Nikica Jurković i ja znamo se već dugi niz godina i život nas je očito s pravom namjerom spojio. Prvi naš susret bio je na projektu Vizitka na kojem sam 2020. i 2021. godine radio kao student u uredništvu portala Kulturflux. Sjećam se kako je tekla selekcija umjetnika za prvo izdanje projekta i kako smo svi u uredništvu odlično reagirali na njegovu prijavu. Isticao se svojom umjetnošću, konceptima razrađenim na razini, jednostavnim pristupom i sve to bez imalo pompoznosti. Prijava je tako bila direktna i čista, doimao se prizeman i ni u kojem trenu nije zašao u dopadljivost, već je kroz cijelu prijavu bilo jasno da on prezentira sebe onakvog kakav jest, što nas je baš iskreno oduševilo. Tad smo već među sobom komentirali kako znamo da neće samo ostati na tim uspjesima koje je nanizao, nego da će jednog dana biti veliko ime na svjetskom i domaćem terenu, da mu je naprosto zapisano u zvijezdama da će uspjeti u svemu što naumi. Svi intervjui, izložbe i drugi projekti koje sam godinama pratio samo su mi potvrđivali to koliko je on ulagao u sebe da mu se ostvari san, pa mi veliku sreću stvara činjenica što ga ovim intervjuom mogu otpratiti dijelom njegovog karijernog puta. Veseli me što se o njemu čita i piše, da se njegovi radovi gledaju, tumače i prepričavaju te da i ovaj intervju svim čitateljima i čitateljicama pruži uvid u sve one ljepote njegovog rada i osjećaja življenja punim plućima i svim svojim emocijama koje sam osjetio prije nekoliko godina kad sam čitao njegovu prijavnicu za projekt pod rednim brojem deset.
Nikica Jurković (Zagreb, 1989.) diplomirao je dizajn vizualnih komunikacija na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (2012.) te potom na Odsjeku grafike Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (2018.) s najvećom pohvalom (summa cum laude). U sklopu Erasmus+ programa završio je preddiplomski studij Bellas artes na Sveučilištu Complutense u Madridu (2017.). Izlagao je na desetak samostalnih i brojnim skupnim izložbama. Sudjelovao je na rezidenciji Hafenkombinat u Leipzigu (2019. i 2024.). Dobitnik je pohvale 34. salona mladih te je izabran među finaliste za Nagradu Radoslav Putar (2024.). Član je HZSU-a i HDLU-a. Živi i djeluje u Zagrebu.
► Zašto si se odlučio prijaviti na Nagradu Radoslav Putar i što bi tebi značila pobjeda?
Nikica Jurković: Nagrada Radoslav Putar najznačajnija je nagrada za suvremenu umjetnost i velika mi je čast što sam jedan od ovogodišnjih finalista. Dvomjesečni rezidencijalni boravak u New Yorku bio bi sjajna prilika da budem prisutan i doživim trenutna događanja na svjetskoj kulturnoj i umjetničkoj sceni. Zanima me na koji bi način takvo iskustvo utjecalo na moje daljnje djelovanje jer smatram da nas svako izmještanje iz poznate okoline potakne da ispitamo vlastite granice i mogućnosti.
► Što namjeravaš izložiti za finalnu izložbu Nagrade Radoslav Putar i zbog čega si se odlučio na te radove?
Nikica Jurković: Planiram izložiti dva do tri rada, Odlikaše i Memoriju slike, a možda i Stub prijateljstva. Želim vidjeti kako će radovi međusobno funkcionirati u prostoru gdje ću izlagati, pa ću prema tome donijeti konačnu odluku. Svi navedeni radovi i dalje su u procesu nastajanja pa dajem prednost novijima, koje sam do sada najmanje izlagao.
► U radu Odlikaši (Sakupljači 5-ica), koji si izložio 2023. u LEXART-u na izložbi Bez naziva s Goranom Trbuljakom, koristiš raznobojne papiriće iz rizli i postavljaš ih u kompozicije od pet papirića u svakom redu i stupcu. Kako si došao na odluku koristiti upravo njih kao materijal i oblikovati ih u takve kompozicije?
Nikica Jurković: U svojim radovima često koristim materijale i predmete iz svakodnevice. U ovom su slučaju to raznobojni papirići koji služe kao informacija da je u paketiću za motanje duhana preostalo još pet rizli. Rad je, kao i većina mojih radova, nastao intuitivno iz znatiželje i zabave. Bio mi je zanimljiv taj neočekivani koloristički moment. Papiriće lijepim na karton redoslijedom kako ih sakupljam, nižući ih u redove i stupce potencirajući broj pet. Pet u redu i pet u stupcu te pet redova i pet stupaca. Time stvaram određenu arhivu događanja. U početku sam ih sakupljao sam, ali su mi se u međuvremenu priključili i drugi ljudi kako bi pridonijeli stvaranju rada. Zanimljivo mi je kako je nastala mikro zajednica sakupljača petica koje sam nazvao Odlikaši referirajući se tako na sustav ocjenjivanja u školama na ovim prostorima.
► Primjetno je kako i u drugim radovima koristiš materijale koje bi se moglo karakterizirati kao ostatke ili otpatke. U Talogu koristiš talog koji nastaje od boja kao gradbeni materijal, a u Bez naziva (Gumice) koristiš kupovne kuhinjske gumice kako bi stvorio geometrijske kompozicije. Zbog čega te takvi materijali fasciniraju i zbog čega posežeš za njima u radovima?
Nikica Jurković: Mislim da sve proizlazi iz rutine i svakodnevice koju nastojim osvijestiti. Ostaci prethodnog procesa često znaju biti početak novog. Kao što je to slučaj s radom Talog koji je nastao kao posljedica slikanja drugih slika. Svu boju koja se taloži u tegli s terpentinom prilikom čišćenja slikarske četke izlijevam na novo platno svake dvije godine referirajući se pritom na period Bijenala slikarstva. U radu Bez naziva (Gumice) privukla me krhkost materijala te ideja dekonstrukcije rada kroz vrijeme.
► Kada se priča o tvojim radovima, često ih se stavlja u ladicu geometrijske apstrakcije. Etiketiraš li ti uopće sebe kao umjetnika koji se primarno bavi geometrijskom apstrakcijom?
Nikica Jurković: Ne smatram da me geometrija kao takva određuje. Ona je prisutna u većini mojih radova, ali najčešće kao nusprodukt procesa.
► Radovi koji ćeš izložiti u Salonu Galić u Splitu su i slike iz ciklusa Memorija slike koje stvaraš već od prošle godine. Možeš li nam podijeliti tehnički proces nastanka tih slika?
Nikica Jurković: To su slike koje nastaju u tehnici uljane boje na platnu. Svaka boja na platno se nanosi jednoslojno pomoću špahtle. Neposredno prije nanošenja idućeg sloja boje, svaki sloj boje markiram pravokutnim komadićem ljepljive trake. Tako nastaju geometrijske kompozicije unutar kojih je vidljiv cjelokupni proces nastanka slike. Sličnu metodu pri sondiranju zidova koriste restauratori. Boje, oblici i broj slojeva odabrani su intuitivno.
► Zanimljivo mi je da koristiš špahtlu kao jedan od glavnih alata u produkciji slika iz tog ciklusa. Zašto si odabrao baš nju kao alat?
Nikica Jurković: Špahtlu sam u nekom trenutku počeo koristiti iz praktičnog razloga. Budući da ne razrjeđujem boju već ju nanosim u pastoznom nanosu, jednostavnije mi je rasporediti boju ravnomjerno po platnu.
► Zadnji rad koji izlažeš za Nagradu Radoslav Putar je i Stub prijateljstva koji si prethodno prvi put izložio u Galeriji Atelijera Žitnjak 2021. godine, a zatim u Galeriji Kravata u Jelsi 2022. godine i ove godine u Galeriji Waldinger u Osijeku. Između dva kamena nalaze se papiri na kojima su ispisani razgovori od 2018. do danas koje si vodio na WhatsAppu s umjetnikom Mihaelom Klanjčićem. Na koji način vizualno oblikovanje rada prati tu gestu ovjekovječenja prijateljstva?
Nikica Jurković: Povodom naše zajedničke izložbe Međuprostori u galeriji Atelijeri Žitnjak 2021. godine odlučio sam napraviti rad koji će biti hommage našem prijateljstvu. Rad je zamišljen kao stub s bazom i kapitelom unutar kojeg se nalazi blok papira koji se svakim izlaganjem nadopunjuje novim stranicama te raste ovisno o učestalosti naše komunikacije.
► U Split friško dolaziš s rezidencije Hafenkombinat u Leipzigu. Kakvi su ti utisci rezidencije i kakav si rad tamo stvarao?
Nikica Jurković: U Leipzigu sam proveo cijeli svibanj, tako da još uvijek procesuiram dojmove. Imao sam odličan radni prostor i inspirativno okruženje. Nastavio sam raditi na ciklusu Memorija slike i seriji kolaža od čijih sam ostataka napravio zidnu instalaciju koja mi je otvorila novi smjer.
► Koji te sve projekti čekaju nakon finala u Salonu Galić?
Nikica Jurković: U pripremi su dvije samostalne izložbe na jesen – Ovo je Patka u galeriji Klet u Zagrebu i Radovi koji stanu u kola u galeriji Novi Hram u Sarajevu.
Razgovarao: Leopold Rupnik / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Portreti i fotografije iz ateljea: Maja Bosnić
Tekst je dio Vizkulturine serije “U stvarnom prostoru” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo.
