U posljednje me vrijeme malošto tako duboko dirnulo i inspiriralo kao novi dokumentarni film Srđana Kovačevića Ono što treba činiti (2025). Nakon premijere u listopadu prošle godine na festivalu dokumentarnog filma DOK Leipzig, domaćoj publici predstavljen je najprije u okviru Human Rights Film Festivala, zatim u kino-distribuciji, a upravo prošloga tjedna zasluženo je osvojio nagrade na 73. Pulskom filmskom festivalu: Zlatnu arenu za najbolju režiju, Zlatnu arenu za najbolju montažu i Zlatna vrata Pule, nagradu publike za najbolje ocijenjeni hrvatski film u Glavnom programu ovogodišnjeg festivalskog izdanja. Nisu to nipošto prve festivalske nagrade koje je film primio, ali svakako su možda i najvrjednija potvrda da, u moru mediokritetskih sadržaja usmjerenih na komercijalizaciju umjetnosti i podilaženje ukusu društvene većine, dio domaće kritike i publike ipak i dalje prepoznaje male i snažne dragulje poput ovog. Film prati rad Delavske svetovalnice, ljubljanske organizacije posvećene savjetovanju i informiranju radnika te zagovaranju, zaštiti, promicanju i razvoju radničkih, socijalnih i statusnih prava radnika te drugih ranjivih skupina. Osnovana je zahvaljujući naporima troje iznimnih pojedinaca, Gorana, Laure i Gorana, čije su predanost, ustrajnost i solidarnost u svakodnevnoj borbi za prava i dostojanstven život radnika okosnica ove dokumentarne priče.
Redatelju Srđanu Kovačeviću (Zagreb, 1982.) ovo je drugi samostalni dugometražni film, nakon prvijenca Tvornice radnicima iz 2021. godine koji prati radnike tvornice ITAS u Ivancu i njihovu borbu za opstanak radničkog samoupravljanja u nesmiljenoj kapitalističkoj ekonomiji. Autorov filmski pristup karakteriziraju umjetnički procesi dugog trajanja, višegodišnja uronjenost u terene i kolektive koje dokumentira potpuno samostalno te izravan, kritički angažiran pogled na goruća društvena pitanja i nepravde, koje često prolaze ispod radara javnosti i nadležnih institucija. Polazeći od specifičnih mikrosvjetova slovenskog radničkog savjetovališta, i hrvatske tvornice na rubu propasti, njegovi radovi otvaraju mnogo širi prostor za kolektivno promišljanje o odgovornosti koju dijelimo jedni prema drugima i društvu u kojem živimo, dok nas minuciozan filmski jezik svake sekunde podsjeća da, kad govorimo o radnicima, migrantima i drugim obespravljenim skupinama, prije svega govorimo o ljudima.
Sa Srđanom razgovaramo o njegovoj društveno angažiranoj umjetničkoj karijeri, procesu snimanja dvaju filmova, autorskoj odgovornosti da vjerodostojno prenese (kapitalističku) stvarnost u filmski medij, nezavidnim financijskim potporama hrvatskom filmu i drugim temama.
► Možeš li nam opisati kako je započeo tvoj profesionalni put i kako si razvio interes za teme o kojima snimaš?
Srđan Kovačević: Završio sam Odsjek za fotografiju u Školi primijenjene umjetnosti i zatim upisao studij kamere na Akademiji dramske umjetnosti. Tada je većina boljih đaka s Odjela za fotografiju išla na prijamni ispit za kameru jer nije bilo studija fotografije. Tako sam i ja otišao, upisao i završio četiri godine snimanja. No uvijek me zanimalo pokušati raditi neki svoj rad, a usto, spletom okolnosti, i zbog tada nezgodne strukture suradnji, na Akademiji nisam uspio ostvariti više od jedne vježbe s redateljima moje generacije. Njih je bilo troje, nas studenata snimanja osam i generalno ispadnu jedan ili dva snimatelja po generaciji, koji zapravo snimaju sve filmove redateljima, a mi ostali nismo snimali skoro ništa, osim svojih vježbi. Tako da mi se činilo da bih jedino mogao probati nešto sam stvoriti. Taj se period, u kojem sam gledao što bih i kako bih, razvukao na jedno deset-petnaest godina, ali u tom sam se razdoblju obrazovao politički. To mi je bilo jednako ili još značajnije nego ovaj tip rada na Akademiji i filmske snimatelje prakse, jer mislim da bez razumijevanja društva autori u bilo kojem segmentu umjetnosti ne mogu napraviti kvalitetne radove. Mislim da se, ako ne znaš određene odnose u društvu, kako oni funkcioniraju, koje su njihove posljedice, a koji uzroci, naprosto ne možeš baviti bitnim temama. Tako sam 2015. godine krenuo raditi na svom prvom filmu, kad sam došao do tvornice ITAS i ondje počeo snimati Tvornice radnicima. Zatim sam, negdje godinu-dvije nakon toga, čuo sam za Delavsku svetovalnicu iz Ljubljane, da oni rade fantastičan posao u okviru parasindikalnog rada. I tako sam jedan dan kad nisam išao u Ivanec otišao u Ljubljanu, u mali ured na četvrtom katu u zgradi Saveza samostalnih sindikata Slovenije. Oni su odmah pristali da ih se dokumentira i tako je krenuo nastajati Ono što treba činiti.
► Jesi li i prije političkog obrazovanja imao neki konkretniji dodir ili ulaz u društveno angažirane teme? Kako si i kada shvatio da se doista želiš profesionalno baviti njima?
Srđan Kovačević: Za vrijeme srednje škole i fakulteta dosta sam obilazio različita kulturna događanja u gradu. Kao đak Primijenjene i student Akademije imao sam slobodan ulaz u muzeje, na kazališne predstave, u kina, što je bila sjajna stvar koju sam koristio koliko sam god mogao. Kad sam upisao Akademiju krenuo sam posjećivati Tjedan suvremenog plesa i Eurokaz koji su mi bili vrlo bitni i imali su sjajne programe. Paralelno je krenuo i Motovun Film Festival koji nam je bio skoro jedini prozor u svijet suvremenog filma. Bio je tu i niz drugih, manjih kulturnih događanja. Dio tih programa bio je usmjeren na društvenu kritiku i mogao bih reći da me to oblikovalo. Usto sam došao i do društva koje je bilo sličnih političkih nazora. Mogao bih reći da je moje političko obrazovanje išlo kroz samostalne radove i druženja. Polako sam se počeo politički profilirati, iako tada zapravo nije postojalo nekakvo konkretno sustavno političko obrazovanje. Tek se kasnije pojavila politička škola udruge BLOK koja zaista predstavlja važan korak naprijed. Puno ime je Politička škola za umjetnike_ce i sve zainteresirane, provodi se (nažalost) bijenalno i to je zaista bitan program za bilo koga tko želi steći neko drugo znanje koje se kod nas ne dobiva u klasičnom obrazovnom sustavu. Prijavite se, ako već niste!
► Kako pritom komentiraš postojeći obrazovni kurikulum s obzirom na nedovoljnu zastupljenost tema vezanih uz radnička prava, uvjete rada i općenito pripremu za ulazak na tržište rada?
Srđan Kovačević: U kurikulum bi zaista trebalo unijeti ogromne promjene i naravno da bi se radnička, socijalna i druga prava morala snažno poticati kroz obrazovanje. Mnogo bi veći naglasak trebao biti na građanskom odgoju, apsolutno. Danas to, nažalost, dobrim dijelom ovisi o profesorima i profesoricama, koliko oni zapravo i provode dio kurikuluma, koliko izlaze iz njega i koliko mogu utjecati na đake vlastitim zalaganjem. Mislim da je to, nažalost, jedina sreća za đake danas – naletjeti na dobrog profesora ili profesoricu.
► Kako je započeo tvoj rad na snimanju filma Tvornice radnicima? Kako si došao do radnika ITAS-a i kako je tekao proces snimanja?
Srđan Kovačević: ITAS je tada već 10 godina funkcionirao kao jedina tvornica koju su radnici uspješno okupirali na području Jugoslavije, a rekao bih i šire, možda i u cijeloj Europi. Pritom mislim na činjenicu da je ITAS tvornica koja je i nakon zauzimanja nastavila svoju osnovnu proizvodnju. Postojale su i druge tvornice u Europi, u Grčkoj i Portugalu, ali ondje nisu uspjeli nastaviti proizvodnju koju su radile ranije, već su krenule raditi jednostavne proizvode za domaćinstva. Ovdje je zaista bio slučaj da su Itasovci uspjeli nastaviti proizvodnju CNC strojeva, što je zaista vrlo kompleksan stroj. Te 2015. došao sam kod njih i jednostavno pitao jesu li zainteresirani za snimanje dokumentarnog filma. Pitao sam tada Dragutina Vargu, on je tada još uvijek bio radnik, predsjednik sindikata i predsjednik uprave, i on se s time složio. Tako sam pomalo počeo kopati, opservirati… Doduše, ja sam mislio da će to trajati puno kraće, par mjeseci, ali tek onda vidiš što je sve tvornica, što ti sve nedostaje, da zapravo jedino dugotrajnom opservacijom možeš ući dovoljno duboko u materiju. I tako sam krenuo raditi i pomalo se upoznavati s radnicima. Oni su se s vremenom navikli na mene, pa su pri kraju snimanja ponekad i bili ljuti kad ne bih došao po dva-tri tjedna, a oni su smatrali da se događa nešto što je bitno zabilježiti. Navikli su se na moju prisutnost i na neki sam način i sâm postao dio tog kolektiva. Iskreno, danas mi ta snimanja fale, bilo mi je lijepo i dobro u ITAS-u, zavolio sam radnike i neki od njih postali su mi prijatelji. Možda je to i najljepši dio rada na filmu, snimanja i prijateljstva.
► Dok si još dovršavao taj film, započeo si i rad na novom filmu Ono što treba činiti. Kako bi usporedio ta dva konteksta i koliko je li bilo izazovno uroniti u tako dva različita okruženja, a koje opet povezuje slična tema radničkih prava? Možeš li nam ukratko opisati tematiku novog filma i približiti rad Delavske svetovalnice?
Srđan Kovačević: ITAS po svemu nije bio potpuno pozitivna priča, na neki način mnogo je slojevitiji od Delavske svetovalnice, i bez vanjskih faktora, s kojima bi se ITAS mogao povezati, radnici teško mogu dobiti tu bitku. Danas su oni nažalost stali s proizvodnjom, stečaj im diše za vratom i trenutno pokušavaju ponovno naći neki izlaz u pronalasku novog partnera. Teško je.
Delavska je nekako jednostavnija priča, što se tiče same organizacije. Nekoliko ljudi pokrenulo je udrugu koja funkcionira kao sindikat, nudeći mnogo širi spektar aktivnosti kojima štite radnike, i individualno i kolektivno. Posla ima toliko da oni ne mogu propasti, osim da svi zajedno daju otkaz. Tako da, možda je ispravno reći kako te dvije priče imaju suprotne silnice.
► Jedna od važnih karakteristika tvojih dvaju filmova je da si ih snimao potpuno sam, bez filmske ekipe i filmskog seta. Kako bi opisao to iskustvo i koliko ti je takav pristup bio važan prilikom ulaska u zajednicu, odnosno kolektive koje istražuješ?
Srđan Kovačević: Moguće je snimati potpuno samostalno ako se uspiješ dobro organizirati i opremiti, ali i naučiti kako da paralelno snimaš ton, sliku i režiraš. Ja sam to nekako uspio, no kako sam bio sâm u toj tvornici, svi su isprva mislili da sam neozbiljan, da sam totalni amater ili klaun koji ide okolo po tvornici s kamerom. No to da si sam i da si predmet zafrkancije zapravo je vrlo povoljna pozicija, zato što možeš stvar promatrati iz bližeg rakursa nego inače. Možda je u početku izostao dojam ozbiljnosti, ali to mi je omogućilo da vrlo brzo priđem ljudima, scenama i situacijama te na neki način postanem dio kolektiva. To je vrlo zanimljivo, ti si tamo i radiš neki drugi posao, ali te ljudi doživljavaju prijateljski. Iako možda ne vjeruju da ću ja to na kraju napraviti, ali ne zamjeraju mi zbog toga jer svatko ima neke neuspjehe u životu pa će tako, eto, ovo biti moj. Rekao bih da je to bio njihov stav. Nakon što smo napravili film i imali premijeru u Ivancu, puno mi je ljudi reklo da su mislili da nikad neće biti ništa od tih mojih šetanja po tvornici i od toga što ih ja posjećujem svaki tjedan. To mi se pokazalo dobrim pristupom i u Ono što treba činiti. Mali je ured, bio sam tamo sam i sve je bilo neposrednije i s većim povjerenjem.
► Što bi rekao da su ti ulasci u kolektive ITAS-a i Delavske svetovalnice osobno donijeli, je li te na neki način to iskustvo promijenilo, i kao redatelja i kao osobu?
Srđan Kovačević: Mislim da je snimanje obaju filmova bio period u kojem sam jako dobro naučio snimati i režirati. Zaista su mi taj dugotrajan rad i stotine dana snimanja donijeli veliko iskustvo i znanje, pa onda posljedično i ulazak u montažu, gdje zapravo tek vidiš gdje griješiš, što možeš bolje napraviti, što si dobro napravio. S druge strane, sad kad gledam na to razdoblje, to je baš nekako bio jako sretan period mog života, u kojem sam mogao tako slobodno istraživati, učiti, i biti s ljudima s kojima vjerojatno inače u životu ne bih nikada imao priliku biti. Taj izlazak iz vlastitog komfora Zagreba i odlazak u manje sredine, ili doticaj i prijateljstvo s ljudima koji su fizički radnici, to me baš nekako razvilo i promijenilo na jedan, rekao bih, dobar način. S dijelom ljudi koje sam snimao u ITAS-u sam i dalje u kontaktu, i to mi je jako drago. Nekako naučiš mnogo, shvatio sam da zaista postoji drugi tip, drugi život van života grada, velikog grada. Za mene je to bilo novo iskustvo. Ja dolazim iz Zagreba, tu sam rođen i nisam nikada živio u nekoj manjoj sredini, tek kad sam došao u Ivanec i provodio tamo dane i dane, shvatio sam da ljudi tamo imaju drugi pristup kulturi, drugi pristup prijateljstvu, na druge se načine druže. Puno njih osim posla u tvornici radi i poljoprivredne poslove kod kuće. Meni je bilo zaista bitno da nekako pošteno ispričam obje priče. Kad sam Dragutinu Vargi prvi puta pokazao film o ITAS-u, održali smo projekciju kod njega doma, zapamtio sam jednu rečenicu koju mi je rekao nakon što je vidio film. Sjeo je za stol u kuhinji, zapalio cigaru i rekao: Tako je to bilo. I to mi je bilo izrazito drago i važno. Naravno, ne možeš u dramaturgiji iznijeti sve što si snimio, primjerice sve loše stvari koje si primijetio i zabilježio, ali nekako nastojiš raditi balans tako da stvari ispadnu otprilike onako kako jesu bile. Bar ja kao autor, ne mogu stajati iza nečega što ne sliči na ono što sam vidio i kako sam razumio stvarnost. Filmove koje sam napravio mislim da sam napravio pošteno.
► U tvojim se filmovima zaista i osjeti ta namjera da pošteno i vjerodostojno ispričaš priče radnika. Meni se pri gledanju Ono što treba činiti čitavo vrijeme nametala upravo snaga i nepokolebljivost ljudskosti usred čitavog kaosa birokracije, neizvjesnosti i bespoštednog gaženja temeljnih radničkih i ljudskih prava. Radnike si prikazao prije svega kao ljude, sa svim njihovim emocijama, humorom, nadanjima i dostojanstvom, a topao i ljudski odnos zaposlenika Delavske svetovalnice prema njima duboko je inspirativan i poziva nas na kolektivnu odgovornost i osvještavanje društvenih konteksta u kojima živimo.
Srđan Kovačević: Da, premda treba imati na umu da umjetnost, objektivno, nema direktne veze s realnim životom; to je bitno osvijestiti, jer filmovi nisu i ne mogu biti realan prikaz života. Ne može se sve sabiti u film, ali film svakako reflektira realnost, često je jedna sjena realnog života. A ponekad uspije i preoblikovati svijest gledaoca, emancipirati ga, promijeniti mu percepciju, makar na mikrorazini i često kroz kontradikcije. No, da se vratim na filmove, meni je u Ono što treba činiti i u Tvornice radnicima bilo bitno da pokažem situacije i dinamiku koji su karakteristični za njihov rad; i s negativne i pozitivne strane. Vjerujem da Ono što treba činiti jako dobro ocrtava to što se moglo doživjeti u tom malom uredu i van njega, s Goranom, Laurom i Goranom. Sad mi pada na pamet, kad govoriš o ljudima, nešto što mi je isto bilo jako drago – prije nego smo imali svjetsku premijeru pokazao sam film svom kolegi Ivanu Ramljaku, s kojim sam surađivao na njegovom filmu Mirotvorac. Bio je jako zadovoljan filmom i dugo smo razgovarali, a jedna njegova rečenica mi je posebno ostala u pamćenju: Vidi se da ti je stalo. I to mi je nekako baš bila suština svega, dobar odgovor na pitanje zašto radim to što radim.
► Tvoji su radovi izrazito društveno angažirani, oštrog kritičkog pogleda uperenog prema temama koje istražuješ. Kako kao redatelj pristupaš angažiranoj umjetnosti, što ti je najbitnije prikazati?
Srđan Kovačević: Kroz filmove mi je uvijek najvažnije dati određeni kontekst, ne baviti se isključivo pojedinačnim primjerima, jer pojedinačni odnosi samo su refleksija odnosa na makrorazini, na razini država i odnosa u svijetu. Činjenica da živimo u kapitalizmu vrlo je prisutna i u Tvornice radnicima i u Ono što treba činiti, i u ITAS-u i u Delavskoj svetovalnici. Jer velik dio problema s kojima se oba kolektiva susreću dolazi iz te strukturalne pozicije, u kojoj smo mi periferno i uništeno društvo koje zapravo nije suvereno ni samostalno. Mi zaista ovisimo o nizu drugih vanjski faktora, ali mislim da je to nekako svima jasno osim, nažalost, desnici. Mada i njoj je isto jasno, ali ona na tome profitira, to je njihov forte, praviti se da to ne razumiju i prebacivati krivicu neuspjeha na najslabije u društvu. Da bi razumio svijet oko sebe zaista moraš biti politički obrazovan, i to, da budemo vrlo jasni, s lijeve političke pozicije. Mislim da je to bitno reći. I tada, ako imaš političko znanje, onda možeš u svojim radovima razviti jasan okvir, jer okvir tu mora stajati i mora biti vrlo konkretan. Ja uvijek volim reći da filmovi (a i drugi tipovi radova) zaista moraju imati neke dijelove koji su vrlo banalni i jednostavni, što se tiče društvenog okvira. Jer danas živimo u vremenu u kojem je toliko informacija oko nas, na toliko različitih medija, da naša percepcija nije kao nekada, doista je fragilna i pobornik sam toga da i kompleksne stvari moraš na neki način prevesti. Radovi svakako moraju imati društveni i politički kontekst da bi bili jasno pozicionirani i to mi je u oba filma bilo bitno.
► Oba filma financirao je primarno HAVC. Kakvo ti je u praksi iskustvo s financiranjem umjetničkih radova i kako komentiraš novčane potpore u području dokumentarnih filmova u Hrvatskoj?
Srđan Kovačević: Tako je, oba je filma financirao primarno Hrvatski audiovizualni centar. Ti su iznosi relativno mali, pogotovo naspram igranog filma. Iako sam ja proveo stotinu dana snimanja, naš budžet je dovoljan za primjerice 30 dana snimanja. Realno, ostalo je samoeksploatacija, žrtvovanje za vlastiti rad. To je najlošiji dio rada na filmu, moraš snimati, znaš da to nije adekvatno plaćeno, i da moraš van tih snimanja još raditi da bi preživio. Kad bi uspoređivali, primjerice u Francuskoj, budžeti za produkciju dokumentarnog filma kreću se oko 300.000 do 400.000 eura. Kod nas ako dobiješ kakvih 60.000 možeš biti presretan. A troškovi života ovdje i u Francuskoj gotovo su identični. Tako da, politika HAVC-a mora se mijenjati. Budžet za dokumentarne filmove jednostavno mora biti veći, inače je nemoguće napraviti nešto zaista kvalitetno. A hrvatski film je očito u svjetskim razmjerima značajan, dobiva velike nagrade, i dokumentarni i igrani film, i mislim da je zaista vrijeme da Ministarstvo poveća budžet i da se unutar HAVC-a drugačije raspodjeljuju novci. Povećanje potpora bilo je planirano u vrijeme kad je Nebojša Slijepčević imao velik uspjeh s Čovjekom koji nije mogao šutjeti, ali na kraju, u zadnji tren ministrica je odlučila da povećanja budžeta neće biti. A budžet HAVC-a toliko se malo podizao zadnjih 10 godina da ne sustiže inflaciju. Inflacija je pojela pola iznosa koji se, primjerice, dobije za razvoj scenarija ili razvoj projekta. Ako usporedimo susjede, Slovenski filmski centar za razvoj scenarija daje 10 tisuća eura. Mi uredno dajemo 5 tisuća eura, skoro isti iznos od osnivanja HAVC-a. Za 5 tisuća eura ne može se napraviti pošteno istraživanje. Taj iznos treba raspodijeliti na više stvari, i na istraživanje, i na pisanje scenarija, i angažman drugih suradnika, putne troškove, itd. Iznos koji se daje za razvoj projekta, 15-20 tisuća eura, to je kikiriki. Za to ne možeš uopće provesti kvalitetan razvoj projekta, već se krpa i potplaćuje suradnike i dobar dio posla odrađuje besplatno.
Ali da se ne žalim samo na uvjete u kojima rade filmski radnici i radnice, tek su ostali sektori kulturne proizvodnje debelo potplaćeni. Ljudi, kolege i kolegice jedva preživljavaju s plaćama i honorarima, na više projekata paralelno. Mirovine radnika u kulturi, umjetnika, to je teško siromaštvo. Cijela jedna generacija kvalitetnih mladih ljudi upravo je zato pobjegla iz Hrvatske, trbuhom za kruhom. Ili, možda bi bilo bolje reći, protjerani su.
► Dok si radio na novom filmu i intenzivno surađivao s Delavskom svetovalnicom, jesi li možda imao priliku dobiti poneka saznanja o radničkom kontekstu u Hrvatskoj? Dok sam gledala film i dok mi je pred očima nestajala poprilično idilična slika Ljubljane i slovenskog društva kakvu sam do sada gajila, nisam mogla ne razmišljati o uvjetima kod nas i o tome s čime se strani radnici u Hrvatskoj suočavaju. O tome generalno kao društvo znamo dosta površno, a i pred onime što znamo uglavnom kolektivno zatvaramo oči.
Srđan Kovačević: Nisam direktno, ali situacija je svugdje ista i vrlo je nepovoljna. Samo je pitanje koliko netko poznaje neku lokalnu situaciju. Nama Slovenija izgleda super zato što ne znamo. Neznanje je zapravo ključ uspjeha, ključ nekog mira. Zaista čovjek može idealizirati samo ono što ne poznaje. Što se tiče razlika u pojedinim zemljama, nekako kako idem kroz život to više mislim da su stvari donekle slične. Postoje neki detalji koji su drugačiji, ali odnosi u društvima nažalost su dosta slični. Čak i ondje gdje misliš da je veća jednakost, malo zagrebeš dublje i vidiš da su i to dosta nejednaka i fragmentirana društva. Tako možemo gledati i Sloveniju. Možda je nešto bolje nego ovdje, ali sve je to generalno nažalost ista stvar, kapitalizam i točka. Zato je Delavska svetovalnica izrazito jedinstvena i dragocjena organizacija. Svjetionik.
► Film Ono što treba činiti nedavno si predstavio na Pulskom filmskom festivalu zajedno s ljudima čiju si priču donio na ekran. Osvojili ste tri iznimne nagrade, što svjedoči o sjajnim reakcijama i kritike i publike. Koliko ti je bilo važno što su protagonisti filma bili dio tog festivalskog iskustva?
Srđan Kovačević: Reakcije su svuda jako pozitivne, i to mi je baš drago, i zbog svih koji su sudjelovali u radu na filmu, ali i zbog svih ljudi koji su bili ispred kamere. Divno mi je ići na projekcije s Goranom, Laurom i Goranom jer smo postali dobri prijatelji i dosta bliski, a i jako mi je drago s druge strane da oni dobivaju pozornost kakvu zaslužuju, jer oni su istinski junaci našeg doba.
► Slijedi li već neki novi projekt? Radiš li više samostalno ili češće ostvaruješ suradnje kao npr. s Ivanom Ramljakom i Mirotvorcem?
Srđan Kovačević: Trenutno radim razvoj projekta dokumentarnog igranog filma koji se bavi izbacivanjem ljudi iz stanova na području Splita u devedesetima. To je jedan veliki projekt, tek smo u fazi istraživanja i vidjet ćemo kako će se to razviti. Do realizacije je dug put, tako da više od ovog ne mogu puno reći. No volim imati vlastitog vremena, to mi je vrlo bitno jer vrijeme je nešto što ne možeš nikako nadoknaditi i da bi proizveo dobar rad, da bi se mogao obrazovati i držati u toku, zaista čovjek mora imati slobodnog vremena, dokolice. Volim i suradnje s kolegama, pogotovo s Ivanom Ramljakom, ali volim također i šetati gradom i biti radostan sam sa sobom i s ljudima oko sebe. Mislim da je to možda i najbitnije.
Razgovarala: Lea Biličić / tekstove ove autorice za Vizkulturu pronađite ovdje
Portreti: Sanja Merćep
