavati moj rad. Da je to ružno, da će sad to tu stajati, sve u svemu po njemu – solidna katastrofa. Na samom odlasku je rekao da će nazvati policiju kada dođe kući pa ću ja morati s njima onda razgovarati. Ja sam rekao OK, slobodno, i nastavio bojati slova. Nakon što je otišao, kada sam završio s izbojavanjem slova, odlučio sam napraviti pauzu te se za svaki slučaj malo maknuti, ako dođe policija da me ne nađu na mjestu zločina, jer dozvolu od gospodina očito nisam imao. Otišao sam i legao na obližnju klupu, vratio se, malo promotrio situaciju te završio grafit bez ikakvih daljnjih ometanja. Na grafitu je pisalo Čovječe ne ljuti se, a uletio je jedan baš ljuti čovječuljak… Baš me zanima da li je kada je ponovno prolazio pročitao šta piše i malo se zamislio… Vjerojatno nije, ali nema veze. Prouzročio je zanimljivu priču…
► Kakve su reakcije publike na tvoj rad? Susrećeš li se s kritikama? Kako ti reagiraš na tuđe komentare?
Mario Miličić: Osim već navedenog iskustva mislim da nisam imao nikakvu sličnu situaciju. Reakcije publike su sve redom pozitivne. Nevjerojatno je to koliko ljudima bude drago kada me vide dok crtam na ulici. Meni onda bude još draže, jer dobijem direktnu potvrdu na licu mjesta da radim dobru stvar. Jednom prilikom sam crtao u Tratinskoj nešto dosta jednostavno, kada sam završio odmaknuo sam se da pogledam kako izgleda i odjednom sam čuo pljesak koji je dolazio s prozora s druge strane ceste. Okrenuo sam se i vidio tatu i kćer na prozoru kako mi plješću. Ostao sam paf. Nisam znao kako da reagiram pa sam se nasmijao i naklonio, kao da sam upravo odigrao svoju malu predstavu za publiku s trećeg kata. Bome neprocjenjivo iskustvo… živila ulica!
► Jesi li tijekom svojeg rada surađivao sa zajednicom? Što općenito misliš o participativnim praksama u polju ulične umjetnosti?
Mario Miličić: Sa zajednicom surađujem već neko vrijeme i taj rad mi je izuzetno bitan. Jedan od projekata koji provodim već četvrtu godinu zove se Ulična umjetnost na periferiji i radi se provedbi radionica izrade naljepnica te oslikavanja grafita u manjim sredinama, u gradovima/mjestima koji/a inače nemaju baš puno prilike susresti se s uličnom umjetnosti. To mi je veoma drag projekt jer smatram da je izuzetno bitno širiti znanje koje čovjek posjeduje.
Također bih istaknuo i projekt koji radimo moja partnerica Nikolina Majdak i ja preko naše umjetničke organizacije Cirk Pozor. Projekt se zove Susjedovanje i ovo je sada treća godina da ga provodimo kod nas na kvartu (Knežija). U sklopu Susjedovanja održavaju se kreativne radionice za djecu i mlade, predstave, performansi, video projekcije te oslikavanje murala za koje ljudi s kvarta preko open calla prijavljuju zidove. Umjetnike za oslikavanje murala mi biramo te ih onda po nekom vlastitom nahođenju raspoređujemo na prijavljene zidove. U sklopu prošlogodišnjeg Susjedovanja održao sam i radionicu oslikavanja murala gdje su učenici drugog razreda OŠ Horvati prvo izbojali zid uz pomoć boja na bazi vode i kistova, a na to sam ja onda izvukao crni outline na slovima. Super je vidjeti klince kako uživaju igrajući se s bojama. Na kraju, kada sam im predložio da mogu obojati dlanove te ih otisnuti na zidu, neki od njih su se totalno razularili i umakali ruke do laktova u boju te prskali bojom po zidu i naravno svuda okolo. To je bilo baš lijepo i mislim da bi svako dijete trebalo imati priliku da proba tako nešto…
► U posljednjih desetak godina su ulični festivali sve popularniji u raznim europskim središtima. Što misliš o takvim manifestacijama i komercijalizaciji ulične umjetnosti?
Mario Miličić: Nemam ništa protiv takvih manifestacija. A komercijalizacija, to je nešto što je očito neizbježno. Sve što je kvalitetno kad tad postane komercijalno (naravno nije sve komercijalno nužno i kvalitetno), ali meni su uvijek draži radovi koji su nastali samoinicijativno, kao što sam već rekao. Ne moraju to biti murali preko cijelih zgrada, dovoljne su sitnice na ulici koje ti malo odvrate pažnju i nasmiju te. Meni je street art više to, neke male stvari koje ne primjećuju svi, ali ipak su tu za one koji budno promatraju svaki svoj korak.
Naravno da nema ništa loše u tome da ljudi i zarade nešto od svog rada, to ispada i poanta života, da živiš od posla koji voliš raditi. Ali opet ima nešto u tome kada je nešto samo hobi i kada to postane posao, nešto se promjeni… Valjda se to zove odrastanje (donekle)…
► Korištenje pseudonima česta je pojava u kontekstu ulične scene. Iako si karijeru započeo kao Mane Mei, u posljednjih nekoliko godina si se prestao “skrivati” iza pseudonima. Izložbu Polovične cjeline potpisao si pravim imenom i prezimenom pa me zanima kako je došlo do te Mane Mei – Mario Miličić tranzicije? Što si predstavio na toj izložbi i kako je publika reagirala na tu promjenu?
Mario Miličić: Iskreno, u jednom trenu su mi radovi koje sam radio počeli izgledati više kao Mario Miličić, tj. kao da više nisu bili Mane Mei. Znam da to možda zvuči čudno, ali meni je to u nekom trenutku postalo kristalno jasno. Većina se ljudi cijeli život drži jednog pseudonima (ili naravno svog imena) i sve što grade, grade s istim imenom, što je ustvari logično. Kod mene to nije slučaj… Ja sam kroz svoju karijeru promijenio puno imena/faza i nekako su mi se te promjene događale prirodno. Znam da bih samo s jednim imenom puno više toga postigao i bio “poznatiji”, ali zadovoljan sam i ovako. Ništa mi ne fali… Prvi rad za koji se baš sjećam da sam, nakon što sam ga napravio i prošao pored njega par puta s bajkom (rad na velikom praznom bilbordu kod Cibone), pomislio – pa ovo je Miličić, najradije bih se potpisao kao Miličić. Ali nisam. Nakon toga nekako mi se još više sve razjasnilo te sam odlučio, nakon tadašnje 34 godine života, postati nešto što sam zapravo bio cijelo vrijeme – Mario Miličić. Znam da zvuči komično, ali tako je… I super mi je bio moment kad je Bojan Krištofić napisao tekst za Polovične cjeline… Tu se spominje Miličić, radovi Maria Miličića, a ja gledam i polu mi je komično to sve, jer nikad prije nisam sebe doživljavao kao Miličića, tj. nitko me nije spominjao na taj način, barem ne u umjetničkom kontekstu…
Sam prelazak na Maria Miličića, koji se desio prirodno, donio je i promjenu u izričaju i to mi je otvorilo neka nova vrata kroz koja sam rado zakoračio. Tu je došlo do sazrijevanja i rekao bih da sam na neki način uspio doći još bliže sebi. Barem ovom trenutnom sebi, koji se stalno mijenja i napreduje. Također sam nakon te tranzicije ozbiljnije pristupio radu u ateljeu i shvatio koliko mi je to ustvari bitno i koliko me veseli. Naravno, Miličić je proizvod cijelog mog dosadašnjeg životnog iskustva i on je ujedinio sve moje pseudonime i faze, što mi je izrazito drago, samo što je to iskustvo više usmjerio na radove u ateljeu dok će ulica zauvijek ostati Mane Mei. Postoji velika razlika u radovima između Miličića i Maneta. Po radovima što sam izložio na izložbi Polovične cjeline to se itekako moglo primijetiti. Samo ime izložbe došlo je od toga što su svi radovi složeni od polovica krugova. A i nekako mi je bilo zanimljivo to pitanje da li je nešto samo po sebi cjelina iako je zapravo polovica neke druge cjeline.
Ljudi koji su došli na otvorenje očekivali su nešto šareno i ManeMeijevski a ono što sam izložio bilo je baš suprotno od toga. Za izradu radova koristio sam se takozvanom One way vision folijom. To je folija koja se koristi za reklamno pokrivanje prozora (do nedavno su tramvaji imali na staklima reklame otisnute na toj foliji). Nju sam prvi puta našao 2013. godine u smeću jedne digitalne tiskare i odmah sam se zaljubio u njene mogućnosti. Od tada sam je koristio tu i tamo, ali ovo je bila prva izložba gdje sam se odlučio koristiti samo folijom, koju sam u vidu kolaža, izrezivao i lijepio na staklo ili na papir. Ta folija je sama po sebi bijele boje a s druge ljepljive strane je crna. Nisam želio previše intervenirati i mijenjati njen originalni izgled tako da su izloženi radovi bili ili samo crni ili bijeli. To je za mene bila velika promjena, jer sam do tada imao potrebu koristiti puno više boja u svom izričaju. Usprkos očekivanjima, posjetitelji su ipak dobro reagirali, bili su ugodno iznenađeni. Meni je super taj moment gdje ljudi koji prate moj rad, dođu na izložbu očekujući nešto slično prijašnjim radovima, a ono ispadne nešto skroz drugačije. Takav pristup u radu volim i cijenim i kod drugih autora. Element iznenađenja. Konstantna potreba za promjenom.
► Djeluješ kao kustos u Galeriji Siva, o kojoj smo na Vizkulturi nedavno i pisali. Kako pristupaš organizaciji izložbi, kako uopće si se snašao u ulozi kustosa? Kako se formira godišnji program Galerije Siva?
Mario Miličić: Svake godine pristupam sve ozbiljnije. Čini mi se da sam tek ove godine malo više osvijestio šta ja tu zapravo radim, koliko mi je stalo do toga, te koliko sam iskustva kroz vrijeme stekao na ovom polju. U timu Galerije Siva sam od 2018. godine te sam u tom periodu realizirao 46 izložbi domaćih i stranih umjetnika/ca, što je popriličan broj te jedno hvalevrijedno iskustvo na kojem sam izuzetno zahvalan. Mislim da mi je trenutno najdraži dio toga raditi postav s umjetnicima, gdje ponekad i sam sebe iznenadim koliko zapravo znam o tome i koliko mi to dobro ide (bez lažne skomnosti). To ponekad zna biti veoma izazovno, ali ljubitelj sam rješavanja takvih problema i to me posebno veseli.
Godišnji program Galerije Siva formira se preko javnog poziva, gdje se onda radi selekcija umjetnika/ca koji će izlagati ili imati rezidenciju. Osim toga ja imam priliku kao kustos svake godine “ubaciti” nekolicinu ljudi čiji rad cijenim i smatram zanimljivim. Mislim da sam se zbog te mogućnosti i krenuo baviti ovime jer mi je to omogućilo da prijateljima i zanimljivim umjetnicima iz Hrvatske i svijeta pružim priliku imanja rezidencije/izložbe tu kod nas u galeriji. To mi je super jer znam koliko to ljudima znači, pogotovo imanje rezidencije, gdje ti je plaćen put, imaš besplatan smještaj te budžet za produkciju novih radova. Radiš što hoćeš i nitko te ništa ne pita, nema boljeg od toga. Od ove godine smo čak uveli i dnevnice za ljude na rezidenciji što je također super stvar, tako da htjeli ne htjeli postajemo sve ozbiljniji. Još smo početkom ove godine obnovili galeriju, stavili novu rasvjetu, a imamo i nove članice tima što dodatno unaprjeđuje cjelokupnu situaciju. Naravno ima tu još puno prostora za napredak i baš zato mi je to sve i zanimljivo. Još jedan drag mi projekt koji moram spomenuti unutar galerije Sive je grupna izložba Shaped shapes koju zadnje tri godine radim skupa s Josipom Tadić i Tenom Bakšaj. Izložba će se desiti i ove godine, nekad u lipnju, a ideja je ta da se javnosti predstavi presjek radova umjetnika mlađe i srednje generacije, koji se pronalaze u apstraktnom izražavanju i istraživanju forme neovisno o umjetničkom mediju u kojem stvaraju. To će biti zanimljivo…
► Osim što vodiš Galeriju Siva, tvoj atelje nalazi se u kompleksu AKC Medika. Kada si počeo koristiti taj prostor? Koji bi bio tvoj komentar na trenutnu situaciju u gradu i kroničan nedostatak prostora za rad? Koliko je umjetnicima važno imati prostor za rad?
Mario Miličić: Prostor u kojem sam sada koristim od 2020. godine i on mi je gotovo pa sveto mjesto. U njega sam ušao kada je frend iz njega odlazio i to je bila prilika koja se ne propušta. Prije toga bio sam u Buksici, prostoru koji je bio i više nego upola manji. U njega sam ušao krajem 2012. i stvarno mi je odigrao veliku ulogu. Iako je prostor bio mali, meni je bio dovoljan. Buksica je bila legendarna i sumnjam da bi bez nje bio tu gdje jesam. Smatram da je radni prostor izuzetno bitan te da on dodatno potiče i naravno olakšava produkciju umjetničkih radova. Stvarno je tužno to što hrpa prostora u gradu zjape prazni i propadaju umjesto da se daju ljudima na korištenje. To je zapravo dosta apsurdna situacija. Puno ljudi traži prostor, prostora ima, ali se zbog nekog razloga ne daje ljudima na korištenje. Ne znam koliko je to komplicirano i vjerujem da ima prostora koji se zbog raznoraznih odnosa i koječega ne mogu baš tako lako dati u najam, ali tu ostaje još hrpetina potencijalnih prostora. Iskreno se nadam da će se jednog dana to promijeniti te da će Grad uvidjeti važnost oživljavanja gore navedeni prostora.
► U posljednjih nekoliko godina često izlažeš izvan Hrvatske, pri čemu izdvajam tvoju samostalnu izložbu Halfway there u Sofiji i One way vision u Ateni. Što si izlagao na istaknutim izložbama i kakvo je tvoje iskustvo izlaganja u stranim gradovima?
Mario Miličić: Prva navedena izložba dogodila se spontano. Moja djevojka i ja odlučili smo turistički posjetiti Sofiju početkom 2023. Mislio sam, kao i uvijek, usput nešto i nacrtati, pa sam se sjetio da tamo imam prijatelja koji je 2018. imao izložbu u Sivoj, te da i sam ima trgovinu (Gifted) s izložbenim prostorom u podrumu. Odgovorio je potvrdno na moje pitanje da li je moguće da napravim tamo izložbu, pa sam se bacio u razmišljanje što bih mogao izložiti. Radi kratkog boravka tamo i jeftinog prijevoza avionom odlučio sam napraviti digitalne kolaže, koji su bili svojevrsni nastavak serije Polovične cjeline i onda te PDF-ove jednostavno poslati njemu u Sofiju da ih isprinta. U galeriji sam izložio 15 digitalnih kolaža formata 50x70cm koji su se baš dobro uklopili u prostor. To mi je bilo prvo iskustvo izlaganja izvan Hrvatske. Do sada sam na putovanjima uglavnom samo crtao grafite, a ovo iskustvo mi je pokazalo da mogu probati realizirati i izložbu uz moje regularne grafiterske aktivnosti, kao neki ekstra bonus. (Link na video iz Sofije)
Atena je bila moja prva rezidencija, dosta kratka, od samo dva tjedna, ali dovoljna da napravim radove. Svi izloženi radovi imali su veze sa One way vision folijom, otuda i naziv izložbe. Seriju pod nazivom ……. donio sam iz Zagreba dok su ostali radovi nastali tamo za vrijeme boravka na rezidenciji. Prvih tjedan sam radio radove te imao otvorenje izložbe, a drugih sam hodao i crtao po Ateni. Jedan od zanimljivijih radova bila mi je serija fotografija pod nazivom Linija 7 gdje sam kroz reklamu na OWV foliji na tramvaju fotografirao okolinu. Naravno, prije odlaska u Atenu provjerio sam imaju li tramvaji kod njih reklame i vidio da imaju. Tramvaj je bio linija 7 i vozio je uz more što je rezultiralo izuzetno zanimljivim fotografijama. Još jedan rad koji mi je posebno drag i realiziran je tamo na licu mjesta bio je The Hive (Košnica). Svojevrsna skulptura u potpunosti napravljena samo od OWV folije, vrlo jednostavna a izuzetno zanimljiva. Zbog optičke iluzije koja se stvara preklapanje rupica na foliji dobivali su se oblici slični saću, koji su se pokretom promatrača izmjenjivali, nestajali i pretapali u neke druge oblike. Vizualno vrlo zanimljiv rad. Radujem se trenutku kada ću ga moći izložiti i tu kod nas u Zagrebu. Boravak tamo mi je bio baš super i Atena mi je definitivno jedan od dražih gradova u kojima sam imao priliku boraviti, izlagati i crtati na ulici. (Link na video iz Atene)
► I za kraj, što planiraš za budućnost? Imaš li neke nove projekte ili izložbe na horizontu?
Mario Miličić: Planova uvijek ima. Osim gore navedenog Susjedovanja i Ulične umjetnosti na periferiji, idući korak je realizacija projekta koji mi je prošao na natječaju Grada Zagrebu i zove se Privremeni izložbeni prostori. Ideja je ta da se pronađu prostori koji se ne koriste, iznajme na dva tjedna te se u njima napravi izložba. Prvo sam vrlo nadobudno htio realizirati 5 izložbi za 5 umjetnika u 2025., ali sam se ipak na kraju odlučio da budu samo dvije, jer prvi puta radim tako nešto. Osim mene kao izlagača, odlučio sam pozvati i jednu mlađu umjetnicu čiji rad smatram kvalitetnim i zanimljivim, a radi se o Luisi Pascu.
Trenutno sam u pregovorima oko jednog veoma zanimljivog prostora, ali ne bih htio previše otkrivati, jer nije sve sto posto sigurno. Znat ćete više kad bude vrijeme za to…
Rekao bih da u gradu postoji velika potreba za izlaganjem, dok izložbenih prostora uvijek manjka. Privremeni izložbeni prostori omogućili bi većem broju ljudi izlaganje na lokacijama koje inače nisu za to namijenjene, nudeći umjetnicima također i šansu za site-specific radove, ukoliko to neka određena lokacija zahtjeva ili pak za to nudi zanimljive uvjete. Ova godina će biti neki test drive pa ako se sve uspije realizirati kako treba, želio bih ovaj projekt nastaviti, te kroz vrijeme povećati broj umjetnika/izložbi te čak i ljudi koji bi bili u samoj organizaciji…
Osim toga, trebao bih imati i samostalnu izložbu u Sarajevu u drugoj polovici godine tako da lagano razmišljam u tom smjeru. I ima tu još hrpa nekih malih stvari i stvari koje će uletiti u međuvremenu, pa će po svemu sudeći ovo biti još jedna zanimljiva te izazovna godina (pogotovo zato što imam sedmomjesečnog sina 🙂 D. <3
Portreti i fotografije iz ateljea: Maja Bosnić
Intervju je dio projekta DIJALOZI S UMJETNIČKOM SCENOM Udruge Vizkultura koji je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba
