Mlada hrvatska umjetnica Luisa Pascu (Beč, 2000.) nedavno je završila studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a okrunila ga je diplomskim ciklusom radova Kupaonica koji je ljetos izlagala u galeriji Šira. Riječ je o radovima velikog formata koji prikazuju ljudsko tijelo na netipičnim slikarskim materijalima – keramičkim pločicama, zavjesama i linoleumu. Namjera je pritom bila da prikazana tijela postanu dio prostora u kojemu se nalaze, pa je važnu ulogu u umjetničkom pristupu imao i sam prostor galerije u kojoj je “kupaonica” bila postavljena.
Osim Kupaonice, Luisa iza sebe ima još četiri samostalne te niz skupnih izložbi. Prvi je put samostalno izlagala 2020. godine u Laubi gdje je, u sklopu projekta Šalji dalje, izložila ciklus radova pod nazivom Trenutno (ne)zadovoljstvo. Potom su uslijedile izložbe (Ra)stvaranje (galerija Siva, 2021.), Terapija usporedbom (galerija Događanja, 2022.) te Red Carpet Intimacy (galerija Kolekcionart, 2023.). Polazeći od tema i motiva u kojima pronalazi univerzalnu psihološku pozadinu, u navedenim se ciklusima radova umjetnica bavi intimnim, često skrivenim preokupacijama, uz uvijek prisutno i relevantno propitivanje odnosa između javne i privatne sfere, čovjeka i tijela te tijela i prostora.
Prije upisa na Akademiju završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. U produktivnome umjetničkom opusu osim slikarskih izložbi ističu se i sudjelovanje u umjetničkom programu javnih intervencija (projekt Grad na drugi pogled, Trešnjevka, 2021.) te oslikavanje murala (festival Zen Opuzen, 2024.). Osmislila je naslovnice albuma Disturbance in a Quiet Summer Night glazbenog sastava Nellcote (Geenger Records, 2019.) i Face in the Water (2018.) hrvatskog glazbenika Ariana Peharda. Usto, ilustrirala je slikovnicu Mitja i potrrresss autorice Ivanke Blažević-Kiš (Studio moderna, 2021.).
S Luisom razgovaramo o njezinu umjetničkom putu, inspiraciji i kreativnom izražavanju, izložbama te aktualnim društvenim temama promatranima kroz oči senzibilne umjetnice.
► Nedavno si završila studij slikarstva na ALU u Zagrebu, a prije toga ŠPUD. Što te usmjerilo prema umjetničkom pozivu i u kojoj si dobi shvatila da želiš biti slikarica? Koliko ti je studij pomogao da samu sebe pozicioniraš prema umjetnosti i pronađeš vlastiti izričaj?
Luisa Pascu: Zanimanje za crtanje došlo je prirodnim putem, vjerojatno u igri dok sam bila dijete. Voljela sam crtati karikature profesora u osnovnoj školi i na temelju pozitivne validacije roditelja (koji su također umjetnici) i prijatelja, te zbog lošeg prosjeka ocjena, upisala sam ŠPUD. Tek pri kraju srednje škole počela sam zaista obraćati pažnju na kreativni čin i shvatila sam da me to ispunjava, smiruje i uzbuđuje. Pri upisu na Akademiju shvatila sam da želim biti umjetnica. Studij mi je neizmjerno pomogao, jer sam na njemu upoznala sve kolege i prijatelje, bez čije blizine ne bih tako lako došla do novih ideja i načina promišljanja.
► Tvoja posljednja izložba, na kojoj si predstavila ciklus radova Kupaonica, ujedno je bila i diplomski rad. Koliko si dugo razvijala taj projekt i kako si osmislila čitavu ideju? Motivom ljudskog tijela oslikala si netipične slikarske materijale i podloge. Time si jedan intiman prostor svakodnevice kao što je kupaonica fizički izmjestila u prostor javnijeg karaktera, i to doslovce na pod galerije. Gdje je za tebe veza između prikaza tijela, navedenih materijala i samog prostora?
Luisa Pascu: Kupaonica je projekt koji je nastajao u periodu od godinu i pol dana. Do ideje je došlo putem pronalaska materijala: velike hrpe keramičkih pločica na hodniku Akademije. U tom periodu intenzivno sam se bavila temama koje me i dalje zaokupljaju: tijelo kao vizualni fenomen, tijelo kao nositelj identiteta i pokazatelj karaktera, tijelo kao teret (emotivni i doslovni), te intima privatnog prostora. Započelo je kao intuitivno slikanje motiva koji mi je vječno zabavan, a razvilo se u nešto puno veće od toga jer sam tijekom procesa počela otkrivati neočekivane paralele između teme i korištenih materijala. Težina i krhkost pločica podsjećala me na stvarno tijelo, boja me podsjećala na prljavštinu koju ispiremo sa sebe pod tušem, fragmentiranost pločica podsjećala me na analitički pogled pojedinca pred ogledalom. Čin slikanja asocirao je istovremeno na sakrivanje i otkrivanje tijela, a slojevi boje pretvorili su se u slojeve odjeće ili kože. Ova igra poistovjećivanja na kraju me zaokupila više nego sami motiv, jer u sebi sadrži svježi kut gledanja na tu često prožvakanu temu vanjskog izgleda. Uključivanje prostora u sam rad već me neko vrijeme zanima. Oslobađajuće je stvarati sliku koja se sama širi u prostoru, pomičući granice svog okvira i stvarajući prostor koji zauzima. Instalacija pruža mogućnosti različite od onih slikarskih: tijelo promatrača nalazi se unutar rada i zbog toga iskustvo promatranja umjetnosti na neki način postaje iskustvom uranjanja u umjetnost. Osim toga, postavljanje “kupaonice” unutar galerije bio je pothvat koji je, bez obzira na svoju zahtjevnost, bio jako zabavan i smiješan.
► Što te sve pokreće u stvaranju? Tvoj profil na Instagramu pravo je poprište kreativne energije, a radovi koje izlažeš istovremeno su, čini mi se, okrenuti introspekciji i poniranju u vlastiti svijet, ali i pružaju osoban pogled na različite univerzalne teme s psihološkom podlogom. Je li taj međuodnos umjetnikova promatranja svijeta oko sebe i propitivanja vlastitoga uvijek prisutan kao jedan od izvora inspiracije?
Luisa Pascu: Odlično si sročila sve ono što sam htjela i sama reći. Svi moji radovi proizlaze iz stvari koje vidim “u prolazu”, a koje za mene imaju neko značenje koje ih izvlači iz banalnosti svakodnevice. Za mene je promatranje vlastite okoline najčešća inspiracija, rijetko slikam iz glave jer imam osjećaj kao da se moj unutarnji svijet reflektira u vanjskom. Teško je definirati što me točno pokreće, ali mogu istaknuti neke stvari koje mi često probude nagon za likovnim izražavanjem: međuljudski odnosi i njihovi nedostaci, ljudsko tijelo kao izvor tjeskobe, svakodnevni prostori i rutine od kojih ne želimo pobjeći, osjećaji i stanja poput izolacije, euforije, strasti, grižnje savjesti itd.
► Na samostalnoj izložbi 2022. godine u galeriji Događanja predstavila si ciklus radova intrigantnog naslova Terapija usporedbom. U njemu si tematizirala odnos prema tijelu i odrazu u zrcalu, hvatajući se pritom ukoštac s osobnim preokupacijama koje si dojmljivo i hrabro izrazila umjetnošću. Isprva zvuči paradoksalno da usporedba, i to još vlastitoga tijela (bilo s tuđim, bilo s vlastitim kakvo je nekad bilo ili kakvo mislimo da jest), može biti iole terapeutska, no upravo si taj koncept odlučila istražiti i propitati. Je li ti u tom smislu rad na ovoj seriji poslužio kao svojevrsna kreativna terapija, kao umjetnički prostor spasa i psihičkog rasterećenja?
Luisa Pascu: Terapija usporedbom paradoksalna je fraza. Znamo da će, za osobu koja se teško nosi sa vlastitim tijelom, usporedba s tuđim samo pogoršati stanje. No s tim sam nazivom htjela objasniti situaciju u kojoj uspoređujem svoje tijelo, bilo ono u odrazu, mislima ili na fotografiji, s njegovom reprezentacijom u umjetničkom djelu. Kreativni čin pruža jednu vrstu distance od zaokupljenosti izgledom. Nesavršenosti se na papiru ili platnu pretvaraju u neutralne mrlje, sjene, kontraste, nakupinu linija; na taj način gube na važnosti. Ne postoji “bolja“ i “lošija“ mrlja, ona je tamo gdje je, s razlogom. Drugim riječima, da ne volim igre riječima, prava definicija te serije bila bi “kreativna terapija“.
► Istodobno, u tim radovima gradiš jedan prostor slobode kojim se suprotstavljaš i vlastitim mislima o tijelu, ali i još dan-danas, nažalost, pretežno uvriježenim društvenim pogledima na tijelo. Spretno se poigravaš nelagodom, sramom, anksioznošću i drugim emocijama vezanima uz odnos prema tijelu, ne umanjujući njihovu prisutnost, ali dopuštajući mogućnost oslobađanja od njihova tereta. Što misliš, kolika snaga leži u umjetničkome izražavanju kao potencijalnome alatu koji se može koristiti u terapijske svrhe za pojedince koji se bore s mentalnim zdravljem? Vidiš li možda u kontekstu medicinskog liječenja neki prostor za suradnju s umjetnicima?
Luisa Pascu: Mislim da umjetničko izražavanje u sebi sadrži ogromnu moć koja pomaže u nošenju sa stvarima s kojima se teško nosimo. Kao prvo, sadrži u sebi automatsku introspekciju, sličnu onu o kojoj govore ljudi koji vole trčati: dok sam u procesu, imam osjećaj kao da mi mozak uspori dovoljno da mogu razgovarati sama sa sobom. Smatram da je taj razgovor, odnosno samoća, bitan alat za mentalno zdravlje, a često ga ignoriramo jer svoje vrijeme i energiju čuvamo za druge, “produktivnije“ stvari. Kao drugo, umjetnost može biti kao dobar posrednik za suočavanje s temama o kojima ne želimo ili ne možemo razgovarati. Kao treće, tijekom tog suočavanja uvijek dolazi do neočekivanih likovnih rješenja, i na isti način neočekivanih tokova misli. Art terapija jako je zanimljiva mogućnost i drago mi je što sve češće čujem da je se spominje.
► Zadržimo se još kratko na ovoj temi jer mi se čini vrlo važnim razgovarati o tome s mladom, angažiranom i senzibilnom umjetnicom kao što si ti. Naime, obje pripadamo generaciji koja je u formativnim godinama i ranoj mladosti često izložena negativnom utjecaju društvenih mreža koje, premda nisu uzrok, mogu potaknuti razvoj različitih psihičkih poremećaja, od tjelesne dismorfije nadalje. Pritom konzumiramo uglavnom vizualni sadržaj, čega se također dotičeš u svojim slikama koje postavljaš vertikalno, onako kako se najčešće prikazuju tijela na društvenim mrežama. Osjećaš li stoga katkad potrebu da radovima upozoravaš na relevantne probleme naše generacije koja je stasala u virtualnom svijetu?
Luisa Pascu: Definitivno! U mom radu kombinacija vizualnog sadržaja s interneta i tradicionalnog medija poput slikarstva često rezultira komičnom mješavinom. Slikarstvo za mene znači promatranje, promišljanje i pridavanje važnosti nečemu. Kad iz virtualne realnosti izvučem nešto što želim staviti u prednji plan, u realni svijet, ono na slikarskom platnu često izgubi na moći, podsjećajući nas na svoje “skromno“ podrijetlo: viralni trend, scrollanje prije spavanja itd. Ova antiklimaktična i cinična pojava internetskog sadržaja u slikarstvu često zna imati i neku vrstu zloslutne atmosfere, koja, po mojem mišljenju, proizlazi iz činjenice da nismo navikli gledati sadržaj koji inače konzumiramo u privatnosti svojeg kreveta, kauča ili wc-a, u svečanom i javnom ozračju galerije. Zbog toga smatram da slikarstvo na zanimljiv način može privući pozornost na stvari koje inače uzimamo zdravo za gotovo, stvari koje se čine “normalnima“ na mobitelu, a na drugi pogled baš i nisu.
► Prije točno godinu dana u galeriji Kolekcionart održala si izložbu Red Carpet Intimacy (link). U tom si se ciklusu radova bavila propitivanjem odnosa intimnog i javnog, odnosno privatne i javne sfere života, pri čemu si tragala za ranjivošću i iskrenom emocijom ispod površinskog sloja blještavila. Možeš li pobliže opisati ideju izložbe i glavne motive slika?
Luisa Pascu: Red Carpet Intimacy izložba je koja je počela kao priča o taštini i dvoličnosti umjetnog svijeta celebrityja. U akvarelu i uljenoj pasteli prikazala sam poljupce i zagrljaje osvijetljene reflektorima, ali sam ih kadrirala na specifičan način, pokušavajući privući pažnju na onaj djelić trenutka koji pripada stvarnom životu. S vremenom, radovi su postali nešto kao moja posveta simpatičnoj i neizbježnoj iskrenosti govora tijela: neplaniran grč, nespretan položaj ruke, očita teatralnost. Također, tijekom procesa obraćala sam pozornost na razlike u društvenim konvencijama između ponašanja muškaraca i žena. Završavajući ciklus s velikim akvarelima na kojima su predočeni poljupci iz filmskih klasika, povukla sam paralelu između pretvaranja pred kamerama i pretvaranja u stvarnom, privatnom odnosu između dvoje ljudi.
► Ovoga si ljeta imala priliku sudjelovati na jubilarnome, desetom izdanju festivala ulične umjetnosti Zen Opuzen u okviru kojega umjetnici iz različitih dijelova svijeta oslikavaju javne površine i trajno transformiraju Opuzen u “galeriju na otvorenom“, čemu si i ti, zajedno s kolegom umjetnikom Teom Kišom, doprinijela naslikavši mural. Opiši nam iz prve ruke doživljaje s festivala koji Opuzen na tri dana pretvara u kulturno-umjetničko i street art središte.
Luisa Pascu: Opuzen je grad koji mi se i dalje čini nestvarnim. Miran, prepun oslikanih fasada i kreativnih stanovnika, daje dojam apsolutne idile za umjetnike. Bilo je prelijepo iskustvo ispunjeno druženjem, znojenjem, kupanjem i slikanjem; jako sam zahvalna.
► Prilikom dogovaranja ovog intervjua spomenula si mi da već neko vrijeme nemaš adekvatan prostor za rad te da se snalaziš unutar vlastitog stana dok ne pronađeš novi atelje. Koliko je teško (ili je možda baš lako?) stvarati u međuprostoru umjetnosti i životne svakodnevice, utječe li to na teme kojima se baviš?
Luisa Pascu: Imam privilegiju što sam se prije nekoliko dana napokon uselila u novi atelje i moram priznati da je to veliko olakšanje. Stvarajući tjednima u par slobodnih kvadrata svojeg stana (u kuhinji, spavaćoj sobi i dnevnoj sobi), postalo je očito da je takav način stvaranja nehigijenski, nepraktičan i neodrživ. S druge strane, iskoristila sam taj period za novu seriju slika koja se bavi upravo tim nedostatkom radnog prostora. Slikala sam dijelove stana koji su zakrčeni “kreativnim neredom“, odnosno dijelove koji su pretrpani platnima, rolama papira, kutijama s materijalom itd. Iako je blagoslov što imam vremena i mogućnost baviti se umjetnošću, često imam dojam da su svi ti radovi samo teret, višak stvari u stanu ili u idućem kamionu za selidbu. Kompulzivnu potrebu za stvaranjem u tih sam nekoliko tjedana rada kod kuće vidjela u neromantičnom svjetlu: u ovom kontekstu, umjetnost je iracionalna.
► Nova serija radova predstavlja, dakle, tvoj odgovor na specifične uvjete stvaranja unutar životnog prostora, a inspiraciju si pronašla upravo u onome što ti je nedostajalo – prikladna fizička okolina. Je li te u tom smislu prostor stana ograničavao u nekom aspektu umjetničkog procesa?
Luisa Pascu: U tome mi je smislu ograničeni prostor stana pomogao za razvoj nove ideje, koja je proizašla iz frustracije. No u svakom drugom smislu, prostor stana me sputavao. Isparavanje otrovnog terpentina i plinova tijekom zagrijavanja voska nisu idealni za prostor u kojemu pojedinac provodi slobodno vrijeme. Osim toga, kao stanoprimac na svakom koraku pazim da ne oštetim zidove, pod i namještaj, za koje sam svjesna da nisu u mojem vlasništvu.
► Spomenula si vosak kao tehniku kojom barataš. Što si točno radila s njim?
Luisa Pascu: Slike koje sam radila voskom pripadaju jednoj drugoj seriji radova u kojima prikazujem svakodnevne scene iz Virovitice. Enkaustika je jako stara tehnika koja se koristila još u doba antike. Neki primjerci datiraju čak iz 4000. g. pr. Kr. (oslikano platno kod Gebeleina). Dakle, starija je i izdržljivija od ulja na platnu. Odlučila sam se za enkaustiku iz znatiželje, i upravo zbog te izdržljivosti. Izložba će se održati u jednom pubu, i htjela sam napraviti slike koje izgledaju robusno, kao da mogu izdržati sav taj dim, prolijevanje i dodire prosječnog kafića. Postoje dva načina slikanja voskom: hladni, pomoću mješavine voska i razrjeđivača koji se miješa pigmentima i nanosi špahtlom na podlogu, i vrući, ovaj koji ja koristim. U otopljeni vosak miješa se pigment ili uljana boja, i nanosi se kistom. Kad se u roku od par sekundi stvrdne, novi sloj spaja se sa starim pomoću vrućine, odnosno heat gunom.
► Kako na temelju vlastitog iskustva komentiraš poziciju i radno-egzistencijalne uvjete (mladih) umjetnika u Hrvatskoj? Je li bilo teško pronaći novi atelje u Zagrebu?
Luisa Pascu: Tek sam izašla iz toplog gnijezda koji se zove Akademija likovnih umjetnosti, pa ne mogu previše govoriti o svom iskustvu, ali mogu reći da je jako zbunjujuće definirati samu sebe kao umjetnicu. Kad me ljudi izvan moje struke pitaju kako planiram zarađivati, često nemam odgovor, ako u bližoj budućnosti ne očekujem neki mural ili natječaj za izlaganje. Postoje divne inicijative koje mladim umjetnicima mogu pružiti osjećaj sigurnosti, poput Kolekcionarta.
Pronalazak novog ateljea nije bio jednostavan, jer sam tražila prostor za sebe i još sedmero kolega. Osim velikog broja ljudi koji će koristiti prostor, bilo je još nekoliko stvari koje bi mogle odbiti potencijalnog stanodavca: rizik od oštećenja zidova, podova i namještaja, nejasna funkcija “ateljea“, koja ne stoji ni za prodajnu ni uslužnu djelatnost, a nije ni privatan prostor. Mislim da imam sreće u pronalasku nekretnina jer sam relativno brzo uspjela pronaći stan koji je zbroj svih naših maštarija i snova.
► Prvo pitanje koje se meni pojavilo u glavi nekoliko minuta nakon što sam diplomirala bilo je: “I, što sad?” Isto postavljam i tebi za kraj našeg razgovora.
Luisa Pascu: Sada: atelje koji dijelim s najboljim prijateljima, možda pokoji mural, rastrošno kupovanje slikarskih materijala, česti posjeti Pevexu i pripremanje praznih platna.
Razgovarala: Lea Biličić / tekstove ove autorice za Vizkulturu pronađite ovdje
Portreti i fotografije iz ateljea: Maja Bosnić
Zahvaljujemo Luisi Pascu na ustupljenim fotografijama radova i izložbenih postava.
Tekst je dio Vizkulturine serije “U stvarnom prostoru” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo.
