Na rad Ive Zagode ne nailazi se bučno. Njezina djela vidnom se polju ne nameću spektakularno, niti vas zaustavljaju u hodu nekom eksplicitnom porukom. Umjesto toga, zateknu vas u tišini – između geste i tihe prisutnosti. Ne podilazeći trendovima, već ostajući vjerna vlastitom unutarnjem ritmu, Zagoda sustavno gradi autentičan vizualni jezik. Njezinu umjetničku osobitost prepoznala je i struka, pa stoga ne čudi da je do sada ostvarila niz samostalnih i skupnih izložbi, kao i činjenica da je dobitnica nekoliko vrijednih nagrada i priznanja, uključujući Grand Prix 16. Erste fragmenata, treću nagradu na natječaju za mlade umjetnike_ce “Ivan Kožarić” MSU-a (link) i Nagradu 7. bijenala slikarstva. I dok njezina djela polako ulaze u muzejske zbirke i ozbiljne kolekcije, ona i dalje promatra i sluša zapisujući pogledom. Uoči predostojeće izložbe u zagrebačkoj Galeriji Josip Račić, s Ivom smo razgovarali o njezinom kreativnom sazrijevanju na razmeđu misaonog i konkretnog u kojem se glazba često pojavljuje kao nepresušno vrelo inspiracije te izgradnji dosljedne umjetničke prakse, izvan potrebe za stalnim potvrđivanjem. Započeli smo razgovor pitanjem o početku: ne nužno kronološkom, nego onom unutarnjem – o trenutku kad je umjetnička praksa za Ivu postala prostor u kojem ostaje.
► U svom formativnom razdoblju prošla si kroz nekoliko različitih interesa. Kada si prvi put osjetila da je slikarstvo tvoj poziv, a ne samo afinitet? Kada danas pogledaš na svoj razvojni put što vidiš kao presudni trenutak u kojem se oblikovala tvoja umjetnička osobnost?
Iva Zagoda: Mislim da sam prvi put stvarno osjetila da je slikarstvo moj poziv 2017. godine, kada sam završila svoju prvu sliku. Taj osjećaj lakoće, zadovoljstva i sigurnosti u ono što sam stvorila bio je potpuno nov i snažan. Tada sam shvatila da to nije samo interes, nego nešto dublje i trajnije. Jedan od presudnih trenutaka u oblikovanju moje umjetničke osobnosti bio je boravak na studentskoj razmjeni u Pragu. Ta fizička udaljenost od svakodnevice mi je omogućila i unutarnju distancu i prostor da se posvetim sebi i svom radu. U tom periodu upoznala sam i svog današnjeg partnera. Prvi se put nisam osjećala “posebno”, “drugačije” ili “čudno” na onaj stereotipan način kako se umjetnici često percipiraju kao posebno drugačiji čudaci. Umjesto toga, osjetila sam razumijevanje i zajedničku strast prema detaljima koje drugi možda ne primjećuju. Taj osjećaj prihvaćenosti i emocionalne sigurnosti otvorio je još veći prostor za kreativnost. Upravo ta sloboda da budem ono što jesam bez potrebe za objašnjavanjem bila je sigurno ključna za oblikovanje moje umjetničke osobnosti.
► Zanimljivo je da si na ALU upisala nastavnički odsjek. Kako balansiraš između pedagoškog rada i umjetničkog izraza? Imaš li osjećaj da jedno hrani drugo?
Iva Zagoda: Upis na nastavnički odsjek bio je promišljena i logična odluka. Od ranog djetinjstva oblikovale su me figure odgojiteljica, a kasnije i učitelja koji su ostavili snažan utjecaj na mene, ne samo kroz znanje, već i kroz toplinu i pristup. S vremenom sam prepoznala da i sama imam izražen pedagoški afinitet, prirodnu želju za prenošenjem znanja i podrškom drugima. I dalje osjećam da je to poziv kojem sam predana, iako trenutačno okolnosti za rad u obrazovanju, nažalost, nisu naročito poticajne, vjerujem da nije potrebno previše objašnjavati zašto. Umjetnički i pedagoški rad u mom životu funkcioniraju kao dva jasno odvojena svijeta. Svoje stvaralaštvo čuvam od pragmatičnih pritisaka svakodnevice. Umjetnost je ono od čega živim u duhovnom smislu, dok mi posao omogućuje stabilnost i ispunjavanje društvenih očekivanja. Nastavnički odsjek odabrala sam i zbog njegove širine. Nakon Klasične gimnazije nisam imala iskustva s raznim likovnim medijima i bilo mi je važno dobiti priliku eksperimentirati i otkriti vlastiti izraz. Osim toga, kako sam već ranije radila i studirala nešto drugo, bila sam svjesna važnosti zapošljivosti, pa mi je ovaj studij davao realniju sliku budućnosti. Danas, s više iskustva, znam da se i “samo” kao slikar može raditi i opstati, ali mi je drago što sam prošla put koji mi je dao širinu i sigurnost.
► Glazba ima centralnu ulogu u tvom radu. Melodija, ritam, harmonija – često spominješ te glazbene pojmove u kontekstu slikarstva. Kako konkretno izgleda proces stvaranja jednog djela koje proizlazi iz glazbe?
Iva Zagoda: Glazba je bila prva umjetnost s kojom sam se povezala i ostala je neiscrpan izvor inspiracije, iako u posljednje dvije godine više nije isključivo u središtu mog likovnog rada. Značajniju ulogu je imala u prva dva ciklusa slika, gdje sam se prvenstveno oslanjala na vlastitu sinesteziju, no kako je ona zapravo vrlo ograničavajuća, jer je uvijek ista, vrlo brzo sam se prestala oslanjati isključivo na nju, jer su mi eksperimentiranje i promjene bitnije za stvaralaštvo. Sam proces stvaranja započinje nevidljivo – često traje dugo prije nego što se u meni formira jasna veza s određenim dijelovima skladbe. Nisu to konkretni motivi, nego taktovi ili ritmovi koji izazivaju snažan unutarnji osjećaj. Kada se to dogodi, počinjem s vizualnim prevođenjem: tonove pretvaram u boje, ritam prenosim ugljenom kroz gestu, dok se dinamika izražava pokretom ruke – kistom, ugljenom ili pastelom. Da bih ostala vjerna ritmu i energiji glazbe, često u samom procesu slušam odabrane dijelove skladbe i doslovno reagiram pokretom na zvuk.
► U jednom si trenutku shvatila da si sinesteta – možeš li opisati taj proces transfiguracije glazbe u boju i formu?
Iva Zagoda: Osvijestila sam da svaki ton koji čujem povezujem s točno određenom bojom. Taj doživljaj bio mi je potpuno prirodan, sve dok nisam saznala da se zapravo radi o sinesteziji. Kod mene se boje javljaju odmah, kao jasan vizualni impuls koji prati zvuk. Forma, s druge strane, ne dolazi odmah, ona se razvija intuitivno, kao odgovor na glazbenu cjelinu.
► Tvoj atelje i tvoje slike dijele sličnu atmosferu – mir, bjelinu, odsutnost viška. Kako gledaš na prazninu kao likovni i konceptualni element?
Iva Zagoda: Pa nekad možda i djeluje tako kako ste opisali, posebice kad se prostor treba fotkati za članak na nekoj od platformi (smijeh). No istina je da praznina ima važnu ulogu, i u mom radu i u prostoru u kojem stvaram, te da težim miru, bjelini i odsutnosti viška kad sam u ateljeu. Likovno, doživljavam je kao ravnopravan element kompozicije – jednako važan kao i boja, ritam ili pokret, ali jedini koji omogućava svim drugim elementima da “dišu”. Konceptualno, ona za mene predstavlja svojevrsni odmor – bijeg od viška informacija kojima smo svakodnevno bombardirani. Misaono, praznina je tišina u kojoj nastaje sve. U njoj se nalazi cijeli, prethodno spomenuti nevidljivi proces stvaranja. Za mene, to je prostor u kojem umjetnički rad počinje, ali se često u njemu i zaustavlja, svjesno ostavljajući prostor za doživljaj, odnosno događaj.
► Nedavno si se počela izražavati i u kiparskom mediju. Što ti ta treća dimenzija donosi, a što ti možda i oduzima u odnosu na sliku?
Iva Zagoda: Ciklus skulptura započela sam 2022. godine, kao svojevrsnu reakciju na nemogućnost prikazivanja pokreta u prostoru koji se neupitno događao ispred platna za vrijeme stvaranja slika, ali nije ostao zabilježen. Treća dimenzija mi je pružila mogućnost da taj fizički aspekt stvaranja prenesem u materijalni oblik i time upotpunim iskustvo koje slika sama po sebi nije mogla u potpunosti izraziti. Skulptura mi je otvorila novu razinu promišljanja prostora i pokreta, ali istovremeno, u ovom trenutku, primjećujem da mi donekle odvlači fokus od slikarstva. Još uvijek sam više uronjena u trodimenzionalni način razmišljanja, iako i dalje slikam i taj se dijalog između dvodimenzionalnog i trodimenzionalnog medija i dalje odvija u mom radu.
► Koliko ti je bitna spontanost, a koliko plan u procesu rada?
Iva Zagoda: Spontanost mi je definitivno bitnija, zapravo rekla bih da mi je ona prirodnija, pokreće sam proces stvaranja, a plan mi je bitan kad se radi o tehničkom ili organizacijskom dijelu rada.
► Osvojila si niz značajnih nagrada, uključujući Grand Prix 16. Erste fragmenata, treću nagradu Ivan Kožarić za mlade umjetnike MSU-a i Nagradu 7. bijenala slikarstva. Kako doživljavaš takva priznanja – kao potvrdu, poticaj ili obavezu?
Iva Zagoda: Svaku nagradu doživljavam drugačije jer su osvojene u različitim fazama umjetničkog razvoja. Nagrada Grand Prix Erste fragmenti mi je bila prije svega potvrda da sam na pravom putu i dobrom početku. Nagrade na bijenalu slikarstva doživljavam kao snažan poticaj za daljnji rad i istraživanje. Konkretno nagrada NMMU za mene predstavlja poticajnu obavezu – podsjetnik na odgovornost koju imam prema vlastitom radu i publici. Treća nagrada „Ivan Kožarić“ objedinjuje sve te osjećaje – potvrdu, poticaj i odgovornost – i daje mi dodatnu snagu i motivaciju za daljnje umjetničko istraživanje. Posebno mi je ta nagrada važna jer sam tada imala priliku surađivati s institucijom koja je moje radove uvrstila u svoju kolekciju, što je dodatno pojačalo osjećaj odgovornosti i obvezu prema daljnjem stvaranju.
► Koliko ti znači institucionalna validacija kroz nagrade, izložbe i kustoska priznanja, u odnosu na osobni osjećaj sigurnosti u vlastiti rad?
Iva Zagoda: Institucionalna validacija za mene predstavlja nove prilike i izazove koje rado prihvaćam. Međutim, svoj rad i sigurnost u njega ne vežem uz takva priznanja. Volim svoje radove i to mi je temeljna potvrda – osjećaj sigurnosti koji dolazi iznutra, neovisno o institucionalnoj potvrdi.
► Izlagala si u različitim kontekstima – od afirmiranih galerijskih prostora do onih alternativnije prirode. Što ti je najvažnije pri odabiru izložbi i suradnji?
Iva Zagoda: Najvažnije mi je da prostor bude prikladan za prezentaciju radova koje planiram izložiti – da omogući da mogu doživjeti njihovu punu vrijednost. Također, cijenim iskustva koja mi otvaraju nove mogućnosti za umjetnički rast, bilo kroz susrete s novim ljudima, drugačije kontekste ili izazove koji me potiču na daljnja istraživanja i razvoj. Važno mi je da svaki projekt ili suradnja budu smisleni i doprinose mom daljnjem putu, a ne da budu „još jedna izložba“ u životopisu.
► Koja ti je izložba do sada bila osobno najznačajnija i zbog čega?
Iva Zagoda: Osobno – samostalna izložba u Galeriji Kranjčar, koju sam imala priliku realizirati kao nagradu Grand Prix Erste fragmenta. Taj prostor je zaista očaravajuć, a suradnja s galerijom iznimno profesionalna i podržavajuća. Sjećam se riječi Elvire Kranjčar koja je rekla da želi pomoći mladim umjetnicima da se afirmiraju – upravo je to i meni značilo puno, jer mi je ta izložba predstavljala važan prvi veliki korak prema afirmaciji na suvremenoj likovnoj sceni. Osim toga, kada netko uspješno radi ono što voli i pritom zrači svojom strašću, to je nešto posebno i vrlo motivirajuće. Zato sam zaista zahvalna na toj prilici I mogu sa sigurnošću reći da mi je osobno I profesionalno najznačajnija.
► Uskoro izlažeš u Galeriji Josip Račić. Na koji način pristupaš toj izložbi, kako u konceptualnom tako i u emocionalnom smislu?
Iva Zagoda: Izložbi pristupam slično kao i prethodnima – kroz svakodnevne situacije i promišljanja bilježim fragmente stvarnosti koji se zatim pretaču u kompozicije, svojevrsna polja događanja. U tom procesu materijali mi igraju ključnu ulogu – istražujem njihove odnose, reakcije i značenja koja proizlaze iz različitih kombinacija. Upravo se u toj osjetljivosti prema materijalu često otvara emocionalna dimenzija rada. S obzirom na specifičan tlocrt Galerije Josip Račić, razmišljam o kombinaciji slike i skulpture. Ipak, u ovom trenutku možda je najbolje da ne otkrivam previše – ako ste u Zagrebu i imate priliku, dođite 8. srpnja na otvorenje!
► Imaš li želju surađivati s kustosima, glazbenicima ili umjetnicima iz drugih područja u budućnosti? Postoji li netko s kim bi voljela ostvariti interdisciplinarni projekt?
Iva Zagoda: Da, svakako. Suradnje s kustosima mogu biti zanimljive, pogotovo kad potiču nove načine razmišljanja o vlastitom radu, to može biti važan korak u razvoju. U nekom trenutku zamišljala sam suradnju s kazalištem, konkretno s HNK-om, gdje bi veliko platno bilo dio scenografije, ta ideja zasad još stoji u “kičastoj ladici”.
Zanimljivo mi je bilo iskustvo suradnje s Cantus Ansamblom. Iako su radovi nastali prije same suradnje, glazbeni kontekst u kojem su se kasnije našli dao im je novi sloj značenja. Upravo to premještanje rada u drugačiji prostor ili medij, otvara nova čitanja i to mi je jako inspirativno. Voljela bih nastaviti s takvim interdisciplinarnim eksperimentima i u budućnosti.
► Što za tebe znači “uspjeh” u kontekstu umjetničkog rada – je li to vidljivost, tržišna održivost, unutarnje zadovoljstvo?
Iva Zagoda: Unutarnje zadovoljstvo je najvažnije, a vidljivost i tržišna održivost svakako su važni aspekti, ali ih smatram dijelom šire slike karijere, a ne jedinom mjerom uspjeha. Ono što ja smatram uspješnim umjetničkim radom ne mora nužno biti vidljivo ili tržišno održivo, osobito u kontekstu naše umjetničke scene. Uvijek nastojim ostati vjerna svom umjetničkom putu i procesu, jer smatram da je to temelj dugoročnog uspjeha.
► Često ističeš da ne razmišljaš o publici ili tržištu dok stvaraš. No kad djelo izađe iz ateljea – je li ti važno gdje i kod koga završava?
Iva Zagoda: Dok stvaram, ne razmišljam o publici ni tržištu – taj dio procesa za mene mora ostati intiman i iskren. No, kad rad završi i izađe iz ateljea, važno mi je gdje i kod koga završava. U svakom ciklusu postoji nekoliko radova koji su mi posebno bliski, kao da u sebi nose dio mene. Ti radovi za mene nemaju klasičnu cijenu i radije bih da ostanu uz mene nego da završe negdje gdje će biti samo dekoracija. Do sada sam ostvarila nekoliko takvih suradnji koje su me dodatno oplemenile.
► Kako gledaš na tržište umjetnina u Hrvatskoj? Što bi se trebalo promijeniti da bi mladi umjetnici imali više prostora za profesionalni razvoj?
Iva Zagoda: Svakako. Probat ću ukratko odgovoriti. Tržište je premalo, zatvoreno i nedostaje institucionalne podrške. Što znači da nemamo puno ozbiljnih galerija koje prodaju suvremene umjetnike, mali je broj pravih kolekcionara, a institucionalne nabave, o njima tek ne znam ništa, odnosno nisu transparentne toliko da bih znala. U sustavu obrazovanja ne postoji dovoljno praktičnih znanja o tržištu umjetnina, autorskim pravima, marketingu ili poduzetništvu. Neki profesori ustraju na prezentaciji, ali treba tijekom studija puno više od toga. Jedan od ključnih problema su i prostori ateljei. Gotovo je nemoguće doći do adekvatnog prostora za rad, a svi znamo koliko je kontinuitet stvaranja bitan. Gradovi i država imaju prostore, ali nedostaju jasni i pravedni kriteriji dodjele. Osobno sam se prijavila na natječaj Grada Zagreba za ateljee još u veljači ove godine i još uvijek čekam rezultate. Takve situacije dodatno obeshrabruju. Zatim, država bi trebala aktivnije sudjelovati na međunarodnim sajmovima i rezidencijama i naravno za kraj potaknuti porezne olakšice za poduzeća i pojedince koji kupuju umjetnine.
► Može li se, po tvom mišljenju, danas postojati kao suvremeni umjetnik bez stalnog prisustva na sceni, bez društvenih mreža i algoritamske vidljivosti?
Iva Zagoda: Teoretski da, ali u stvarnosti jako teško. Digitalni prostor danas je produžetak stvarnog; ondje se otkriva, dijeli i prepoznaje. Ne vjerujem da umjetnost treba služiti algoritmu, ali potpuno ga zanemariti znači djelomično nestati iz vidokruga. Ne želim ovisiti o društvenim mrežama, ali svjesna sam da su postale dio našeg konteksta. Kao što su umjetnici/e nekad odgovarali na duh svog vremena kroz tadašnje medije, tako i mi danas oblikujemo svoj rad i njegovu vidljivost unutar ovog digitalnog okvira.
► Tvoj slikarski izraz karakterizira apstrakcija, često inspirirana glazbom. Kako danas vidiš poziciju apstraktne umjetnosti u širem umjetničkom i tržišnom kontekstu?
Iva Zagoda: Ne trošim previše energije razmišljajući o poziciji apstraktne umjetnosti u tržišnom smislu. Fokusiram se na to da osluškujem sebe i da radim ono što volim i što me ispunjuje. Vjerujem da autentičnost i strast u radu na kraju pronalaze svoj put, bez obzira na tržišne trendove.
► Sve češće se figuracija i narativ vraćaju u fokus publike i tržišta. Osjećaš li potrebu ili pritisak da se prilagodiš tim trendovima?
Iva Zagoda: Da sam sklona prilagođavanju trenutačnim trendovima, moj put vjerojatno bi izgledao drugačije – i pitanje je bismo li uopće danas razgovarali.
► Može li apstraktna umjetnost biti društveno relevantna ili angažirana – ili je njena snaga upravo u tome da izbjegava narativ i ostaje otvorena?
Iva Zagoda: Apstraktna umjetnost može biti relevantna i angažirana, a istovremeno izbjegavati narativ i ostati otvorena. Maljevič i Rothko mi prvi padaju na pamet kao primjeri umjetnika čiji radovi govore snažno ne kroz jasnu priču, već kroz osjećaj, atmosferu, tišinu. Mislim da može biti društveno snažna, ali sve ovisi o perspektivi promatrača, o tome što on ili ona unosi u to iskustvo. Apstraktno ne nameće poruku, ali upravo zato može postati prostor za refleksiju, pa i za suočavanje s vlastitim stanjima, uvjerenjima ili stvarnošću u kojoj živimo. U tom smislu, njezina otvorenost nije slabost nego potencijal prostor u kojem angažman ne dolazi iz narativa, već iz doživljaja.
► Na koji je način majčinstvo utjecalo na tvoj način razmišljanja i pristup umjetničkom stvaranju? Koliko te oplemenilo, a samim tim i tvoj rad?
Iva Zagoda: Majčinstvo mi je svakako oplemenilo život, to je neupitno i duboko osobno iskustvo. No ne osjećam potrebu povezivati ga izravno s umjetničkim radom, barem ne zasad. Možda će se ti utjecaji s vremenom posredno odraziti, ne znam.
► U kojem smjeru zamišljaš svoje stvaralaštvo u budućnosti; postoji li još neki medij u kojem bi se htjela okušati a nisi do sad?
Iva Zagoda: Posebno me privlači rad u audio-vizualnom mediju, s naglaskom na prostorne instalacije koje uključuju zvuk, svjetlo i pokret. Zanima me kako bi se takva forma mogla povezati s tišinom i ritmom. Taj tip medija mi se čini kao potencijalno snažan kanal za stvaranje iskustava koja nadilaze sliku ili objekt i ulaze u odnos s gledateljem kroz prostor i vrijeme. Još uvijek sam u fazi istraživanja, ali mislim da bi mi taj pristup omogućio povezivanje s procesima koji me intuitivno zanimaju.
► Osim predstojeće izložbe u Galeriji Josip Račić, planiraš li još neka izlaganja, projekte ili suradnje u nadolazećem periodu?
Iva Zagoda: Osim predstojeće izložbe u Galeriji Josip Račić, trenutačno sam fokusirana na prijave za nove izložbene projekte, ali i rezidencije izvan Hrvatske. Voljela bih u nadolazećem periodu raditi u drugačijim kontekstima i okruženjima. Otvorena sam i za nove suradnje, osobito one interdisciplinarne.
Portreti i fotografije iz ateljea: Maja Bosnić
Intervju je dio projekta DIJALOZI S UMJETNIČKOM SCENOM Udruge Vizkultura koji je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba
