“Hrvatsko tržište umjetnina bombardirano je amaterizmom, mnogi prodavači nemaju ni znanja ni talenta za posao kojim se bave, a kupci su neobrazovani i teško im je razlikovati kvalitetnu sliku od plagijata”, kaže splitski hiperrealist Zvonimir Mihanović, najskuplji hrvatski slikar, koji jedini u Hrvatskoj za svoja ulja u inozemstvu, najviše u Americi, dobiva od 80.000 do 250.000 dolara. Cijena njegovih ulja u prosjeku iznosi oko 150.000 dolara, a čak su se i u Hrvatskoj našla tri kupca – ovako je započeo članak Hrvatsko tržište umjetnina: Najskuplji slikar je Zvonimir Mihanović objavljen u Nacionalu davne 2003., dajući pregled najuspješnijih hrvatskih slikara na svjetskom tržištu umjetnina i stanju istoga u Hrvatskoj prije dvadesetak godina. “Zbog niskog standarda nema obrazovanih imućnih ljudi koji bi kupovali kvalitetne slike, a novi sloj bogataša preferira kič. Također, nema dovoljno profesionalnih galerija koje bi ulagale u slikara, pripremale njegove izložbe i kataloge, te izgrađivale kupce kao što je uobičajeno na inozemnom tržištu. Umjetnik mora imati svog galerista ili agenta jer je nepristojno da se sam bavi prodajom slika kao što se to često radi u Hrvatskoj”, citiraju dalje Mihanovića. Unatoč nekim, po mom mišljenju, dvojbenim razmišljanjima i diskutabilnom izboru riječi nepristojno za opisivanje činjenice da je umjetnik najčešće prisiljen sam se baviti prodajom vlastitih radova, u jednom je Mihanović sigurno bio potpuno u pravu, a to je nedostatak komercijalnih galerija koje bi umjetnike zastupale u punom smislu riječi, na brojne načine djelovale kao njihove management agencije.
Evo nas dvadeset plus godina kasnije. Danas stara garda komercijalnih galerija poput Galerije Kaptol, Art Square Gallery, Galerije Male ili aukcijskih kuća Kontura i Artmark, prodaje djela većinom neživućih umjetnika ili umjetnika starije generacije, najčešće poznatih imena hrvatske moderne i avangarde, uz rjeđe primjerke suvremenih autorica i autora. No istovremeno u komercijalnom polju umjetničke scene počeli su se buditi neki novi akteri i projekti, pa tako imamo već etablirane prodajno-umjetničke festivale poput Art Zagreba i sajma Nesvrstani, izložbi prodajnog tipa poput manifestacije Plati i nosi (suorganizacija HDLU-a i ALU-a), dugogodišnju popularnu manifestaciju Cash and Carry na Nastavničkom odsjeku ALU-a, a od lani i već svima jako dragi Štampić – festival nezavisnog tiska i samoizdavaštva (o kojem smo pisali ovdje) u organizaciji tiskarskog kolektiva Smak Press u Studiju-galeriji Klet (koje smo predstavili ovdje). No i dalje ne postoji mnogo prodajnih galerija koje bi u dubljem i dugoročnijem smislu surađivale s umjetnicima i umjetnicama, posebno onima mlađih generacija koji tek počinju svoj profesionalni put. Tijekom ove kalendarske godine, u sklopu Vizkulturina dugogodišnjeg projekta Introspekcije galerijskog, uz već uobičajene opsežne priče o nekomercijalnim, gradskim, državnim, nezavisnim i inim galerijama i galerijskim projektima u Zagrebu i Hrvatskoj (arhivu potražite ovdje), osvrnut ćemo se i na djelovanje novih, uspješnih i programski kvalitetnih privatnih komercijalnih galerija.
Jedna od novijih galerija i platformi upravo takvog, a danas izrazito potrebnog tipa, jest Galerija Kolekcionart. Osnovali su je 2023. četvorica prijatelja – Filip Mojzeš, Toma Trbuljak, Nikola Kolveshi Radlović i Bartol Fabijanić, isprva formiranu kao isključivo online platformu, i to ne samo iz osobne ljubavi prema umjetnosti nego i, kako su izjavili u jednom od ranijih intervjua, vlastite nezadovoljene potrebe da lako nađu i kupe radove mladih hrvatskih umjetnika. Danas platformu i galeriju aktivno vode Nikola Kolveshi Radlović i Bartol Fabijanić, uz svježu podršku nove članice tima Antonie Šarić, a navedeni trojac okupili smo i fotografiranje za ovaj prilog dok ostatak teksta prate fotografije iz već bogate arhive Kolekcionarta.
Kolekcionart je inicijalno bio zamišljen isključivo kao (…) digitalna platforma koja će na jednom mjestu okupiti veći broj perspektivnih suvremenih hrvatskih umjetnika i drugim zainteresiranim ljubiteljima umjetnosti pojednostaviti proces pronalaska i kupnje umjetničkih djela. Misija kolekcionart tima je, s jedne strane, omogućiti vizualnim umjetnicima mlađe i srednje generacije da svoj rad prezentiraju širokoj populaciji, a s druge potaknuti mlade ljude u Hrvatskoj – i šire – da kupe svoja prva umjetnička djela i krenu u avanturu art kolekcionarstva. Zajednički nazivnik svih aktivnosti kolekcionart.com platforme je popularizacija hrvatske umjetnosti, kažu na svojoj službenoj web stranici. No u samo tri godine Kolekcionart je iz virtualnog prostora prešao i u onaj stvaran, fizički; prvo u mali prostor u Zvonimirovoj 7, inicijalno zamišljen samo kao ured i depo, a koji je s vremenom prerastao i u galeriju za samostalne izložbe umjetnika i umjetnica koje Kolekcionart predstavlja. Nedavno su se pak preselili u prostorno znatno prostraniju galeriju u Ulici kralja Držislava 14 koju su službeno otvorili u ožujku, samostalnom izložbom Mihaele Rašice pod nazivom Nebo iznad Dubrovnika (o kojoj smo s umjetnicom razgovarali za naš VK PODCAST).
Ono što Kolekcionart čini drugačijima od drugih privatno-komercijalnih galerija jest intenzivna i dugoročna suradnja s umjetnicima srednje, ali velikim udjelom upravo mlađe generacije, koji su već razvili svoj osobni rukopis, ali se još uvijek nalaze na relativnom početku svojih profesionalnih karijera. Pritom im pomažu kroz različite aspekte; s menadžmentom, izlagačkom djelatnosti i produkcijom, približavanju publici, posebno onoj izvan kulturno-umjetničkog kruga, povezivanju s potencijalnim kupcima, predstavljanjem na domaćem, ali sve više i stranom tržištu, kao i odrađivanjem one najodbojnije, birokratsko-administrativne strane, koja se, nažalost, provlači kroz sve navedeno. Kao što Malihe Norouzi naglašava u svom istraživanju The Multifaceted Role of Art Galleries in Artist Career Development and Market Structuring: Na tržištu umjetnina koje često daje prednost afirmiranim autorima, potpora umjetnicima na početku karijere može biti presudan čimbenik koji određuje hoće li odustati od umjetničkog djelovanja ili ostvariti značajan umjetnički iskorak. (prev. ur.)
Pokretanje platforme u samo četiri mjeseca, a potom razvoj izložbenog djelovanja i čak dvije selidbe u tri godine, vrlo je impresivan i izrazito brz rast mladog projekta, što potvrđuje i sam Nik: Mislim da je to jako zanimljiv aspekt cijele naše priče, pogotovo iz perspektive posjetitelja koji nam sada dolaze u novu galeriju, a ne znaju ništa o našoj kratkoj povijesti i počecima. Naša inicijalna želja bila je što brže stvoriti način za predstavljanje i približavanje kvalitetnih domaćih mladih umjetnika široj publici, zbog čega smo se prvotno i odlučili za formu online platforme. Osim toga, tada nismo ni bili u mogućnosti za investiciju poput najma velikog galerijskog prostora. Meni se, kao osobi koja dolazi iz svijeta biznisa, čak činilo pretencioznim da ja, bez ikakvog iskustva i obrazovanja u tome, idem otvarati galeriju. Ali ono što jesam znao jest kako neki proizvod dovesti do publike koja bi za njega bila zainteresirana. Nitko od nas zapravo nije imao prethodnog iskustva u ovome što sada radimo, osim možda Bartola, koji je kao povjesničar umjetnosti i kustos bio tome najbliži. Krenuli smo doslovno kao glavom kroz zid – odlučili da to želimo, smislili što nam treba i realizirali cijelu ideju u, otprilike, četiri mjeseca. Za početak smo odlučili surađivati s deset umjetnika – broj koji nam se učinio dobrim za početak i dovoljan za pružanje raznovrsnosti i nekakvog presjeka domaće scene.
O tome kako su iz virtualnog prostora prešli u fizički, Bartol kaže: S prostorima se sve spontano razvilo. Ono što je meni posebno zanimljivo u cijeloj priči je potreba za što bržim i što jačim “boostanjem” cijelog projekta, kako bismo što brže privukli što više publike, a između ostalog, i iz potrebe da nas dvojica u Kolekcionartu od početka krenemo raditi puno radno vrijeme. Mislim da je tu pronalazak malog, ali relativno reprezentativnog prostora u Zvonimirovoj bio sretni moment; ponajviše zato što smo prvotno razmišljali o najmu prostora na rubu grada, na Žitnjaku, a na koncu smo našli prostor u samom centru grada koji dobro komunicira prema ulici. Kao i ovaj novi galerijski prostor, ništa od toga nije bilo planirano, nego se razvilo prirodnom ali izrazito brzo – u samo tri godine.
A potrebe za fizičkim prostorima razvile su se upravo iz sve većeg i češćeg izložbenog djelovanja, koje je također započelo spontano i razvilo se organski. Mi smo uvijek bili otvoreni za kojekakve stvari, kaže Nik. Svaki novi dan, svaki novi razgovor s nekim umjetnikom, suradnikom, radnikom i/ili posjetiteljem bio je korak i motivacija za nešto novo. Vrlo brzo nakon što smo otvorili svoj ured u Zvonimirovoj, jedna je od naših tadašnjih umjetnica diplomirala, a s obzirom da je Akademija likovnih umjetnosti u tom periodu, zbog obnove zgrade u Ilici, bila privremeno preseljena u prostore nekadašnjeg Jadran filma u Dubravi, došla nam je s molbom da svoju diplomsku izložbu postavi u našem prostoru. S obzirom da je ta prva izložba nastala kao usluga njoj, a ne kao izvorno naš projekt, pristupili smo joj bez ikakvog opterećivanja. U usporedbi s izložbama koje danas radimo, to je stvarno bilo veliko poigravanje konceptom, ali nam je dokazalo da u tom malom prostoru ipak možemo organizirati izložbe. Tako se dogodio “switch” u našem samopouzdanju; shvatili smo da nije presudna veličina prostora, nego kvaliteta koncepta i sadržaja i da nismo manje vrijedni od neke druge, veće galerije. S vremenom smo u izložbenom djelovanju počeli surađivati i s drugim kulturno-umjetničkim prostorima, primjerice Orisom kućom arhitekture i Uraniom, koji su nam omogućili produkciju uzložbi većeg obujma, a što nam je samo potvrdilo da smo spremni za veći i ozbiljniji izlagački prostor. Bili smo potaknuti velikim brojem posjetitelja, uspjehom izložbi, izgradnjom publike, dobrom prodajom, itd., ali istovremeno i sve ograničeniji malim dimenzijama tog prvog prostora. To nam je sve skupa potvrdilo da smo spremni za sljedeću fazu. U novom se prostoru sad osjećamo kao svoj na svome; fenomenalan je osjećaj konačno imati uvjete za raditi nove i veće stvari. Kroz ove tri godine kao da smo se zapravo cijelo vrijeme pripremali upravo za ovaj trenutak i ovaj prostor, za koji se sada osjećamo zaista spremnima i dovoljno iskusnima iskoristiti ga na najbolji mogući način.
Doduše, sama potraga za novim i većim prostorom nije tekla glatko, kako to uvijek i biva. Nedostatak prostora, odnosno pasivnost državnih i gradskih uprava u prenamjeni praznih prostora za kulturno-umjetničke svrhe jedna je od glavnih boljki u kulturnom sektoru, čak i njegovom institucionalnom dijelu. Situacija očito nije puno drugačija ni za privatne galerije jer, iako formalno djeluju kao trgovačka društva, u praksi su djelatnost s niskom profitabilnošću. Unatoč tome što stvaraju realnu kulturnu vrijednost, moraju se natjecati s ugostiteljima i trgovcima koji su u mogućnosti plaćati daleko više tržišne cijene najma. Nik ističe da u uređenijim europskim državama postoje strategije kojima se određene deficitarne djelatnosti smještaju u kvartove po povlaštenim cijenama, ali u Hrvatskoj se to još uvijek čini kao utopijsko razmišljanje. Potrebu za većim prostorom osvijestili su već krajem druge godine svog djelovanja pa počeli pratiti sve natječaje za državne i gradske nekretnine, hodati po gradu i zavirivati u izloge, provjeravati vlasnike u katastru pa ih i izravno kontaktirati. Jedan su privatni prostor aktivno ganjali čak šest mjeseci i već se praktički vidjeli u njemu, no cijela je stvar na kraju propala, prvenstveno zbog inertnosti vlasnika zbog koje taj prostor i dalje stoji prazan. Na kraju su preko poznanika doznali za dio prostora Narodnih novina na Trgu žrtava fašizma, odnosno u Držislavovoj. S obzirom da se radilo o zapuštenom skladištu, Narodnim su se novinama njihov upit i prijedlog jako svidjeli tako da je Kolekcionart u konačnici ostao u istom prominentnom dijelu grada oko Džamije. No, cijelo iskustvo ukazuje na širi problem; grad vizualno djeluje pun praznog prostora koje samo propada, no u realnosti je mali broj njih zapravo dostupan, najviše zbog visoke potražnje koja diže cijene, ali i pasivnosti vlasnika, čime se mlađe i kreativne inicijative isključuje već na prvom koraku. Prema Nikovom bi mišljenju potencijalno rješenje bio model centraliziranih prostora; većih zgrada s ateljeima i mješovitim sadržajima koji bi privlačili ljude. Za takva kulturna središta unutar grada idealna su napuštena industrijska postrojenja i zgrade, za čije se prenamjene brojne neprofitne organizacije civilnog društva i inicijative godinama bore. No, za realizaciju takvih rješenja potrebne su dugoročna vizija i investicija kojih zasad, i na gradskoj i na državnoj razini, još uvijek nedostaje.
Na pitanje kako nastaju koncepti, organiziranje i kustosiranje izložbi, Bartol kaže da to uvijek bude zajednička suradnja njih dvojice s umjetnicama i umjetnicima te dodaje: Prve su izložbe proizašle iz projekata, odnosno radova na kojima su umjetnici već radili pa bi nam došli s konkretnim prijedlozima. Ali obojica se već u tim inicijalnim “brainstormanjima” i razgovorima proaktivno uključujemo s vlastitim idejama i prijedlozima ili mišljenjima o konkretnim radovima, pri čemu sugeriramo što nam je, unutar ciklusa, posebno zanimljivo i što mislimo da bi bilo privlačno našoj publici i potencijalnim kupcima. Ali pritom smo pažljivi jer ne želimo dominirati nad njihovim kreativnim svijetom. Osim fizičkog prostora i kustosiranja, kao galerija i platforma nudimo i marketinšku promociju – sve što je potrebno da izložbe budu izvedene na profesionalnoj razini. Sad te naše suradnje s umjetnicima traju već nekoliko godina pa su postale i puno intenzivnije i prisnije, a samim time su i autori otvoreniji za naše sugestije. Mislim da je jako bitno da mi, kao njihovi kustosi i partneri, netko tko im želi najbolje, možemo biti iskreni i ponekad ukazati na nešto što nam se čini da bi moglo biti drugačije ili da ih potaknemo na dodatno razmišljanje. Mi moramo razmišljati koliko bi nečiji rad mogao biti interesantan široj publici, a koliko je taj rad možda više eksperimentalan pa će ostati zabilježen u nekoj kratkoj, trenutnoj memoriji i slično. S obzirom na to da je Bartol prije pokretanja Kolekcionarta radio kao asistent u Strossmayerovoj galeriji starih majstora Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, zanimalo me kakav mu je bio prijelaz iz jedne kulturne, i to dosta tradicionalne, institucije u komercijalnu galeriju i kako bi usporedio ta dva svijeta, na što odgovara: Možda će zvučati čudno, no rad u komercijalnoj galeriji i onoj institucionalnoj u nekim je stvarima vrlo sličan. Pod time mislim na profesionalnost i angažman muzejskih djelatnika, odnosno kolega s kojima sam radio i s kojima danas radim. To me posebno intrigira jer glasna manjina za institucionalne djelatnike voli reći da “ne rade dovoljno”, no u mom je iskustvu riječ o iznimkama i potpuno pogrešnoj percepciji. Ono po čemu se ova dva svijeta definitivno razlikuju jest fokus koji je kod privatnih, tj. komercijalnih inicijativa zaista usmjeren na angažman i privlačenje šire publike od koje se one direktno financiraju, a zbog čega ne smiju ignorirati njihove “potrebe”, da se figurativno izrazim. Kod institucionalnog je rada fokus više usmjeren na znanstveno područje i dubinska istraživanja koja nekad traju mjesecima i godinama bez većih rezultata. No, upravo su to vrijeme i usredotočenost bitni za njihovu realizaciju za koju vjerujem da, uz onaj izravni učinak, imaju i onaj simbolički ili nemjerljivi, vezan uz šire društvene ciljeve i razvoj struke.
Ono što je također možda često predmet pogrešne percepcije jest i konstatacija da u Hrvatskoj tržište umjetnina ne postoji, što često, s potpunim samopouzdanjem, izlazi iz usta stručnjaka iz različitih polja kulturno-umjetničkog sektora. No, Bartol i mene uspijeva malo razuvjeriti u skepsi, navodeći da se ta sintagma prečesto koristi bez ikakvog kritičkog promišljanja. Mislim da se uzima zdravo za gotovo i time perpetuira u javnom diskursu. Iako sam nešto mlađe generacije pa nemam direktnog osobnog iskustva, rekao bih da je to nasljeđe nekih bivših sistema koji su funkcionirali na drugačiji način i u čijem je kontekstu bilo nemoguće razgovarati o tržištu kao takvom. Ipak, temeljem trogodišnjeg iskustva rada u privatnoj galeriji, svjedočim činjenici da je tržište živo i zaista postoji, no najvažnije je aktualno pitanje kako angažirati publiku i održati njezin interes za umjetnički rad vrlo kvalitetnih hrvatskih umjetnika i umjetnica. Mislim da se to najbolje postiže sustavnom edukacijom – kroz proces informiranja o njihovom radu na jednostavan način, putem različitih medija i kanala, fizičkih jednako kao i digitalnih, te uz postojanje jasnog i transparentnog sustava za realizaciju same kupovine kako bi se što više sudionika moglo uključiti u proces koji ponekad djeluje nepristupačno. Mislim da se samo uz takve transparentne prakse država, kao vrhovni kreator kulturnih politika, može uključiti u postupak valoriziranja i poticanja rada privatnih galerija, koje su vrlo bitan akter u cjelokupnom lancu tržišta umjetnina. Drago mi je da se navedeno u posljednje vrijeme u Hrvatskoj doista i događa.
Pri okvirnoj procjeni profila njihovih najčešćih kupaca, kažu da su zaista šaroliki, što Nik djelomično pripisuje strategiji Kolekcionarta koja je od početka naglašavala i komunikacijsku i cjenovnu pristupačnost i transparentnost. U početku je to bila mlađa, socioekonomski raznolika publika jer su na platformi tada najviše nudili grafike i manje formate. S rastom broja umjetnika i širenjem ponude umjetnina, proširio se i profil kupaca. Danas su im, za ozbiljnije i veće radove, najčešći kupci ljudi u tridesetim i četrdesetim godinama, pojedinci ili parovi koji kupuju i uređuju svoje prve domove i žele ih obogatiti umjetničkim djelima. Ili pak starije generacije ljudi koje su tek sad osvijestile želju za posjedovanjem umjetnine, a mogu si je financijski priuštiti. U smislu profesija, to su uglavnom doktori, odvjetnici, arhitekti, IT-evci – ljudi sa stabilnim poslovima i prihodima. Nik, kao jedan od ključnih doprinosa Kolekcionarta u tom kontekstu, ističe rad na demistifikaciji i demokratizaciji sudjelovanja na tržištu umjetnina; kupci dolaze već informirani, znaju koji ih umjetnici zanimaju, otprilike znaju što traže i osjećaju se samopouzdano u donošenju te odluke. S obzirom da su to predmeti koje će ljudi svaki dan gledati u svom životnom prostoru, Bartol i Nik smatraju da bi umjetničke radove ljudi trebali kupovati prvenstveno jer im se sviđaju, a ne iz investicijskih razloga. Pitanje o tome koje bi djelo bila dobra financijska investicija, Bartol smatra proturječnim jer se radovi mladih umjetnika tek retroaktivno mogu pokazati isplativima. Sigurne financijske investicije su radovi neživućih ili starijih umjetnika koji su postigli određeni status i čija je produkcija završena, a Nik smatra da je samo posjedovanje rada koji u nama budi emociju već vrijedna investicija. No, ono što smatraju pokazateljem najvećeg uspjeha je činjenica da su većina kupaca ljudi izvan njihovog osobnog kruga. Od samog su početka nastojali graditi publiku kroz sve dostupne kanale s naglaskom na navođenju cijena, što najčešće nije praksa, ali i dubljim predstavljanjem svakog pojedinog umjetnika na svojoj web stranici te svakodnevnom komunikacijom s posjetiteljima u galeriji, čime žele razbiti strah i zazor od galerijskog prostora i kupovanja umjetnina.
Osim riječima, Kolekcionart navedeno sve više nastoji dokazati i svojim djelovanjem, predstavljajući trenutno petnaest umjetnika i umjetnica: Mašu Barišić (s kojom smo razgovarali ovdje), Bartola Galovića (s kojim smo razgovarali ovdje), Klasju Habjan (s kojom smo razgovarali ovdje), Nikicu Jurkovića (s kojim smo razgovarali ovdje), Teu Lovrić, Mariju Matić, Maria Miličića (s kojim smo razgovarali ovdje), Albu Miočev (s kojom smo razgovarali ovdje), Ivana Oštarčevića, Luisu Pascu (s kojom smo razgovarali ovdje), Juricu Pušenjaka, Mihaelu Rašicu (s kojom smo razgovarali ovdje), Klaru Rusan Klarxy (s kojom smo razgovarali ovdje), Dianu Trohar i Ivu Zagodu (s kojom smo razgovarali ovdje). Pritom je važno naglasiti da su deset, od ukupno petnaest, ženske umjetnice (!), što je nevjerojatan napredak u usporedbi sa starijim zagrebačkim privatno-komercijalnim galerijama prije samo dvadesetak godina (a možda i danas), ali i onima koji se još uvijek fokusiraju na velika imena boys-cluba koji je bila hrvatska avangarda.
Od 2023. do objavljivanja ovog članka održali su četrnaest samostalnih izložbi: Red Carpet Intimacy Luise Pascu (2023.), Limun itd. Albe Miočev (2023.), Male noćne slike Bartola Galovića (2024.), Slojevi Diane Trohar (2024.), Vraćanje duga vremenu Maria Miličića, Koleracije Tee Lovrić (2024.), Gusta sunca Mihaele Rašice (2024.), Three Minutes to Curtain Maše Barišić (2024.), Namještaj Luise Pascu (2025.), Dear Babies… Klare Rusan (2025.), Memorija slike Nikice Jurkovića (2025.), Ezoterićni bekflip Bartola Galovića (2025.) te dvije u novom prostoru – već spomenuta Nebo iznad Dubrovnika Mihaele Rašice (2026.) i najrecentnija Krug Klasje Habjan (2026.), a trenutno s izložbom Dva pogleda Tee Lovrić i Bartola Galovića gostuju u Kulturnom centru Aleksandar Rukavina u istarskoj Brtonigli do 28. srpnja.
Osim navedenih izložbi, organizirali su i događanja neformalnijeg tipa poput Art&Wine Day na imanju vinarije Litterarii (2023.) i Slikanje uživo u galeriji s Klasjom Habjan (2023.), zatim dvije Ljetne umjetničke rezidencije u suradnji s Galerijom Antun Gojak i Gradom Makarskom (2023., 2024.), a veliki uspjeh postigli su i izlaganjem kao galerija na Vienna Contemporary Art Fairu 2025. godine.
Veći galerijski prostor donosi brojne nove mogućnosti za proširivanje izložbenog djelovanja, ali i za programe drugih vrsta. Kolekcionart stoga, u budućnosti, osim samostalnih, planira grupne i konceptualno kompleksnije izložbe: Naravno, postoje slične velike izložbe salonskog tipa u organizaciji instituacija, ali naša bi se od njih razlikovala zbog specifičnog kustoskog i estetskog aspekta. Zagrebu bi puno značilo da se pokažu, ne samo naši, nego i drugi mladi umjetnici u zajedničkom dijalogu, kaže Bartol, a Nik se nadovezuje: Voljeli bismo imati bar jednu grupnu izložbu godišnje jer pruža, ne samo umjetnicima, nego i publici potpuno drugačije iskustvo, a počele su nam se otvarati i ideje o suradnjama s vanjskim kustosima jer ne moraju sve izložbe biti kustosirane “in-house”! Nadalje, razmišljaju i o međugeneracijskim dijalozima na izložbama koje bi povezale mlađe i starije generacije umjetnika čime bi se izložbama dodao novi kontekstualni sloj koji može obogatiti rad svih uključenih i otvoriti nova pitanja unutar scene.
Osim svega navedenoga, veći im prostor sada omogućava izlaganje i prodaju umjetničkih djela koja nisu isključivo slikarska. Dio umjetnika s kojima već surađuju, kao i umjetnici s kojima suradnje planiraju, u svom radu mijenjaju i kombiniraju medije što će uvesti raznolikost u izložbeni program i prodajnu ponudu. Konkretni upiti za suradnje različitih vrsta već postoje, a neke od njih već su u fazama konkretnijeg planiranja, bilo kao kratkoročne suradnje ili dugoročnije partnerstvo. Ipak, Bartol naglašava da je još rano govoriti o definitivnim smjerovima. No, jedna od uzbudljivijih suradnji koju mogu najaviti je razmjena s jednom inozemnom galerijom sličnih estetskih i interesnih parametara, ali koju još ne mogu imenovati. Ideja je da Kolekcionart svoje umjetnike predstavi u njihovoj galeriji u inozemstvu, a partner-galerija svoje u Držislavovoj. Taj format, koji opisuju kao intenzivniji i osobniji od izlaganja na sajmovima, ne bi bio ograničen isključivo na slikarstvo, nego bi uključivao i druge medije i discipline. S izlaganjem na inozemnim sajmovima također planiraju nastaviti jer su najbrži način predstavljanja na stranom tržištu i velikom broju ljudi, no istovremeno nose velika financijska ulaganja koja se ne vraćaju uvijek na izravan način. Direktna suradnja s inozemnom galerijom, s druge strane, zahtijeva strpljiviju izgradnju odnosa, ali nudi dublje i dugoročnije pozicioniranje na međunarodnoj sceni. A što se tiče ideje o uključivanju diskurzivnog programa, razmišljaju o potencijalnim javnim multidisciplinarnim tribinama koje bi uključivale ljude s različitih pozicija rada na tržištu umjetnina, a koji se svakodnevno suočavaju s izazovima koje ono nosi – ne samo umjetnike i kustose, nego i javne institucije, privatne galerije, freelancere, itd., što je prostor koji u našem javnom diskursu definitivno nedostaje. No, zasad im to ostaje u kategoriji nice to have jer su kapaciteti njihovog malog tima popunjeni svakodnevnim operativnim stvarima. Uostalom, jedan oblik diskurzivnog sadržaja zapravo već postoji, samo nije formaliziran, nego se odvija kroz svakodnevne razgovore s umjetnicima, posjetiteljima, publikom na izložbama i kreativnim suradnicima, poput fotografa i dizajnera – svaki susret postaje prilika za razmjenu ideja.
Iako su digitalni kanali danas od velike važnosti, posebno u kontekstu dopiranja i educiranja šire publike, zašto je djelovanje komercijalnih projekata u fizičkom galerijskom prostoru važno, jasno je iz razgovora s Kolekcionartom, a dobro sumira i Norouzi u već spomenutom istraživanju, u kojem kaže: „U eri kojom dominiraju algoritamski “feedovi” i digitalna buka, galerije pružaju ono što je postaje sve rjeđe; održivu, kuriranu fizičku vidljivost koja gradi značajne umjetničke karijere. Za razliku od društvenih platformi koje favoriziraju viralni sadržaj, galerijske izložbe umjetnicima nude dužu interakciju s publikom u stvarnom prostoru i vremenu. (…) Galerijska zastupljenost posebno služi kao ključna potvrda za umjetnike u usponu – nedavna istraživanja pokazuju da 89% kolekcionara pri procjeni umjetničke vrijednosti umjetničkog djela uzima u obzir činjenicu pripada li umjetnik/ica nekoj galeriji. Kao što galeristica veteranka Beatriz Esguerra pronicljivo primjećuje, podrška galerije funkcionira kao pečat kvalitete koji nijedan algoritam ne može replicirati, ističući trajnu vrijednost ljudskog kuriranja u sve digitalnijem svijetu umjetnosti (op.a.).
Također, činjenica jest da je novomedijsku, eksperimentalnu i/ili političko-društveno angažiranu umjetnost teže komodificirati jer je za nju potreban vrlo specifičan kupac koji je dublje, pa i nišnije zaronio u umjetnički svijet, a zbog čega se umjetnici iz tih polja više oslanjaju na simbolički kapital i institucionalno prepoznavanje, umjetničke rezidencije, različite oblike javnog financiranja ili čak rad u akademskom svijetu, itd. No, na temu eksperimentalnosti i u kontekstu budućeg djelovanja Kolekcionarta, njihovog doprinosa hrvatskoj umjetničkoj sceni i pozitivnih promjena na domaćem tržištu umjetnina, kao food for thought zaključila bih s još jednim Norouzinim citatom: Kao što praksa Harrison Galerija pokazuje, mnoge etablirane galerije s namjerom subvencioniraju nekomercijalne projekte i posebno eksperimentalni rad, kako bi njegovale reputaciju umjetnika. Ovo dugoročno ulaganje u umjetnički kredibilitet, a ne samo u kratkoročnu prodaju, otkriva kako vrhunske galerije funkcioniraju kao pravi kulturni predvodnici, premošćujući jaz između kreativne prakse i institucionalnog priznanja. U svijetu umjetnosti gdje vidljivost često određuje održivost, njegovanje ovakvih veza predstavlja jednu od najvrjednijih i nezamjenjivih prednosti galerijske reprezentacije! (prijev. au.)
Autorica: Tina Petković / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Portreti: Ivan Buvinić
Zahvaljujemo Kolekcionartu na ustupljenoj fotodokumentaciji.
Rad Kolekcionarta pratite na:
www.kolekcionart.com
www.instagram.com/kolekcionart_
Tekst je dio projekta “Introspekcije galerijskog” sufinanciranog sredstvima Ministarstva kulture i medija RH
