Slike Maše Barišić neko su vrijeme na feedu mojih društvenih mreža. Ono što me njima gotovo magnetski privuklo jest određena melankolija tijela u živom kolorizmu koji djeluje svježe i dinamično. Njezine figure su tako blizu, pred nama, istovremeno udaljene i zatvorene u vlastitom svemiru.
Maša Barišić je rođena u Splitu 1986. godine, a živi i radi u Zagrebu od 2012. godine. Pohađala je Scuola di restauro di legnio u L’Aquilli u 2008. godini, zatim iduće godine upisuje University of Fine Art Lincoln u Engleskoj, gdje je diplomirala 2012. Završila je Program Ženskih studija u Centru za ženske studije Zagreb 2018. godine. Izlagala je na više samostalnih izložbi diljem Hrvatske i regije. Od dvadeset skupnih izložbi u Hrvatskoj i Velikoj Britaniji ističu se sudjelovanje na izložbi Vidljive u MSU-u 2023., Bijenalu slikarstva 2021., Salon mladih 2018. i Hrvatsko trijenale crteža 2018. u Zagrebu.
S jednom od najzanimljivijih slikarica na našoj sceni razgovarala sam o njezinom kreativnom procesu, što primjećuje u drugim radovima te o ulozi slikarstva u doba digitalnih medija i društvenih mreža.
► Na Bijenalu slikarstva izložit ćeš novi rad, spomenula si da je riječ o dosad najvećem formatu. Možeš li nam reći nešto više o njemu? Koji je pomak u odnosu na seriju Dark Euphoria / The Afterparty?
Maša Barišić: To je novi rad koji se naslanja na prijašnju seriju i odmak je u konceptu. Dark Euphoria se bavila nekim melankoličnim stanjem generacije, s raznim prikazima after partija. Subjekti na slikama su imali odsutne poglede, pomalo su bili iscrpljeni i nezainteresirani za dijalog. Slika na Bijenalu se bavi odnosima i postoji komunikacija između subjekta koja nije melankolična već aktivna, par modela čak ima i smiješak na licu. Moguće je da je taj odmak minimalan i samo sam ga ja svjesna, ali mi je to nekakav uvod u sljedeće radove koje sada spremam.
► Paper queen iz spomenute serije zapela mi je za oko na izložbi Vidljive u MSU zbog nekog polustanja u kojemu, žena zavaljena u fotelju drži stisnutu maramu u rukama tako da su joj ne vidimo oči, ona je tu, ali svjesno ignorira svoju okolinu. Čini mi se da je publika prilično dobro reagirala na tvoje radove. Što misliš, što je to što rezonira s ljudima? Koliko ti je inače važan feedback, možda i kritika?
Maša Barišić: Kritika je korisna ukoliko je iskrena i dobronamjerna. U tom slučaju, “loša” kritika može biti dobra, ako je konstruktivna. Autoru često dobro dođe nova perspektiva na koju može ukazati svježi par očiju. Vrlo često se zna dogoditi da nešto što je jednostavno ne vidite jer ste preduboko u materiji. Ljude kojima vjerujem često i pitam za feedback. Mogu nagađati što to rezonira s ljudima, ali u jednu ruku to nije na meni. Slika kad izađe iz ateljea više nije samo moja, čim je izložena, kao što i sama riječ “izložena” kaže, ona je otvorena za individualnu interpretaciju. Mislim da tu i leži moć vizualne umjetnosti, ne postoji samo jedan ispravan odgovor.
► Iskoristit ću pitanje koje postavlja Mislav Žitko u predgovoru izložbe u pulskoj Galeriji Poola: što nam ulje na platnu može reći o digitalnoj slici, ili, pojednostavljeno, što portret govori o selfieju? Da dopunim, koja je uloga slikarstva u eri digitalnih medija i društvenih mreža?
Maša Barišić: O tome možemo nagađati i postoje razne teorije, ali ipak je tu potreban odmak vremena, kako bi se uistinu definiralo što se događa sa slikarstvom. Definitivno digitalna slika utječe na slikarstvo, isto kao što je i fotografija utjecala kad je izumljena, slikarstvo ne živi odvojeni život, to je živa tvar koja se razvija. Ono što je digitalna slika donijela vizualnim umjetnostima je hiperprodukciju vizuala, gdje je možda čovjek zasićen s vizualima, pogotovo fotografijama. Možda je baš tu jedna od dobrih strana slikarstva, gdje je netko prepoznao jedan vizual dovoljno bitnim da se njime bavi duže vrijeme, kao da poziva da se na tren zastane i biva u tom trenutku. Zvijer društvenih mreža je potrebno hraniti, tako i ulje na platnu postaje digitalna slika. Međutim, po meni ona ima jednu treću dimenziju jer kad se vidi uživo, može se kompletno promijeniti, ovisi i o formatu i načinu na koji se slika, o svjetlu, pa čak i kako je kalibriran ekran da prepoznaje boje. Portret se razlikuje od selfija po tome što je portret studija, netko se propitkuje i to je jako intiman čin i dijalog umjetnika sa sobom, a selfie je na jedan pomalo narcistički način pokazivanje svijetu ono što bi voljeli da ljudi misle o nama i kako bi voljeli da nas percipiraju.
► Sviđa mi se taj opis. Koliko je tebe, svjesno ili nesvjesno, u slikama? Kako gledaš na autobiografsko u umjetnosti?
Maša Barišić: Puno, vjerojatno i više nego što sam svjesna. Za mene osobno, da bi umjetničko djelo imalo težinu, mora biti iskreno i smatram da je javno izlaganje svoje intime jedan od najtežih pothvata, u bilo kojem obliku, pa tako i u slikarstvu. Svi se mi želimo prikazati kao snažne i kompetentne individue i upravo zbog toga smatram da je jako hrabro od umjetnika pokazati svoje strahove ili bilo koje dijelove sebe koji nisu najpoželjniji, dijelove kojih nas je sram ili dijelove koje se nadamo da nitko ne vidi.
Smatram da je to ono nešto što rezonira s ljudima jer svi smo mi pomalo oštećeni. Kad gledam povijest umjetnosti, radovi koji su me najviše dirnuli su bili autobiografski, umjetnici/ce koji su polazili iz emocija, kao primjer bi navela skulpturu Maman od Louise Bourgeois koju kad sam vidjela prvi put i pročitala naziv sam imala tjelesno iskustvo koje nema veze s racionalnim dijelom glave. Na racionalnoj razini mogu objasniti zašto me skulptura dirnula, ali taj osjećaj je nemoguće isfabricirati.
► Što primjećuješ na tuđem radu, pogotovo u slikarstvu? Dogodi li ti se da pozornost koncentriraš na tehniku i izvedbu ili se ipak prepustiš onoj instinktivnoj privlačnosti?
Maša Barišić: Mislim da se to zove profesionalna deformacija, uvijek gledam tehniku, ali da me slika privuče mora imati ono “nešto”. Ponekad je to tehnička izvedba, ponekad je to koncept o kojem se slika radi, a da baš bude genijalna, mislim da mora imati obje komponente. Volim gledati dobro slikarstvo, volim proučavati poteze kistom i čini mi se kao da je to zabilježeno vrijeme koje se može čitati. Ljudska komponenta u slikarstvu mi je fascinantna, greške/slučajnosti ili dijelovi koji nisu obrađeni, to su sve stvari koje proučavam dok gledam slike. John Berger je napisao u svojoj knjizi Ways of Seeing da crtež stabla ne prikazuje stablo, nego stablo koje netko gleda.
► Uvijek mi je zanimljivo ono što prethodi radu i procesu, zametak ideje, lampica, tjelesni puls, kako god to nazvali. Kako i kada se počinje stvarati slika? Radiš li na jednoj ili više slika istovremeno? Kada je ona dovršena?
Maša Barišić: To je ponekad mukotrpan proces, a ponekad blagostanje. Moj proces je dosta intuitivan i mogla bi reći da idem za nekim osjećajem u stomaku što nazivam intuicija. Ponekad ispadne nešto, ponekad ne ispadne ništa. Slika mi se počne stvarati u glavi i jako često završi kompletno drugačije kad naslikam. Proces je dugačak, od ideje do organiziranja modela do samog početka slikanja, a sam proces slikanja kod mene traje dosta dugo i svašta se dogodi u međuvremenu… jer život 🙂 Meni se čini da je slika dovršena kad izađe iz ateljea jer do tog trenutka uvijek postoji mogućnost da nešto promijenim.
► Spomenula si važnost znatiželje. Posebno mi se svidjela rečenica: “stalno učim slikati, dok slikam, učim živjeti”. Kako se mijenjao tvoj odnos prema slikarstvu od studentskih dana, s obzirom na to da si ih provela na Akademiji likovnih umjetnosti na Umjetničkom sveučilištu Lincoln u Engleskoj, do danas? Što ti je sada važno?
Maša Barišić: Otkad znam da želim slikati, jedna stvar mi je bila važna, a to je naučiti slikati. S vremenom se to promijenilo, utoliko da sam shvatila da nikad neću naučiti slikati do kraja jer kraja nema. Slika može biti savršeno naslikana tehnički i ne imati apsolutno ništa zanimljivo i isto tako “tehnički” loše naslikana slika može biti najbolja stvar koja se dogodila platnu. Znatiželja je za mene kreativnost, na početku uvijek postoji pitanje koje želi biti odgovoreno, “što se dogodi ako…”
► Kako je bilo studirati vani?
Maša Barišić: Odrasla sam u Engleskoj, tako da za mene studiranje u toj zemlji nije bilo strano. Meni je bilo zanimljivo kako njihovi studiji nemaju određene klase sa jednim profesorom, već se studenti kroz prvu godinu polako počinju profilirati i kako ih počinju zanimati smjerovi, biraju se profesori sa kojima će intenzivnije raditi. Na drugoj godini se sve više počnu baviti tehnikama koje ih zanimaju ili prema kojima imaju afiniteta i počnu se uže specijalizirati. Smatram da tu ima i pluseva i minusa, ali sve u svemu, jako su orijentirani na studente i kako njima olakšati studij kroz minimalnu birokraciju i dobre uvjete kao što su ateljei.
► Na jednom crtežu napisala si: “Za dokolicu su potrebne odluke i volja”. Zašto je lijenost danas važna za umjetnost? Kako je ostvariti i može li se to učiniti u potpunosti?
Maša Barišić: Za dokolicu se često pripisuje sinonimi kao lijenost i besposličarenje. Ja ju odbijam zvati lijenost, jer ta riječ ima negativnu konotaciju. Dokolica nije negativna, meni je osobno pozitivna. To je strukturirano slobodno vrijeme, dokolica je vrijeme koje si čovjek uzima za sebe. Razlika između besposlice koja teži potrošnji i dokolice koja se ispunjava samodjelatnošću mnogima je nejasna, ljudi često ne znaju što bi u svoje slobodno vrijeme i ne znaju biti sami sa sobom. Kada umjetnik da sve od sebe dok radi, često po završetku se zna naći prazan. Dokolica je tu bitna jer se u tom vremenu dokolice umjetnici regeneriraju i skupljaju snagu za još jedan “uron” u materiju.
► Zamisli da si u idealnom radnom okruženju, u ateljeu s velikim prozorima s puno svjetla, s brojnim platnima različitih formata i svim mogućim priborom. Razmišljaš o planovima za budućnost. Što si priželjkuješ?
Maša Barišić: U ovom scenariju uživam i priželjkujem si dugovječan život, a do tada si priželjkujem ovaj scenarij. Trenutno je u Zagrebu veliki pothvat pronaći adekvatan atelje zbog cijena nekretnina i malo tko ima velike prozore sa puno svjetla i uglavnom se svi snalazimo, tako da je to veliki dio priželjkivanja. Planovi za budućnost su tu da se mijenjaju pa ih pokušavam što manje raditi, ali u idealnom scenariju, taj atelje je negdje na moru.
Razgovarala: Anja Tomljenović / tekstove ove autorice potražite na linku
