Sredinom 2010-ih, kada sam se tek doselio u Zagreb, primijetio sam da brojne događaje s alternativne kulturno-umjetničke scene prate vizuali i plakati čija je estetika izgledala kao da dolazi iz neke druge hiperdimenzije. 3D hibridni vanzemaljski likovi koji su nalikovali na japanske manga protagoniste izranjali su iz intergalaktičkih portala, tvoreći prikaze kakve do tada na ovom našem području još nisam vidio. Potpisi pod spomenutim plakatima vodili su do umjetnice Tee Stražičić, koja je već tada slovila kao jedna od pionirki domaće 3D i digitalne umjetnosti. Današnje generacije digitalnih umjetnika i umjetnica Tea je zadužila upravo tim ranim iskorakom u digitalne sfere, koje tada, na ovim prostorima, još nisu bile rasprostranjene. Zanimljivo je sagledati koliko je pejzaž digitalnih umjetnosti u Hrvatskoj danas raznovrsniji, gotovo da je postao dio mainstream kulture, a nekada je bio isključivo vezan uz underground klupsku i internetsku scenu.
Teini radovi, prema njezinim riječima, spoj su suvremene umjetnosti, digitalnog kiparstva, kreativne primjene softvera za razvoj videoigara i spekulativnog pripovijedanja. Osim karakterističnih likova koji brišu granice između ljudskog i neljudskog, Stražičić stvara jednako hibridne, distopijske svjetove koje je izjela kapitalistička pohlepa. Magistrirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te završila europski program Animation Sans Frontières za produkciju animacije. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU). Karijeru je započela kao autorica vizualnih identiteta za Animafest Zagreb i Festival Hartera te potom surađivala s međunarodnim umjetničkim platformama poput Creamcake Berlin te na projektima Lawrencea Leka (Frieze London) i Katje Novitskove (Hamburger Bahnhof). Od 2020. do 2023. godine bila je umjetnička rezidentica berlinskog prostora Trauma Bar und Kino. Izlagala je u Zagrebu, Berlinu, Tokiju, Bukureštu, Ateni, Pragu, Kölnu, Londonu, New Yorku, Parizu i Baselu. Dobitnica je nagrade 60. Zagrebačkog salona (o čemu smo pisali ovdje), HDD nagrade i Midnight Madness nagrade festivala Klik! Amsterdam. Trenutačno živi i djeluje u Dubrovniku.
Na online sastanku povodom ovog intervjua Tea i ja odlučili smo se osvrnuti na njezinu karijeru, koja broji više od jednog desetljeća, kao i na njezine početke te umjetničke prakse u području 3D-a i digitalne umjetnosti.
► Svoju prvu samostalnu izložbu At the Mercy of Your Saliva realizirala si 2018. godine u Galeriji Patara u Tbilisiju. Riječ je o multimedijalnoj izložbi u čijem je središtu priča o žabi i ptici koje zajedno stvaraju ružičasto hibridno biće. Kakvo ti je bilo iskustvo rada na prvoj samostalnoj izložbi u novoj zemlji i na koji je način ono utjecalo na razvoj tvoje daljnje umjetničke prakse?
Tea Stražičić: Patara je tada bila mali galerijski prostor smješten u podzemnom prolazu. Riječ patara na gruzijskom znači mala, što je savršeno odgovaralo karakteru galerije. Umjetnice i kustosice Gvantsa Jishkariani i Nata Kipiani prihvatile su moju vrlo izravnu i jednostavnu prijavu na otvoreni poziv. Njihov rad pratila sam od samih početaka galerije putem interneta. Tadašnja međunarodna online umjetnička scena počivala je na međusobnom povjerenju i prepoznavanju zajedničkog senzibiliteta, odnosno na stvaranju novog hibridnog vizualnog jezika koji je izrastao iz internetske kulture i pronalazio svoje mjesto u malim, često napuštenim gradskim prostorima. To mi je bila prva samostalna izložba nakon niza grupnih projekata i vlastitih eksperimentalnih kustoskih inicijativa. U tom razdoblju moja je praksa bila izrazito rizomatska, razvijala se između animacije, pisanja scenarija za animirane filmove, VJ-anja te izrade vizualnih identiteta i plakata za underground glazbene događaje i festivale.
Mislim da je između 2012. i 2020. godine postojao svojevrsni prešutni kodeks međusobnog uvažavanja, ili možda bolje rečeno courtesy – gesta uzajamnog priznanja među autorima koji su dijelili sličnu poetiku. Povezivala nas je vjera u novi vizualni jezik i poeziju digitalnog doba. Svi smo bili izrazito okrenuti budućnosti; malo je koga zanimala sadašnjost, više nas je privlačila mogućnost zajedničkog zamišljanja nekog ekscentričnog, još neostvarenog svijeta. Pataru sam otkrila preko časopisa Tzvetnik. Oni su u mom radu prepoznali sličan senzibilitet prema izložbenom postavu i načinu razmišljanja. Ono što je tada bilo posebno vrijedno nisu bile profesionalne ambicije ni natjecateljski duh, nego gotovo trenutačno stvaranje prijateljstava i osjećaja pripadnosti. Međunarodna scena bila je ispunjena iskrenim inicijativama koje su nastajale izvan institucionalnih okvira, bez unaprijed zadanih tema i očekivanja. Upravo iz takvog ozračja nastala je i moja izložba – iz jedne iskrene, intuitivne i izrazito romantične umjetničke pozicije.
Ružičasti model glave dinosaura s velikim očima nastao je nakon mog povratka iz Los Angelesa. Tada mi je moj tadašnji partner Baojiaxiang, odnosno Nick Zhu, koji je radio kao video montažer u MoMA-i, slao svoje glazbene kompozicije. Naša veza na daljinu u velikoj se mjeri pretvorila u umjetničku suradnju. Neposredno prije sedmodnevnog putovanja u Gruziju živjela sam u Podstrani, gdje smo moja sestra Marta Stražičić (Pirate Sheep) i ja organizirale rezidenciju posvećenu eksperimentima s VR tehnologijama i videoigrama u igraćim pogonima u stvarnom vremenu, u obiteljskoj dalmatinskoj kući Filipa Ugrina. Atmosfera te rezidencije bila je jedinstvena. Tipične dalmatinske pločice u kuhinji, paštašuta koja se svakodnevno kuhala za desetak umjetnika iz cijelog svijeta, ulja na platnu koja su visjela na zidovima i perzijski tepih na podu stvarali su prostor koji je istodobno bio potpuno lokalni i međunarodni. Dane smo provodili modelirajući 3D likove i gradeći virtualne prostore, a jutra započinjali kupanjem ispod hladnog vodopada na Žrnovnici kako bismo se razbudili prije višesatnog rada za računalom. Ružičasta glava dinosaura, oblikovana s izraženim kawaii očima i teksturom koja podsjeća na plastelin, bila je jedan od brojnih likova smještenih u rajski vrt koji je Pirate Sheep izgradila na lebdećem otoku unutar beskrajnog digitalnog prostora.
Filozofija tog rada mnogo je složenija, nego što se možda na prvi pogled čini. Polazeći od jedne male ružičaste glave koja plače okružena vlastitim umanjenim kopijama, priča promišlja život nakon smrti i fragmentaciju duše – anime – čovjeka, životinje i biljke kroz niz povratnih i nepovratnih ljubavi tijekom različitih reinkarnacija. Tako pročišćena duša, na samom kraju ciklusa, pojavljuje se u rajskom vrtu kao hrana bogovima, za stolom posljednje večere. U ovom slučaju riječ je o ljubavi između žabe i ptice koje u rajskom vrtu napokon pronalaze jedno drugo te rađaju tužno hibridno biće koje ne pripada nijednom svijetu. Ono plače suze koje njegovi roditelji nisu uspjeli isplakati tijekom života u materijalnom svijetu, pri čemu se referiram na gnostičko poimanje materijalne stvarnosti kao prostora nesavršenosti i udaljenosti od izvora. Ova priča kasnije se nastavila na projektu za Kontejner What If We Made a Video Game and It Was Like Dark Souls and All the Characters Were Artists (WIWMAVGAIWLDSAATCWA), koji smo razvili kao interaktivni performans unutar videoigre. Projekt se sastojao od dva levela i dva cinematica uz teorijski tekst Nicka Zhua. Glazbenu kompoziciju Music for Self Esteem potpisuje Nick (BOD), dok smo Marta i ja, u tijelu viteza žabe, joystickovima mlatile kozmičku silu, odnosno demijurga, tijekom izvedbi u Zagrebu i Amsterdamu.
► Tijekom razgovora spomenula si kako smatraš da suvremenim dizajnom i umjetnošću često prevladava estetika koja dekorativnost, ornament i osobnost potiskuje u drugi plan, favorizirajući reducirane forme i neutralne palete boja. Na koji način progovara tvoja umjetnost protiv takvih uzusa i smatraš li takvu vrstu dizajna i umjetnosti svojevrsnim estetskim normativom koji ograničava mogućnosti izražavanja?
Tea Stražičić: Nemam ništa protiv neutralnih paleta boja ni reduciranih formi. Ono što me zapravo ljuti jest manjak karaktera i imaginacije u urbanizmu, arhitekturi i načinu na koji danas oblikujemo prostore za život. Divlje širenje ograda, agresivnih materijala i brzih, neplanskih rješenja nešto je što dugoročno osiromašuje naš okoliš i način na koji odrastamo. Mislim da bi odrastanje u arhitekturi koja je u simbiozi s prirodom dugoročno donijelo više dobra, nego odrastanje u školi ili vrtiću okruženom metalnim ogradama, parkiralištima i blokovima zgrada bez drveća, parkova i umjetničkog izraza. Važan mi je odnos grada prema vodi, prema rijekama i krajoliku. Intuitivna gradnja, održivi razvoj i kvalitetni interijeri izrađeni od prirodnih materijala trebali bi biti jedan od temeljnih humanističkih ciljeva razvoja civilizacije, iz poštovanja prema prostoru i prema Zemlji.
Primjerice, estetika Airbnb apartmana i časopisa Gloria IN meni je gotovo horor žanr. Takvi su interijeri često rezultat isključivo ekonomskih odluka i manjka razumijevanja prostora kao duhovnog i emocionalnog habitata. Neki takozvani luksuzni stanovi izgledaju poput novih backroomsa. Danas sve manje ljudi živi u vlastitim stanovima ili kućama pa svaki predmet postaje privremen, svaki dekor suvišan, a cijeli prostor ostaje bez identiteta. Moja pomalo diktatorska ideja za povećanje prisutnosti umjetnosti u svakodnevnom životu bila bi da svi Airbnb apartmani moraju imati originalna umjetnička djela posuđena iz javne zbirke ili državne kolekcije. Država bi osiguravala zaštitu radova, dok bi vlasnici plaćali određeni postotak za njihov najam. Svakih nekoliko godina radovi bi se vraćali u kolekciju i zamjenjivali novima. Na taj bi način nastao svojevrstan vizualni Spotify, samo za stvarna umjetnička djela, a ne za digitalne reprodukcije. Umjetnost bi neprestano cirkulirala među ljudima. Nemam ništa protiv generičkih printeva, dapače, neki su mi i simpatični. No, uvijek bih radije spavala pokraj originalne slike, skulpture ili lampe, nego pokraj anonimne dekoracije proizvedene isključivo zato da popuni zid. Takav bi model otvorio potpuno novi izvor prihoda za hrvatske umjetnike, ali bi istovremeno obogatio i turističko iskustvo. U Grčkoj sam vidjela butik hotel čije su sobe ispunjene radovima suvremenih umjetnika koje posjetitelji mogu kupiti ako im se svide. To mi je puno zanimljiviji model od standardnog hotelskog interijera. Zapravo, gdje god dođem, prvo pogledam što visi na zidovima. U kafiću, restoranu ili klubu uvijek me zanima je li riječ o autorskom radu ili o nekom generičkom dizajnu, tom univerzalnom IKEA slopu.
► Izložbom Lone Long Boy iz 2019. godine, predstavljenom u Galeriji Polansky u Pragu, obilježila si svoju prvu samostalnu izložbu koja se bavi tematikom teraformiranja Marsa, motivom kojem ćeš se vraćati i u kasnijim radovima. Što te privuklo toj temi i na koji si je način nastojala prostorno utjeloviti u izložbi?
Tea Stražičić: Odrasla sam uz znanstvenu fantastiku, stripove i mange, a kasnije i uz filmove i anime, uglavnom one izvan mainstreama. Zbog toga sam oduvijek bila otvorena eksperimentalnim, ponekad teško objašnjivim narativima koji se nalaze negdje na granici znanosti, filozofije i fikcije. Lone Long Boy, kao i većina mojih likova, zapravo se sam utjelovio kroz rad u Substance Painteru i ZBrushu, koji su moji primarni kiparsko-slikarski digitalni alati. Većina ljudi koristi ih za razvoj videoigara, dok mene više zanima ekspresionistički, rubni dizajn karaktera. Rekla bih da se moj vizualni jezik nalazi negdje između Egona Schielea prevedenog u plastiku, tekstura iz Unreal Tournamenta iz 2003. godine, teških boja Simona Bisleyja i, na kraju krajeva, rukopisa mog oca Tea Stražičića, koji me još kao dijete upoznao sa znanstvenofantastičnim animeima poput Now and Then, Here and There.
Tema teraformiranja Marsa pojavila se kao reakcija na tadašnje medijske napise o Elonu Musku i njegovim planovima kolonizacije Marsa. U isto vrijeme igrala sam se jednim starim, pred-AI generatorom koji je nasumično kombinirao open source scenarije vestern filmova. Zanimalo me što će se dogoditi ako stroju dam vlastite likove i lokacije, a njemu prepustim da napiše priču. Rezultat je bio potpuno apsurdan. Generator je stvorio Maria Marsa, odnosno Lone Long Boya, najstarijeg mutiranog štakora na Marsu koji se bavi poljoprivredom i uzgaja krumpire jer je to jedino što ondje uspijeva. Jednog dana posjećuje ga ostarjeli Elon Musk kako bi mu se ispričao što je svojom teraformacijom stvorio novu rasu štakora koja može preživjeti jedino u negostoljubivim uvjetima Marsa. Na kraju priče Musk stane na grablje koje ga udare u glavu i umre na licu mjesta, dok Mario Mars i njegovi štakori-kauboji izgovaraju gotovo poetski oproštaj crvenoj pustinji koja je, unatoč svemu, postala njihov dom. U ovom slučaju je središnji element bio animirani 2D prikaz Maria koji sjedi u marsovskoj pustinji s konjem, u beskonačnoj petlji, uz country glazbu. Na glavnom zidu otvorila sam svojevrsni portal pomoću zidnih tapeta s digitalno obrađenim pejzažem Marsa, dok su mali silikonski štakori bili raspoređeni po prostoru, puzali po crtežima, ekranima i skicama, kao da su upravo izašli iz tog svijeta.
► Važna karakteristika tvog rada jest stvaranje fikcionalnih svjetova i likova koji se kroz različite izložbe postupno razvijaju i otkrivaju publici. Kako izgleda proces iza stvaranja tih svjetova i likova te kako uobičajeno izgleda proces pretakanja tvojih koncepata u galerijski prostor?
Tea Stražičić: Priče i likovi dolaze iz etera stvaranja. Ja ih ne posjedujem, samo sam medij koji ih prenosi u ovaj svijet. Nemam osjećaj da nad njima imam potpunu kontrolu. Jedino što mogu jest prevesti ih u fizički oblik, kao skulpturu, sliku ili neki objekt, pa ih smjestiti u prostor u kojem sam pozvana reagirati, koji je uglavnom određen vrlo konkretnim produkcijskim i ekonomskim uvjetima. Većina mojih izložbi zapravo funkcionira kao scenografija ili isječak iz puno većeg svijeta koji postoji izvan galerije. Publika ulazi usred neke priče koja je već započela i nastavit će se razvijati nakon što izložba završi. Više me zanima graditi kontinuitet jednog univerzuma, nego proizvoditi potpuno nove narative za svaku pojedinu izložbu, kao što je to slučaj s franšizama poput Drakule ili Hellraisera. Šalim se, ali zapravo… da, i ne šalim se.
► Sa sestrom, vizualnom umjetnicom Martom Stražičić, 2015. godine oformila si kolektiv Schwestern Sisters u sklopu kojeg zajednički radite na 3D, video i animacijskim projektima. Kako ste došle na ideju zajedničkog umjetničkog rada i na koji način izgleda vaša kreativna suradnja? Postoje li jasne podjele uloga ili se autorski doprinosi tijekom procesa isprepliću?
Tea Stražičić: Zapravo smo počele puno ranije, možda već tijekom legendarnog ljeta 2012. godine, kada smo obje završile s gadnim trovanjem hranom nakon što sam se vratila sa svog prvog posla na Harteri, gdje sam radila strip i dizajnu likova. Ležeći doma, između povraćanja i maratona japanskih horora, izmislile smo dva alter ega, Salsu i Merango, inspirirana Rif Rafovim Vine videom Last Call for Salsa Merango. Vrlo brzo ti su likovi prerasli naše vlastite osobnosti i postali neka sasvim nova bića. Rekla bih da su bili nešto poput Ricka i Mortyja ili Tank Girl, samo da su trans i lezbijke u jako Adult Swim maniri.
Nekoliko godina kasnije, 2015. godine, ušle smo trbuhom za kruhom u freelance vode. Počele smo raditi vizuale za festivale, a paralelno smo učile radeći produkciju i 3D pripremu za umjetnike koje smo tada jako cijenile. Imale smo sreću surađivati s Katjom Novitskovom, Lawrenceom Lekom, Parkingstoneom, Creamcakeom i Berghainom, Asian Dope Boysima, Eytysom te, u novije vrijeme, s KESH-om i Ottom Lingerom. Danas nam se pridružila i najmlađa sestra Ana (Purikulo, Lovačka Srca), koja je također završila Akademiju likovnih umjetnosti, tako da smo na kraju stvarno postale jedno malo sestrinstvo. Obiteljski studio za mene je najveći dar koji sam mogla dobiti. Nikada se zapravo nismo ozbiljno posvađale, međusobno se podržavamo i prirodno dijelimo posao prema tome tko što najbolje radi. Na tome sam beskrajno zahvalna našoj mami Aidi, koja nas je, rekla bih, prilično militantno odgojila da budemo uredne, odgovorne i da završavamo ono što započnemo. Ona i dalje tvrdi da smo čudna djeca pa se šalimo da je to možda zbog radijacije iz Černobila ili nekih bakterija u poslijeratnoj dalmatinskoj vodi. Nikad se ne zna.
► U izložbenom prostoru ung5 u kelnskom metrou predstavila si 2020. godine izložbu UwU. Rad se bavi kritikom kapitalizma i transformacijama urbanog prostora uzrokovanima masovnom i neplanskom gradnjom. Kako si razvila interes za te teme te na koji je način specifičnost izložbenog prostora u metrou utjecala na oblikovanje rada i njegovu narativnu strukturu?
Tea Stražičić: Život u Berlinu doživjela sam kao život unutar Kubrickove kocke primarnih boja i Cronenbergovih autocesta, među ekranima iz kojih ulaze i izlaze demoni. Berlin mi je uvijek bio neka vrsta čistilišta na rubu pakla. Istovremeno sam upravo tamo upoznala neke od najnježnijih i najdobrodušnijih ljudi koji su izgledali kao potpuni demoni. Takav je i glavni lik izložbe UwU. Business Devil, odnosno Poslovni vrag, nastao je kao svojevrsna refleksija nad tekstovima Marka Fishera. Prvi put smo ga digitalno razvili za izložbu Dance With the Devil, koju je u Pogonu Jedinstvo kurirao Lovro Japundžić. U mojoj verziji priče taj vrag u svojoj aktovci nosi Fisherove tekstove koji predviđaju kraj kapitalizma i on se pojavljuje u različitim prostorima. U slučaju UwU-a sjedi na vrhu jednog nesretnog antro-nebodera i jednostavno izgleda tužno. Pomalo me podsjeća na stihove Kid Cudija iz pjesme Day ‘n’ Nite: Now look at this, madness, the magnet keeps attracting me…
Zanimljivo je da sam tek nakon ove izložbe ozbiljnije počela slušati njegov album Speedin’ Bullet 2 Heaven, koji mi je zapravo puno inspirativniji kao cjelina. Nisam neki veliki fan Kid Cudija, ali često razmišljam kroz glazbu i tekstove pjesama, pa se oni prirodno uvuku u moje radove. Isto vrijedi i za ovu izložbu.
Kuratorica Christina Gigliotti također posjeduje nevjerojatno znanje o underground glazbi, pa smo često razgovarale upravo kroz takve reference. Kad smo radile seriju izložbi Martian System i Lone Long Boy, koje je također kurirala, jedna od neočekivanih inspiracija bila nam je i pjesma Old Town Road Lil Nasa X-a. Takve pop-kulturne reference volim koristiti potpuno ravnopravno uz filozofiju ili teoriju. Izložba je nastala tijekom pandemije, u dogovoru s ung5-om, pa je postavljena u prolazu kelnskog metroa kako bi bila dostupna ljudima koji su tim prostorom svakodnevno prolazili. Sviđa mi se ideja da se suvremena umjetnost događa usput, između dvije stanice, a ne isključivo unutar bijelog galerijskog kuba.
► Berlinski izložbeni prostor Trauma Bar und Kino predstavio je 2021. godine tvoju izložbu Vermillion. Multimedijalna izložba, obilježena dominantnim crvenim koloritom, polazi od stvarnih osoba iz tvog života koje si transformirala u umjetničke likove i uključila u vlastiti fikcionalni svijet. Za tu si izložbu po prvi put predstavila slike i crteže velikog formata, iako je tvoj dotadašnji rad bio primarno vezan uz video i animaciju. Kako si doživjela prelazak u tradicionalnije medije i jesu li ti oni otvorili neke nove mogućnosti pripovijedanja?
Tea Stražičić: Završila sam slikarski smjer u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića pa sam stoga oduvijek bila ovisna o kistu i mirisu ulja i akrila. Profesionalna produkcija animacije nevjerojatno je zahtjevna, traži ozbiljnu financijsku konstrukciju i stabilan produkcijski tim. Ono što mi je Vermillion omogućio bilo je prenijeti storyboard iz animacije u monumentalni galerijski prostor. Storyboard sam pretvorila u velike slikarske panele i postavila ih gotovo kao muzejske objekte, želeći pokazati onaj skriveni dio animacijske produkcije koji publika inače nikada ne vidi. Jedna kritičarka rekla je mojoj kustosici Madaleni Stănescu, koja je genij iza umjetničkog programa Traume, da postav djeluje kao muzejska izložba. To nam je bio jedan od najljepših komplimenata koje smo ikad dobili.
Popratni glazbeni program odvijao se na potpuno crvenoj scenografiji s bubnjevima koje sam airbrushala uz pomoć tattoo umjetnika Blissa, dok se u pozadini vrtio animirani backdrop vožnje automobilom kroz organski tunel, nastao prema tekstu Vermillion. Samo ime izložbe dolazi od stihova pjesme Vermillion Opiate Swollen Sun zagrebačkog black metal tekstopisca, autora, scenarista i šetača pasa slavnih osoba, Dražena Dukata. Njegovi tekstovi već godinama imaju velik utjecaj na moj način razmišljanja o naraciji i svijetu koji gradim kroz izložbe.
► Godinu dana kasnije u berlinskoj galeriji Number 1 Main Road otvorila si izložbu Skinmansoft, na kojoj si uz bubnjeve prethodno predstavljene na izložbi Vermillion izložila i radove velikog formata izvedene tehnikom zračnog kista. Tijekom otvorenja organizirala si i performans za koji si oformila jednodnevni metal bend, zamišljen da se raspadne nakon ponoći, a za projekt si osmislila čak i vlastiti merch. Kako si došla na ideju da bend postoji samo jednu večer i što te privlači stvaranju umjetničkih projekata koji su od samog početka zamišljeni kao privremeni?
Tea Stražičić: Kompletna bezobrazna spontanost, lijenost i destruktivna energija koja svim silama želi proizvesti nekakav energetski cirkus nadimajući spiralu frikcije u stvarnom vremenu. Ipak sam bila studentica poštovanog profesora i mentora Ivana Ladislava Galete.
► Daleka Obala izložba je koju si 2023. organizirala u galeriji Hyperlink u Ateni. Ona se konceptualno nastavlja na seriju tvojih radova koja se bavi životima raznih likova na Marsu. Kako je u ovoj izložbi konkretno razvijen taj narativ u odnosu na prethodne projekte te na koji način se tvoj pristup temi i mediju mijenjao kroz ranije izložbe?
Tea Stražičić: Produkcijski je ova izložba bila vrlo zanimljiva jer uopće nisam mogla putovati u Atenu. Tada sam bila financijski prilično okovana, u klasičnom paklu prekarijata. U tom trenutku, GARGOUILLE GUILLOTINE, koji je tek pokrenuo svoju tvrtku za 3D print, predložio mi je razmjenu usluga. Oni su isprintali prototip figure Ratdog, a ja sam njima modelirala dodatke za mikrofone francuskih repera i privjesak za kolektiv Fecal Matter. S atenske strane Vesta i cijeli tim Hyperlink Athensa fenomenalno su realizirali postav prema mojim uputama i tlocrtu.
Lik znanstvenice koja operira štakore na Marsu nastao je kao svojevrsna cronenbergovska karikatura moje prijateljice Jovane, neuroznanstvenice iz Novog Sada koja mi je bila susjeda u berlinskom Weddingu. Ujedno je i meme lordica jedne poznate znanstvene meme stranice na Instagramu. U to vrijeme zapela je u nekoj dalekoj zemlji usred velikog monsuna istražujući obrasce ponašanja neke vrste majmuna. To mi je bilo toliko impresivno da sam oko njene životne priče napravila lik.
► Publika u Tokiju imala je prošle godine priliku prisustvovati otvorenju tvoje izložbe Broken Flowers u Galeriji LAID BUG. U središtu naracije i izložbenog prostora nalazi se lik FL5000, slatko izvanzemaljsko biće koje proizlazi iz tvog Fluff Lord univerzuma. Oko njega su predstavljeni radovi drugih zoomorfnih bića izvedenih digitalno i ručno. Možeš li nas provesti kroz to kako si tehnički izvela radove te jesi li se za potrebe ove izložbe okušala i u novim tehnikama?
Tea Stražičić: Na skulpturama sam surađivala s svojim prijateljima, kineskim proizvođačima igračaka, koje ću ipak malo gatekeepati, te s gospodinom Kenom, scenografom poznatog tokijskog kino kluba i američkog mini restorana Nope. Na programu samog glazbenog dijela sam surađivala s Violent Magic Orchestra bendom iz Osake te Neo Shibuya TV kuratorom koji je vrtio naše animacije po gigantskim ekranima na zgradama Shibuye. Radovi su nastali po principu klasičnih anime figurica, a neke su još uvijek u procesu razvoja. Trenutačno eksperimentiram s aluminijem i drvom, što su mi potpuno novi proizvodni procesi. Nadam se da ću već ove godine predstaviti prve radove izvedene tim tehnikama. Sam FL5000 je oda Madoka Magica serijalu studia Shaf, i jedna od mnogih „evolucija” samog FL karaktera.
► U sklopu 60. Zagrebačkog salona vizualnih umjetnosti predstavila si radove Do Humans Dream of Electronic Dogs?, koji spekuliraju o genetskom modificiranju kućnih ljubimaca u svrhu njihove povećane funkcionalnosti. Kako se taj rad uklapa u tvoje šire zanimanje za posthumanističke i ekokritičke perspektive te što te zanima u preispitivanju odnosa čovjeka, tehnologije i ne-ljudskih bića?
Tea Stražičić: U mom svjetonazoru sve je živo i sve posjeduje animu, pa tako i usisavači, bicikli ili bilo koji drugi neživi objekt. Nisam sigurna mogu li svoj odnos prema tehnologiji uopće nazvati posthumanističkim. Više ga doživljavam kao neku vrstu suvremenog animizma. Granica između čovjeka, životinje, biljke i stroja za mene nije čvrsta nego propusna, pa likovi u mojim radovima prirodno prelaze iz jednog oblika postojanja u drugi. Do Humans Dream of Electronic Dogs? nastao je upravo iz tog pitanja. Što se događa kada počnemo dizajnirati živa bića prema logici industrijskog proizvoda? Kada kućni ljubimac postane platforma za optimizaciju, funkcionalnost ili estetsku nadogradnju? Mene pritom manje zanima tehnološka izvedivost, a više psihološke i etičke posljedice takvog razmišljanja. San mi je jednog dana surađivati s automobilskom industrijom ili proizvođačima industrijskih proizvoda i dizajnirati vlastiti utilitarni objekt organske forme. Ovdje se ne mogu ne referirati na Luigija Colanija i H. R. Gigera, autore koji su pokazali da industrijski dizajn može imati gotovo biološku logiku i vlastitu osobnost.
Mislim da budućnost umjetnosti, tehnologije i filma leži upravo u ponovnom objedinjavanju umjetničkog izraza i industrije. Voljela bih vidjeti više povjerenja u autore s jasno izgrađenim vizualnim jezikom i više ulaganja u dugoročne suradnje, umjesto da umjetnost i dizajn nastavljaju živjeti u odvojenim svjetovima. Uvijek me više zanima kada umjetnik oblikuje tehnologiju, nego kada tehnologija pokušava zamijeniti umjetnika.
► Nastavljajući razvijati Fluff Lord univerzum, na izložbi Fluff Lord Pet Shop, otvorenoj prošle godine u Galeriji Pharmakon u Bukureštu, predstavila si niz likova koji su se pojavili i na ranijoj izložbi u Zagrebu. U razgovoru si mi spomenula kako ovu seriju radova vidiš tek kao drugu fazu šireg projekta te da planiraš nove dodatke priči i izmjene u njezinoj izvedbi. Možeš li nam otkriti nešto više o tome kako zamišljaš daljnji razvoj Fluff Lord svijeta?
Tea Stražičić: Fluff Lord univerzum zapravo nije zamišljen kao niz odvojenih izložbi, nego kao jedna velika narativna cjelina koja se razvija godinama. Svaki projekt predstavlja jedan fragment tog svijeta, kao da gledate različite epizode iste priče ili ulazite u različite dijelove istog kontinenta. Svi likovi imaju vlastitu povijest, međusobne odnose i mogućnost da se ponovno pojavljuju u potpuno drukčijem kontekstu. Fluff Lord Pet Shop za mene je prije svega bio velika kolaboracija i pomalo nadrealna produkcija ostvarena uz pomoć prijatelja i fantastičnih kipara. U sljedećim fazama želim razvijati veće skulpture, funkcionalne objekte, namještaj, rasvjetu i uporabne predmete koji će izgledati kao da dolaze iz tog svijeta. Zanima me granica između galerijske umjetnosti, industrijskog dizajna, videoigara i kolekcionarskih objekata. Voljela bih da jednog dana publika ne ulazi samo u izložbu, nego i u cijeli prostor koji funkcionira prema pravilima Fluff Lord univerzuma. Likovi će se nastaviti razvijati kroz knjige, animaciju, skulpturu i glazbene suradnje. Svaki novi medij otkriva drugi dio njihove osobnosti. U tom smislu uopće ne razmišljam o završetku projekta, nego isključivo o njegovoj evoluciji.
► Na čemu trenutačno radiš i planiraš li koje izložbe ili projekte predstaviti publici u skorijoj budućnosti?
Tea Stražičić: Trenutačno razvijam nekoliko paralelnih projekata. Najveći među njima je Dalmacija Gotika, dugoročni istraživački i izložbeni projekt koji kroz skulpturu, crtež, video, terenski rad i digitalne tehnologije promatra dalmatinsku kulturnu baštinu, lokalni folklor, urbanizam i svakodnevicu.Istodobno nastavljam razvijati Fluff Lord univerzum kroz nove skulpture, eksperimentalne proizvodne procese i suradnje s radionicama koje se bave metalom, drvom i 3D proizvodnjom. Sve me više zanima prijenos digitalnog kiparstva u trajne materijale te istraživanje odnosa između industrijske proizvodnje i autorskog rada. Trenutačno tražim prostor za studio u Dubrovniku i nove opcije za suradnju. To je malo zahtjevnije nego što sam mislila jer je Dubrovnik jako turistička lokacija i jako je teško oformiti nove kontakte u gradu.
Osim izložbi, nastavljam pisati priče te razvijati projekte kroz studio Dial Hard uz pomoću kojeg povezujem suvremenu umjetnost s dizajnom proizvoda za glazbenike. Dio vremena provodim na turneji s Evanorom Unlimited koji je moj partner, te našim prijateljem gitaristom i fotografom Angusom Scratchom Greenom. Međusobno se odlično nadopunjujemo i otvaramo vrata novim konekcijama diljem Europe, Azije i Amerike. Dugoročno me zanima podizanje kvalitete vlastitih fizičkih skulptura i instalacija te možda čak povratak slikarstvu kad za to nađem vrijeme, novac i prostor. Osim toga voljela bih se okušati u kreaciji nove umjetničke prakse i rezidencije u Dalmaciji. Mislim da za razliku od metropola i zapadnog svijeta jug vapi za novim, svježim umjetničkim događajima i suvremenim izričajima.
Razgovarao: Leopold Rupnik / tekstove ovog autora za Vizkulturu potražite na linku
Zahvaljujemo Tei Stražičić na ustupljenim vizualnim materijalima. Tein rad možete pratiti na web stranici teastrazicic.com i Instagram profilu @flufflord.
