Vizkulturin podcast zamišljen je kao dijaloška artikulacija aktualnih autorskih umjetničkih projekata, recentno izloženih u zagrebačkim galerijama.
U novoj epizodi slikarica Mihaela Rašica govori o svojoj izložbi Nebo iznad Dubrovnika, otvorenoj do 28. ožujka u zagrebačkoj galeriji Kolekcionart (koja se upravo uselila na novu adresu – u Ulici kralja Držislava 14). Rašičino slikarstvo razvija se na relaciji između Dubrovnika i Zagreba — između mediteranskog svjetla juga i tmurnog sivila zagrebačke zime. Taj prostorni i emotivni raspon oblikuje i samu narav njezina rada: dok su raniji radovi bili usmjereni na monumentalno kadrirane pojedinačne figure i osobno iskustvo djetinjstva, novi ciklus otvara šire prizore i složenije scene s više likova. Intimni kadar sada se širi prema prostoru susreta, odnosa i naracije. Promjena je vidljiva i u koloritu: jarke dubrovačke žute, crvene i plave postupno ustupaju mjesto suptilnijim tonovima ljubičaste, smeđe i tamnozelene, dok kompozicije dobivaju izraženiju dinamiku. U novim radovima Rašica portretira grad, njegove ljude i svakodnevne prizore, istodobno ispisujući osobnu priču o odrastanju, povratku i pripadanju.
Gošća: Mihaela Rašica
Razgovara: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
U predgovoru Jelena Tamindžija Donnart piše:
Sjećanje u radu slikarice Mihaele Rašice služi kao oblikovna masa iz koje izranjaju narativni i vizualni sklopovi isprepleteni između prošlosti i sadašnjosti. Ovdje se sjećanje predstavlja kao živi organizam koji se pokreće, razvija, savija, uvija pri čemu ga autorica opisuje kao golemo, trodimenzionalno i nejasno. Ta su sjećanja maglovita, zamagljena, gdje lica i predmeti više nemaju jasne obrise. Autorica ih percipira poput velikih prostora duše unutar kojih upisuje svoje doživljaje, trenutke, ljude kojih se prisjeća tijekom takozvanog hodočašća gradom svojeg djetinjstva.
U epistemologiji Edmunda Husserla sjećanje se promatra kao dio svijesti o vremenu u kojoj sam postupak sjećanja predstavlja konstitutivni čin svijesti omogućavajući iskustvo vremenske dubine. Sjećanje nam tako služi ne samo kao mentalna slika prošlosti već način na koji prošlost živi u sadašnjoj svijesti. Ta prošlost nije izvan sadašnjosti, već je ona itekako dio našeg svakodnevnog života i aktivno je prisutna unutar svijesti. Pri tome Husserl razdvaja retenciju kao neposredno prisustvo prošlosti unutar sadašnje svijesti, kao primarno sjećanje, od reproduktivnog sjećanja koje počinje kada završava primarno sjećanje. Ono predstavlja klasično sjećanje koje zahtijeva vraćanje u prošlost zbog prisjećanja određenog trenutka ili motiva.
Tijekom tog procesa Rašica gotovo felinijevski poetizira stvarnost i sjećanje kao dio te stvarnosti koja je zapravo akumulacija uspomena i snova prepuna simbolike i metafore. Ona se ne promatra kao jedan kazališni čin, već kao fragmentirana naracija u kojoj iz perspektive promatrača uočljivi i zapamtljivi detalji dolaze do izražaja. Stoga je vrlo važna opservacija umjetnice o pogledu djeteta kao prvenstveno likovnom pogledu kojim ono počinje uočavati i percipirati predmete i ljude oko sebe prije nego što im prida značenje: ono ih još čita na ikonografskoj, a ne ikonološkoj razini. Ikonografski dijete razlučuje elemente dane kompozicije iz stvarnog života, ali ih još uvijek ne čita utvrđujući povezanost motiva i simboliku prikaza. Dječji pogled iz donjeg rakursa uočava predmete i ljude kao tijela iznimno velikih dimenzija, što je jasno uočljivo na prikazu motiva u Rašičinim slikama: često su same figure fragmentirane jer malo dijete ne može vizualno pojmiti cijelu figuru u neposrednoj blizini, pa tako pronalazimo tek prikaz figure do ramena, prikaz tek djelića prepoznatljivog žutog dubrovačkog Libertas autobusa u pokretu ili pak iznimno uvećanu figuru u žutim hlačama čija intenzivnost boja intrigira dječje oko. Ovi total ili opći planovi često su uspomene iz privatnog života autorice, posebice na šetnje Lapadom sa svojim voljenim nonom pri čemu bi njezino dječje tijelo promatralo nonove prijatelje i poznanike iz donje perspektive zapažajući dominantne detalje odjeće, ruke ili predmeta.
Kadrirajući tako figuru u slici, Rašica dokida figuraciju, reducirajući njezine prepoznatljive elemente prepoznavanja osobe ili stvari, te stvara apstrahirane plohe koje tvore novu apstraktnu kolorističku kompoziciju. Promatračevo je oko pritom aktivno, intrigirano da pronađe smisao prikazanog na granici figuracije i apstrakcije. No ta se apstrakcija javlja kao izravan rezultat redukcije figuracije te njezin prvotni oblik još uvijek sadrži čin prikaza figure: ne radi se o svjesnoj početnoj namjeri postizanja geometrijske apstrakcije ili apstraktnog ekspresionizma, već je ona dobivena procesom smanjivanja i eliminiranja redundantnih elemenata iz figurativnog prikaza u kojem se naglasak stavlja na primat boje. U radu se posebice ističu crvena i plava boja, prema kojima autorica ima izrazit afinitet u zadnjim serijama radova, interpretirajući ih kao svečane, kraljevske boje.
Kromatska zasićenost površine i eksperimentiranje s perspektivom i proporcijama prepoznatljive su odlike francuskog postimpresionizma na čijem nasljeđu Rašica gradi svoje svjetove. No oblici i struktura, koji su izrazito naglašeni kod postimpresionizma, za razliku od prethodnih slikara impresionizma koji su favorizirali magličaste prikaze prirode, ovdje nisu u potpunosti precizni. Razlog tomu krije se upravo u tematskoj odrednici izložbe, sjećanju koje nikad nije potpuno precizno s jasno predočenim trenutcima i događajima, već je sjećanje također predstavljeno fragmentirano i vremenski zamagljeno. Slikarica smatra da je sjećanje kao vremenski prostor duše – veći što je nejasniji – jer veliki prostori pružaju daljine koje nude smanjivanje obzora, iskrivljavanje obrisa i neuhvatljivost oštrog prikaza.
Pritom je vrlo važna emocionalna komponenta određenog evociranja trenutka, jer u radu Rašice događa se proces u kojem se jasno i detaljno sjećamo određenog trenutka ili predmeta, sjećanje postaje racionalnije jer je manje prostora ostavljeno emociji. Osjećaji nam zamagljuju preciznost uspomena jer uz njih vežemo čitav dijapazon dodatnih referenci koje nisu nužno vezane uz određeni predmet koji je prikazan, već uz određenu osobu na koju nas upravo taj predmet upućuje: kao madeleine kolač čiji okus i miris Prousta odvodi u nostalgično prisjećanje na njegovo djetinjstvo u Combrayu.
Poput francuskog postimpresionističkog slikara Paula Gauguina koji odlazi na Tahiti i Polineziju u potrazi za svjetlom i jarkim bojama, Rašica se okreće svom rodnom gradu u kojem mediteranska svjetlost preuzima ulogu scenografa danog prikaza. Rukopis je obilježen iznimno gustim koloritom i snažno naglašenim impastom s povremenom enformelističkom grubom strukturom površine. Iako je često uprizorena statična kompozicija likova ili scena iz tipično mediteranskog motivskog registra, poput kartaša, karnevala, razglednice ili prizora s plaže, ekspresivan potez kista doprinosi energičnosti i dinamičnosti prikaza.
U određivanju ugođaja predočene situacije svjetlost u kompoziciji igra značajnu ulogu te je ova odlika posebno zanimljiva u kontekstu izlaganja djela u Galeriji Dulčić Masle Pulitika. Nije samo francuski postimpresionizam utjecao na razvoj duktusa Rašičina slikarstva, već je snažno prisutno nasljeđe dubrovačke kolorističke slikarske tradicije. Trojica dubrovačkih kolorista, koji su i prijateljski bili veoma povezani, značajno su doprinijeli otvaranju palete i preuzimanju ekspresionističkog vizualnog jezika kod sljedećih generacija dubrovačkih slikara. Posebno je to uočljivo kod slikara Josipa (Pina) Trostmanna koji kolorističkim interpretacijama na razmeđu impresionizma i ekspresionizma u svojim mediteranskim motivskim varijacijama prikazuje odraz svjetla stupnjevanjem topline ili hladnoće boje. Upravo je on bitna odrednica u Rašičinu slikarstvu, služeći kao izravan uzor u likovnom rukopisu, ali i u pedagoškoj maniri, budući da je autorica bila polaznica njegova likovnog tečaja i naobrazbe gdje joj je on otključao kako gledati slike tijekom ovog dragocjenog iskustva3 pri čemu je naučila gledati, promatrati i slikati tijekom srednje škole.
Vizualni kod Mihaele Rašice kromatski je saturiran, a upravo uvođenjem svjetlosti koloristička zasićenost dobiva dodatnu igru varijacije danih boja u njihovu stupnjevanju. Svjetlost u njezinu radu ne služi samo kao likovni alat u postizanju bogatstva vizualnih interpretacija, već one nose i koprenu metafizičkog i duhovnog u slici.
Simbolika svjetlosti i boje vidljiva je i u samom odabiru naslova koji se neupitno referira na film Wima Wendersa iz 1987. godine Nebo nad Berlinom čija se radnja odvija u Zapadnom Berlinu prije pada Berlinskog zida 1989. godine. Wendersov film prati dva anđela Damiela i Cassiela koji nevidljivi i neprimjetni promatraju živote i osluškuju misli ljudi u tada razdvojenom Berlinu. Anđeo Damiel pokazuje iznimnu želju da postane čovjek kako bi okusio sve životne radosti, strahove i nade, pa se tako događa zanimljiv obrat i u samom stilu filma: dok je dio filma koji prikazuje Damiela kao anđela snimljen u crno-bijeloj tehnici, njegovim prelaskom u život čovjeka film se nastavlja u boji. Na simboličkoj razini čovjek preuzima cijeli dijapazon emocija koje su različito obojene poput samog života.
U slikaričinu radu obojeni život nalazi se u sjećanjima, u starim obiteljskim albumima čije analogne fotografije zadobivaju crvenkastu patinu od duge izloženosti svjetlosti. Slike Libertas (2025.), Sjećanje na crvenu (2024.), Karneval (2025.) i Dijete (2024.) nastale su prema fotografijama na kojima su prikazani najuži članovi obitelji (majka, otac, brat, rođak). Autorica u slikama u tehnici ulja na platnu gradi svoj sentimentalni album pri čemu proživljava snimljene trenutke s vremenskim odmakom.
Povratak doma fizički je i metafizički proces u kojemu se vrši određena transformacija pronađene materije, a isti se svijet sada promatra odraslim očima. No odrasle oči pritom shvaćaju da su njihov početni korak bile upravo oči djeteta, kao što je uopćavanje osjećaja u odrasloj dobi krenulo iz prvih, vrlo intenzivnih doživljaja iz djetinjstva. Apstrahiranje površine, koje se odvija u slici, na sličan se način događa i u ljudskom životu u kojem postupno pokušavamo očistiti redundantne elemente i usredotočiti se na bitne, emocionalne stavke svojeg osobnog svijeta.
Ispreplitanjem iznimno velikih formata ulja na platnu (200 × 200 cm, 160 × 180 cm) sa srednjim i manjim formatima autorica uvodi komponentu životnosti u izložbu. Slike manjih formata (46 × 40 cm) zamišljene su kao poštanske marke na razglednicama, s detaljima gradova ili situacija, kao mali isječci sjećanja koji utjelovljuju jedan određeni doživljaj. (…) Ova nas autoričina prva izložba zastora i prozora u njezinu rodnom gradu transformira iz promatrača u sudionika naših vlastitih obiteljskih albuma koji evociraju mirise prošlosti. Poput listanja albuma u kojima promatramo i osjećamo boje djetinjstva, veliki prostor duša ispunjen smirajem, neopterećenošću, svijetom čuda i otkrića, slobode, prvih pogleda i prvih snažnih impresija.
Iako prvotno zainteresirana za vizualni kod dječjeg oka, autorica, stvarajući narativ nove serije radova, preuzima i dječji diskurzivni kod. Emocionalno mapirajući dobro poznate prostore, oblikuje topografiju sjećanja neopterećena točnim narativnim slijedom: poput djeteta, čije misli i zapažanja ne slijede nužno kronologiju događaja, ostaje u prostoru čistih nefiltriranih osjećaja i čistih prvih doživljaja svijeta.
Mihaela Rašica rođena je 1997. u Dubrovniku. Diplomirala je 2023. na studiju Likovne kulture i 2024. na studiju slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagala je na više samostalnih i grupnih izložbi u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH i Portugalu. Dobitnica je Kontrapunkt nagrade na 7. Hrvatskom bijenalu slikarstva. Objavila je dvije autorske zbirke poezije (Grimiz, kristal i sol, 2023.; Strune i stihije, 2020.). U svojoj se umjetničkoj praksi najviše bavi slikarskim problemima svjetlosti i boje, kadrirajući ekspresivno slikane figure u apstrahirane kolorističke kompozicije. Slika na nasljeđu francuskog postimpresionizma i američkog figurativnog ekspresionizma sa snažnim utjecajima dubrovačke kolorističke slikarske tradicije. Iako raznorodni, njeni se motivi uvijek tematski bave svjetlošću i bojom kao vizualnom, ali i metafizičkom, duhovnom pojavom. Dobitnica je godišnje Nagrade za najboljeg mladog umjetnika za 2025. godinu. Živi i radi u Zagrebu.
Projekt VK Podcast – Vizkulturin Podcast dijalozi i online izložbe sufinanciran je sredstvima Grada Zagreba — Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo te Ministarstva kulture i medija RH
